Politički korektan govor i rodna ravnopravnost

            Tema o kojoj govorim je jedna od popularnijih u poslednjih 5 do 10 godina, i s vremena na vrijeme ulazi u žižu javnosti. Poslednji put je to bilo u vidu ozbiljnog stavljanja prsta na čelo kada je u švajcarskom parlamentu postavljen zahtjev da se više ne koriste riječi „majka“ i „otac“ već „jedan od roditelja“, odnosno da se potpuno izbrišu rodne razlike. Obrazloženje za ovakav zahtjev se sastoji u sledećem: postojanje imenica kao što su otac i majka determiniše buduće roditelje da se ponašaju u skladu sa nekom prethodno definisanom ulogom, te su manje šanse da će „ženski roditelj“ imati uspješnu karijeru od muškog, na primjer.

            Ovakva terminologija je možda prvi put prikupila ogromnu većinu populacije da kaže da su takve jezičke novotarije poprilična glupost a nas podsjetile na dio iz filma genijalne trupe Monti Pajton – „Brajanovo žitije“. U njemu jedan od likova odlučuje da ne želi da bude determinisan svojim polom, već da ima snažnu želju da postane majka i za početak traži od svih da ga zovu Loreta a on (ona?) će već u međuvremenu naći načina da zatrudni i ispuni svoj san da postane majka. Na primjedbu da nema matericu i da ne može zatrudniti Loreta kaže da je pravo svakog živog bića da bude majka i neće dozvoliti da je tlače. Pokret, čiji je član zato odlučuje da se njegovu/njenu borbu za materinstvo usvoji kao svoju jer predstavlja symbol njihove borbe protiv rimskih okupatora. Skeč se završava sa izjavom da je to jedino simbol borbe protiv realnosti. Priroda nije zainteresovana za naše jezičke zavrzlame i nikakve vratolomije koje mi napravimo neće promjeniti činjenicu da će uvijek isti od tih roditelja nositi dijete u sebi, roditi ga, dojiti i imati jaču biološku vezu tokom čitavog života od onog drugog. Ideja majke je tako duboko usađena u našu svijest da ne postoji mogućnost da je istisnemo i zaboravimo, makar dok ne zavlada nešto nalik ogromnim, državno-kontrolisanim inkubatorima u kojima će neka buduća totalitarna vlast odgajati svoje podanike i tako ih kontrolisati kao što je to urađeno u Hakslijevom „Vrlom novom svijetu“.

            Kada smo suočeni sa ovako ekstremnim idejama moramo dovesti u pitanje koliko su legitimni umjereniji zahtjevi istog tipa, kakav je njihov smisao i da li dobro podržati ih. Ne predstavljam nikakav jezički komitet ali želim vam predočiti svoj stav, ovakav kakav je. Možda vam nije poznato ali gramatički su dugo vremena bile neispravne formulacije tipa doktorica, profesorica, poslanica, dok je recimo riječ ministarka imala pogrdno značenje. Ipak, jezik je živa stvar i široka upotreba su ove termine učinili gramatički ispravnim te su one postale dio književnog govora. Niko ne bi trebao da u tome vidi išta pogrešno. Ali šta ćemo uraditi sa zahtjevima da se izrazi koji nemaju svoju upotrebu u “živom jeziku”, uvedu kao gramatički ispravne? Te formulacije nam djeluju nakaradno pa čak i komično. Navešću samo lingvistkinju, vozačicu, filozofkinju, psihijatresu. Pretpostavljam da nikad niste čuli nekog ko koristi ove termine. Kao razlog za njihovo uvođenje pominju se tri argumenta: politička korektnost, uticaj jezika na razvoj mlade osobe i njene izbore, povećavanje jasnoće u našem jeziku.

            Poslednji argument mi se čini najlegitimnijim i njegovo obrazloženje se sastoji u sledećem – predikat se uvijek određuje prema rodu subjekta, kao što vam je svima poznato. Zato, kada bi recimo rekli “psiholog je utvrdio” ne bi znali da li se radi o muškarcu ili ženi, jer je psiholog imenica muškog roda i zasad naš jezik ne poznaje njegov ženski rod. Kada se radi o jasnosti ovo zaista može biti problem. Doduše, kada bi rekli “psiholog Milica Todorović je utvrdila” nama bi jasno bilo o čemu se radi. Mišljenja sam da ovo rezonovanje zaista stoji ali više ima snagu dopunskog argumenta. Jednostavno, uproštavanje jezika koje se njime zagovara stoji, ali nam nije zaista toliko neophodno da bi uvodili, našem jeziku neprirodne, nove izraze. Sledeći argument je uticaj jezika na razvoj mladih osoba. Ovo zaključivanje je slično onom neobičnom (da se kulturno izrazim) predlogu s početka teksta. Velika većina profesija u našem jeziku stoji u muškom rodu što navodno dovodi do toga da djevojke i žene ne vide sebe u tim ulogama. Iz nekog razloga se smatra da, ako je rudar muškog roda, Ivana ne može sebe vidjeti u toj ulozi. Praksa nam pokazuje da ovako nešto zaista nije tačno. Uzmimo gorepomenutog psihologa, to je imenica muškog roda a opet ogromnu većinu diplomiranih psihologa, kao i studenata psihologije (čini mi se nekih 80%) čine žene. Isti slučaj je recimo sa ginekolozima (iako je “taj” ginekolog) ili računovođama. Sve su to pretežno ženska zanimanja iako nose imenice muškog roda. Pristalica sam teorije da jezik u velikoj mjeri utiče na naša razmišljanja i osjećanja, a samim tim i na naš razvoj i mogućnost ostvarenja ali u ovom slučaju se pokazuje da su razlozi naših karijernih izbora negdje drugo.

