Svjetlost

U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze.

Ne znam u kojoj mjeri se to dalo primjetiti u tekstovima ovdje, ali ja sam u suštini jedna vjerujuća osoba. Namjerno koristim izraz vjerujuća, zato što smatram da je to prava odrednica za osobu koja vjeruje u Boga, i kojoj je to suština, a tek onda sama religija kao ljudska organizacija. Opet, kao filozof imam tu tendenciju da mi maksima bude “vjerujem da bi razumio, razumijem da bi vjerovao” tako da me same ideje, misli, problem iz religioznih tekstova interesuju i ponekad se daju povezati sa nečim svakodnevnim, današnjim. Biblija, bila ona tačna ili ne u cjelosti, je svakako jedna vanvremena knjiga i kao takva (i Stari i Novi Zavjet, svaki na svoj način) je vrijedna čitanja, nezavisno od vašeg ličnog stava prema hrišćanstvu. Zato se nadam da će i ateistima biti zanimljiv ovaj tekst. Citat s početka je uvod četvrtog jevanđelja, po Jovanu, a mišljenja sam da je to najinteresantnije jevanđelje, koje dopunjuje i zaokružuje svojim idejama prva tri i daje jedan sasvim drugačiji uvid (hronologija događaja je naravno ista, al je pogled drugačiji, naime Jovan je bio jedan od učenika Isusovih, dok su ostala trojica jevanđelista bili ljudi sa strane). Ovaj početak mi je interesantan između ostalog što je potpuno nerazumljiv svakome bez dovoljnog filozofskog obrazovanja i zbog toga što daje jedno metafizičko tumačenje Boga i postanka svijeta (kao što su davali grčki, pogoto predsokratski filozofi). Mene zapravo najviše zanimaju poslednje dvije rečenice. Ponovno interesovanje za njih sam dobio prije nekoliko dana, pročitavši ih na statusu jednog prijatelja na fejsbuku. Svašta se može naći na tim socijalnim mrežama danas i one mogu biti daleko više od pukog gubljenja vremena ako ih znate iskoristiti. Nego, zašto baš ta rečenica? Razmislite malo o svakodnevici, pokušajte obuhvatiti što je više ljudi moguće u tom razmišljanju. Nije ta svakodnevica baš sjajna zar ne? I što više obratimo pažnju na nju, sve smo nezadovoljniji. Ne daj Bože da se počnemo zanimati činjenicama o broju bolesnih ljudi, izgladnele djece, svakodnevnim katastrofama. Neće nam biti dobro, makar na jedan dan. A ipak, borimo se sa tim, preživaljavamo iz dana u dan, nastavljamo dalje, svako na svoj način. Neko je idealista, neko optimista, oni gledaju u bolje sjutra i nadaju se da će se sve to isplatiti, ali nisu oni jedini, štaviše, manjina su. Šta je sa gomilama cinika, ogorčenih ljudi, pesimista, ljudi koji se žale na Boga i prirodu, na druge ljude, nesretne okolnosti (često sa jako dobrim razlozima), i oni isto preživaljavaju iz dana u dan, zar ne? I oni imaju djecu, izgrađuju sebe i okolinu, bore se za nešto. Zbog čega? Očekivano bi bilo da odustanu odavno. S jedne strane odgovor je jasan, čovjek nekako teži da zaboravi na teške stvari, gurne ih u stranu ili da jednostavno nije nevjerovatno da i najveći pesimista ima neku, mada slabu nadu da će sjutra biti bolje. To sve stoji ali mislim da ima još nešto. Svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Nije nemoguće da je i ovdje neko rješenje. Ako postoji neki pradavni princip, logos, koji je sa nama od samog početka, koja je bila svjetlost ljudima i koja ne dozvoljava da odustanemo. Ne dozvoljava nam da budemo obuzeti tamom, koja bi u ovom slučaju predstavljala skup svih nevolja i nepravdi. Na kraju krajeva, ne može se pobjediti zlo drugim zlim djelima (jer će nam se uvijek vratiti na neki način), zlo je jedino moguće prevazići dobrim, jedino tad tama neće obuzeti svjetlost. Možda je taj pradavni princip upravo ono što zovemo neuništivim ljudskim duhom, koji se prenosi s koljena na koljeno, koji ne odustaje ni u najgoroj nevolji i muci. Kažu da postoji momenat kada je sve gotovo, kada su sve nade ugašene i kada treba biti budala da bi nastavio. Zanimljivo koliko mnogo ljudi jesu takve „budale“ i koje na kraju uspiju u tome. Možda baš zbog te stare crte u karakteru koja nam ne da da odustanemo. Ako pak neko kaže da je ovo trućanje jer Bog ionako ne postoji, mislim da se čak i tu može dati odgovor. Neka i bude tako, ali primjećujemo ovu crtu u karakteru u svakom slučaju, taj „ljudski duh“. Zar je nemoguće da se on razvio paralelno sa sviješću, da je to jedna plemenita nadgradnja koja naš instinkt pretvara od oruđa za samoodržanjem u oruđe za popravljanje sebe i svijeta. Zašto ne bi to bila jedna crta koja je evoluirala, jer istorija, jednako kao i svakodnevica pokazuje da je istrajnost i borba uvijek u nama. Da svjetlost i dalje svijetli u tami, i da nikako ne biva obuzeta.