Darko Rundek & Cargo Orkestar u Sava centru, 17.12.2008.

Bilo je savršeno. Šta? Nije dovoljno za izvještaj? Ali to je tako teško izraziti riječima? Naročito kada se jedan koncert doživi lično, kada je pun intime, kao da se svira samo za vas. Možda niste znali da u punoj sali Sava centra možete imati osjećaj da ste na brodu, teretnom, član ste posade i razmišljate. Vaše misli su upravo povezane kroz muziku, koju možda i svira neko na brodu, a možda je se jednostavno prisjećate ili je čak sami stvarate. More je trenutno mirno i sjećate se nekih loših dana, lutanja po krčmama. I tada ste mislili da je za vas već kasno iako je bila neka djevojka, neka joj ime bude Ena, koja je pokušavala dovesti vas u red ali završilo se tako što ste ona i dalje ima plavu sjenu u crnim očima, a vi ste eto daleko, na nekom brodu izgleda. I misliš (da pređemo na ti, jer svako od vas je ipak ti) da zapravo stalno gledaš istu sliku, sada je to samo ustalasano more, ali kažu da se u moru može vidjeti i čuti čitav svijet, zato u kom god da je položaju sad talas u koji gledaš, to jeste ista slika koja je u tvojoj glavi po ko zna koji put. A nekad si bio drugačiji, nekad si čvrsto stajao, kad god bude vrijeme za to, nisi trpio nikakve sejmene, nikakvo tlačenje. Kao i slobodoumni ljudi iz Španskog građanskog rata bio si spreman da se boriš za san i da pjevaš Ay Carmela, protiv ugnjetača, njihovih pomagača, legionara i fašista. Možda si i zapravo bio u tom građanskom ratu samo si zaboravio. A rat koji se nikad ne mijenja, kao da je bio nekad, kao da je bio tu, kako je moguće da se ne sjećaš? Zar sada ne ideš na Kubu baš iz tog razloga, da zaboraviš na svu tu muku, kažu da tamo niko kruha gladan nije, i da nema demokracije. Možda taj pjesnik laže ne znam, a ne znaš ni ti, uostalom boljem se ne možeš nadati. Morao si ostaviti svoju Mariju, kojoj si tako volio pjevati onu primorsku: „Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, voljela si more, a sad si porasla Mare, a sad si porasla Mare, pa voliš mornare...“ Da nisi pošao na brod iz tog razloga? Da bi ti stihovi zaista bili istiniti? I džabe sada sviraju pjesme kao što je Makedo, ti ne razmišljaš o takvim djevojkama, nešto drugo te vuče, nešto što je bilo a i nadanje da će nešto drugo biti, nešto novo, neko novi. Šta je stvar sa cvijećem i djevojkama kad smo već kod toga? Dobar trenutak za razmisliti, jer ti znaš šta voliš i teško ti je ići dalje od toga, zumbuli, naročito bijeli su predivni, zašto bi tražio drugo cvijeće. Tako zagubljen u misli ne primjećuješ da je podne, negdje na obali vjerovatno su neki seljaci, možda baš bruse kose ovog trenutka a oko tebe mornari šetaju po krmi, neki razgovaraju a neki se kockaju. Kao da te niko ne primjećuje i kao da zvuk oluje čuješ samo ti. Da li je to zvuk u tvojoj glavi, koja je pogođena nostalgijom i grmi što se više približavaš nekoj drugoj obali, još ti je daleko odredište ali svakim minutom sve si dalje domovini i nečemu što ti je dosad bilo izvjesno a ploviš ka nekim nepoznatim vodama, ljudima i idejama. Možda zato taj zvuk čuješ samo ti, svakako ne možeš sada tu zaigrati kolo ili raditi ko zna šta. Okrećeš se i osmatraš palubu, i opet ti je smiješno ime broda, Wanadoo, kakav kreten još naziva brod tako? Nije mogao da smisli nešto besmislenije, teško bi to uspio čak i da se potrudio. Uzalud pitaš takve stvari u svojoj glavi, nema odgovora na to. Ma nema odgovora ni na jedno pitanje koje si sad postavio, ne mogu ti ni ja pomoći. Oko tebe je samo more, nepoznati ljudi i taj stari brod sa čudnim imenom. Gledaš u ruke dok se čuje neko čudno zapjevanje, nešto kao uajdalalaj, šta li rade ti ostali mornari? Ko su oni uopšte? Tako stojiš i gledaš se kako postojiš, dok bi mogao da misliš ko te čeka u sledećoj luci, možda će to biti neka nova ljubav, koja će te gledati zamišljeno, dok nosi bijelu bluzu i crnu suknju i urednu kosu. Nosiće nakit svoje majke ili bake, to i nije bitno, a voleće onu meksičku pjesmu koju i ti voliš i onda ćete zajedno plesati na mjesečini. Tada bi bilo lijepo stojati i gledati se kako postojiš, to je nešto što vrijedi zamišljati i željeti. Ali ljubav se rijetko tako nalazi i još ređe tako ispada, kao što se ona uostalom ne trži niti ne kupuje, pa makar nam apokalipsa bila blizu. Hm, apokalipsa, gledaš u sunce i misliš da li je to i moguće uskoro. Sunce previše jako blješti, stavljaš kaubojski šešir i misliš kako ličiš na Šejna, u svakom smislu. Nisi zakon velikom broju ljudi ali jesi sebi, jesi lutalica, bježiš od uspomena i tragaš za nečim, ko zna čim na zapadu. Ne treba ti šal, pa čak ni onaj od svile, jer tamo je toplo. U glavi su ti rastanci, gomile rastanaka, ljubavne propasti, daleka prijateljstva, porazi i pobjede a vjetar samo huči, onako smirujuće kako samo morski vjetar umije. Talasi i dalje udaraju o brod i ti misliš o nekom vremenu, možda već bliskom kada će biti najljepše ustati u sunčano jutro, šetati po plaži sa rukama u džepovima i jednostavno se osmjehivati, bez razloga i bez prestajanja.