            Ostaje glavni argument, takozvana politička korektnost na kojoj se najviše insistira. Zašto, ako Stefan Đukić, osoba muškog roda, može u svojoj diplomi da ima titulu diplomiranog filozofa (isto muškog roda) a njegova koleginica “ta i ta”, ženskog roda, nema titulu ženskog roda u svojoj diplomi? Sa čisto jezičke strane, ne vidim smislenost ovakve teze, štaviše smatram je kontraproduktivnom. U značenju riječi bitne su mnoge stvari, ali pol nije jedna od njih i smatram da je naša dužnost da samu suštinu riječi ne razvodnjavamo slučajnostima. Potrebno je afirmisati šta je to filozof, psiholog, računovođa, stolar, pekar, nadzornik i tako dalje, naročito danas kada se svi slažu u tome da je školstvo u rasulu, da je znanje devalvirano nemamo vremena da se bavimo ovakvim stvarima. Ako bi insistirali da je problem što je filozof imenica muškog roda (a nema ženskog parnjaka), to znači da mi filozofa isključivo shvatamo kao bradatog starca koji nešto mudruje. Ali ako bi filozofa shvatali kao osobu koja gaji zdrav skepticizam, koji se čudi ustrojstvu svijeta i pokušava da ga odgonetne, kome spekulativno mišljenje, ali i suština egzistencije predstavlja poziv, onda rod prestaje biti bitan. Tako stvari stoje i sa ostalim profesijama. Ukratko, insistiranje na političkoj korektnosti povodom roda imenica po meni predstavlja korak u pogrešnom pravcu. Treba težiti depersonaliziciji pojmova i afirmisanju njihove suštine, zato što ideja filozofa, pisca, doktora, ali i ideje pravde, milosrđa i Boga nemaju pol u sebi i nema potrebe da im ga namećemooji nemaju utemeljenje ni u zdravom razumu. Da li mislite da to što je Pravda ženskog roda, znači da su osobe muškog roda nepravedne i da moramo da imamo muškog parnjaka te imenice, recimo “pravdo”. Ne slažem se sa tim, kao što se ne slažem sa tim da majka treba postati samo jedan od roditelja i time da izgubi na svojoj prelijepoj posebnosti.

Bježati ka

            Kada razmišljamo o jeziku ili ga jednostavno govorimo, određene riječi spajamo bez razmišljanja da li bi one mogle funkcionisati na bilo koji drugi način. Takav je slučaj kad recimo kažemo da je osoba „oporavljena od nečeg“. Ako pomislimo da se neko oporavio, uvijek tu misao prati predlog „od“, zato što taj neko mora biti oporavljen od nečeg, inače zašto uopšte počinjati priču. Iako tu ne postoji neka logična nužnost, mogli smo reći da je on oporavljen zbog, ili oporavljen uprkos ili nešto treće, ali nekako te sintagme skoro da ne koristimo.

Jedan takav spoj riječi predstavlja moju današnju temu. Kada govorimo o bježanju, uvijek ga koristimo kao bježanje od nečega, nije bitno za našu priču čega. Jednostavno, ako smo već priznali da smo bili prinuđeni da bježimo, red je da spomenemo šta nas je to natjeralo na bijeg jer je to najšire prihvaćena forma tih riječi. Uvijek se bježi od nečeg (ili eventualno zbog nečeg), a ne do, uprkos, sa ili, a to će biti naša tema, nikad se ne bježi ka nečem. Ako koristimo predlog “ka”, onda smo prije toga uglavom koristili neki “mirniji” glagol kretanja, recimo idemo, putujemo, hodamo i ili eventualno težimo ka nečem. Nije potrebno ovo dalje da obrazlažem, riječi bježati ka se ne koriste zajedno i tu ne treba dalje izmišljati toplu vodu.

Ipak, jezik je živa stvar i riječi treba shvatati prije kao lego kockice. Istina, one možda jesu predviđenje za spravljanje onoga što nam kažu u uputstvu, ali ako pustimo našoj mašti na volju, možemo napraviti neke nove oblike, i tako od nečega što je bilo predviđeno za kamion, mi napravimo svemirski brod, jahtu ili zgradu. Taj novi oblik nam može biti upotrebljiviji, ljepši a samim tim i bolji od onog što je bilo namijenjeno. Takva je stvar i sa jezikom, rečeno nam je kako da ga upotrebljavamo, ali ako postoji način da ga koristimo bolje i ljepše i još važnije, ako može učiniti naš i život drugih ljepšim, onda smo dužni da se sa njim igramo kao što smo se nekad igrali lego kockicama. Ako sumnjate i pozivate na poštovanje pravila, jer smatrate da jezik održava suštinu stvari u objektivnom svijetu, time odričete svaki kreativni rad, borite se protiv svake poezije i proze, protiv mnogo lijepog i inspirativnog umovanja i najgore od svega, odričete čovjeku mogućnost da bude čovjek, već pravite od njega mašinu za bilježenje.

Zato želim da pričam ovom prilikom o bježanju ka, koliko god ta sintagma djelovala na prvi mah neprirodno. Moram prvo razjasniti zašto uopšte govorim o bježanju. Da živimo u nekom idealnom svijetu, vjerovatno ne bi nikad bili primorani da bježimo, već bi svaka kretnja bila plod zadovoljstva, a ne straha i potrebe. Ali prelistajmo samo današnje vijesti iz svijeta. Japan je podigao stepen opasnosti od radijacije na 7, što je najviši mogući nivo i izgleda da stanje u elektrani Fukušima prijeti da bude gore od onoga što se desilo u Černobilu prije 25 godina. Spekuliše se da do pretjerane kontaminacije radioaktivnim materijama dolazi zbog oklijevanja vlasti da potpuno ugase reaktore i krenu u njihovo zatrpavanje. Umjesto toga oni su se nadali da će sanirati preveliki problem kako bi imali što manje novčane gubitke i ta pohlepa prijeti da bude kobna po mnoge obične ljude. U međuvremenu za bombardovanje Libije, samo su SAD potrošile preko 600 miliona dolara, cifra kojom su mogli da riješe siromaštvo u makar jednoj afričkoj zemlji, a oni su taj novac “uložili” donoseći siromaštvo i patnju onima koji do sad nisu bili u takvim problemima. Ove globalne primjere možemo onda prevesti na mali nivo, i pročitati da su neke siledžije prebili i pokrali staricu, da je u obračunu kriminalaca stradala djevojčica koja je tuda prolazila i tako dalje. Iste bolne primjere ćemo naći u našim životima, svako ima svoje, nećemo ih nabrajati.

