Nedelja kad je otišao Hase

Okrenu se Hase poslednji put,

Uzdignutih pesnica i ozarena lica.

Kao da veli, mene više nema,

Al imate, još mnogo važnih utakmica...

Iz nekog razloga, ljudi smatraju da se ova pjesma ne odnosi na Asima Ferhatovića, već na Tita, pa je čak svrstavaju u protestne pjesme. Pa, svako ima pravo na svoje mišljenje, vrlo je moguće da je ova interpretacija pogodila ideju pjesmu, ali mene to ne zanima. Za mene ova pjesma predstavlja nešto sasvim drugačije, u njoj vidim najbolje sabijenu jugo-nostalgiju iako je pisana par godine prije svega što se dogodilo. Ovo je jedna od pjesama koju ako pustim jednom, moram pustiti još makar pet-šest puta (dovodeći cimere do ludila), to je pjesma koju sam najviše puta slušao u zadnjih godinu dana (kaže last.fm) i koja me ponekad dovede do suza. Šta je tako lijepo u njoj? Za početak ne priča o nekim velikim likovima, o velikim idejama ili događajima, po mom mišljenju ljudi prave grešku kada nostalgično gledaju na ta ne tako davna vremena kroz te velike ideje i ljude. Po meni poenta jugonostalgije nije Tito, ni sletovi ni bratstvo (a pogotovo ne jedinstvo) već nešto manji ljudi i događaji, ali mnogo bitniji na neki racionalno neobjašnjiv način. Asim Ferhatović je vjerovatno najvoljeniji fudbaler koji je ikad igrao u Sarajevu, priča o njegovim driblinzima traje i dalje. Za reprezentaciju je igrao samo jednom, nije bio talenat kao Džajić ili Bobek ali kažu da je imao najveće srce, da li je to tačno ne znam, sve što o njemu znam je da je poslužio kao inspiracija za najljepšu pjesmu Zabranjenog Pušenja. Čak je ulica u kojoj su živjeli Nele i Sejo (Fuada Amidžića) preimenovana u ulicu Asima Ferhatovića, što je samo po sebi fenomen. I ovdje sam stao, zanimljivo kada krenete sa nekim tekstom i samo lupite u zid. Zanimljivo je čitati svoj tekst nakon par mjeseci, pogotovo ako je isti nezavršen. U suštini jako sam slab sa vremenom a i voljom u poslednje vrijeme pa vadim odnekud ovaj tekst, koji ipak ima neku izraženu poentu pa ne bi bilo strašno da stoji na blogu i popuni prazninu dok završim 2-3 teksta na kojima trenutno radim. Jugonostalgija je u suštini lijepa stvar, podsjeća nas na vrijeme kada je bilo bolje, ali ipak na pogrešan način idealizovana. Ljudi su dozvolili da se idealizuje jedan sistem i jedan vođa koji je bio loš, i nadam se da se neće ponoviti. Ali trenutak je bio zgodan, borba velikih sila je, ma koliko to čudno djelovalo, dalo Jugoslaviji povlašćen položaj a ideja bratstva i jedinstva je idealno pasovala generalno neobrazovanom narodu odmah nakon drugog svjetskog rata. Zašto kažem da je sistem bio loš? Upravo zbog toga šta se iz njega izrodilo, posledice nikad ne dolaze same po sebi, sve stvari hitaju ka svom kraju. Zato nemojte idealizovati pogrešne stvari, poenta bajke zvane SFRJ nije druže Tito mi ti se kunemo već upravo Nedelja kad je otišo Hase... (bi-bi-si na mome radiju, Oslobođenje u mojim rukama). Mali ljudi su zapravo jedini koji vjeruju i djelimično žive te ideale, oni „veliki“ se samo time bogate.

Izlazili smo svi sa stadiona ćutke

Culo se samo brujanje mase,

Poneki usklik i poneka zastava,

Svi u napad, jedan je Hase!

...

Svi u napad!

Jugoslavija!

Jedan je Hase!