Darko Rundek i Cargo Orkestar su izveli sledeće numere:

Ena
Ista slika
Sejmeni
Ay Carmela
Kao da je bilo nekad
Kuba
Slick senorita
Makedo
Zumbul
Podne
Zvuk oluje
Kolo
Wanadoo
Uzalud pitaš
Ruke
Uajdalalaj
Stojim i gledam se kako postojim
Ljubav se ne trži
Apokalipso
...
Sunce (sa Dinom Šaranom iz grupe Letu štuke)
Šejn
...
Šal od svile

Neophodnost promjene

Razmišljam da li je glupo da nastavim dalje u istom ritmu, i ne vidim razlog zašto bi bilo. Imam ideju za još jedan tekst koji priča o preživljavanju, hvatanju u koštac sa sopstvenom egzistencijom. Jedini razlog zašto razmišljam da li da nastavim je što se osjećam kao neko ko piše za jeftini časopis. Nadam se da ne ostavljam takav utisak, jer poenta ovoga nije da vas potapše po ramenu (ili da mene potapše, svejedno) u trenucima problema, nego da zaista skrene pažnju na aspekte u životu koje ne vidimo toliko dobro, koje ne praktikujemo kad treba i koji nam izmiču. Promjena je jedna njih, po mom mišljenju ona je ono najpostojanije u čovjeku. Martin Hajdeger je jedan od filozofa koje najmanje volim, ali u jednom je sigurno u pravu – čovjeka bolje opisuju njegovi potencijali, sve ono što on nije, od onoga što on jeste u tom trenutku, od njegove aktuelnosti. Sve ono čemu težimo, sve ono što možemo biti nas mnogo bolje opisuje od onoga što trenutno jesmo. I iako sam u nekom starijem tekstu to već pominjao nije od zgoreg ponoviti tu misao – po meni čovjek je zapravo ona laž u koju toliko vjeruje, i za koju najviše želi da bude istinita. A sreća svakog pojedinca se može mjeriti time koliko mu pođe za rukom da ta laž zaista postane istina. Promjene nisu lake, daleko od toga. Ne možemo svoje navike preko noći izmjeniti, obrazovati se onoliko koliko želimo, nabaciti navike koje nam se sviđaju ili preći u neko stanje za kojim žudimo. Ali možemo početi, upravo time što se nećemo bojati promjene. Jedini razuman razlog da se bojimo, je ako smatramo da ćemo promjenom izgubiti sebe, izgubiti ono što smo smatramo sopstvom. No ako smo svjesni toga, nismo u opasnosti, jer dok god smo svjesni sebe, nijedna promjena nas neće uzdrmati onamo gdje ne bi trebalo. Potrebno je zapamtiti da nas ne određuje muzika koju slušamo, odjeća koju nosimo, ili generalno način na koji izgledamo. Takođe nas ne određuje to što smo srednjoškolci, studenti, pripravnici ili trajno zaposleni, određuju nas neke druge, dublje stvari koje nijedna promjena neće izbrisati, samo izmjeniti i to uvjek u pravom smjeru. Kada je najbolji trenutak za promjenu? Po mom mišljenju to je trenutak nečeg što posmatramo kao životni neuspjeh, nekog gubitka ili osjećaja zapadanja u apatičnost svakodnevice. Tada ne da je najbolji trenutak, već je tada promjena neophodna, i izbjegavanjam iste samo možete nauditi sebi. Nije bitno da li je to zbog otkaza, pada ispita, smrtnog slučaja ili bolnog raskida, bitno je da se to mora izvesti. I svaki mali korak je potreban, jer ne možemo odjednom postati bolji i drugačiji, ali možemo krenuti. Da li ćemo to učiniti tako što ćemo promjeniti frizuru, pustiti brkove ili ošišati bradu... možda ćemo pak odlučiti da ranije ležemo, da se više bavimo sportom ili slušamo kvalitetniju muziku. Izbor je na svakom od nas, i nije bitno kako ćemo početi, niti kako će se sve završiti. Bitno je čemu težimo i koliko se trudimo, a drugačije ne možemo, jer promjena je ono najosnovnije što nam čini da se osjećamo živima.

