Jedan olimpijski dan

Prije nekoliko sati, svječanim otvaranjem su počele još jedne olimpijske igre koje ovaj put organizuje Kina. Posle mnogo peripetija, glupavih i sramotnih demonstracija (ogavnošču se ističe napad demonstranata na paraolimpijku Jin Jing) te zaista velikih očekivanja igre su otvorene. I svi smo nemo, otvorenih usta gledali pravi spektakl. Bilo je očekivano da će jedna komunistička zemlja (glavni koreograf nije bio nikakav umjetnik, već vojni oficir), pogotovo Kina u kojoj je tradicija velika, napraviti vrhunski doživljaj ali ovo je prešlo sve granice. Svi su saglasni da je ovo najgrandioznije i najljepše otvaranje igara, pa moram i ja. Istina je da se sjećam, i to ne tako dobro, svega par igara ali očigledno je da, što tehnologija postaje bolja, to su i otvaranja maštovitija, savršenija i fantastičnija. Da li su najljepši bili bubnjari na početku, put svile sa brodovima, mašina za štampanje ili neki drugi dio programa nije bitno, za pohvalu je što je sve bilo u skladu sa tom lijepom tradicijom, u skladu sa filozofijom Konfučija (svaki dio je imao vezu sa nekom od njegovih misli) i sa širokom rukom prijateljstva – prijatelji su nam došli iz daleka, koliko radosni smo mi. A možda su opet najljepše bile scene paljenja baklje, ili prelijepih pjesama, te desetine hiljada slika nasmijanih dječijih lica? Kao što rekoh, nije to toliko bitno, bitno je da smo mogli uživati, da smo mogli da osjetimo toplinu, da je prikazivana poruka mira i sloge. Dozvoliću sebi da budem patetičan (jer zaista ne mogu da odolim) ali ovo ovakvo otvaranje je zaista jedna mala pobjeda nekih lijepih i pozitivnih ideja, mala pobjeda koja nam omogućuje da vjerujemo u takve stvari, iako su takve pobjede rijetke i nikad velikih razmjera. I naravno, neću ovdje prestati sa patetikom, naročito ne sad kad me je krenulo. Ovakvo otvaranje nam je omogućilo da za tih par sati ne mislimo na konzumerizam u koji se olimpijada pretvorila (nije bilo reklamnih panoa na otvaranje, ali ćemo zato svih sledećih dana biti zatrpani time). Takođe smo uspjeli da ne mislimo o tome da u Gruziji trenutno ginu civili bez ikakvog dobrog razloga (a dal ga ikad i ima?) a da Savjet Bezbjednosti ne možemo da se složi oko saopštenja i akcije jer SAD-u smeta rečenica „da se sve strane uzdrže od sukoba“. Da ne nabrajam dalje, ovakvo divno otvaranje nam je omogućilo da se osjetimo lijepo, da vjerujemo u sve one pozitivne stvari i strane u životu, da mislimo da zaista jedan svijet ima jedan san, a ne mnogo košmara i na tome treba biti zahvalan. Zahvalan Pekingu, Kini i pun čestitki za organizaciju.