Prvi rođendan

Rođendani su uvjek zanimljivi, ne zato što se tog dana nešto mijenja u onome ko slavi rođendan, ko postaje i formalo godinu dana stariji već zbog nečeg sasvim drugog. Rođendan za svakog od nas predstavlja kraj jednog perioda, predstavlja trenutak u kome se osvrćemo na sve što se dogodilo u prošlih godinu dana, kao što Kjerkegor kaže: "Život je moguće posmatrati samo unazad, ali ga moramo živjeti unapred". Da li ste čitali Hakslijev "Vrli Novi Svijet"? Ako jeste, sjećate se svakako različitih klasa ljudi, A+, B, C... Iz nekog razloga danas, kao i mnogo puta do sada, posmatrajući ljude po gradskom prevozu imao sam osjećaj da svaki pripada jednoj od tih klasa, da je individualnost u najmanju ruku, izgubljena. To je vjerovatno i razlog zašto ovaj blog postoji, zbog moje težnje da se iskažem, da ostavim pečat, ponekad i na silu. Zaista mi je zanimljivo sad čitati prethodne tekstove, njih 49 (zgodno je što je ovaj rođendanski upis i jubilarni, pedeseti) i vidjeti razvoj stila, promjenu stavova pa čak i određen stepen sazrevanja. Plan mi je bio da iskoristim ovu priliku da izdvojim neke tekstove koji su mi posebno dragi, koji su reprezentativniji od drugih, ali ne mogu. Svako može uvidjeti koliko su određeni tekstovi bolji od nekih drugih ali trenutno ne znam šta bih najrađe izdvojio, svaki ima svoju funkciju te svaki ima neki vid ljepote. Pretpostavljam da težnja bloga, suprostavljanje ambivalenciji, uzdržavanju od suda i odluke nije vjerovatno ni malo ispunjena, ali cilj je pokušati, pa ako i u najmanjoj mjeri dođe do tog uticaja, mogu biti zadovoljan. Priznajem da nisam prečesto pisao, ali trudio sam se da ne pišem na silu i na zadatu temu, već zaista kad imam nešto da kažem, kada po mom mišljenju valja dati neki stav. Nadam se da će do sledeće godine broj tekstova biti dupliran, te da će ih sve skupa biti 150. Da iskoristim priliku da se nadovežem na ovo sa početka, za ovih godinu dana se toliko toga promjenilo, toliko misli, stanja uma i emocija ali u suštini i dalje uživamo u istim lijepim pričama u istoj muzici u društvu istih osoba, a jedna od velikih Konfučijevih mudrosti bješe da "nikad ne treba skrenuti sa puta (tao)" a on je vjerovatno znao o čemu govori.

Njegoš i vrhovi Lovćena

Danas sam čuo jednu jako zanimljivu priču i volio bih da je podijelim ovdje. Svi ste naravno upoznati ko je bio Petar II Petrović Njegoš, najznamenitiji crnogorski vladika. Iako se u državnim poslovima nije isticao toliko kao njegov prethodnik Petar prvi, pa ni kao njegov nasljednik knjaz Danilo, vladika Petar drugi i danas predstavlja najvećeg i najmudrijeg crnogorca. Zaista, malo ko se može pohvaliti takvim književnim opusom, među kojima je teško odrediti njegovo najbriljantije djelo mada je „Luča mikrokozma“ najbliža tom epitetu. Da ne dužim dalje nego da pređem direktno na stvar. Juče sam čuo veoma zanimljivu priču, maltene legendu o tome kako je došlo da se vladika Njegoš sahrani na Jezerskom vrhu. Kada su ga upitali zašto želi da bude sahranjen na jednom od vrhova Lovćena on je obrazložio – „zato što sam ja nešto mudriji od vas ostalih, pa je i red da budem sahranjen na malo višem mjestu“. Prilično je diskutabilno, ako ne i potpuno nemoguće da je Petar drugi bio toliko sujetan i arogantan ali za svrhu priču, prihvatićemo to. Njegovi potčinjeni su ga upitali: „Gospodaru, istina je da ste mudriji od nas, ali zašto onda da vas sahranjujemo na Jezerskom vrhu kada je Štirovnik viši, pa je logično da počivate na najvišem vrhu“? Vladika im na to odgovori: „Zato što će posle mene doći još mudriji i neko od njih bi trebao biti sahranjen na tom najvišem vrhu, ne ja“. I zaista, Štirovnik je viši 45 metara i danas tamo niko ne počiva. Da li je uzrok tome što niko među Crnogorcima ne smije za sebe da kaže da je mudriji od velikog Petra drugog? To je istina, ali ima još nešto, naime na Štirovniku su postavljeni televizijski repetitori, pa i nije moguće da neko na njemu počiva. Izgleda da je vladika bio izrazito dalekovid, jer za većinu ljudi danas televizija i predstavlja vrhunsku mudrost i ni svih grčkih sedam mudraca, sa sve Konfučijem i Njegošem pride ne bi mogli ljude da ubjede u ono što može televizija. I ne samo to, nego televizija može da ubjedi u raznorazne neistine oko samog vladike, pa se tako licitira sa raznoraznim njegovim stavovima, da se „Gorski vijenac“ proglasi genocidnim djelom i šta sve ne. Zaista, mudar i dalekovid bješe vladika.