“Teret ovog svijeta je pretežak za leđa jednog čovjeka, a svjetski bol prejak da bi ga jedno srce nosilo u sebi”, pisao je Oskar Vajld i ništa ne možemo dodati toj misli. Opet, neki od nas ne mogu ignorisati sve to. Ne kažem da trče od nesreće do nesreće i plaču kako je sve nepravedno i teško, već jednostavno, pogađaju ih neke stvari, osjećaju ih kao da se njima dešavaju, možda zato što su im se nekad i desile i onda nanovo proživaljavaju i saosjećaju. Zbog svih tih teških stvari prinuđeni smo da bježimo, da bi nekako sebi olakšali sav taj teret. Tako možemo reći da bježimo od svjetskih nedaća, od nepravde, tuge, patnje i bola. Moramo bježati da se ne bi raspali ili se predali potpunom pesimizmu i mraku. I baš tu bih ja uključio ovu jezičku igru o kojoj pričam, nećemo više bježati od nečega, već bježati ka nečem, kad smo već očigledno prinuđeni da to činimo. Bježimo ka, zato što je to naša snaga da bi se borili protiv negativnog, da bi, ispunjeni nečim lijepim (tim nečim ka čemu smo pobjegli, u čemu god nalazimo tu ljepotu, sreću i snagu) mogli da opstajemo u tom tužnom svijetu i da naše činjenje uvijek bude na dobro tog istog svijeta. Bježanje od nije samo po sebi loše, ali daje našim mislima fokus prema tome lošem, zato što u toj riječi kažemo da bježimo od recimo patnje. Ali ako bježimo ka, onda je akcenat stavljen na to lijepo, na tu našu snagu, bježimo ka osmjehu, bježimo ka knjizi, ka ljubavi, ka vjeri u bolje. Ne zaboravljamo da ono loše postoji, jer inače ne bi bježali, ali nas ono ne deprimira, zato što mi bježimo u ono lijepo koje će nas okrijepiti i dati nam snage da ponovo izađemo na oči lošem, ružnom i nepravednom. To je ispravna snaga eskapizma, koji u zdravim količinama ima isključivo pozitivan uticaj na nas, pokazujući nam jedan bolji put koji mi usvajamo i onda pokušavamo unijeti u ovaj svijet, kakav je da je.  Eskapizam nas može održati i dati nam razloga da se borimo iz dana u dan. Zato ja neću više bježati od, već ću uvijek, kada me primoraju, bježati ka, da sjutra ne bi bilo potrebe za bilo kakvim bijegom. To je još jedan vid borbe protiv negativnog.

Korupcija i nepotizam i kako protiv njih

            Ako postoji nešto zajedničko svim državama koje su ispale iz Jugoslavije, to je ogroman problem sa korupcijom svih vrsta i na svim nivoima. Postoji više uzroka tome, ali nesumnjivo da u velikoj mjeri leži u tome što je prelazak sa socijalističkog na neoliberalni koncept ostavio more prilika za prevarante i pokvarenjake kojih u našim državama imamo na izvoz, i koji su više nego umješno iskoristili rupe koje su nastale u tranziciji između ta dva sistema. Tome dodajmo stare navike namještanja poslova, radnih mjesta i svih drugih pogodnosti ako ste bili rođak, prijatelj nekog partijskog čelnika, te ako ste sami partijski čelnici. Jedina razlika između tog i ovog sistema je što su danas takva nepočinstva legalizovana. Vi se prijavite na konkurs ili tender, ispunite sve uslove i dostavite vašu ponudu, sigurni da ste učinili najviše što ste mogli, a nekad i najviše što je moguće ponuditi. Ipak, neko drugi dobije mjesto ili posao, a pošto ponude najčešće nisu transparentne vi ne možete znati šta je taj neko drugi ponudio ili kakve je kvalifikacije naveo pa vam ostane samo da se češete. S druge strane, možda poznajete osobu ili firmu koja je bila “bolji” izbor od vas i pritom znati da on/ona/oni nikako nisu bolji od vas, nego da su stvari veoma drugačije. Ovo se često dešava. Opet, čak i ako je izbor bio transparentan i naizgled je najbolja ponuda zaista pobijedila, vi možda znati da su podaci našminkani a traženo znanje i diplome isfabrikovane ali ne možete ništa uraditi. Proces je legalno okončan i njegovom obaranju se teško možete nadati, čak i kada bi on uslijedio, to bi došlo toliko kasno da ne bi više bilo bitno.

            Korupcija u svom osnovnom značenju predstavlja promjenu na gore, kvarenje, iz onog čistog i prostog nastaje nešto iskvareno, nesavršeno, pogrešno. U slučaja država radi se o dekandenciji vrline, pravde i morala i najčešće se koristi kao pojava potplatljivosti ljudi zaposlenih u državnoj administraciji, nezavisno od pozicije koju zauzimaju. Otud stalno pominjanje da je neko “korumpiran”. Češće od potplatljivosti, korupcija dolazi u obliku nepotizma, odnosno favorizovanju rođaka ili prijatelja bez uzimanja u obzir njihove prave vrijednosti, kao u primjeru koji sam naveo gore.

            Svi znamo da ovako nešto postoji i da je svuda oko nas, na svakom mogućem mjestu i nerijetko se upitamo šta nam je činiti? Kao i sa svakim pitanjem koje se odnosi na neko loše stanje u državi, većina će odgovoriti da to nije fer ali da ne možemo apsolutno ništa uraditi. Oni malo optimističniji se nadaju da će kojekakve evropske komisije i međunarodne antikorupcijske agencije počistiti i naše dvorište, eto, zato što su tako dobri i njima to odgovara. Treći se nadaju da će se sve nekako srediti i da makar naša djeca neće imati ovih problema. Lijepo je misliti na svoju djecu i njihovu djecu i sve druge članove generacija koje dolaze ali to ne znači da ste vi sami nešto manje vrijedni i da ne treba da želite dobro za sebe. Loše je kada se radi nešto (recimo, netaktično trošenje energenata) zbog čega je dobro nama a neće biti dobro onima koji dolaze, ali ne činiti ništa dobro u ovom vremenu zato što imamo utjehu da će nekome nekada biti bolje je, jednostavno rečeno, neozbiljno i slabo. Što se tiče svih tih evropskih i svjetskih inicijativa, one će možda, ako im bude u interesu, jednog dana zavesti red zbog koga će nama, običnim građanima biti bolje, ali sama svijest će tu malo dobiti, bićemo primorani da ne činimo istinski loša djela i to nije nikakav uspjeh, to bi trebalo da se podrazumijeva.

