Pisati priču

Želim da počnem da pišem priču. Ne znam zašto ali mi je itekako primamljiva ta ideja. Nazvati sebe piscem, e to zvuči baš dobro. Vidim čak i naslovnicu svoje knjige, elegantne korice finog formata, prigodna fotografija i moje ime pri vrhu. U kvalitetnijim novinama dajem intervju, odgovarajući na pitanja iz raznih branši. Još ako posle toga nastavim da se probijam možda dobijem lijepe pohvale nekih bitnijih pisaca. Pol Oster izjavljuje kako ga je iznenadio taj mladi čovjek sa svojim idejama i neobičnim stilom i da bi volio da ima više takvih u generacijama koje dolaze dok Tom Vejts želi da iskoristi neke motive za jednu svoju pjesmu. Nisam još ni počeo pisati a sanjaranje me daleko odvelo. Baš sam budala. Ajde da usporim, razmislim. O čemu bih pisao? Kako biti originalan, smislen i uz to zanimljiv? Zašto se prije mene rodilo toliko velikih umova koji su na svaku temu dali neki dobar odgovor, pokrili sva značajna polja, napunili stupce i stupce genijalnim idejama, originalnim stavovima i prelijepim pričama? To zaista nije fer. Kako čovjek nešto da kaže o bilo kojoj velikoj ideji sada? Odakle mi pravo na mišljenje o nečemu o čemu je Dostojevski već sve rekao? Mogao bih pak pisati o nekom svom iskustvu, nečemu zanimljivom vrijednom pomena. Još samo da nađem jedan takav događaj. Ili da pišem o njoj, te stvari uvjek pale. Uostalom bilo ih je par te bih mogao iskombinovati elemente a uz to se možda nijedna od njih ne bi mogla pronaći. Mada ne bi bilo loše kada bi se pronašla. Možda joj se to i dopadne, možda joj bude žao, možda tako iskažem sve ono što sam želio i sve ono što je trebalo u pravim trenucima. Ako je ikad bilo pravih trenutaka. A mogao bih i sve da izmaštam, da napravim neki drugi svijet, optimističniji, ili pak neki mračniji, tragičniji. Da odem u budućnost ili prošlost, postavim priču na drugi kontinent, među druge ljude. Postoji li granica uopšte? Ruke mi se tresu od svega ovoga, nervoza preuzima stvar i vidim kako će se ovo završiti. Ma imam ja ideja nego bi mi sada svaka rečenica bila slaba i djetinjasta, kao kada bih pisao nešto tipa: "najviše volim na svetu pticu u letu". No dobro, pisaću sjutra, i to pored mora. Kažu da se na moru izjutra može čuti čitav svijet, svaka osoba, živa ili mrtva, svi što su nekad postojala a možda se može naći naznaka onih što će tek da se rode. Onda mora biti i nekih dobrih ideja koje bi se mogle čuti. Biće muka da se ustane rano.