Ajmo na seks

Kada se susretnete sa predstavom ovakvog naziva zaista je teško čovjeku da se postavi. Svjedoci smo društva koje zaista biva zatrpano pričama o seksu, bombardovanjem sa televizije i drugih medija te “umjetnosti” koja potpomaže to ludilo. Tako da kada neko odluči da pogleda predstavu sa ovakvim imenom zaista ne zna čemu može da se nada. Moguće je da ćemo dobiti dobru kritiku pomenutog problema, ali s druge strane možda nas dočeka propao pokušaj šokiranja kroz pozorište kada smo već odavno otupjeli na priče o seksu. “Ajmo na seks” je komad rađen po djelu Valentina Krasnogorova, inženjera elektrotehnike i pisca koji je ovo djelo napisao u svojoj 81. godini što čini sve još više zanimljivim. Režiju potpisuje Lidija Đedović a uloge tumače Nada Vukčević, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Simo Trebješanin i Nikola Perišić. Zanimljivo je da nijedan od likova nema ime, već su samo potpisani kao žena, djevojka, muž, profesor i sestra što je pun pogodak jer likovi zaista mogu da predstavljaju bilo koga, oni su u određenom smislu “karakteri” i ne trebaju im vlastita imena. Komad je urađen u formi kabarea, sa prepoznatljivim crno-bijelim stilom na sceni, i u odjelima i u generalnoj scenografiji. Muzika i pjesme su odlično odabrane, bend je fantastičan a i glumci su pokazali zavidno umijeće bilo da su pjevali Fever, I Want To Break Free ili Show Must Go On. “Ajmo na seks” je rečenica koju glumci neprekidno izgovaraju iako ni u jednoj kombinaciji glumaca na sceni seksa nema i to na neki način predstavlja glavni ton predstave. Svi samo pričaju, kroz priču iskazuju svoje frustracije zato što sve svode na seks i time pokušavaju da zamaskiraju šta zapravo jesu, pokazuju svoju usamljenost, svoju prazninu i svoj pokušaj da se pronađu u ovom svijetu. Ali pažnja, nijedan od likova na sceni uopšte nije onakav kakvim se izdaje i cjelokupna priča o seksu zapravo predstavlja masku i svojevrstan bijeg što komadu daje na težini. Mada nam se može učiniti da je ponašanje glumaca na sceni, da su dijalozi previše prosti i pretjerano vulgarni na momente do kraja komada sve to biva opravdano i zaista jaka poenta ne bi mogla da se tako dobro izvede da se više vodilo računa o kvalitetu jezika. Naime, jedan od likova, muž se cijelo vrijeme žali kako svi stalno pričaju o seksu a on bi da priča o “nečem pametnom” i na kraju mu to uspjeva. Oni svi izlaze na scenu, svako uzima po jednu stolicu i pripremaju se da pričaju o nečemu što nije seks, o nečemu pametnom. Nažalost, o čemu god da pokušaju pričati stvar se opet svede na seks i oni shvataju da zapravo ni o čemu drugom i ne umiju razgovarati. Ovo je dobra i jasna kritika modernog društva, koja odlično pogađa njegovu ispraznost, da se zaista ni o čemu više ne umije razgovarati, da su ljudi uglavnom postali isuviše površni i da im seks, kao kratkotrajno ali sigurno zadovoljstvo ostaje jedini razlog zašto žive. U jednom od dijaloga čak dolazi do poređenja ljubavi i seksa, gdje se likovi slažu da je seks bolji jer je isključivo uživanje, bez nekog velikog truda, dok je ljubav uvjek problematična, nesigurna i teška. Zaista ne bi smjeli da se složimo sa ovakvom konstatacijom iako bi mnogi bili skloni, a ovakva predstava i jeste kritika takvih ljudi i takvog života. Na kraju, predstava dobija sasvim dobru kulminaciju, razotrkivanje ali to bi trebao svako sam za sebe da otkrije, pogledavši predstavu. Odlična gluma, jako dobra scenografija i muzika, duhovit i inteligentan komad je ono što bi ukratko mogli da kažemo o ovoj predstavi, zaista zaslužuje sve preporuke i valja joj prići bez predrasuda.

