Samo ti možeš da spaseš svijet

Za neki od svojih rođendana mi je željeno, između ostalog, da se okanem idealizma. Drugom prilikom da ne bi valjalo da to promjenim, ali da bih mijenjajući se u tom smjeru (od idealizma ka pragmatizmu) svakako bio sretniji. A opet, takođe mi je zamjereno zato što sam odavao utisak da želim da promjenim svijet. Priznajem da, sem u ovom drugom slučaju ne shvatam ove kritike? Da li iko smatra da je u svijetu sve kako treba, da je pravedan, ispravan, da nagrađuje dobre a kažnjava loše i tako dalje? Ne bih rekao. Naravno to su stvari u koje možemo vjerovati zato što nam je lakše zaspati ako mislimo da na kraju sve dobro ispadne i da pravda postoji. Ali ako zagledamo malo bolje u svijet, vidjećemo da je on daleko od toga. Čini mi se da sada u većoj mjeri shvatam Sartrovo gledište – istina će nas osloboditi i učiniti da niko ne može biti nevin. Zbog čega? Zato što će nas istina užasnuti, a kad smo užasnuti nevinosti više nema, ako i tada okrećemo glavu svjesni smo da griješimo ili smo jednostavno loši ljudi i budale. Sad mi se može zamjeriti da visoko postavljam neke standarde, da je fraza „svijet je loš“ pleonazam jer ovaj svijet i ne može biti drugačiji, ljudi su po prirodi podli i nepravedni, i šta god da uradiš ne možeš promjeniti tu prirodu. Čak i da napraviš neku malu pozitivnu promjenu, sa druge strane će biti toliko negativnih stvari da se to neće primjetiti. Sve ovo je najvjerovatnije tačno i teško je sumnjati, zapravo nadati se, u suprotno. Zašto ja onda sve ovo pišem, i zašto ovakav naslov? Kad kažem u njemu „ti“, ne mislim na nekog direktnog, na Supermena, Natčovjeka ili Artura Denta (svaki je heroj na svoj način) već na svakog ko ovo čita, ko misli i razumije neke stvari. Neke stvari su i na mojoj strani u ovoj raspravi, samo nisu tako lako primjetne, ali recimo tu je efekat leptira (učinite par malih dobrih stvari i ko zna kako će to odjeknuti i na koga uticati), onda ona Konfučijeva da se oko vrline stvara krug i naravno to da je kategorički imperativ („postupaj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude univerzalni zakon“) vjerovatno jedina etička teorema koja ukida laganje i sve drugo što bi smatrali grijehom a pritom ostaje autonomna (mada to neki pokušavaju oboriti). A ako je neka etika potpuno autonomna to znači da je savršena jer daje izlaz i rješenje za svaku situaciju. Možda je takav pokušaj osuđen na neuspjeh ali to ne znači da nije herojski. Na svakom od nas je da promjenimo svijet na način na koji mislimo da treba, a samim tim što postojimo, što svakog dana djelamo, osjećamo i mislimo mi ga mijenjamo, u većoj ili manjoj mjeri. Svako od nas može do neke mjere da proba spasiti svijet i zbog toga sam mišljenja da treba pokušati. Ne treba slijegati ramenima i pokrivati oči govoreći da to tako treba biti, kad god ugledamo nešto loše, nema te nevinosti i neodgovornosti više. Na kraju, umjesto što možemo zaspati zato što umišljamo da je svijet dobro mjesto, zamjenimo to mirnim snom zato što znamo da smo nešto učinili da svijet bude bolje mjesto. A tu odgovornost imamo prvenstveno prema sebi, onda i prema svojim bližnjima, precima i potomcima i svim dobrim ljudima na svijetu (a i takvi postoje, vjerovali vi to ili ne). Probajte, počevši od malih stvari i gledajte da li će to biti uzrok bilo kakvoj pozitivnoj posledici, a siguran sam da će ih biti više mada je i samo stavljanje osmjeha na lice nekome bez ikakvog razloga više nego dovoljna nagrada. Kao što rekoh, samo ti možeš da spaseš svijet.