Pariz bez slikara

Jutros sam se probudio sa mišlju koja je naslov ovog teksta. Zapisao sam je u jednu svesku koja me služi za takve stvari da ne bih zaboravio i razmislio otkud mi to i šta znači – „Pariz bez slikara“. Čisto jezički posmatrano ovo je jedan oksimoron, kao što je i recimo, drveno željezo. Iz prostog razloga što je nezamislivo, neizvodljivo vidjeti Pariz bez umjetnika bilo koje vrste, a pogotovo slikara u njemu. Kao da se vremenom to pretvorilo u jednu analitičku istinu, da se u pojmu grada Pariza nalaze umjetnici svih vrsta. Kada pomislimo na taj grad pomislimo na Luvr i sva vrijedna djela u njemu, pomislimo na Tuluz-Lotreka i Delakrou, na pjesme kao što je La Vie En Rose, na arhitektonska zdanja, na revoluciju. Istina, nikad nisam bio u glavnom gradu Francuske ali planiram to da ispravim. No, mogu govoriti o drugim mjestima koja imaju tu snagu, možda ne istog polja i intenziteta ali u svakom slučaju nam rađaju slične, lijepe ideje. Takvi u recimo Sankt Petersburg, Beč pa i Beograd. Svaki na svoj način i u svom nivou je centar, bilo umjetničke slobode i talenta, imperijalne blistavosti ili neobičnog ušća istoka i zapada. I nije čudo što su gomile i gomile mislilaca, stvaraoca svih vrsta živjele u ovim i sličnim gradovima (London, Prag, Barselona) što su učestvovale u izgradnji njegovog duha, i što je on uticao na njih. Jer grad je kao osoba, sa svim dobrim i lošim stranama čovjeka i predstavlja daleko više od skupa svih njegovih građana u jednom trenutku. Pitanje je da li je zemljište u svakom od tih gradova bilo blagorodno za ono što će se u njemu izroditi ili je to bio uticaj nekih još većih sila združenih sa njegovim stanovništvom. Nažalost, mnogi gradovi još nisu našli sebe, ne znaju koji im je potencijal i šta treba da predstavljaju, kao momci i djevojke koji dođu do trideset godina i ne znaju šta žele, o čemu sanjaju, koje su im mogućnosti. Takav je i moj grad Bar, takva je većina južnoslovenskih gradova. Beograd je držalo suviše različitih naroda i svi su se u njega ugradili i on je time što se nalazi na ušću dvije velike rijeke morao biti to što je danas. Svi ostali gradovi koji su nam „ostavljeni u amanet“ nemaju svoj jasno izražen duh. Možemo reći da je za to kriva nemaština, posleratni socijal-realizam, banditska vlast u tom i tom periodu, ali nijedan od tih odgovora ne pogađa potpuno u metu. Stvar je mnogo prostija i veže se za podanički mentalitet koji vlada ovim prostorima. Ne pokušavamo dovoljno jako da nađemo nešto svoje nego se vodimo linijom manjeg otpora i vezujemo za nešto sa strane, i to najčešće ono loše. Bilo da je to istok ili zapad, nijedan ne izgrađujemo nego dozvoljavamo da drugi izgrađuju nas, da smo samo kopije, koje ne mogu biti dovoljno dobre. Sami razmislite o mogućim primjerima, da se kome ne zamjerim. Tu je takođe jaka linija manjeg otpora, lakše je kopirati nego izgrađivati, ili jednostavno otići. A kako je Pekić dobro primjetio (proveo veći dio života u Londonu) možete se u nekom drugom gradu osjećati kao na svome, poprimiti sve njegove osobine ali nešto će u vama biti svjesno da ste stranac, i drugi ljudi, lokalci, će vas uvijek posmatrati kao došljaka. I ako se tamo predugo zadržite, u svoj grad se ne možete vratiti, jer on je otišao dalje, bez vas. Izgrađivati duh grada nije lako, ali nije nemoguće, bez pretjeranog unižavanja sebe kroz potrebu da se sve kopira (mada treba uzimati nešto od primjera i iskustava drugih) ali ni bez nekog velikog uzvišavanja (jer i to neki rad) zato što nemamo pravo na to. Pa da kroz neko vrijeme, godine, dekade ili vjekove bude nezamislivo za naš grad nešto reći, kao što je nemoguće reći Pariz bez slikara. Nadam se da će to biti nešto jednako lijepo.