Jedan olimpijski dan

Prije nekoliko sati, svječanim otvaranjem su počele još jedne olimpijske igre koje ovaj put organizuje Kina. Posle mnogo peripetija, glupavih i sramotnih demonstracija (ogavnošču se ističe napad demonstranata na paraolimpijku Jin Jing) te zaista velikih očekivanja igre su otvorene. I svi smo nemo, otvorenih usta gledali pravi spektakl. Bilo je očekivano da će jedna komunistička zemlja (glavni koreograf nije bio nikakav umjetnik, već vojni oficir), pogotovo Kina u kojoj je tradicija velika, napraviti vrhunski doživljaj ali ovo je prešlo sve granice. Svi su saglasni da je ovo najgrandioznije i najljepše otvaranje igara, pa moram i ja. Istina je da se sjećam, i to ne tako dobro, svega par igara ali očigledno je da, što tehnologija postaje bolja, to su i otvaranja maštovitija, savršenija i fantastičnija. Da li su najljepši bili bubnjari na početku, put svile sa brodovima, mašina za štampanje ili neki drugi dio programa nije bitno, za pohvalu je što je sve bilo u skladu sa tom lijepom tradicijom, u skladu sa filozofijom Konfučija (svaki dio je imao vezu sa nekom od njegovih misli) i sa širokom rukom prijateljstva – prijatelji su nam došli iz daleka, koliko radosni smo mi. A možda su opet najljepše bile scene paljenja baklje, ili prelijepih pjesama, te desetine hiljada slika nasmijanih dječijih lica? Kao što rekoh, nije to toliko bitno, bitno je da smo mogli uživati, da smo mogli da osjetimo toplinu, da je prikazivana poruka mira i sloge. Dozvoliću sebi da budem patetičan (jer zaista ne mogu da odolim) ali ovo ovakvo otvaranje je zaista jedna mala pobjeda nekih lijepih i pozitivnih ideja, mala pobjeda koja nam omogućuje da vjerujemo u takve stvari, iako su takve pobjede rijetke i nikad velikih razmjera. I naravno, neću ovdje prestati sa patetikom, naročito ne sad kad me je krenulo. Ovakvo otvaranje nam je omogućilo da za tih par sati ne mislimo na konzumerizam u koji se olimpijada pretvorila (nije bilo reklamnih panoa na otvaranje, ali ćemo zato svih sledećih dana biti zatrpani time). Takođe smo uspjeli da ne mislimo o tome da u Gruziji trenutno ginu civili bez ikakvog dobrog razloga (a dal ga ikad i ima?) a da Savjet Bezbjednosti ne možemo da se složi oko saopštenja i akcije jer SAD-u smeta rečenica „da se sve strane uzdrže od sukoba“. Da ne nabrajam dalje, ovakvo divno otvaranje nam je omogućilo da se osjetimo lijepo, da vjerujemo u sve one pozitivne stvari i strane u životu, da mislimo da zaista jedan svijet ima jedan san, a ne mnogo košmara i na tome treba biti zahvalan. Zahvalan Pekingu, Kini i pun čestitki za organizaciju.

