Ljubav prema katastrofi

Kada se tekstu da ovakav naslov, nekako je logično pomisliti da se radi o filmovima. I to filmovima “sjajnih” režisera koje predvode Majkl Bej i Ronald Emerih koji su uspješno uništili maltene svaku iole poznatiju (za prosječnog Amerikanca) građevinu na našoj planeti. Naročito ako imamo u vidu da je nedavno izašao film katastrofe nad katastrofama – 2012. Ipak, nema sumnje da postoje kritičniji, informativniji i duhovitiji tekstovi od onog koji bi ja mogao da napišem o njima. Ono o čemu ja želim ovdje pisati je određena forma urođenog mazohizma koji svi imamo. Zbog čega, nije mi baš jasno. Pročačkajte malo svoje uspomene, bitne momente iz života, vaše težnje, odnos sa prijateljima, stare ljubavi. Mislim da, ako bi izvršili potpuno objektivnu analizu istih, bili frapirani koliko bitnu poziciju zauzimaju negativna sjećanja prilikom definisanja nekih stvari. Ljubav je tu najbolji primjer ali ne i jedini. Kada prizovete tu apstraktnu misao, koga i šta vidite? Ako se radi o „šta“ mogućnosti su velike i mogu u sebi uključivati potrebu da konsultujete najbližeg psihologa ili psihijatra, po izboru. Ali ako pričamo o „ko“ odgovor je jednostavan. Sigurno neće biti u pitanju osoba koju držite u najboljem mogućem sjećanju. To nekako uvijek izblijedi. Naravno, ta osoba vam je i dalja draga, želite joj sve najbolje u životu, srećni ste za njene/njegove uspjehe, ali kad pomislite “ljubav” ne pomislite na tu osobu, nažalost. Pomislite na nekog drugog. A taj neko ili vas je povrijedio, nije bio ono što ste mislili, možda su okolnosti uništile taj odnos, mogućnosti su velike ali je ishod isti. To sjećanje je u nekoj mjeri tužno. A nikad ne pamtite u toj mjeri osobe koje su bile mnogo bolje prema vama. Zbog čega je to tako? Postoje razni razlozi. O jednom sam već pisao, takozvani “lažni romantizam”, pretjerano romantiziranje ideje ljubavi kao nečeg tužnog i teškog, kao patnje i velike boli. Ovo je možda tačno al svakako nedovoljno. Ljubav je samo jedan primjer u kome se prisjećamo katastrofa. Isto je sa nekim drugim pokušajima, naše najveće želje su često one neostvarene, naša najbolja prijateljstva su nerijetko ona koja ne možemo imati, kao što su naše asocijacije na poduhvat češće one neuspjele. Ne govorim ovdje toliko iz svog iskustva koliko što sam slušao priča. Moguće je sledeće objašnjenje – kada naša dobra ideja ne prođe, imamo osjećaj o sebi kao o nekom antičkom heroju, velikom čovjeku, vizionaru, pa sve da se vaša ideja sastojala u formiranju novog rok benda ili kreiranju nove modne linije papuča. Bitno je da je “viša” sila zabranila, nije bitno o čemu se radilo. Bio sam na svadbi prije par mjeseci i tu nalazim još jednu potvrdu ove priče, da imamo ljubav prema katastrofi. Kada su najavljivali muziku, neko je rečeno kako je dobra prilika za goste da uživaju, “da zaborave na sve”. Na sve? Zar je toliko teško, jesmo li toliko opterećeni svakodnevnim i metafizičkim mukama da nam je par sati jela, pića i muzike na svadbi jedini način da odahnemo? Ili je stvar u tome što se pretjerano opterećujemo, što stvari koje su pozitivne vežemo za teške trenutke ne bi li sebe vidjeli kao antičke heroje i time dali mnogo više boje i važnosti sopstvenim životima i danima kojima možda nismo zadovoljni? Zar nije bolje jednostavno podići kvalitet života, vezivati prijateljstvo, pravdu, dobrotu, želje, ljubav za neke uspješne stvari i tako napredovati. Zaboraviti na katastrofu čak i kada pijemo, gledati na svijetlu stranu čak i kada je teško? Govorili su da se izgrađujemo isključivo u teškim i graničnim situacijama. Što će reći da baš tada moramo vezivati pozitivne stvari za ono što je pred nama, a ako je to nemoguće, onda nalaziti način da ispadne bolje sledeći put.