            Imam par ideja kako bi moglo nešto da se uradi, makar na ličnom nivou, nešto što ne škodi nimalo a može da pomogne i podigne svijest o ovakvim problemima. Sigurno svi znate ljude koji su došli do pozicija koje ne zaslužuju partijskim vezama, zato što su na razne načine vezani sa nekim moćnicima iz svijeta politike i “biznisa”. Neki od njih zauzimaju nebitne pozicije i možda samo primaju platu da bi smetali i ne radili ništa. Drugi su pak uzeli mjesto koje zaslužuje neko bolji i vrijedniji, a treći, oni najopasniji, uprkos svojoj nestručnosti zauzimaju mjesta koja moraju biti povjerena boljim i stručnijim ljudima, takva su mjesta recimo ljekara. I ovdje se pokazuje koliko je korupcija opasna, zato što će vaš život možda zavisiti od nekog ko se tu našao prevarom i kršenjem mnogo moralnih i zakonskih načela. Naravno ovakve prevare postoje i na velikom ali čisto sumnjam da iko ko ovo čita planira da učestvuje na tenderu za izgradnju mostova, auto puteva ili hotelskih kompleksa pa to možemo ostaviti sa strane. Problem je u tome što za ljude koji na takve načine dolaze do pozicije ne govorimo da su loši, da su prevaranti, da su smradovi, sami dopišite izraz koji preferirate. Ne, mi za njih kažemo da su se snašli, a za one koji se bune protiv toga da su zavidni, a za partijske šefove i moćne tate kažemo da vole svoje familiju i da je lijepo što čine za prijatelje i porodicu. Jezik ima veliku moć i ako sumnjate u to samo pogledajte način na koji izvještavaju svjetske medijske agencije. Negdje kažu opozicija, negdje pobunjenici, negdje mirni demonstrantni, a negdje teroristi i zlikovci za ljude koji maltene izgledaju isto a svakako koriste iste metode. Samo je pitanje na čijoj su strani, i ako su na našoj potrudićemo se da im damo pozitivnu odrednicu i pribavimo im sve simpatije jer će nam možda nekad biti potrebni. Znate i sami da ovo radi, osjetili ste na svojoj koži ako ste iz Srbije ili Crne Gore. Mogli ste biti najiskreniji pacifisti ali ako bi ste pričali sa ljudima sa zapada često bi vas podozrivo gledali i očekivali da se izvinite za sva ubistva koja ste učinili, jer vas je njihov medij takvim učinio. Poenta je da, ako za ljude koji preko veza sa vladajućim partijama dobijaju poslove i pozicije kažemo da su se “snašli”, time im samo dajemo za pravo i poručujemo da, kad mi budemo imali veze, i mi ćemo se “snaći”. Ali ako kažemo da su slabići, poslušnici, nemoralni, i ako tu pojavu budemo stalno ocjenjivali istinski negativno, možda će se nešto promjeniti, makar u vašoj svijesti i svijesti ljudi oko vas. Možda će se makar jedan od njih posramiti i odustati od svoje pozicije. Možda neko drugi neće htjeti da “sredi” tako neku funkciju, jer će osjećati grižu savjesti. To ne možemo znati dokle god ovako loša djela ne nazivamo onako kako zaslužuju. Naravno, možda je nečija alternativa bila da umire od gladi, ali takvi ljudi zaista rijetko mogu naći vezu igdje, najčešće su to oni koji imaju dovoljno ali bi htjeli da imaju i više i samim tim zaslužuju našu porugu. To bi mogao biti prvi nivo, potpuna promjena riječi i misli koje imate za takve ljude i za takva činjenja, što više glasova pobune, to će se bolje osjetiti da neka bolest postoji. Drugi nivo bi bio nešto ličniji. Možda surovo zvuči, ali bi sigurno trebali da budemo malo neprijatniji i snishodljiviji prema onima za koje znamo da su preko veza ušli na mjesta koja zaslužuju bolji, sposobniji i školovaniji, zato što to nije ništa manje sramotno nego nešto ukrasti ili nekoga slagati. Pogotovo kada se radi o državi, jer je ona svojina svih nas, ne postojite vi radi države (i partijskih službenika) već svi oni postoje radi vas. Takođe, glavna odgovornost je na vama, da ne pričate protiv korupcije kada vas pogađa, a da koristite njene pogodnosti na sledećem ćošku. U tom slučaju niste ništa bolje od loše države u kojoj živite i samo doprinosite onoj staroj – kakav narod, takva vlast.

Napred Gadafi!

            Teško je ovih dana voljeti Moamera Gadafija. Mediji u svijetu kao i kod nas čine sve da blate i izvrnu ruglu libijskog vođu revolucije (što mu je i zvanična titula kojom vlada zemljom). Pokazuju nam jednog ekscentričnog čovjeka, koji se uglavnom oblači na čudan i nama stran način, okružen ženskim tjelohraniteljima i kažu da koristi plaćenike da bi se razračunao sa nemirnim dijelom zemlje i da je naredio pilotima da bombarduju demonstrante. Takođe kažu da posjeduje ogromno bogatstvo i da je diktator, da ne poštuje nijednu vrijednost civilizovanog svijeta. Sa druge strane su uglađeni svjetski državnici, demokratski izabrani, školovani u najboljim školama, među njima i jedan dobitnik nobelove nagrade i vidimo ih kako napadaju istog tog Gadafija, ali samo zato što ih je on primorao na to, što je odlučio da se krvavo razračuna sa opozicijom a oni mu to ne mogu dopustiti.

            Ipak kada čitate komentare po domaćim sajtovima, vidjećete da preovladavaju oni koji ga podržavaju a da su glasovi koji navijaju za „međunarodnu koaliciju“ u velikoj manjini. Ako otvorite fejsbuk, naići ćete na veliki broj ljudi koji je za glavnu sliku na svom profilu stavio Gadafijev lik, ili zelenu Libijsku zastavu, ili orla sa grba. Ako budete malo dalje tražili vidjećete da grupa „Support for Muammar al Gaddafi from the people of Serbia“ u trenutku dok ovo pišem ima 37565 članova, a grupa „Gadafi brate, Crna Gora je uz tebe“ je za samo dva dana skupila 2,669 poštovalaca. Kao poređenje za Crnu Goru mogu vam dati grupu koja poziva građane Crne Gore da se na predstojećem popisu izjasne kako govore crnogorskim jezikom, grupa koju je očigledno sponzorisala vlada i/ili neka od političkih partija. Ona je od septembra prošle godine skupila 3,796 ljudi. U svakom slučaju, internet je odličan pokazatelj da Srbi i Crnogorci ovih dana navijaju za Gadafija i da je većina tekstova i komentara na neki način povezana sa podrškom Libijskom narodu i njihovom lideru.

            Neki će reći da nešto nije u redu sa nama, da nas ničemu nisu naučili naši „zapadni prijatelji“ i da smo i dalje fašisti opterećeni nacionalizmom, devedesetima i anti-zapadnjaštvom. Ovako nešto ne ide dalje od obične uvrede i više govori o onima koji izriču takve stavove a ja bih iskoristio sledeće redove da objasnim svoj stav i vjerovatno stav većine koji danas navijaju za Gadafija i Libijce. Neprijatelji jednog čovjeka mogu dosta toga da nam kažu o njemu i to je suština ove priče. Dok je sukob u Libiji bio isključivo između vladinih snaga i pobunjenika, ljudi na ovim prostorima su imali uglavnom ambivalentan stav. Neki su podržavali pobunjenike i nadali se demokratiji ili nekom socijalističkom samoupravljanju. Drugi su navijali za Gadafija zbog ličnih simpatija prema njemu. Ipak većina nas je posmatrala to kao unutrašnju libijsku stvar o kojoj ne možemo znati dovoljno jer nismo tamo, niti imamo rođake ili prijatelje koji bi nam mogli objasniti pobliže kakva je priroda sukoba, jer ako su nas nečemu naučili ratovi devedesetih to je da sukob nikad nije crno-beo i da nema tako nečeg kao što su dobri i loši momci kada se potegne oružije. Što se samog Gadafija tiče, svjesni smo da on nije među „dobrim momcima“ čim je toliko dugo na vlasti, da posjeduje ogromno bogatstvo i da se ponaša osiono jer mu to položaj dozvoljava.