Male pobjede

Pišem jer ne mogu da zaspim. Nije loša taktika čini mi se. Ili će mi se u procesu prispavati ili ću izbaciti kakav-takav tekst. Šta su zapravo male pobjede? Po mom mišljenju to je jedini način da preživimo u ovom svijetu, zapravo jedini razlog zbog kojeg preživaljavamo. To su oni momenti kada vaš tim postigne pobjednički pogodak u poslednjem minutu, saznate da vaš omiljeni bend gostuje u vašoj zemlji sledeće godine ili kada jednostavno vidite slobodno mjesto u gradskom prevozu. S druge strane to može biti osmjeh nepoznate vam osobe na ulici, kiša koja pada baš onda kada ste osjećali da je to ono nedostajuće, na kraju krajeva to je i neki mali gest koji činite a koji nailazi na pravu reakciju. Koliko god to apsurdno zvučalo, mi ipak živimo samo zbog toga što znamo da ćemo umrijeti, i jedino kada nešto smisleno činimo, činimo iz straha od tog trenutka, „memento mori“ odnosno „sjeti se smrti“. Spoznaja da nećemo uvjek biti ovdje nas tjera da činimo nešto od našeg života, da uradimo nešto što će ostaviti traga, nešto što će nam izgraditi bolju budućnost ili nas samo tjerati da se sjećamo tog trenutka sa smješkom. Ambicije su nam drugačije, uvjek je oko nas neki karijerista, buduća majka, najobrazovaniji, najpamentija, najljepša, najhrabriji itd. Težimo ka uspjehu u svemu čime se bavimo, što automatski povlači za sobom drugu stranu medalje, trenutak neostvarenosti, porušene ambicije, razbijenog sna. Na neki način svi težimo ka tome da mijenjamo svijet, pitanje je samo na koji način i u kojoj mjeri. Možemo to raditi u smislu da pokušavamo promjeniti same sebe pa vidjeti šta će to prouzrokovati (eh taj kategorički imperativ), možda ipak želimo da promjenimo ljude oko nas, koji su nam u ovoj ili onoj mjeri bliski, a naravno možemo biti ambiciozniji i željeti da promjenimo sistem vrijednosti, pojam kvaliteta, elementarno ustrojstvo. Štagod bio naš cilj, zidovi i prepreke su uvjek oko nas, češće se spotičemo nego što uspjevamo (jer zadovoljstvo zbog ostvarenja određenog cilja se događa samo jednom, dok su neuspjesi na tom putu učestali), mnogo je više razočaranja nego radovanja, ili nam se samo tako čini. E tu nastupa ovo o čemu sam pričao, karika koja nam nikad ne dozvoljava da odustanemo, da se predamo. Male pobjede nas čuvaju od ludila, od onog osjećanja da je svijet protiv nas, da smo se rodili sa pogrešnom sudbinom ili da nas Bog iz nekog razloga ne voli. Suština tog preživljavanja je u prepoznavanju tih detalja, tih uspjeha koji mogu, a i ne moraju, biti vaši, ali sa kojima se svakako identifikujete. A to zaista može biti bilo šta, mogu biti čak i uspjesi fiktivnih likova iz knjiga, filmova ili serija, zašto da ne. Stvarni problemi nas uzdrmavaju i ruše nam koncepciju postojanja uvjek, zbog njih dovodimo u pitanje sopstveni sistem vrednosti i uz to nas navode da pravimo korake koje inače ne bismo željeli da preduzmemo. Zbog malih pobjeda s tim uspjevamo da se izborimo, zbog njih možemo da spavamo, da se smješkamo čak i kada ne bi trebalo, da uviđamo svjetliju stranu života, na kraju krajeva, zbog njih možemo da živimo, nastavimo i kad se to ne očekuje od nas te da se i dalje nadamo i vjerujemo.

