Kroz granje nebo a kroz oblake sunce

            U četvrtom razredu srednje škole, prvi put sam bio u situaciji da sam htio čitati lektiru. Ne zato što sam odlučio da je krajnje vrijeme da počnem da se uvlačim profesorima, niti zbog toga što sam tek tada shvatio ljepotu čitanja. Volio sam čitati i ranije a ta lektira je bila prva koja me je iskreno zainteresovala, gdje je zaista bilo naslova vrijednih čitanja. Među njima ubrajam Šekspirovog Hamleta, Kamijevog Stranca, kao i zaboravljeni biser jugoslovenske književnosti Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića. Bilo je tu još nekih interesantnih djela, uz neka užasno dosadna (ona Mihajla Lalića prije svih), ali bila je tu i jedna knjiga čiji me je naslov uvijek oduševljavao – Kroz granje nebo.

            S obzirom na to da je u programu bila na samom kraju godine, kada je većini maturanata škola poslednja rupa na svirali, nikad nisam uspio da je pročitam. U međuvremenu mi je ta misao često padala na um, najčešće dok sam sjedio u atriumu rektorata Beogradskog univerziteta, tj u kafani. Kao i u svakoj kafani, neizbježno je da tu dolazite do misli i ideja koje vam se u tom trenutku čine epohalnim, ili da se prisjećate nečeg što je baš u tom trenutku poprimilo fantastičnu količinu genijalnosti. Atrium rektorata ima tu ljepotu da je u njemu posađeno nekoliko prelijepih visokih stabala koji u proljeće divno ocvjetaju i rečenica „kroz granje nebo“ je prirodna kada gledate u vis. Izgovorajući je, osjećao sam neku čudnu nadu i osjećaj da će sve jednog dana biti bolje, bez pretjeranog značaja čemu je ta nada bila upućena.

            Danas sam odlučio da saznam šta se zapravo radilo u toj knjizi. Ispostavlja se da je njen autor Antonije Isaković, pisac koji je bio i član SANU-a i čiju smo pripovjetku Kašika, svi radili. Po romanu Kroz granje nebo je snimljen i „partizanski“ film sa sledećim sinopsisom: Glavnina partizanskih jedinica probila se na Sutjesci kroz nemački obruč. Sakrivena grupa ranjenika očekuje neizbežnu smrt od neprijatelja koji pretražuje teren. Komandir odlazi da potraži spasenje. U trenutku kada Nemci otkrivaju grupu, dočekuju ih uperene puške ranjenika ali i pristiglih boraca. Produkciju je radio Lovćen film, što će reći da je u regionu najnižeg budžeta ondašnjih filmova, bez poznatih glumaca. U svakom slučaju, mislim da će za mene „Kroz granje nebo“ ostati isključivo misao o jednom lijepom naslovu bez priče koju bih joj pridodao.

            Slobodno mogu reći da sam blagosloven time što živim pored mora i to u gradu koji ima ogroman broj sunčanih dana. Kada tome pridodam činjenicu da moj stan gleda i na luku i na morsku pučinu ne mogu zamisliti previše mjesta koje su, što se prirode tiče, ljepši za život. Ovaj novembar se, maltene u treptaju oka, pretvorio iz najsunčanijeg u najmračniji mjesec ove godine. Kiše koje prestaju svega na par minuta, taman toliko da bi nas prevarile da možemo izaći napolje a onda nas ponovo uhvatile na sredini ulice bez kišobrana, kao neki jeftini prevarant. Ljepota takvog vremena, kada ga gledate s prave strane prozora, je prije svega u tome što ti prelazi kiše i sunce, paperjastih i sivih oblaka prave neke od najljepših prizora na nebu, i ako imate sreće da je vaš stan fino pozicioniran sa velikim prozorima, na raznovrsne kreativne načine će vam soba biti ofarbana iz dana u dan. Nikakvo krečenje ili ukrašavanje stana ne može da parira boji koju sunce šalje kada sija kroz oblake.

            Poenta ovog teksta je u sklapanju te dvije misli i načinu na koji opisuju život. U svim pokušajima da objasnimo šta je život, kako se čovjek u njemu snalazi i čemu sve to, napisali smo hiljade i hiljade strana, svaki filozof je o tome makar malo lupao glavu, a naučnici svojim praktičnijim nastupima pokušavali da spuste loptu. Pravog odgovora zasad nema a i pitanje je da li će ga biti. Ipak, ljudsku egzistenciju, njegova umovanja i težnje jako dobro opisuju ove dvije rečenice, ili njihovo slaganje – kroz granje nebo a kroz oblake sunce. Nekada sam živio u uvjerenju da ova druga, sama po sebi dovoljno dobro opisuje naše živote. Oni su tmurni i teški ali uvijek se hvatamo za to neko sunce koje se vidi u daljini, koji predstavljaju ljepotu, pravdu i sreću sa kojom ćemo se jednog dana sjediniti. Ona je za mene bila objašnjenje optimizma i uopšteno ljudske snage da nastavljaju nevezano od „oblačnosti“ njihovog života. Ipak, pošto je u životu češće mijenjanje jedne prepreke drugom, imajući u vidu da je sve ustrojeno u tim stilu, osnovnu smjenjuje srednja škola, nju fakultet, a njega posao. Učenje jednog stranog jezika jezika iziskuje učenje sledećeg, jedna epizoda čeka sledeću. I tako stalno, nevidljivim stepenicama postavljenim u cik-cak napredujemo dalje. Uprkos tome što izgleda da je sve to uzalud, ideja sunca koji se nalazi na nebu koji gledamo kroz grane nas tjera da idemo dalje i čini da se osjećamo dobro dok to radimo. I ko će nam reći da je ono tek puka iluzija a ne vrhunska ideja u kojoj je sadržan sav smisao kao što je to ideja Dobra, oličena u Suncu u Platonovoj Državi. Kada ćemo stići tamo i šta ćemo saznati, ne znam, ali nešto mi govori da taj put nije uzalud jer se na svakoj od stepenica kojima se penjemo nađe ponešto lijepo i vrijedno i ponekad je put lijep koliko i cilj. Time završavam ovo kratko umovanje za ovaj tmuran dan, nadam se da ce nekome od vas prijati.