            Ovo se promjenilo prije par dana, nakon što je počela operacija "Odisejeva zora". Dilema više ne postoji, onaj ko protiv sebe ima zapadnu vojnu mašineriju je na našoj strani. Razloga za ovo ima više. Prvi je logičan, te iste zemlje su bombardovale SR Jugoslaviju odnevši sa sobom preko 2000 nevinih života, koje su nonšalantno upisale kao kolateralnu štetu. Pogađali su bolnice, televiziju, putnički voz u pokretu i razne druge civilne ciljeve i usmrtile ljude koji ništa nisu imali ni sa Miloševićem ni sa Albancima, već su se samo našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Njihove porodice nisu dobile odštetu, kao ni jednu riječ izvinjenja, već izjave kako bi trebali da objasnimo svojoj djeci da smo za to sami krivi, da NATO predstavlja dobre momke. Ali osim tog emotivnog razloga ima i drugih. Navijati za autsajdera je nešto najprirodnije svakoj normalnoj osobi i tako mi, nepopravljivi idealisti i optimisti, želimo da vidimo kako libijska odbrana, malobrojna, neiskusna, slabije obučena i opremljena može da odoli najmoćnijoj svjetskoj sili. Tako nešto bi nam dalo tračak nade da se svjetskim siledžijama može odoljeti i da postoji neka nada da neće sila uvijek da nam kroji sudbinu. Treći je u iskrenosti. Kada se Gadafi obračunavao sa pobunjenicima rekao je da će ih razbiti, da neće pokazati nikakvu milost i on je to zaista mislio. Sarkozi, Obama, Kameron i ostali govore o tome kako žele da zaštite civile, da spriječe sukobe, da uvedu demokratiju. Za tako nešto su dostojni prezira jer nema osobe koja je povjerovala u ovo. Koncesije na naftu zapadnim zemljama ističu u sledeće dvije godine i prijeti im da izgube veoma važno izvorište crnog zlata. Suština je da, ako i jedni i drugi imaju loše metode i ciljeve, onaj koji laže će uvijek biti gori u očima svijeta. Četvrti razlog je nekako intiman, libijski lider je bio uz nas više puta kada nam je bilo teško. Slao je naftu kada smo bili pod sankcijama. Osudio je bombardovanje 1999 godine i poslao pomoć. Zato smo mi sad uz njega i njegov narod. Poslednji razlog koji ću da navedem, mada ih ima još mnogo je sigurno najbitniji. Na našem slučaju se najbolje pokazalo da u ovakvim avanturama uglavnom stradaju nevini civili, ljudi koji nemaju veze ni sa jednom stranom, koji žele da žive svoje normalne živote kao i dosad i ne interesuje ih puno previranje za bilo kakav interes. Preko njihovih leševa će se ostvariti „borba za bezbjednost civila“ a oni će, kao u našem slučaju, biti otpisani kao kolateralna šteta, čija su prava očigledno manja od krave na nekoj farmi.

            Zbog svega ovog, ali i zbog mnogo drugih stvari danas govorimo neke stvari. Govorimo da volimo Libiju kao što je ona nas voljela 1999. godine i pružamo joj svu moguću podršku. Govorimo napred Gadafi, porazi strane zavojevače. Govorimo izdrži pukovniče, zbog libijskog naroda, zbog svih nas koji smo bili pod bombama, zbog svih koji su bili maltretirani od strane siledžija. Nije više bitno šta si dosad radio i ko si bio, ti si sada simbol borbe malog čovjeka svuda. Tužno je što vjerovatno nećeš uspjeti, ali do tog trenutka, svi ovi ljudi a i ja među njima navijamo za tebe. Napred Muamere al Gadafi!

Mladalački ideali

            U poslednje vrijeme sam značajno smanjio učestalost objavljivanja tekstova na ovim stranama. Dva su razloga za to, prvi je finiširanje diplomskog rada te bilo kakvo otvaranje word dokumenta budi u meni grižu savjesti, a drugi je bliži ovom radu. Naime, zaposlio sam i nanovo se privikavam na rano ustajanje i druge radne obaveze. Zapošljavanje i ideali nekako uvijek idu ruku pod ruku zato što, prihvatajući jedno morate odustati od onog drugog. Izuzimam naravno one među vama koji su astronauti, NBA košarkaši, holivudski glumci a pogotovo one koji mijenjaju svijet na bolje. Govorim o svima koji ne spadaju u taj stoti dio promila (ako ne i manje) čovječanstva. Nije mi ovdje plan da se žalim (uz to, tek sam završio prvu radnu nedjelju) već da povežem nekoliko stvari. U svakom trenutku života mi odričemo od sebe neki ideal ili ga u najboljem slučaju sklanjamo za neko buduće vrijeme te ideali djetinjstva bivaju različiti od onih u srednjoj školi, ove opet zamjenjuju fakultetski snovi a zaposlenje najčešće briše sve te ideale i spušta vas na realnije pozicije. Osim trenutnog statusa i godine tu igraju svoju ulogu, tako borbu koju želimo da vodimo sa 15, spuštamo u sve realnije i realnije okvire dok na kraju ne zabilježimo makar jednu, tada već vrlo malu pobjedu. Nije ovo životni put svih, ali jeste ogromne većine.

            Prošli tekst je bio donekle posvećen revolucijama koje i dalje plamsaju sjevernom Afrikom i mišljenja sam bio da su one ipak u određenoj mjeri orkestrirane iz nekih, zasad nepoznatih centara. To ne mora biti tačno ali čak i ako jeste postoji jedna stvar koju moram istaći – ljudi u tim zemljama (naročito oni mlađi) se bore za neki život o kojem sanjaju, pokušavaju da ostvare nešto što su vidjeli na televiziji i preko interneta (zato se jedan dio njih naziva fejsbuk revolucionarima). Kao što je ispravno istakao francuski filozof Alen Badju, nemamo prava da ih mi, Evropljani i Amerikanci učimo tome šta je demokratija, zato što su oni u samo nekoliko dana pokazali više demokratske i političke snage (kada se radi o idealima) nego što su Evropa i Amerika učinile u čitavom vijeku. Opet, možda iza svega stoji Al-Kaida ili tajne službe ili ko zna šta, običnom čovjeku to ništa ne znači. Običan čovjek je rekao da je bilo dosta, da ga neće više tretirati na ponižavajući način i da će on uzeti stvari u svoje ruke, daće čitavog sebe za svoj ideal. Na tome mu se Badju divi, a divim se i ja, svima onima koji su iskreni u tome, a ima ih i to niko ne može poreći.

