Neophodnost promjene

Razmišljam da li je glupo da nastavim dalje u istom ritmu, i ne vidim razlog zašto bi bilo. Imam ideju za još jedan tekst koji priča o preživljavanju, hvatanju u koštac sa sopstvenom egzistencijom. Jedini razlog zašto razmišljam da li da nastavim je što se osjećam kao neko ko piše za jeftini časopis. Nadam se da ne ostavljam takav utisak, jer poenta ovoga nije da vas potapše po ramenu (ili da mene potapše, svejedno) u trenucima problema, nego da zaista skrene pažnju na aspekte u životu koje ne vidimo toliko dobro, koje ne praktikujemo kad treba i koji nam izmiču. Promjena je jedna njih, po mom mišljenju ona je ono najpostojanije u čovjeku. Martin Hajdeger je jedan od filozofa koje najmanje volim, ali u jednom je sigurno u pravu – čovjeka bolje opisuju njegovi potencijali, sve ono što on nije, od onoga što on jeste u tom trenutku, od njegove aktuelnosti. Sve ono čemu težimo, sve ono što možemo biti nas mnogo bolje opisuje od onoga što trenutno jesmo. I iako sam u nekom starijem tekstu to već pominjao nije od zgoreg ponoviti tu misao – po meni čovjek je zapravo ona laž u koju toliko vjeruje, i za koju najviše želi da bude istinita. A sreća svakog pojedinca se može mjeriti time koliko mu pođe za rukom da ta laž zaista postane istina. Promjene nisu lake, daleko od toga. Ne možemo svoje navike preko noći izmjeniti, obrazovati se onoliko koliko želimo, nabaciti navike koje nam se sviđaju ili preći u neko stanje za kojim žudimo. Ali možemo početi, upravo time što se nećemo bojati promjene. Jedini razuman razlog da se bojimo, je ako smatramo da ćemo promjenom izgubiti sebe, izgubiti ono što smo smatramo sopstvom. No ako smo svjesni toga, nismo u opasnosti, jer dok god smo svjesni sebe, nijedna promjena nas neće uzdrmati onamo gdje ne bi trebalo. Potrebno je zapamtiti da nas ne određuje muzika koju slušamo, odjeća koju nosimo, ili generalno način na koji izgledamo. Takođe nas ne određuje to što smo srednjoškolci, studenti, pripravnici ili trajno zaposleni, određuju nas neke druge, dublje stvari koje nijedna promjena neće izbrisati, samo izmjeniti i to uvjek u pravom smjeru. Kada je najbolji trenutak za promjenu? Po mom mišljenju to je trenutak nečeg što posmatramo kao životni neuspjeh, nekog gubitka ili osjećaja zapadanja u apatičnost svakodnevice. Tada ne da je najbolji trenutak, već je tada promjena neophodna, i izbjegavanjam iste samo možete nauditi sebi. Nije bitno da li je to zbog otkaza, pada ispita, smrtnog slučaja ili bolnog raskida, bitno je da se to mora izvesti. I svaki mali korak je potreban, jer ne možemo odjednom postati bolji i drugačiji, ali možemo krenuti. Da li ćemo to učiniti tako što ćemo promjeniti frizuru, pustiti brkove ili ošišati bradu... možda ćemo pak odlučiti da ranije ležemo, da se više bavimo sportom ili slušamo kvalitetniju muziku. Izbor je na svakom od nas, i nije bitno kako ćemo početi, niti kako će se sve završiti. Bitno je čemu težimo i koliko se trudimo, a drugačije ne možemo, jer promjena je ono najosnovnije što nam čini da se osjećamo živima.