Medeja

Opet mi se dešava ono što ne volim, ali jednostavno ne mogu da odolim potrebi da to uradim. Naime, sinoć sam gledao predstavu koja je u svakom pogledu uvreda za antički teatar te ponovo moram jedno umjetničko djelo kritikovati, iako nisam ljubitelj žestoke kritike. Za početak ističem da sam se poprilično radovao odlasku u pozorište u svom Baru, jer se ne sjećam kad sam poslednji put gledao neku predstavu ovdje. Takođe, dodatni plus je bila činjenica da se ona odigrava na pozornici u Starom gradu te da se radi o antičkom djelu što daje dodatni šmek cjelokupnom izvođenju. Medeju je režirao Slobodan Milatović, u produkciji kotorskog pozorišta a naslovne uloge tumače Tihana Ćulafić, Marinko Madžgalj i Katarina Krek. Tekst na osnovu kojeg je rađena predstava je djelo vjerovatno najvećeg antičkog dramaturga, Euripida, i predstavlja jedno od najtežih djela grčke misli. Priča se bazira na Jasonu i Medeji, inače junacima priče o zlatnom runu i Argonautima, ali u periodu nakon što su došli na Korint. Tamo je Jason prinuđen da se oženi sa ćerkom Kreonta, Kreuzom. Nije potrebno mnogo mudrosti da bi shvatili da Medeja nije na to blagonaklono gledala, između ostalog imali su dvoje djece. Neću vam otkrivati šta se dešava, jer treba pročitati tragediju, koja je možda najkompleksnija i najteža u antici i zbog izbora djela treba pohvaliti režisera. Sama pozornica je zanimljivo izvedena, i predstavlja možda najbolji aspekt predstave. Jason i Medeja su u invalidskim kolicima i stalno prolaze kroz nekakve lance što predstavlja zanimljiv dodatak i dobra je metafora za njihovu tešku sudbinu i muku koja se sruči na jednog antičkog junaka. Sa lijeve strane je hor, neophodan u ovakvim tragedijama (mada ga ponekad izbjegavaju) al koji je, na kraju krajeva, bio jedna parodija ideje grčkog hora. Problem je u tome što, iako su djevojke u horu lijepo pjevale, taktovi pjesme su nas stalno podsjećale na one kotorske pjesme i samo smo čekali kad će hor da zapjeva: „dođite na feštu, najbolju bokeljsku“; antički hor treba da da ozbiljnost i težinu dešavanjima na sceni, ne da bude raspjevana klapa. Kompozicija predstave nije mnogo bolja, sumnjam da bi iko ko nije upućen u radnju djela, mogao da shvati šta se zapravo desilo, sve je nekako haotično i pogubljeno i djeluje kao da ni likovi nemaju predstavu šta se dešava, a kamoli publika. Gluma je prečesto bila prenaglašena, te su nas glumci više podsjećali na heroje indijske produkcije (poznate po takvom glumatanju) nego na ozbiljne grčke junake. U pozadini je bio bend, koji je služio kao neki dopunski hor, i s obzirom da je bio isuviše pojačan, predstavljao je kaznu za uši i bio potpuno nepotreban. Sve ovo je činilo da predstava ne stvori baš nikakvu emociju, o eventualnoj katarzi (koja je i cilj antičke tragedije) nema ni govora te nikako ne možemo biti zadovoljni onim što smo vidjeli. Mada je početna ideja bila dobra, i bilo je detalja koji su zaista mogli biti sjajno iskorišteni (ponašanje djece zaslužuje svaku pohvalu) ovoj predstavi ne možemo dati prelaznu ocjenu. Još kad je oko 22 i 30 počeo hodža da pjeva sa obližnjeg minareta, tada smo mogli da shvatimo da sve klizi u lakrdiju, šteta.