Angažovana književnost

Čitao sam danas Orvelovu Životinjsku farmu, propust koji sam konačno ispravio. Moram priznati da to djelo zaista spada u sam vrh književnih djela dvadesetog vijeka, a možda i književnosti uopšte. Uostalom ima li rečenice koja je češće citirana od: "Sve životinje su jednake ali neke životinje su jednakije od drugih"? Čitanje ovog djela me je podsjetilo na jednu ideju, postavljenu u naslovu teksta, ideju angažovane književnosti. Idejnim tvorcem angažovane književnosti smatramo Žan-Pol Sartra, koji je i sam napisao nekoliko eseja koji predstavljaju svojevrstan manifest te forme, u kojima pokušava da nam objasni potrebu za forsiranjem takvog tipa djela. Po njegovom mišljenju, angažovana književnost nam je potrebna da bi se oslobodili, da bi se osvjestili, ona je dvosmjerna, jer s jedne strane je pisac koji nam ukazuje na probleme u društvu, a s druge čitalac koji treba na pravi način da prihvati i razumije te ideje. Sartr u drugi plan stavlja klasike književnosti, ne spori njihov kvalitet, ali podvlači da je možda bitnije čitati neki aktuelan tekst prije nego neki klasik jer nas jedino savremeni tekstovi mogu osloboditi i dotaći. Naravno, ekstreman stav nije ništa neobično za Sartra, ali i za bilo koju ideju koja je nova i koja mora da se na što jači način istakne. Izuzmimo ovu, ipak neozbiljnu misao (jer elementarno obrazovanje je čitati velika djela, i čovjek ne smije sebe nazvati intelektualcem a da nije čitao Dostojevskog, Getea, Šekspira... pa i Sartra) i uvidjećemo da je ideja angažovane književnosti veoma dobra. Šta to znači da nas angažovana književnost oslobađa? Svi smo skloni da dajemo raznovrsne ocjene na mnogobrojna pitanja, da zastupamo određena ubjeđenja, da glasamo za neke političke opcije, ali koliko smo slobodni u tom izboru? Da li iko može za sebe reći da je apsolutno slobodan ili nas sve oblikuju okruženje, mediji, pa na kraju krajeva i naše osobine? Upravo ovdje treba da uđe angažovana književnost, jedan pisac, umjetnik, treba da se potrudi da što bolje objasni ili da lični pečat nekoj temi koju misli da razumije. Sad pitanje je koliko je njegovo mišljenje slobodno, ali ako se dovoljno dobro informišemo o nekoj pojavi, ako pročitamo par različitih i kvalitetnih mišljenja onda će i naša misao biti slobodnija. Angažovana književnost je tu da nam otvori oči, da bude prava antiteza šund literaturi koja gospodari ovih dana i koja smatra da je bitnije da nam plasira sporedne stvari i da nam ispriča neke trivijalne priče sa nikakvim porukama. Uzmimo Životinjsku farmu za primjer - djelo je završeno februara 1944. i objavljeno nedugo zatim i predstavlja savršenu kritiku boljševičke i socijalističke Rusije. Jugoslavija je godinu dana nakon njenog izdavanja ušla u avanturu poznatu kao FNRJ, i znamo kako smo dobro na kraju prošli. A pogledajte likove u knjizi, Orvel kao da je pisao o jugoslovenskoj a ne ruskoj situaciji, kao da je bio prorok a ne analitičar. Vrlo lako možemo vidjeti Snoubola kao Đilasa, Napoleona kao Tita, pse kao UDBU i OZNU, tu su nezaobilazni komiteti, a veliki odstrel životinja zbog navodne izdaje nije daleko od informbiroa i Golog Otoka. Umalo da zaboravim - konj Bokser je Avdija iz pjesme Zabranjenog Pušenja - Srce, ruke, lopata (šala mala). Da su naši preci čitali Životinjsku farmu možda bi malo odmjerenije, ako uopšte, ušli u tu socijalističku avanturu, kao što već rekoh. A ko može i ko treba da bude angažovani književnik? Pa svako ko to želi, novinski kolumnista, etablirani pisac, bloger, političar i običan službenik. Što više mišljenja, što slobodnija razmjena informacija i veći rad na produhovljenju, to možemo reći da smo slobodniji. Naravno, nikad ne možemo biti apsolutno slobodni, ali možemo biti slobodniji, i to u pravom smislu, ne onom iz gorepomenute knjige. Uz takav stav biće normalnije i bolje shvatanje, pa potom i razgovor o problemima iz svijeta tipa Kosovo, globalna ekonomska kriza, ili Izraelska agresija na Gazu ali i način na koji ćemo prihvatiti savremenu umjetnost, vidjeti projekat CERN, pa na kraju krajeva kako je najbolje provesti slobodno vrijeme. Zato angažovana književnost ne smije da se preda, pogotovo ne danas.