            Sve ovo me je podsjetilo na priču o mladalačkim idealima i svijet u kojem živimo danas. Uzeo bih u poređenje ’68 u Evropi kao i hipi anti-ratni pokret u SAD sa današnjim društvom i omladinom. Koliko god ekstremni bili neki od vođa šesdeset-osme (ekstremna ljevica po ugledu na maoizam) ili koliko god su bili neozbiljni i na prejakim drogama pripadnici hipi pokreta njihova energija je pojam za ono što imamo danas. Danas imamo mlade kako koriste mogućnost interneta da bio pravdavali bombardovanje civila, imamo mlade i obrazovane koji to znanje i prilike koriste da bi djelili letke o neophodnosti NATO saveza ili nečeg drugog podjednako pogubnog. U Crnoj Gori prave veličanstvene oproštaje za vojnike koji idu da pomažu jednu najobičniju okupaciju a mladi i to podržavaju. Što se ovog poslednjeg tiče, ne shvatite me pogrešno, ne želim nikom od tih vojnika loše, oni su otišli tamo da ratuju zato što u svojoj zemlji nemaju mogućnost da obezbijede svoju porodicu onako kako bi željeli. Problem je saučestvovanje vlasti i još gore intelektualaca u nečem čiji pandan bi mogli naći u turskim osvajanjima Balkana, pa vi vidite šta biste rekli za onog ko bi se pridružio njihovoj vojsci da ide u osvajanje bilo čega.

            Mladi koji su se borili protiv nepravednosti sistema posleratne Evropi, kao i oni koji su protestvovali protiv američke brutalnosti i nepotrebne okupacije jednog udaljenog naroda su samo donekle ispunili svoje ideale. Neki od njih su nakon toga postal biznismeni, političari, pragmatisti. Ali to je normalno, osoba koja stari ostavlja svoje ideale i pokušava na realne načine da zaradi neki novac i obezbijedi nekakvu egzistenciju. Volio bih da ne mora biti tako i da ljudi što duže istrajavaju ali svjestan sam da većina nije sposobna za tako nešto. Ali šta će biti sa onim mladima koji su danas pragmatični, koji propagiraju jedan vojni savez uz obrazloženje da će to otvoriti radna mjesta. Kakav užas nas može očekivati od njih kada su protivnici bogaćenja i rata postali baš to protiv čega su se borili? Ako ste u mladosti odbacili svaki idealizam i postal pragmatisti, šta će se desiti sa vama kada vam pragmatičnost bude prirodna? Prije neki dan NATO vojnici su ubili devet dječaka, navodno greškom. Da li je to radno mjesto koje spominju oni koji propagiraju NATO vrijedno tih devet izgubljenih života? Njihova krv je na rukama onih koji propagiraju ratne saveze, oni su ti koji su oduzeli te snove, te ideale koji bi možda bili prelijepi i koji bi možda promijenili svijet. Tako nešto, koliko god bilo malo vjerovatno, je moguće. Biti protiv negativnog (a ovaj blog se i dalje tako zove) je biti protiv rata i ratnih saveza. Ja se možda jesam zaposlio i time izgubio nešto slobodnog vremena ali ne planiram da odustanem od svog ideala. Taj ideal se sastoji od pisanja za sve vas koji imate volju da čitate, da podijelim sa vama ideje i misli za koje smatram da su vrijedne slušanja, o kojima bi svi trebali da misle. Možda od toga nešto bude jednog dana, nešto zaista dobro, ako ne, spremam sam da me pozovu na odgovornost. A svakom od vas poručujem da vidite po kom idealu trenutno živite i da li ste zaboravili na njih?

Simulakrumi

            Posle jedne prijatne i uglavnom nostalgične teme želim da se vratim na neke aktuelne probleme. Kao što sam u prošlom tekstu istakao, ljepota prošlih stvari ne smije da nas otupi za rat današnjeg vremena i za probleme sa kojima se suočavamo direktno ispred sebe. Ovih dana su aktuelne revolucije u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku i zemlje koje su njom obuhvaćene do dana kada ovo pišem su redom Tunis, Egipat, Libija, Bahrein, Iran i sad Jermenija. Nije još dovoljno jasno šta je razlog ovim revolucijama, odnosno njihovom usklađenošću i kontrolisanim presipanjem nezadovoljstva iz jedne u drugu državu. Neki će reći da je to spontano dešavanje naroda okrenuto protiv vladajuće vrhuške, a njihova želja je da uspostave demokratsko društvo nalik na zapadne sile, drugi da je plod oživljavanja islamskih država, nalik na ono što se desilo u Iranu prije više decenija. Treći, meni najneozbiljniji u ovome vide rađanja novih socijalističkih pokreta i da su to novi boljševici, da sa komunizmom nije gotovo jer on kreće nanovo iz Afrike. Ustvari, od njih su vjerovatno neozbiljniji (a bliski) oni koji smatraju da je narod, eto tako bez nekog razloga, odlučio da uzme stvari u svoje ruke i sam od sebe vlada, u utopističkoj anarhiji budućnosti. Moje mišljenje je zasad najbliže onom stavu koji kaže da je sve ovo orkestrirano iz nekih drugih centara, uključujući tu ideje, novac i logističku podršku, po scenarijima koje smo vidjeli u Srbiji, Ukrajini, Gruziji i (neuspjelo) već jednom u Iranu. Ipak, smatram da je preuranjeno davati ikakve ocjene, jer niko od nas ne može objektivno imati uvida u to šta se dešavalo i svaki od gornjih scenarija je donekle moguć, a možda je istina negdje sasvim drugo.

            Ono o čemu želim govoriti je skoro potpuno nepostajanje revolucija i bilo kakvih jačih nezadovoljstva naroda koje nešto mijenjaju u savremenom društvu. Postoje nezadovoljstva, postoje protesti, postoji čak nešto nalik na revoluciju ali rezultat je uvijek bio isti, novo pakovanje starog tipa vladavine. Tako nešto smo vidjeli nebrojeno puta. Neki će ići toliko daleko da tvrde da su sve revolucije inspirisane iz nekih udaljenih centara i da nikad nije bilog pravog „dešavanja naroda“. Ovako neprovjerene tvrdnje ne mogu da komentarišem jer sve što možemo imati spada u domen spekulacije. Ono o čemu da govorim je život u simulakrumima, odnosno da vam predočim jednu ideju filozofa Žana Bodrijara. Sve ovo je predstavljeno u njegovoj knjizi “Simulacije i simulakrumi” i predstavlja jednu kompleksnu viziju postmodernizma u kome živimo.