U odbranu teleološkog argumenta

„Ako časovnik ukazuje na postojanje časovničara, a univerzum

ne ukazuje na postojanje Boga, pristajem da budem nazvan budalom“

Volter

Uvod – U ovom radu autor će se baviti analizom teleološkog argumenta, struktuiranog na način na koji je to učinio Vilijem Pejli. Cilj rada je da izloži Pejlijevu argumentaciju, pokuša da odgovori na kritike koje predstavljaju opasnost za argument i time ga ojača. Teleološki argument značenje vuče od grčke riječi telos što znači cilj, svrha. Argument se sastoji iz dva dijela – prvi koji pokazuje postojanje nekog posebnog bića, i drugi kojim se dokazuje da je to Bog. Ovaj rad će obuhvatiti prvi dio argumentacije kroz prikaz Pejlijevog argumenta, a drugim dijelom će se uglavnom baviti odgovarajući na moguće kritike.

Pejlijev argument – Pejli nam izlaže svoj argument preko analogije sa časovnikom. Ako bi na nekom polju naišli na časovnik, morali bi se zapitati odakle on tu. I kada bi smo ga ispitali, vidjeli bi da je sastavljen od djelova koji su u odličnom međusobnom odnosu i podešeni su da služe određenoj svrsi. Jasno nam je da je ovaj složeni mehanizam imao svog tvorca[1]. Čak i u slučaju da časovnike više niko ne pravi, da je to davno izgubljena vještina, i dalje bi moralo da nam bude savršeno jasno da ga je neko nekad napravio[2]. Pejli dalje produbljuje analogiju sve više poredeći časovnike sa ljudima (npr. dodajući pretpostavku da bi časovnici mogli da stvaraju druge časovnike)[3]. Časovnik predstavlja jedan teleološki sistem, sistem u kome su sastavni djelovi savršeno uklopljeni da služe određenoj svrsi (u eksplikaciji argumenta ovo ćemo zvati svojstvom p) – u ovom slučaju pokazivanju tačnog vremena[4]. U nastavku svog djela on ukazuje na postojanje gomile malih teleoloških sistema (recimo ljudsko oko), a svi ti sistemi su udešeni da funkcionišu zajedno (recimo djelovanje raznih prirodnih sila jedne na druge) kao što je i časovnik udešen[5]. Argument bi smo mogli eksplicirati na sledeći način:

1. Mašine su proizvod inteligentne zamisli zbog svojstva p
2. Mnogi djelovi univerzuma imaju svojstvo p
3. Univerzum, ili barem mnogo njegovih djelova je proizvod inteligentne zamisli

Pošto je jasno da čovjek nije mogao stvoriti univerzum, moramo tvorca potražiti na višem nivou, a na tom nivou možemo naći jedino Boga, te je On taj koji predstavlja tvorca. Bitno je još istaći da argument ne teži da bude logički nužan, pa ga ne možemo kritikovati na toj osnovi

Kritika – Mnogi su se bavili kritikovanjem teleološkog argumenta, a ovdje ćemo se baviti onima koji, po mišljenju autora, najviše mogu uzdrmati teleološki argument. Prvi tip kritike napada relevanciju analogije argumenta i ovo bi bio jedan klasičan primjer

I. Analogija u argumentu nije dobra, ne možemo kao analogiju za stvaranje svijeta uzeti stvaranje jednog časovnika. Analogiju bi jedino mogli izvoditi iz nastajanja drugih svjetova, ali njihovo nastajanje nismo vidjeli[6]

Drugi tip kritike napada zaključak da je ovaj svijet stvoren od (jednog) Boga

II. Kao što je na stvaranju recimo broda radilo više ljudi, tako je na stvaranju svijeta moglo raditi više bogova[7]

III. Ako univerzum duguje postojanje nekoj višoj instanci kao što je Bog onda i Bog duguje svoje postojanje nekoj višoj instanci te dolazimo do beskonačnog regresa

Odbrana Pejlijevog argumenta – Pokušaću da, jednu po jednu, odbacim ove kritike i time ojačam poziciju samog argumenta.