Dani oslobođeni strepnje

Po filozofima koji pripadaju egzistencijalizmu (a kojima se najviše bavim u poslednje vrijeme), granične situacije su one koje nas izgrađuju. To su bol, gubitak, drugi teški udarci sudbine ali i velike odluke, problemi koje valja riješiti. A ono što je konstantno u čovjeku je neko treperenje, strepnja, drhtanje... A s obzirom da naslov govori upravo u oslobađanju od ovih stanja, da li to znači da sam našao odgovor na ta velika pitanja, da sam pronašao nešto što ovi veliki filozofi (Kjerkegor, Jaspers, Hajdeger, Sartr...) nisu uspjeli? Daleko od toga, ali mislim da sam našao jedan od zgodnih načina da se pobjegne, makar na kratko, kada je potrebno. Jedna osoba mi je uvjek govorila da želi da bude malo prostija, da je lakše kada je čovjek površniji, jer je time slobodniji od problema, slobodan od razmišljanja, pa i od bilo kakve veće ambicije. Mislim da je ovakvo razmišljanje na dobrom tragu, jer Kjerkegor recimo kaže „tamo gdje iščezne strepnja, čovjek je još samo površan“. Na tu stranu cilja i ovaj tekst, da strepnja zaista jedino može iščeznuti površnošću, i nikako drugačije. Ovih dana mi se događaju neke stvari, oko kojih bi se inače brinuo (bez razloga kao i uvjek) ali koje me ne dotiču, u meni nema drhtanja. Da li sam konačno došao do smisla života pa me ništa ne može pogoditi? Zapravo, naišao sam na jako dobru kompjutersku igru kojom se zanimam ovih dana, te me stvari iz svakodnevice ne pogađaju. Igre su u smislu puštanja mozga na ispašu superiornije od zabavne knjige, filma ili serije zato što imaju strašnu prednost – interakciju. Gledajući film, mi smo uvjek pasivni, te nam se te glupe misli koje nas muče, koje nas tjeraju na treperenje, odnekuda pojave i kljucaju nas sa strane. Kod igara to se ne može desiti, ruke su konstantno na tastaturi i mišu, mozak uposlen dijalozima, pričom, zagonetkama, borbom, te nema mjesta drugim stvarima, čovjek ulazi u simulaciju. I mada ovo u suštini nije dobra stvar, u pojedinim slučajevima nije loše. Štaviše, moglo bi se prepisivati kao terapija, jer niko nije toliko snažan da stalno može da se bori sa pravim ili umišljenim problemima, nekad je dobro svesti se na površnosti, dozvoliti umu da se bavi banalnostima, da bi kasnije lakše mogao da podnese stvarne probleme, da bi mu strepnja bila lakša i prirodnija.

