Patetično

            Živimo u svijetu u kome olako sudimo o raznim stvarima. Postaje izrazito teško nazvati bilo koju stvar pravim imenom te bilo kojem sudu vjerovati. No, nije samo to problem. Zbog svih tih pogrešnih, ispravnih, ambivalentnih naziva, sam jezik se mijenja, sam smisao pojedinačnih riječi i ne možemo ih konkretno uhvatiti i jasno odrediti. Živost jezika i promjenljivost riječi je tema koja je ovdje nekoliko puta spominjana, nikad direktno i nikad na ovaj način, zato i zaslužuje poseban tekst i gledanje kroz prizmu jednog pojma – „patetično“.

            Svako od vas sigurno sebe često hvata u riječi, zaustavlja se i označava određenu misao kao patetičnu, samim tim i jadnu. Ponekad ne govorimo to sebi, nego drugima. Iznenadiće vas da je definicija te riječi po srpskom (srpskohrvatskom) rječniku sledeća: strastan, osjećajan, dirljiv, ganutljiv, uzbudljiv, potresan, koji izaziva uzvišena osjećanja, uzvišen, snažan i dostojanstven, svečan, koji izražava patos. Kad malo bolje pogledamo, sve pozitivne odrednice su tu po rječniku. Kao što je već rečeno, jezik je živa stvar i ovo neće biti prva riječ čiji će se značaj promjeniti kolokvijalnim govorom te ćemo, kad kažemo za nekog da je patetičan, misliti da je sve to od gore, samo na lažan način, da se prenemaže te da glumata jedno ganuto, uzvišeno, dostojanstveno osjećanje. E sad, da izložim šta je meni ovdje zanimljivo i samim tim problematično. Zbog opšte „osjetljivosti“, da to tako nazovem, na mogućnost da mi budemo patetični (kako se danas smatra) ili neko koga i o kome slušamo, nerijetko pravimo grešku te bivamo strogi, prema sebi ili prema drugom. Nekad smo jednostavno iskreni u dubokim osjećanjima, patnji, pa i osjećanju uzvišenosti i taj osjećaj je prelijep i treba ga njegovati. Iz tih razloga ponekad govorimo o sebi ili drugima da su patetični u značenju koje ta riječ izvorno ima, iako smo ga posmatrali u negativnom smislu. Ne valja biti tako strog prema sebi, nije svaka tuga slabost, i svaka patnja glupost, ta osjećanja su podjednako važna kao i ona sreće, blagosti, smirenosti.

Ono što je meni u svemu tome zanimljivo, ako se jezik mijenja u pravcu upotrebe nekih riječi, šta da radimo sa „patetičnim“? Nekad je koristimo u originalnoj, nekad u novoj konotaciji, a nekad u njenoj izvornoj konotaciji misleći da koristimo novu. Tu sada uopšte nije lako biti pametan i presuditi kako se treba ophoditi prema  značenju izvesne riječi. Taj problem je bitan iz više razloga. s jedne strane mogao bi da nam otvori jedan novi pogled na stav da definicije značenja riječi treba mijenjati uporedo sa tim kako se mijenja njihova upotreba, jer jednostavno možemo biti zbunjeni prilikom korišćenja tog novog, iskrivljenog značenja kao što je pokazano u primjeru gore. Drugi razlog dolazi iz povezanosti između mišljenja i sopstvenog rječnika. Koliko god se trudili da mislimo u slikama i apstrakcijama, većina naših misli se odvija kroz riječi, kroz značenja koja pridajemo tim riječima te samim tim zaključci i stavovi koje stvaramo u dobroj mjeri počivaju na jeziku i na načinu na koji ga shvatamo.

Daću vam plastičan primjer iz sopstvene profesije, filozofije. Raznorodnost “filozofija” po državama u velikoj mjeri zavisi od fleksibilnosti i prirode jezika. Tako je anglosaksonska filozofija najprizemnija (vidjeli vi to kao loše ili kao dobro), najmanje u oblacima, a sa tim je povezana i činjenica da se kod njih riječju mind mogu obuhvatiti redom: mozak, um, razum, duša. Duša je i spirit i soul ali filozofski je ona vezana za ovu riječ od gore te je na određeni način vezana za taj materijalistički pogled. Njemački s druge strane, daleko kompleksniji jezik, stalno podložan raznoraznim konstrukcijama je poznatiji po jednoj daleko lepršavijoj filozofiji, po idealizmu koji je toliko suprotan materijalističkom shvatanju. Jezik je nesumnjivo imao veliki uticaj na takav razvoj jer, ako mi je u glavi jasno da je isto značenje uma, duše i mozga, nekako nam logično biva da su prva dva sadržana u trećem, pošto je on jedini materijalan. Sličnih povezivanja možemo naći mnogo. Tu se nalazi i problem prevođenja nekih antičkih jezika, te kod suštinskih termina moramo da ostavljamo originalne transkripte sa opisnim prevodom, jer jedino tako možemo u potpunosti uhvatiti misao antičkih filozofa.

            Putanja koju želim da izvedem sa svim ovim se valjda sad nazire. Uticaj koji riječi i njihova značenja imaju na nas je ogroman, skoro svaki naš stav zavisi od njih (uzmite politiku kao najboljeg pokazatelja – lijepljenjem svakojakih termina određenu osobu ćete shvatiti kao lošu, dobru, nebitnu, iako ne znati ništa više od njih) te se na neki način kroz njega izgrađujemo kao ličnosti. Najlakše je reći da treba da se u svakom slučaju povinujemo duhu vremena i prihvatimo nova značenja, ma koliko ona iskrivljena bila. Isto tako je lako biti rigidan i zahtjevati originalno značenje za svaki termin (što bi dovelo do nekih čudnih posledica, recimo idiotom više ne bi zvali mentalno zaostalu osobu već apolitičnu). Treba imati u vidu i to dokle nas vrijeme dovodi, ali i riječi kao što je patetično, koje nas stavljaju u čudan položaj. Nad svime se opet nadvija to da ne smijemo gubiti iz vida snažan uticaj jezika, kako na svakodnevicu i medije, tako i na umjetnička i naučna djela i da treba biti pametan kada se i na koji način jezik formira, svi zavisimo od toga. Sada, nije na meni kao nestručnjaku da to sređujem, ali možda će nekom ko je stručniji ovaj tekst značiti nešto. Suština je da je neizmjerno bitno moći nazvati stvari pravim imenom, u svemu i svagda, da je bitno pravilno misliti kao i pravilno imenovati svoje misli. Kao što kaže uvod u jednoj pjesmi Pink Floyda – ne mora uvijek biti ovako, sve što treba da radimo je da se postaramo da razgovor ne prestane.