Nova godina

Preživjesmo doček "najluđe noći" na kom po nekom nepisanom pravilu svi očekuju da se fantastično provedu, da isprate staru a dočekaju novu godinu što glamuroznije. Naravno planovi su jedno, a realnost drugo te se rijetko obistine ti novogodišnji planovi, ipak to je samo noć kao i svaka druga. Zato sam ja probao nešto drukčije ove godine, da dočekam novu u svom gradu, da ne idem nigdje konkretno već samo da se vrzmam sa društvom, da vidim i izljubim se sa što više ljudi koje dugo nisam vidio. I mogu reći da mi je ovo po prvi put potpuni uspjeh, tj. da sam ostvario ono što sam htio. Uostalom poenta tih velikih slavlja i jeste takva, da sa što više vama bliskih budete u kontaktu i da zajedno proživite taj trenutak. Pošto nema šanši da se sa svima uklopite, onda treba ispuniti maksimum mogućnosti. E sad, kao što je i doček više nametnut kao neka specijalna prilika, isto tako važi i za sam prelaz u novu godinu. Ništa se suštinski ne mijenja sem što imamo jednu, opet nametnutu priliku da pogledamo šta nam se sve izdešavalo u dobu dok je zemlja napravila jedan krug oko sunca i da mislimo, nadamo se, želimo nešto novo u sledećem krugu. Možda baš iz razloga što su krugovi u pitanju imamo osjećaj promjene, u sledećem krugu ja ću biti kralj a ti podanik. Kao djeca kada se igraju. Ipak, ako vam se kojim slučajem pogodi (kao meni ove godine) da kraj decembra zaista predstavlja kraj jednog ciklusa a da se u januaru možete nadati nečem zaista novom, da imate neku novu priliku i nov početak onda je to zaista lijepo osjećanje koje je teško zamjeniti. Nove odluke, nove želje, bitne promjene su stvari koje treba konstantno njegovati, ali pošto to inače ne radimo nova godina je dobar trenutak, američki rečeno vrijeme je za jednu "new years resolution", za svakog od nas. Protekla godina je bila divna, uprkos tome što je prestupna, te je sigurno da će nastupajuća biti još bolja. Svima vam želim lijep novi početak, puno novih iskustava (i dobrih i loših) i napredak u svakom smislu. Zapravo, želim vam sve što ide u ovim stihovima:

May God bless and keep you always
May your wishes all come true
May you always do for others
And let others do for you
May you build a ladder to the stars
And climb on every rung
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

May you grow up to be righteous
May you grow up to be true
May you always know the truth
And see the lights surrounding you
May you always be courageous
Stand upright and be strong
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

May your hands always be busy
May your feet always be swift
May you have a strong foundation
When the winds of changes shift
May your heart always be joyful
And may your song always be sung
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

Dragi čitaoci i kolege, sretna vam nova 2009.!