I. Izgleda da je Pejli bio svjestan postojanje ove kritike jer zbog nje ne smijemo u izvođenju dokaza reći „čitav univerzum“, već moramo uvesti dodatno tvrdnju „barem mnogo njegovih djelova“. Kada dodamo tu tvrdnju, onda izbjegavamo ovu kritiku, ali i zapažamo gdje je teleološki argument najslabiji – u toj nemogućnosti da izvrši korak ka univerzumu kao cjelini. Pejlijevo izvođenje ne može da nam da odgovor na to, ali to ne znači da ne bi mogli da na neki drugi način pokažemo da argument dođe do dokaza o čitavom univerzumu a ne samo o „mnogo njegovih djelova“.

II. Ako je svijet stvorilo više bogova iz toga slijedi da je svima njima bio potreban stvoritelj, jer oni ne mogu imati sva savršenstva već bi svaki morao da bude specijalizovan za nešto (pratimo analogiju sa ljudima – kao što kod pravljenja broda učestvuju i stolari i tesari i zidari tako bi kod pravljenja svijeta jedan bog pravio planine, drugi mora, itd.). Iz toga dalje slijedi da su oni te svoje osobine morali dobiti sa višeg nivoa jer nisu samodovoljni (čim nemaju sva savršenstva) što nas opet dovodi do jednog jedinstvenog stvoritelja. Čak bi smo mogli i ovo bezbolno uvesti u hrišćanski teološki sistem ako bi ova bića, ove „niže bogove“ nazvali recimo anđelima. Ovakva konstatacija zahtjeva dodatno objašnjenje, ali zbog ograničenog prostora možemo se pozvati na takvo određene Boga koje je Lajbnic opširnije objasnio u Teodikeji[8]

III. Ovdje se pozivamo na jedno pravilo koje je uveo Anselm u svom Monologijumu[9]. Božje postojanje se izvodi od njega samog, jer ako smo već prihvatili da on posjeduje sva savršenstva onda je (po distinkciji koju uvodi Anselm) nužno da je Bog samodovoljan, da mu ne treba viša instanca. Ali čak i ako ovo ne bi prihvatili, jasno je da Bog ne posjeduje svojstvo p zato što je jedinstven, nije sastavljen iz djelova koji služe nekoj svrsi kao već pomenuti časovnik te na njega ne važi Pejlijeva analogija.

Problemi odbrane – Prije nego što zaključimo ostaje još jedan problem – da li je Pejli potpuno izbjegao kritiku i time što je izbjegao da pomene univerzum kao cjelinu već se zadržao samo na „mnogo njegovih djelova“? Problem bi bio u tome što bi Pejli morao da navede što veći broj tih „djelova“ koji potpadaju pod njegovu definiciju i time pojača svoj argument a Pejli to i čini[10]. Time je prva kritika u potpunosti izbjegnuta.

Zaključak – Argument možemo sačuvati u ovom obliku jer je pokazano da možemo dati zadovoljavajući odgovor na sve 3 kritike. Ono čemu bi smo trebaio težiti je, da se pokuša preformulisati argument tako da govori o čitavom univerzumu a ne samo o mnogo njegovih djelova te da probamo i na taj način pokazati da je Bog jedini tvorac univerzuma.

---

[1] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[2] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli I; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[3] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli VIII; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[4] William Paley – Natural Theology, Chapter 2, III; http://home.att.net/~p.caimi/Paley-CHAP2.doc

[5] William Paley – Natural Theology, Chapter 3, On the Ray Of Light, Their Refraction and Reflection

[6] Dejvid Hjum, Dijalozi o Prirodnoj Religiji str. 37; Matica srpska, Novi Sad

[7] Dejvid Hjum, Dijalozi o Prirodnoj Religiji str. 61; Matica srpska, Novi Sad

[8] G.V. Lajbnic – Teodikeja prvi dio – 7. - str. 85; Plato, Beograd 1993.

[9] Anselm Kanterberijski – Quod Vere Sit Deus; Monologium poglavlje VI

[10] William Paley – Natural Theology; Chapter 3 http://home.att.net/~p.caimi/Paley-CHAP3.doc