Zrno utjehe

Upravo sam se vratio sa projekcije novog filma iz franšize o Džejms Bondu, koji kao i njegov prethodnik Kazino Rojal, sa svojim prethodnicima ima svega dvije-tri dodirne tačke, i dobro je što je tako. Slobodno možemo reći da je sa filmom Umri drugi dan, Bond izgubio svaku dodirnu tačku sa zdravim razumom, dobrim ukusom i dobrom pričom te je zaokret koji nam donose ovi filmovi sa Danijelom Krejgom itekako zdrava promjena. Zaista, Šon Koneri kao Džejms Bond je mogao da spava dve noći u ambaru i da onda odatle izađe čist, ispeglan i očešljan ali ti filmovi su imali odličnu priču, bili duhoviti i generalno imali šmeka, nešto što je nestajalo sve više i više dok su Bonda glumili Timoti Dalton i Pirs Brosnan da bi na kraju Bond postojao samo da bi vozio Aston-Martin, pio votka martini (promućkan), predstavljao se prvo prezimenom i preživljavao na način na koji bi mu čitava X-Men postava pozavidjela. Ovo je naravno upućeno svima koji kažu da Bond više nije “to”. Naprotiv, izubijani, krvavi, ciničan i vrlo neobičan Bond kakvog tumači Danijel Krejg je ono što je trebalo franšizi i ovaj film ide u tom smjeru. Zrno utjehe se direktno nastavlja na Kazino Rojal, MI6 pokušava da uđe u trag misterioznoj “Kompaniji”, ko su i šta im je cilj a agent 007, vođen i ličnom željom za osvjetom će proputovati od Italije, Haitija, Austrije do Bolivije u pokušaju da dokuči ovog čudnog i novog neprijatelja. Sama priča je dobra, drži pažnju ali nije na nivou prošlog dijela. Jednostavno, jasno je da je ovaj film neka vrsta prelaznog dijela (u trilogiji ili tetralogiji, ko će ga znati), a takvi filmovi imaju najveći problem sa pričom, niti nas uvode, niti zaključuju već pokušavaju da nam zadrže pažnju i pripreme nas na kulminaciju koja bi trebalo da slijedi. Samo je jedan “srednji dio” u filmskoj istoriji uspio da bude zaista fantastičan, i kvalitet Imperije koja uzvraća udarac će teško biti dostignut. U ovoj dijelu, saznajemo nešto o Kompaniji, o “zrnu” pa i o komplikovanom odnosu Bonda i M ali ne dovoljno, nijedno važno pitanje nije ni blizu zatvaranja i moramo čekati sledeći dio. Gluma je prilično dobra, Krejg naravno briljira kao i Džudi Denč, a Olga Kirilenko kao nova Bond djevojka je pravi izbor. Što se ostatka glumačke postave tiče, neki repriziraju svoje uloge (Džefri Rajt kao Feliks Lajter, Đankarlo Đanini kao Rene Matis) a tu su i neki novi. Režiju potpisuje Mark Forster, još jednom nam dokazujući svoju svestranost, s obzirom da je prije ovog režirao filmove kao što su Stranger Than Fiction i Monster’s Ball, i on je tehnički savršeno odradio svoj posao, akcione scene su odlične, a sam film nas cijelo vrijeme drži u tenziji, ne dopuštajući nijedan moment dosade ili gadljivosti nad nekom patetikom. Sve u svemu, prava ekipa koja je odradila pravi posao (ne znam dal treba da pominjem fotografiju koja je predivna). Za kraj, ono što je meni najvažnije, konačno vidimo Bonda koji se bori protiv nekih protivnika koji bi bili zamislivi (ako zaista i ne postoje) u pravom svijetu. Za razliku od ludih naučnika, zlih sovjetskih generala, sjevernokorejaca i svih nemogućih protivnika ovdje imamo internacionalne korporacije, postavljanje diktatorskih režima, borbu za vodu i naftu što su problem koji postoje u pravom svijetu. Džejms u jednom trenutku kaže svom kolegi iz CIA: “Pitam se šta bi bilo od Južne Amerike da nije kokaina i komunizma, vi ste zaista uspjeli da uništite sve ovo”, na šta mu ovaj odgovara: “S obzirom da si Britanac, shvatiću to kao kompliment”. Sve u svemu, film je zaista dobar, drži pažnju i zabavan je, preporuka za sve generacije. I zanima me ko je slagao da Bond pije koka-kolu zero, pošto o tome svi pričaju iako te scene naravno nema.