Knjiga o Jovu

U Starom Zavjetu postoji nemali broj priča koji su teolozima, filozofima, i raznim drugim misliocima predstavljali problem. Bivajući zbirka priča, pjesama, proročanstava i zakona, koje obuhvataju veliki vremenski period logično je da postoje određena neslaganja između samih knjiga. Ako u to još uvedemo Novi Zavjet, naći ćemo još veći broj problematičnih mjesta za same vjernike i mislioce. I to nije ništa loše, jer svete knjige treba proučavati, time i svoju vjeru iskušavati i sebe preispitivati. To je po meni mnogo važnije od svih drugih praktikovanja vjere (ako je moguće praviti ikakvu hijerarhiju). Ipak, mišljenja sam da je knjiga o Jovu bezrazložno stavljena u domen ovih problematičnih mjesta, iako su je mnogi tu gurali, a svoj put je našla i do popularne kulture (recimo u jednoj epizodi crtane serije South Park). O čemu se priča u njoj? Centralna figura je Jov, bogougodan čovjek koji je nagrađen izobiljem. Ima dosta lijepe i zdrave djece, veliko imanje, mnogo stoke, poštovan je u društvu i ima mnogo prijatelja. Ali Satana (koji nije predstavljen kao otpadnik, već kao neko blizak Bogu) govori Bogu da je Jov vjeran i dobar samo zato što dobro živi, i da jedino iz tog razloga slavi Boga. Kada bi mu se kojim slučajem oduzelo to blagostanje, on bi prvi kudio i hulio. Satani biva dozvoljeno da Jovu oduzme sve, te serijom nesretnih slučajeva njemu pomre sva stoka, presahne imanje a djeca izginu. Čak ni tad Jov ne poklekne već kaže: „dobro smo primili od Boga, a zar zla nećemo primati?“ Nakon toga dođe bolest na njega i on poče gubiti vjeru, stane očajavati nad svojom sudbinom i žaliti se Bogu. Od tada priča poprima formu dijaloga, sa jedne strane su prijatelji Jova – Elifas, Vildad i Sofar koji ga pokušavaju ubjediti da je on sigurno negdje pogriješio i da je Bog uvjek pravedan, a s druge strane je sam Jov koji se brani. Ova forma je itekako zanimljiva i potsjeća na Platonove dijaloge, jer predstavljaju maltene čistu filozofsku raspravu. Na kraju je još i besjeda Elijuleva, koji brani Boga čak i ako postoji nepravda u svijetu (vjerovatno prva napisana Teodikeja – odbrana Boga) i na samom kraju, u domenu grčkog Deus ex machina se pojavljuje Bog, vraća Jovu sve što je izgubio, dajući mu duplo više. Kao što vidite, ovo je mnogo više od obične starozavjetne priče, već predstavlja jednu filozofsko teološku raspravu o postojanju zla u svijetu, sudbinama pravednih i nepravednih ljudi, Božjoj dobroti itd. Šta je bitno znati kada se čita knjiga o Jovu? Prvo, da je pisana u periodu kada kod Jevreja nije postojalo vjerovanje u zagrobni život kakvo je bilo objavljeno kasnije, već da svi prelaze u neki magloviti svijet, šeol. Otuda konstantno preispitivanje dobre sudbine nepravednih, a teške sudbine pravednih, jer nije postojalo izraženo vjerovanje u kaznu i nagradu (da se tako prosto izrazim) nakon smrti. Drugo, opisani Satana ne predstavlja đavola, već predstavlja Božjeg sledbenika, anđela, on još nije otpao od Boga, te nema govora o nekoj opkladi između Boga i đavola. Treće, tada postoji jako vjerovanje u Boga koji djeluje u svijetu, koji interveniše skoro svugdje, koji nije u apsolutnom smislu duh, čista misao, nepokretni pokretač, nazovite ga kako želite. Knjiga o Jovu svoju apsolutnu smislenost dobija Novim zavjetom, jer muke pravednika koji ostaje vjeran će biti nagrađene i „njihovo će biti carstvo nebesko“ nakon smrti, a nepravednici će morati na strašni sud da izađu, i to što je njihov život na zemlji bio bogat, ne znači ništa, jer je taj život kratak u odnosu na ono što će uslijediti. Mišljenja sam da je uvodni dio knjige ubačen kao metafora, prilično neobično djeluje da bi Bog namjerno činio nepravde (pa makar i na kratko) bilo kojem čovjeku na zemlji, već je taj dio ubačen da bi se lakše shvatio razlog da i pravednici mogu bez ikakvog razloga da postradaju. Svijet ovaj jeste nesavršen između ostalog zbog toga što pravedni, dobri, krotki stradaju u njemu, dok bolje prolaze neki koji su im sušta negativna suprotnost. I to se ne dešava iz razloga što Bog želi da im otežava život na zemlji već iz problematične ljudske prirode kojoj je prirodnije da griješi te i da nagrađuje grešnost prije nego pravednost. Ali ako se ima u vidu da smrt nikako nije kraj, onda to i nije toliko bitno. Iz ovog razloga vjerujem da je poslednji dio sa današnje tačke gledišta nebitan, ako vjerujemo u „život posle života“ onda nam je jasno da bi Jov na kraju bio spašen, nije potrebno da čitamo kako ga Bog ponovo nagrađuje da bi vjerovali u božju pravednost. Imajući sve ovo u vidu, smatram da knjiga o Jovu ni u kom smislu nije problematična ili neobjašnjiva sa stanovišta vjere.

Darko Rundek & Cargo Orkestar u Sava centru, 17.12.2008.