Ja ću se posvetiti samo jednom malo dijelu te knjige, posvećenom predstavljanju vremenskih epoha u kojima živimo kao simulakruma. Prvi epohalni simulakrum je bio renesansni period, zato što je to prvi neoriginalni period civilizacije. Dotad, koliko god nazadni bili srednji vijek i staro doba, oni su imali neku svoju originalnost i svoj smisao. Sa renesansom to nestaje, zato što je njena poenta kopiranje, oponašanje antičkog sistema života, njihovih vrijednosti i naročito umjetničkih sklonosti. Tako da renesansa biva samo kopija jednog drugog društva, ono nema svoje ideale već ih preuzima od drugih ljudi iz drugog vremena i tako počinjemo da živimo u jednom lažnom sistemu (tj. države koje sui male renesansu), jer nijedno vrijeme nije isto, te ljudi u srednjevjekovnoj Italiji i antičkoj Grčkoj ne mogu imati iste ideale i iste želje. Individualizam renesanse je ubijen u tome što nije poenta biti čovjek tog doba, tih ideja i tog vremena, već biti vjerna kopija nečeg starog.

Drugi simulakrum je simulakrum industrijskog doba, modernizma u kome kopiranje jedne te iste stvari zaglušujuje važnost postojanja bilo kakvog originala. Suština je imitirati određene unapred smišljene tipove, od najobičnijih predmeta sve do čovjeka. Zato stalno treba praviti istu čašu koju ćemo svi imati, istu formu odjeće, ali bitno je kopirati isti tip čovjeka, te su različiti ljudi primorani da ispunjavaju istu i uvijek identičnu ulogu rudara, vozača, mašiniste, slikara, političara, i svaka od ovih profesija poziva na jedan isti vid ponašanja. Ovome su doprinosili svi, čak i oni koji su se borili protiv takvog stanja, kao što je recimo Marks koji je ljudi nemilosrdno gurao u klase i od njih pravio klonove. Ovakav period društva ubija indivudualizam zato što nemilosrdno tjera ljude u već napravljene modle i od njih pravi tipove kakvi su mu potrebni, ne dozvoljavajući im da variraju od ovih prethodno uspostavljenih formi. Ipak, ova dva simulakruma nisu dovoljno dobra zato što su svojom restrikcijom omogućavali ljudima da se pobune i da potraže nešto drugačije, da pokušaju da promjene stvari, otud nekadašnje promjene sistema, uspješne revolucije, bivanje društva novim.

Zato je treći simulakrum, simulakrum postmodernizma, demokratije i izbora ispravio i ovu grešku. U današnjem društvu po tome, postoji samo simulakrum i njega je nemoguće promjeniti, nemoguće je vratiti se na nešto originalno. Ko je duže pratio ove tekstove, možda će se prisjetiti teksta o mogućnosti života “izvan društva” o tome kako sveopšti globalizam ne omogućava izlazak i rad protiv njega. Ovdje je nešto slično tome. Demokratsko društvo nam omogućuje simulaciju izbora, odnosno simulira nam osjećaj da nešto mijenjamo i da naš glas nešto znači dok zapravo sve uvijek ostaje isto, točkovi društva se kreću u nekom predoređenom pravcu, i mi ništa tu ne možemo promjeniti, bilo da smo bojktovali izbore, glasali na njima za vlast ili opoziciju ili da smo rušili skupštinu. Svaki od ovih scenarija vam je poznat, kao i njegovi rezultati. Lukavstvo simulakruma postmodernizma je u tome što nas je ubjedio da nešto mijenjamo, da je naš izbor bitan i time ne stižemo da razmislimo šta zapravo želimo. Tako umišljamo da biramo politički sistem i ubrajamo se u ljevičare, desničare, socijaliste, liberale, umišljamo originalnost u našem konformizmu, bilo da je taj konformizam onaj koji se vezuje za većinu ili neku od manjina. Tako smo urbani ili tradicionalni, ljubitelji nekog muzičkog žanra, umjetnički nastrojeni ili sportski tipovi, a sve to začinimo prigodnim izrazima, odjećom, društvom ili alkoholom koji pijemo. Na Bliskom istoku nošenje marame određenih boja pokazuje kojoj klasi pripadamo. Mi smo odavno prigrlili taj koncept i umišljamo da smo pripadnici određene grupacije pravim ili umišljenim šalom (to može biti bilo šta, od ponašanja, ukusa do odjeće). Time odričemo sebi individualnost a prihvatamo sveopšti simulakrum i život po simulaciji. Mislimo da biramo nešto i zato ne pokušavamo promjeniti sistem.

            Da se vratim na priču od početka. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću ali vidjećemo da li će nasljednici Ben Alija (Tunis) i Mubaraka (Egipat) nešto zaista promjeniti ili će sve biti simulacija izbora i promjene. Ipak, ako budem u pravu to će biti još jedan pokazatelj da je Bodrijar bio u pravu i da je iznad svega jedan vladajući simulakrum, koji u ovom slučaju predstavlja lažnost maltene svih naših izbora i time briše našu individualnost. Smiješno je da, u vremenu kada mislimo da smo najslobodniji i najindividualniji ikad, smo zapravo robovi oponašanja i da je dobar dio naše individualnosti odavno bio osmišljen i da je samo bilo potrebno da ubjedimo sami sebe da smo sve odabrali i da ne zbog toga odbacimo pravu promjenu i pravo razmišljanje svojom glavom. Tako nas ovo društvo tjera da idemo u osnovnu školu, pa u srednju, pa na fakultet, pa da tražimo posao, pa unapređenje, pa još jedno, pa penziju i da onda umremo. Ovim nam daje osjećaj da je ono za čim težimo stalno jedan korak dalje i nikad ne uspjevamo stati, zadovoljni, već samo guramo u neko nepoznato, nezadovoljni onim što imamo, već samo biramo i biramo. No, možda nešto i možemo odabrati, jer koliko god da moramo da biramo neke stvari, ne smijemo dozvoliti da nam jedni izbori diktiraju druge, da nam politička pripadnost određuje literarne sklonosti, ljubav prema jednom tipu muzike diktira tip oblačenja i tako dalje. Na kraju krajeva, čak i ako postoji simulakrum, moramo nešto odabrati, sa uvjerenjem da su naši izbori najbliži onom što mi realno jesmo. Ne bi se ove strane zvale protiv negativnog kad ne bi bilo nečeg pozitivnog za kraj, a ono stoji u sledećem ovaj put. Napolju je sunčan dan i more je prelijepo, stvoreno za šetnju dok se držite za ruke sa nekom dragom osobom i podijelite kafu na obali. Ako nemate more, šetajte negdje drugo. Ako vrijeme nije toliko lijepo, ostanite unutra, ali u dobrom društvu. Ako nemate koga da držite za ruku, sigurno imate nekog dragog s kim biste podjelili pivo. Ako već ne možemo na najvišem nivou mijenjati stvari makar možemo lijepo i smisleno proživjeti jedan dan, ovako sunčan, februarski.