Vječno vraćanje istog

Primjećujete li kako ljudi sve više i više vole da koriste strane izraze ne bi li zvučali „kul“ – evo čak i ja to sad radim. Šalu na stranu, poplava stranih izraza je sve veća, recimo danas sam dobio letak na kome me pozivaju na najveći globalni event, ne znam zaista šta fali riječi događaj. Zašto sve ovo pričam? Pa poslednji put kad sam se direktno susreo sa izrazom koji stoji u naslovu ta osoba je koristila izraz eternal recurrence umjesto srpske varijante, koja po mom skromnom mišljenju, bolje zvuči, bolje opisuje sam pojam te je time sadržajnija. Izgleda da sam opet slagao, jer nije to bilo poslednji put kad sam se susreo sa gorepomenutim. O čemu se radi? Ovo je zapravo samo bio zgodan način da uđem u priču, jer „vječno vraćanje istog“ je izvestan tip manije za mene. Ali jedno po jedno, prvo da objasnimo šta taj izraz znači. Za one koji nisu znali, pravolinijsko posmatranje vremena, tj. da je svijet krenuo iz jedne tačke i ide ko zna kuda, bez ponavljanja istih događaja (možda ima sličnih al nikad istih) je čisto hrišćanski izum (mada je možda i postojao prije dominacije hrišćanstva, nikad nije bio tako istican, niti globalno prihvaćen) dok je u staroj Grčkoj recimo, vrijeme posmatrano ciklično. Skoro svaki bitniji mislilac se negdje dotakao cikličnosti vremena, neki su išli dotle da su tačno izračunavali koliko godina će još postojati ovaj svijet dok se ne uništi i ponovo sastavi, pa onda idemo nanovo. Stoici su čak bili izričiti u tome, da se svijet stvara i uništava u vječnom plamenu i tako iznova i iznova, a ono što se u međuvremenu dešava (život zemlje i ljudi na njoj) je uvjek potpuno isti što predstavlja zanimljivu determinističku tezu. Zašto sve ovo pričam? U kom vidu ovo može biti manija za mene? Vjerovatno zbog toga što ja posmatram sve događaje u ovom svjetlu, upoređujem sadašnje događaje sa prethodnim, nalazim paralele i naizgled iste stvari (bilo banalne, bilo značajne) i tako pokušavam da pripremim sebe na ono što će uslediti. I zaista ne znam da li ima ikakve logike u ovome, jer se rijetko koje predviđanje zaista pokaže ispravnim, ali ipak nastavljam (filozof – čovjek koji zna da ne ide, ali nastavlja). Mora biti da je moja, a na neki način i želja svakog čovjeka za izvjesnošću toliko velika da pokušavamo da predvidimo događaje, da predvidimo do čega će dovesti naše odluke da se hvatamo za bilo kakvu mogućnost predznanja. Neki vole horoskop, neki gledaju u šolju, ja konstantno analiziram prethodne stvari i čekam da se „isto vrati“. I zaista mi je teško da odustanem od toga uprkos tome što često kada čovjek ne uradi ništa, stvari se same od sebe već nekako srede, ili kad uradi malo, toliko da se ne vidi da je išta uradio, stvari se odviju baš onako kako treba. Teško je naučiti se spontanosti valjda, i naše traganje za izvjesnošću je uglavnom bez prestanka, makar određenog broja ljudi, nas koji volimo da smo stalno u kontroli nad situacijom, jer kad nam se čini da smo samo pušteni niz rijeku, gubimo se i ne znamo šta ćemo od sebe. Ali opet, možda je neko od svih tih mislilaca bio u pravu, Kjerkegor polemiše da li je čitav život ponavljanje, da li je ono stvarnost i ozbiljnost bivstvovanja? Ne znam zaista, ali eto nam svima tema za razmišljanje.

Situacija u "Politici"