Bilo je savršeno. Šta? Nije dovoljno za izvještaj? Ali to je tako teško izraziti riječima? Naročito kada se jedan koncert doživi lično, kada je pun intime, kao da se svira samo za vas. Možda niste znali da u punoj sali Sava centra možete imati osjećaj da ste na brodu, teretnom, član ste posade i razmišljate. Vaše misli su upravo povezane kroz muziku, koju možda i svira neko na brodu, a možda je se jednostavno prisjećate ili je čak sami stvarate. More je trenutno mirno i sjećate se nekih loših dana, lutanja po krčmama. I tada ste mislili da je za vas već kasno iako je bila neka djevojka, neka joj ime bude Ena, koja je pokušavala dovesti vas u red ali završilo se tako što ste ona i dalje ima plavu sjenu u crnim očima, a vi ste eto daleko, na nekom brodu izgleda. I misliš (da pređemo na ti, jer svako od vas je ipak ti) da zapravo stalno gledaš istu sliku, sada je to samo ustalasano more, ali kažu da se u moru može vidjeti i čuti čitav svijet, zato u kom god da je položaju sad talas u koji gledaš, to jeste ista slika koja je u tvojoj glavi po ko zna koji put. A nekad si bio drugačiji, nekad si čvrsto stajao, kad god bude vrijeme za to, nisi trpio nikakve sejmene, nikakvo tlačenje. Kao i slobodoumni ljudi iz Španskog građanskog rata bio si spreman da se boriš za san i da pjevaš Ay Carmela, protiv ugnjetača, njihovih pomagača, legionara i fašista. Možda si i zapravo bio u tom građanskom ratu samo si zaboravio. A rat koji se nikad ne mijenja, kao da je bio nekad, kao da je bio tu, kako je moguće da se ne sjećaš? Zar sada ne ideš na Kubu baš iz tog razloga, da zaboraviš na svu tu muku, kažu da tamo niko kruha gladan nije, i da nema demokracije. Možda taj pjesnik laže ne znam, a ne znaš ni ti, uostalom boljem se ne možeš nadati. Morao si ostaviti svoju Mariju, kojoj si tako volio pjevati onu primorsku: „Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, voljela si more, a sad si porasla Mare, a sad si porasla Mare, pa voliš mornare...“ Da nisi pošao na brod iz tog razloga? Da bi ti stihovi zaista bili istiniti? I džabe sada sviraju pjesme kao što je Makedo, ti ne razmišljaš o takvim djevojkama, nešto drugo te vuče, nešto što je bilo a i nadanje da će nešto drugo biti, nešto novo, neko novi. Šta je stvar sa cvijećem i djevojkama kad smo već kod toga? Dobar trenutak za razmisliti, jer ti znaš šta voliš i teško ti je ići dalje od toga, zumbuli, naročito bijeli su predivni, zašto bi tražio drugo cvijeće. Tako zagubljen u misli ne primjećuješ da je podne, negdje na obali vjerovatno su neki seljaci, možda baš bruse kose ovog trenutka a oko tebe mornari šetaju po krmi, neki razgovaraju a neki se kockaju. Kao da te niko ne primjećuje i kao da zvuk oluje čuješ samo ti. Da li je to zvuk u tvojoj glavi, koja je pogođena nostalgijom i grmi što se više približavaš nekoj drugoj obali, još ti je daleko odredište ali svakim minutom sve si dalje domovini i nečemu što ti je dosad bilo izvjesno a ploviš ka nekim nepoznatim vodama, ljudima i idejama. Možda zato taj zvuk čuješ samo ti, svakako ne možeš sada tu zaigrati kolo ili raditi ko zna šta. Okrećeš se i osmatraš palubu, i opet ti je smiješno ime broda, Wanadoo, kakav kreten još naziva brod tako? Nije mogao da smisli nešto besmislenije, teško bi to uspio čak i da se potrudio. Uzalud pitaš takve stvari u svojoj glavi, nema odgovora na to. Ma nema odgovora ni na jedno pitanje koje si sad postavio, ne mogu ti ni ja pomoći. Oko tebe je samo more, nepoznati ljudi i taj stari brod sa čudnim imenom. Gledaš u ruke dok se čuje neko čudno zapjevanje, nešto kao uajdalalaj, šta li rade ti ostali mornari? Ko su oni uopšte? Tako stojiš i gledaš se kako postojiš, dok bi mogao da misliš ko te čeka u sledećoj luci, možda će to biti neka nova ljubav, koja će te gledati zamišljeno, dok nosi bijelu bluzu i crnu suknju i urednu kosu. Nosiće nakit svoje majke ili bake, to i nije bitno, a voleće onu meksičku pjesmu koju i ti voliš i onda ćete zajedno plesati na mjesečini. Tada bi bilo lijepo stojati i gledati se kako postojiš, to je nešto što vrijedi zamišljati i željeti. Ali ljubav se rijetko tako nalazi i još ređe tako ispada, kao što se ona uostalom ne trži niti ne kupuje, pa makar nam apokalipsa bila blizu. Hm, apokalipsa, gledaš u sunce i misliš da li je to i moguće uskoro. Sunce previše jako blješti, stavljaš kaubojski šešir i misliš kako ličiš na Šejna, u svakom smislu. Nisi zakon velikom broju ljudi ali jesi sebi, jesi lutalica, bježiš od uspomena i tragaš za nečim, ko zna čim na zapadu. Ne treba ti šal, pa čak ni onaj od svile, jer tamo je toplo. U glavi su ti rastanci, gomile rastanaka, ljubavne propasti, daleka prijateljstva, porazi i pobjede a vjetar samo huči, onako smirujuće kako samo morski vjetar umije. Talasi i dalje udaraju o brod i ti misliš o nekom vremenu, možda već bliskom kada će biti najljepše ustati u sunčano jutro, šetati po plaži sa rukama u džepovima i jednostavno se osmjehivati, bez razloga i bez prestajanja.

