Napred Gadafi!

            Teško je ovih dana voljeti Moamera Gadafija. Mediji u svijetu kao i kod nas čine sve da blate i izvrnu ruglu libijskog vođu revolucije (što mu je i zvanična titula kojom vlada zemljom). Pokazuju nam jednog ekscentričnog čovjeka, koji se uglavnom oblači na čudan i nama stran način, okružen ženskim tjelohraniteljima i kažu da koristi plaćenike da bi se razračunao sa nemirnim dijelom zemlje i da je naredio pilotima da bombarduju demonstrante. Takođe kažu da posjeduje ogromno bogatstvo i da je diktator, da ne poštuje nijednu vrijednost civilizovanog svijeta. Sa druge strane su uglađeni svjetski državnici, demokratski izabrani, školovani u najboljim školama, među njima i jedan dobitnik nobelove nagrade i vidimo ih kako napadaju istog tog Gadafija, ali samo zato što ih je on primorao na to, što je odlučio da se krvavo razračuna sa opozicijom a oni mu to ne mogu dopustiti.

            Ipak kada čitate komentare po domaćim sajtovima, vidjećete da preovladavaju oni koji ga podržavaju a da su glasovi koji navijaju za „međunarodnu koaliciju“ u velikoj manjini. Ako otvorite fejsbuk, naići ćete na veliki broj ljudi koji je za glavnu sliku na svom profilu stavio Gadafijev lik, ili zelenu Libijsku zastavu, ili orla sa grba. Ako budete malo dalje tražili vidjećete da grupa „Support for Muammar al Gaddafi from the people of Serbia“ u trenutku dok ovo pišem ima 37565 članova, a grupa „Gadafi brate, Crna Gora je uz tebe“ je za samo dva dana skupila 2,669 poštovalaca. Kao poređenje za Crnu Goru mogu vam dati grupu koja poziva građane Crne Gore da se na predstojećem popisu izjasne kako govore crnogorskim jezikom, grupa koju je očigledno sponzorisala vlada i/ili neka od političkih partija. Ona je od septembra prošle godine skupila 3,796 ljudi. U svakom slučaju, internet je odličan pokazatelj da Srbi i Crnogorci ovih dana navijaju za Gadafija i da je većina tekstova i komentara na neki način povezana sa podrškom Libijskom narodu i njihovom lideru.

            Neki će reći da nešto nije u redu sa nama, da nas ničemu nisu naučili naši „zapadni prijatelji“ i da smo i dalje fašisti opterećeni nacionalizmom, devedesetima i anti-zapadnjaštvom. Ovako nešto ne ide dalje od obične uvrede i više govori o onima koji izriču takve stavove a ja bih iskoristio sledeće redove da objasnim svoj stav i vjerovatno stav većine koji danas navijaju za Gadafija i Libijce. Neprijatelji jednog čovjeka mogu dosta toga da nam kažu o njemu i to je suština ove priče. Dok je sukob u Libiji bio isključivo između vladinih snaga i pobunjenika, ljudi na ovim prostorima su imali uglavnom ambivalentan stav. Neki su podržavali pobunjenike i nadali se demokratiji ili nekom socijalističkom samoupravljanju. Drugi su navijali za Gadafija zbog ličnih simpatija prema njemu. Ipak većina nas je posmatrala to kao unutrašnju libijsku stvar o kojoj ne možemo znati dovoljno jer nismo tamo, niti imamo rođake ili prijatelje koji bi nam mogli objasniti pobliže kakva je priroda sukoba, jer ako su nas nečemu naučili ratovi devedesetih to je da sukob nikad nije crno-beo i da nema tako nečeg kao što su dobri i loši momci kada se potegne oružije. Što se samog Gadafija tiče, svjesni smo da on nije među „dobrim momcima“ čim je toliko dugo na vlasti, da posjeduje ogromno bogatstvo i da se ponaša osiono jer mu to položaj dozvoljava.

            Ovo se promjenilo prije par dana, nakon što je počela operacija "Odisejeva zora". Dilema više ne postoji, onaj ko protiv sebe ima zapadnu vojnu mašineriju je na našoj strani. Razloga za ovo ima više. Prvi je logičan, te iste zemlje su bombardovale SR Jugoslaviju odnevši sa sobom preko 2000 nevinih života, koje su nonšalantno upisale kao kolateralnu štetu. Pogađali su bolnice, televiziju, putnički voz u pokretu i razne druge civilne ciljeve i usmrtile ljude koji ništa nisu imali ni sa Miloševićem ni sa Albancima, već su se samo našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Njihove porodice nisu dobile odštetu, kao ni jednu riječ izvinjenja, već izjave kako bi trebali da objasnimo svojoj djeci da smo za to sami krivi, da NATO predstavlja dobre momke. Ali osim tog emotivnog razloga ima i drugih. Navijati za autsajdera je nešto najprirodnije svakoj normalnoj osobi i tako mi, nepopravljivi idealisti i optimisti, želimo da vidimo kako libijska odbrana, malobrojna, neiskusna, slabije obučena i opremljena može da odoli najmoćnijoj svjetskoj sili. Tako nešto bi nam dalo tračak nade da se svjetskim siledžijama može odoljeti i da postoji neka nada da neće sila uvijek da nam kroji sudbinu. Treći je u iskrenosti. Kada se Gadafi obračunavao sa pobunjenicima rekao je da će ih razbiti, da neće pokazati nikakvu milost i on je to zaista mislio. Sarkozi, Obama, Kameron i ostali govore o tome kako žele da zaštite civile, da spriječe sukobe, da uvedu demokratiju. Za tako nešto su dostojni prezira jer nema osobe koja je povjerovala u ovo. Koncesije na naftu zapadnim zemljama ističu u sledeće dvije godine i prijeti im da izgube veoma važno izvorište crnog zlata. Suština je da, ako i jedni i drugi imaju loše metode i ciljeve, onaj koji laže će uvijek biti gori u očima svijeta. Četvrti razlog je nekako intiman, libijski lider je bio uz nas više puta kada nam je bilo teško. Slao je naftu kada smo bili pod sankcijama. Osudio je bombardovanje 1999 godine i poslao pomoć. Zato smo mi sad uz njega i njegov narod. Poslednji razlog koji ću da navedem, mada ih ima još mnogo je sigurno najbitniji. Na našem slučaju se najbolje pokazalo da u ovakvim avanturama uglavnom stradaju nevini civili, ljudi koji nemaju veze ni sa jednom stranom, koji žele da žive svoje normalne živote kao i dosad i ne interesuje ih puno previranje za bilo kakav interes. Preko njihovih leševa će se ostvariti „borba za bezbjednost civila“ a oni će, kao u našem slučaju, biti otpisani kao kolateralna šteta, čija su prava očigledno manja od krave na nekoj farmi.

            Zbog svega ovog, ali i zbog mnogo drugih stvari danas govorimo neke stvari. Govorimo da volimo Libiju kao što je ona nas voljela 1999. godine i pružamo joj svu moguću podršku. Govorimo napred Gadafi, porazi strane zavojevače. Govorimo izdrži pukovniče, zbog libijskog naroda, zbog svih nas koji smo bili pod bombama, zbog svih koji su bili maltretirani od strane siledžija. Nije više bitno šta si dosad radio i ko si bio, ti si sada simbol borbe malog čovjeka svuda. Tužno je što vjerovatno nećeš uspjeti, ali do tog trenutka, svi ovi ljudi a i ja među njima navijamo za tebe. Napred Muamere al Gadafi!