Petocifreni broj

            Prvi telefonski broj koji smo imali ili makar onaj koji sam ja zapamtio imao je pet cifara. Bio je na staroj centrali i imao je dvojnika, veza je često bila loša a kada smo dobili dial-up internet trebalo je nekih sat vremena da se ostvari veza koja bi pukla za pet minuta. Ipak, sinoć sam se sjetio broja 25-140 i zaključio da mi je to omiljen skup cifara koje sam ikad zvao svojim. A svuda oko nas je mnoštvo brojeva, tih neljudskih oznaka kojima nas stavljaju u red i kojima nas sistem obezličuje. Tako za svakojake dokumente moramo znati JMBG, policajci nam često traže broj lične karte, kada putujemo moramo da damo broj pasoša, tu su još broj telefona, registracije, za firmu PIB broj i tako dalje.

            Ovo je ružniji dio ove priče koji može da posluži da se prikaže kakvim se sve simulacijama služi današnje društvo da bi nas dovelo u red i da bi našu individualnost svelo na niz cifara. Ne želim time da se bavim ovdje već to više ostavljam kao temu za razmišljanje kojoj se vrijedi vraćati. Niz 25140 mi se uvijek činio prelijepim, naizgled nema nikakav smisao i poklapanje izuzev možda da je 2+4=5+1 (i ako umjesto znaka jednakosti stavimo minus, dobićemo nulu koja je peta cifra ovdje) ali takve stvari malo kome zapadaju za oko. Iako volim ta poklapanja iskreno sumnjam da mi je baš zato ostao u tako lijepom sjećanju. Pamtite li vrijeme kada ste se sa društvom dogovarali preko fiksnog telefona i kada ste bitne stvari dogovarali isključivo tim putem? Onda ste ili kampovali pored telefona ili na prvi zvuk trčali ka slušalici da vam slučajno ne bi pobjegao poziv. Ili kada ste vi nekoga uporno tražili i niste mogli naći, zvonilo bi do kraja, ta osoba se ne bi javila i nikako ne bi mogla znati da ste je zvali pa biste vi opet pokušali kroz nekih petnaest minuta. Ako biste nešto dogovorili to se moralo ispoštovati, jer niste imali fiksni telefon pri sebi napolje kojim bi mogli da otkažete ili pomjerite za duže vremena neki sastanak. Nije bilo praktično, ali je imalo svog šarma i sa radošću se sjećamo tog vremena, kao što se uostalom svi rado sjećaju svog djetinjstva i bezbrižnosti koja ide sa tim. Većina od nas nije shvatala da je na par stotina kilometara rat i da je telefon predstavljao strepnju za naše majke, zbog tužnih vijesti koje bi mogao prenese. Ne, za nas je zvonjava značila igru, odlazak na sport ili neki drugi radostan momenat. I ko nam može zamjeriti što smo takvi bili kao djeca, ponašali smo se onako kako djeca umiju, nisi svi imali tu lagodnost.

            “Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu” pisao je Kundera u knjizi koju sam već više puta citirao (Nepodnošljiva lakoća postojanja). Ovu misao dalje nastavlja obrazloženjem da danas svi pričaju o francuskoj revoluciji kao o plemenitom i epohalnom činu za ljudski rod, a da je giljotina bilo jedno neophodno oruđe da bi se raskrstilo sa starim i korumpiranim režimom te da bi civilizacija krenula dalje u svjetliju budućnost. Ali, kada bi isti ti živjeli u doba francuske revolucije i kada bi postojala velika vjerovatnoća da oni veoma brzo završe na istoj toj giljotini odjednom bi svo romantiziranje i sva nostalgija nestali. Neposredni strah, bivanje oči u oči sa nečim gorim od onog što imamo danas, izbiva svu nostalgiju iz priče. Moj stari fiksni telefon bi me teško ubio (sem ako ne bih bio meta nekog ne baš maštovitog ubice) ali moja nostalgija za njim bi se završila u trenutku kada bih stvarno bio prinuđen da zamjenim moj novi telefon sa tim starim. Tada radije biram šestocifreni broj koji mogu uvijek da nosim u džepu i koji će mi biti pri ruci kad mi zatreba.

            Pretpostavljam da svi imate nostalgije ovog tipa koje se završi sličnim rezonovanjem. Najlakše su one koje su vezane za te, tehničke stvari. Drag vam je stari televizor ili neki matori kompjuter, ali ipak se ne bi vraćali na to. Možda su vam drage i neke stare knjige ili muzika za kojom ste ludili, ali one ipak ne mogu da se porede sa ovim što volite danas, zato što ste druga osoba. One samo predstavljaju svjedočanstvo jednog prošlog vremena. Ali iz ovoga treba izvući jednu važnu poentu koju ne često ne vidimo bez ovakvih analogija. Zbog sveopšte ružnoće oko nas veoma često bježimo u prošlost, ne želimo da vidimo rat (bilo kog tipa) ispred nosa nego se povlačimo u mirni kavez nekog prošlog vremena, otupljujući se za ono današnje. Prije pola godina sam šetao ulicom u kojoj sam živio tokom dvije godine studiranja i prelijepo sam se osjećao, kao da je to bilo najljepše vrijeme mog života. A onda sam malo razmislio i sjetio se da sam tada bio tužniji nego danas, da sam imao veće probleme, da su mi želje bile budalaste a ideje nezrele. To vrijeme ima svoju ljepotu ali njegovo je mjesto u prošlosti. Uvijek za prošlost ostaje vezano ono najljepše, koje kao nekim velom prekrije sve ružne stvari. Ovim pokazujemo da ne umijemo jasno da sagledamo razlike između onog što je bilo i onoga što nam se danas pruža, te da svako vrijeme ima svoju ljepotu i da je najčešće buduće bolje od prošlog. Divno je bilo u osnovnoj školi, ali to nije ni primaći druženju i iskustvima srednje škole. Koliko god da je u srednjoj školi bilo lijepih stvari, većini nas je fakultet daleko značajniji u životu, i mnogo jača osjećanja imamo za to vrijeme i ono što nam je ostalo od njega. Lijepa je pjesma Jethro Tulla Living in the past ali to nije način na koji se može biti srećan. I kao što u meni jako lijepa sjećanja budi petocifreni broj, takva sjećanja budi i srednja škola i neka davnašnja želja i neko stanje. Ipak kada bi ono što imam danas iskreno zamjenio tim starim željama i stanjima u rukama bih imao glomazni telefon od pet cifara sa iskidanim kablom koji bi radio onda kada moj dvojnik ne bi telefonirao. Neka pet cifara obuhvati rumena svjetlost zalaska a ja ću sreću da nalazim u onome što imam danas.


Pitanje za sve koji ovo čitaju i nadam se uživaju - koji je vaš omiljeni broj (stari, petocifreni) i zašto?