Darko Rundek i Cargo Orkestar su izveli sledeće numere:

Ena
Ista slika
Sejmeni
Ay Carmela
Kao da je bilo nekad
Kuba
Slick senorita
Makedo
Zumbul
Podne
Zvuk oluje
Kolo
Wanadoo
Uzalud pitaš
Ruke
Uajdalalaj
Stojim i gledam se kako postojim
Ljubav se ne trži
Apokalipso
...
Sunce (sa Dinom Šaranom iz grupe Letu štuke)
Šejn
...
Šal od svile

Neophodnost promjene

Razmišljam da li je glupo da nastavim dalje u istom ritmu, i ne vidim razlog zašto bi bilo. Imam ideju za još jedan tekst koji priča o preživljavanju, hvatanju u koštac sa sopstvenom egzistencijom. Jedini razlog zašto razmišljam da li da nastavim je što se osjećam kao neko ko piše za jeftini časopis. Nadam se da ne ostavljam takav utisak, jer poenta ovoga nije da vas potapše po ramenu (ili da mene potapše, svejedno) u trenucima problema, nego da zaista skrene pažnju na aspekte u životu koje ne vidimo toliko dobro, koje ne praktikujemo kad treba i koji nam izmiču. Promjena je jedna njih, po mom mišljenju ona je ono najpostojanije u čovjeku. Martin Hajdeger je jedan od filozofa koje najmanje volim, ali u jednom je sigurno u pravu – čovjeka bolje opisuju njegovi potencijali, sve ono što on nije, od onoga što on jeste u tom trenutku, od njegove aktuelnosti. Sve ono čemu težimo, sve ono što možemo biti nas mnogo bolje opisuje od onoga što trenutno jesmo. I iako sam u nekom starijem tekstu to već pominjao nije od zgoreg ponoviti tu misao – po meni čovjek je zapravo ona laž u koju toliko vjeruje, i za koju najviše želi da bude istinita. A sreća svakog pojedinca se može mjeriti time koliko mu pođe za rukom da ta laž zaista postane istina. Promjene nisu lake, daleko od toga. Ne možemo svoje navike preko noći izmjeniti, obrazovati se onoliko koliko želimo, nabaciti navike koje nam se sviđaju ili preći u neko stanje za kojim žudimo. Ali možemo početi, upravo time što se nećemo bojati promjene. Jedini razuman razlog da se bojimo, je ako smatramo da ćemo promjenom izgubiti sebe, izgubiti ono što smo smatramo sopstvom. No ako smo svjesni toga, nismo u opasnosti, jer dok god smo svjesni sebe, nijedna promjena nas neće uzdrmati onamo gdje ne bi trebalo. Potrebno je zapamtiti da nas ne određuje muzika koju slušamo, odjeća koju nosimo, ili generalno način na koji izgledamo. Takođe nas ne određuje to što smo srednjoškolci, studenti, pripravnici ili trajno zaposleni, određuju nas neke druge, dublje stvari koje nijedna promjena neće izbrisati, samo izmjeniti i to uvjek u pravom smjeru. Kada je najbolji trenutak za promjenu? Po mom mišljenju to je trenutak nečeg što posmatramo kao životni neuspjeh, nekog gubitka ili osjećaja zapadanja u apatičnost svakodnevice. Tada ne da je najbolji trenutak, već je tada promjena neophodna, i izbjegavanjam iste samo možete nauditi sebi. Nije bitno da li je to zbog otkaza, pada ispita, smrtnog slučaja ili bolnog raskida, bitno je da se to mora izvesti. I svaki mali korak je potreban, jer ne možemo odjednom postati bolji i drugačiji, ali možemo krenuti. Da li ćemo to učiniti tako što ćemo promjeniti frizuru, pustiti brkove ili ošišati bradu... možda ćemo pak odlučiti da ranije ležemo, da se više bavimo sportom ili slušamo kvalitetniju muziku. Izbor je na svakom od nas, i nije bitno kako ćemo početi, niti kako će se sve završiti. Bitno je čemu težimo i koliko se trudimo, a drugačije ne možemo, jer promjena je ono najosnovnije što nam čini da se osjećamo živima.

