Ekranizacije

Ponovo bi moglo da dođe do malog spuštanja lopte, budući da su maltene svi tekstovi ove godine predstavljali neko mudrovanje o životu, osjećanjima, nadanjima, stavovima pa možda i više od toga. Povod za ovaj tekst o filmovima je nedavna ekranizacija kultnog stripa Nadzirači (Watchmen). Sam film nije loš, prilično je vjeran stripu, možda najvjernije ispraćen predložak (nazovimo ga literarnim, iako je strip i malo više od toga) koji sam ja imao prilike da vidim, pa opet nije savršen. Otkud sad to? Za početak valja imati u vidu da je strip jedan od najhvaljenijih za koje znam, posjeduje kultni status i autori filma su to ispoštovali. Sam Alan Mur, kreator stripa koji je poznat po svom ograđivanju od ekranizovanja njegovih djela, je rekao da je ovo nešto najbliže što je moglo izaći na filmu po predlošku Nadzirača. A opet, kao što već rekoh, film nije savršen. Moglo bi biti da je u pitanju par izmjena, naizgled neprimjetnih u filmu koje malo mijenjaju cjelokupan concept, i tu bi vjerovatno zagriženi fanovi tražili odgovor. Ne bih se složio sa njima u tom pitanju. Fascinantno je do koje mjere film prati strip, najveći broj scena je potpuno prekopiran, glumci djeluju kao da su iskočili iz stripa, toliko naliče na svoj nacrtani uzor a suština je nepromjenjena. Dakle, grešku treba tražiti na drugom mjestu. Strip i film su dva drugačija formata, kao i film i knjiga, na kraju krajeva kao i filmska i tv produkcija i zato doslovnost u prebacivanju iz jednog u drugi nije dobra. Ako neko stvara filmove, kao i oni koji rade na stripovima ili knjigama, morao bi makar do neke mjere da bude umjetnik, da želi nešto da stvori i ako se toga odriče, već jednostavno kopira iz jednog formata u drugi, stvar neće ispasti dobra. Iz par vrlo jednostavnih razloga. Nijedno umjetničko djelo, pa tako ni recimo Nadzirači, nije savršeno i ako nešto doslovno prenosite, prenijećete i njegove mane, s tim što je vrlo moguće (kao u ovom slučaju) da one budu očiglednije i problematičnije a da, s druge strane, ne prenesete neke pozitivne strane koje bivaju između redova, atmosferu ili nešto treće. Drugi problem je da Zek Snajder i Alan Mur nisu ista osoba, kao ni Piter Džekson i Tolkin, Ridli Skot i Filip Dik itd. Imate dva različita čovjeka koji jednu stvar moraju vidjeti na različiti način i ako pokušavaju da prenesu djelo moraju ili izvesti dobru interpretaciju ili ne biti uspješni – tako što će interpretacija biti loša ili čisto doslovno prepričavanje koje nema razloga da nas zainteresuje. Zašto bi Piter Džekson pokušavao da nam ispriča Tolkinovu priču kada je jasno da je sam Tolkin može daleko bolje ispričati, dok gorepomenuti Skot recimo daje svoje viđenje nečega što je Filip Dik video na svoj način (u pitanju su naravno Gospodar Prstenova i Istrebljivač aka Blade Runner). Zato smatram da su najbolje ekranizacije one koje pružaju do neke mjere izmjenjenju viziju neke priče, uostalom nema objektivnih pristupa, kada nešto čitamo u našem pristupu određenom djelu ulazi cijelo naše biće, ako želimo da budemo neki objektivni odvojeni posmatrač, bićemo uskraćeni za bilo kakvo uživanje. Isto važi za ekranizovanje. Tvrdokorni fanovi bi se pobunili, ali pokušati doslovno prebaciti Gospodar Prstenova iz pisane u filmsku formu ne može ispasti odličan, zato i taj film nije ništa više do dobra zabava i prosječno filmsko ostvarenje. Nadajmo se da će Hobit ispasti daleko bolje, budući da je Del Toro kao režiser daleko ispred malog Novozelanđanina. Sa Nadziračima nismo imali tu sreću, to je dobar film, ali mogao je biti daleko bolji. Evo za kraj, po meni pet najboljih ekranizacija (ima možda i nekih boljih, ali ako nisam čitao literarni predložak nisam želio da ih uključujem, više je odnos ekranizacija – original te nema nekih bisera kao što su Dr Strangelove ili Stranputice).

1. Solaris – roman Stanislav Lem, film Andrej Tarkovski
2. 2001: Odiseja u svemiru – priča i roman kasnije Artur Klark, film Stenli Kjubrik
3. Istrebljivač – roman Filip K. Dik, film Ridli Skot
4. Grad grijeha – strip Frenk Miler, film Robert Rodrigez
5. Hogfather – roman Teri Pračet, film Vadim Džin