Po filozofima koji pripadaju egzistencijalizmu (a kojima se najviše bavim u poslednje vrijeme), granične situacije su one koje nas izgrađuju. To su bol, gubitak, drugi teški udarci sudbine ali i velike odluke, problemi koje valja riješiti. A ono što je konstantno u čovjeku je neko treperenje, strepnja, drhtanje... A s obzirom da naslov govori upravo u oslobađanju od ovih stanja, da li to znači da sam našao odgovor na ta velika pitanja, da sam pronašao nešto što ovi veliki filozofi (Kjerkegor, Jaspers, Hajdeger, Sartr...) nisu uspjeli? Daleko od toga, ali mislim da sam našao jedan od zgodnih načina da se pobjegne, makar na kratko, kada je potrebno. Jedna osoba mi je uvjek govorila da želi da bude malo prostija, da je lakše kada je čovjek površniji, jer je time slobodniji od problema, slobodan od razmišljanja, pa i od bilo kakve veće ambicije. Mislim da je ovakvo razmišljanje na dobrom tragu, jer Kjerkegor recimo kaže „tamo gdje iščezne strepnja, čovjek je još samo površan“. Na tu stranu cilja i ovaj tekst, da strepnja zaista jedino može iščeznuti površnošću, i nikako drugačije. Ovih dana mi se događaju neke stvari, oko kojih bi se inače brinuo (bez razloga kao i uvjek) ali koje me ne dotiču, u meni nema drhtanja. Da li sam konačno došao do smisla života pa me ništa ne može pogoditi? Zapravo, naišao sam na jako dobru kompjutersku igru kojom se zanimam ovih dana, te me stvari iz svakodnevice ne pogađaju. Igre su u smislu puštanja mozga na ispašu superiornije od zabavne knjige, filma ili serije zato što imaju strašnu prednost – interakciju. Gledajući film, mi smo uvjek pasivni, te nam se te glupe misli koje nas muče, koje nas tjeraju na treperenje, odnekuda pojave i kljucaju nas sa strane. Kod igara to se ne može desiti, ruke su konstantno na tastaturi i mišu, mozak uposlen dijalozima, pričom, zagonetkama, borbom, te nema mjesta drugim stvarima, čovjek ulazi u simulaciju. I mada ovo u suštini nije dobra stvar, u pojedinim slučajevima nije loše. Štaviše, moglo bi se prepisivati kao terapija, jer niko nije toliko snažan da stalno može da se bori sa pravim ili umišljenim problemima, nekad je dobro svesti se na površnosti, dozvoliti umu da se bavi banalnostima, da bi kasnije lakše mogao da podnese stvarne probleme, da bi mu strepnja bila lakša i prirodnija.
2 коментара:
Bilo kakav problem ili teškoća ne mogu se savladati kada si uronjen u njih. Potrebno je malo se odvojiti od toga, skrenuti pažnju na nešto drugo, a što te ipak ne opterećuje i ne zaglupljuje, već povećava tvoju usredsredjenost, što si ti rekao, da si negde aktivan.
Podržavam igrice, i sama sam skoro o njima pisala! Naravno, neki igrice odmah vezuju za nasilje, ali srećom nisu sve igrice takve. Ima ih vrlo dovitljivih, duhovitih i kreativnih, i to treba iskoristiti. Živele igrice!
Inače, sigurno su se i filozofi igrali, samo nisu imali današnja sredstva. Eto ti ideja da napišeš jedan post o IGRANJU, kao egzistencijalnoj potrebi. ;)
I želim ti da što brzo savladaš sve prepreke! :D
Ne znam da li si svjesna, al ovaj komentar bas pozitino djeluje. Da li zbog poslednje recenice ili zbog neceg drugog, u svakom slucaju prija :)
I igrice ne bi valjalo povezivati sa nasiljem, kao sto se recimo film ne moze povezivati sa istim.
I hvala na ideji, valjalo bi se time pozabaviti, s tim sto bi toj temi valjalo pristupiti nesto opsirnije, a ja u poslednje vrijeme sve stvari nekako otaljavam.
Постави коментар