Male pobjede

Pišem jer ne mogu da zaspim. Nije loša taktika čini mi se. Ili će mi se u procesu prispavati ili ću izbaciti kakav-takav tekst. Šta su zapravo male pobjede? Po mom mišljenju to je jedini način da preživimo u ovom svijetu, zapravo jedini razlog zbog kojeg preživaljavamo. To su oni momenti kada vaš tim postigne pobjednički pogodak u poslednjem minutu, saznate da vaš omiljeni bend gostuje u vašoj zemlji sledeće godine ili kada jednostavno vidite slobodno mjesto u gradskom prevozu. S druge strane to može biti osmjeh nepoznate vam osobe na ulici, kiša koja pada baš onda kada ste osjećali da je to ono nedostajuće, na kraju krajeva to je i neki mali gest koji činite a koji nailazi na pravu reakciju. Koliko god to apsurdno zvučalo, mi ipak živimo samo zbog toga što znamo da ćemo umrijeti, i jedino kada nešto smisleno činimo, činimo iz straha od tog trenutka, „memento mori“ odnosno „sjeti se smrti“. Spoznaja da nećemo uvjek biti ovdje nas tjera da činimo nešto od našeg života, da uradimo nešto što će ostaviti traga, nešto što će nam izgraditi bolju budućnost ili nas samo tjerati da se sjećamo tog trenutka sa smješkom. Ambicije su nam drugačije, uvjek je oko nas neki karijerista, buduća majka, najobrazovaniji, najpamentija, najljepša, najhrabriji itd. Težimo ka uspjehu u svemu čime se bavimo, što automatski povlači za sobom drugu stranu medalje, trenutak neostvarenosti, porušene ambicije, razbijenog sna. Na neki način svi težimo ka tome da mijenjamo svijet, pitanje je samo na koji način i u kojoj mjeri. Možemo to raditi u smislu da pokušavamo promjeniti same sebe pa vidjeti šta će to prouzrokovati (eh taj kategorički imperativ), možda ipak želimo da promjenimo ljude oko nas, koji su nam u ovoj ili onoj mjeri bliski, a naravno možemo biti ambiciozniji i željeti da promjenimo sistem vrijednosti, pojam kvaliteta, elementarno ustrojstvo. Štagod bio naš cilj, zidovi i prepreke su uvjek oko nas, češće se spotičemo nego što uspjevamo (jer zadovoljstvo zbog ostvarenja određenog cilja se događa samo jednom, dok su neuspjesi na tom putu učestali), mnogo je više razočaranja nego radovanja, ili nam se samo tako čini. E tu nastupa ovo o čemu sam pričao, karika koja nam nikad ne dozvoljava da odustanemo, da se predamo. Male pobjede nas čuvaju od ludila, od onog osjećanja da je svijet protiv nas, da smo se rodili sa pogrešnom sudbinom ili da nas Bog iz nekog razloga ne voli. Suština tog preživljavanja je u prepoznavanju tih detalja, tih uspjeha koji mogu, a i ne moraju, biti vaši, ali sa kojima se svakako identifikujete. A to zaista može biti bilo šta, mogu biti čak i uspjesi fiktivnih likova iz knjiga, filmova ili serija, zašto da ne. Stvarni problemi nas uzdrmavaju i ruše nam koncepciju postojanja uvjek, zbog njih dovodimo u pitanje sopstveni sistem vrednosti i uz to nas navode da pravimo korake koje inače ne bismo željeli da preduzmemo. Zbog malih pobjeda s tim uspjevamo da se izborimo, zbog njih možemo da spavamo, da se smješkamo čak i kada ne bi trebalo, da uviđamo svjetliju stranu života, na kraju krajeva, zbog njih možemo da živimo, nastavimo i kad se to ne očekuje od nas te da se i dalje nadamo i vjerujemo.