Nekoliko puta sam želio da napišem još jedan tekst o medijskoj situaciji u Srbiji (o dnevnim novinama) pošto od prošlogodišnjih tekstova „Dvije Srbije“ i „Mudrijaši“ nisam ama baš ništa rekao o tome iako sam imao par ideja. Poslednja dešavanja u dnevnim novinama i samom preduzeću „Politika novine i magazini d.o.o.“ su me natjerali da još ponešto prozborim na temu medija. Šta se zapravo dogodilo? Upravo ono što su mnogi najavljivali, da će dolaskom nove garniture vlasti država povući svoje poluge i izmjeniti uredničku strukturu u najstarijim dnevnim novinama na ovim prostorima, tj. u Politici. Naime na jučerašnjoj sjednici Skupštine preduzeća PNM generalni direktor preduzeća Srđan Janićijević je podnio ostavku dok je glavni i odgovorni urednik Ljiljana Smajlović razriješena dužnosti, što je i sama najavljivala već neko vrijeme. Ja ću se samo zadržati na dešavanja oko gospođe Smajlović, da se ova tema ne širi pretjerano. Neki će reći da je sasvim normalno što je smijenjena, s obzirom da je bilo jasno da je Koštuničin kadar i da je ovo trebalo da bude urađeno mnogo ranije. Ovakva kritika nikako ne stoji, štaviše potpuno je promašena, i to iz dva bitna razloga. Prvo, ako Ljiljana Smajlović i jeste kadar DSS-a (u šta zaista ne želim da ulazim) i tako dovedena na tu funkciju mi i dalje treba da posmatramo kakvi su njeni rezultati prvenstveno, a oni su više nego dobri. Politika je u trenutku njenog dolaska na mjesto glavnog i odgovornog urednika bilo u stanju ruine. Deset godina Miloševićevog tiranstva nad ovim novinama su i dalje bili itekako očigledni i Politici je bilo teško da se izvuče, da nađe svoje mjesto na tržištu, da prije svega pokaže da su to dnevne novine vrijedne čitanja. Kakvo je stanje u Politici sada? Grafički su to najbolje odrađene novine, najobimnije i najozbiljnije po sadržaju i iako nisu najtiražnije (problem do kojeg ćemo doći kasnije) ipak ostvaruju sasvim zavidan profit. Dakle, ako je suditi po urađenom, ovaj otkaz je neopravdan. Druga bitna stvar je da negdje treba prestati sa partijskim uređivanjem medija, jer se postavlja pravilo da sledeća vlada smijeni budućeg urednika po istom principu i tako unedogled. Negdje se mora stati, a ova vlada teži da bude ozbiljna, pomirljiva vlada svih građana – ovako neće doći do toga. Zašto Politika predstavlja dnevne novine koje su ipak bez konkurencije u Srbiji a vjerovatno i šire. Zato što nemaju jasno zauzetu poziciju, u njoj možete čitati kolumne analitičara i stručnjaka svih profila, u nijednim drugim novinama ne možete naći tekstove Ljubomira Žarkovića i Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića i Boška Jakšića, Mirjane Bobić-Mojsilović i Marka Vidojkovića i tako dalje. Ni u jednim drugim novinama nemate toliko dobre i opširne tekstove i analize o dešavanjima u svijetu (recimo u Blicu ona zauzimaju dvije strane, dok je recimo završetak Velikog brata bio propraćen na čitavih pet) što je nešto što fali svim dnevnim novinama. Dodaci koji dolaze uz Politiku su raznovrsni i zanimljivi i tako dalje. Vjerovatno sam ovdje i pronašao problem u uređivanju Politike, a to je da ona pokušava da gaji pluralizam, što je u današnjoj Srbiji, da ne kažem uopšte u svijetu danas izrazito problematično. Ljudi ovdje žele samo da im se priča ono što oni misle da je ispravno, nikakva kritika nije legitimna, žele da gledaju i slušaju B92, čitaju Blic i glasaju za LDP (eventualno i za DS), s druge strane imamo ljude koji se guše u Kuriru, Pravdi, radio G/F/D ili tako nešto, znam samo da je jedno slovo u pitanju i glasaju za radikale, Velju Ilića i sl. Čitam danas reakcije na b92.net vezanim za ove smjene, ljudi naravno likuju al se usput pitaju šta još „onaj Antonić“ radi u Politici i širi svoje evroskeptičke misli. Zar je to toliko strašno? Inače tekst govori o tome da su i evropeizam i evroskepticizam legitimne pozicije i da ni oni prvi nisu izdajnici niti su ovi drugi fašisti, ali isti ovi komentatori sa b92.net sajta pokazuju da jedno takvo pomirenje nije moguće u Srbiji, makar ne danas. Srbija danas, i ona „evropska“ i ona „nacionalna“ uglavnom ne želi pomirenje, ne želi u istim novinama Jakšića i Vukadinovića, već uglavnom želi dogmu, želi da sluša samo ono što i sama misli, nema mjesta kritici, nema mjesta raspravi, nema mjesta razmišljanju. Ako ne misliš kao ja, nisi u pravu. I zbog toga ova smjena ne treba nikoga da čudi, jedino ona manjina, koja ne želi da joj određuju vidike na jednu ili drugu stranu gubi zbog ovoga. Al manjinu ionako niko ništa nije pitao.