Mudrijaši

Izgleda da sam našao jednu ideju koja bi mogla da krasi ovaj blog, početa u prethodnom tekstu, nastavlja se u ovom, a biće i još takvih tekstova sigurno. Svjesni smo da u našem društvu ima toliko kritike, toliko kritičara da je svakog razumnog počela da boli glava od svakodnevnog mlaćenja prazne slame, sa ciljem da se nešto iskritikuje. Inspirisan često rečenicom u špijunskim filmovima „ko nadzire nadzirače“ ovaj tekst će nastaviti da kritikuje kritičare, s obzirom da su oni vječito pošteđeni bilo kakve razumne kritike (pošto psovanje dotičnih ne spada u razumnu kritiku).

Otkud kod nas toliko mudrovanja, toliko kritike? Vjerovatno je to plod tih tužnih devedesetih kada smo na sva zvona slušali hvalospjeve vođe i sistema koji ništa nije valjao pa smo žudili da ga što bolje iskritikujemo i da sa svoje strane očitamo lekciju tim naizgled nedodirljivim vođama. I to je sasvim u redu, ali ta vremena su prošla a kritičari su ostali, sada na pomalo nepoznatom terenu, te ne znajući šta da kritikuju pljuju na sve živo, vrlo rijetko pogađajući metu. S obzirom da je teško svu tu kritiku kritičara obuhvatiti u jednom tekstu ovdje ću samo malo sići pod površinu njihovih tekstova i analizirati jednu vrlo čestu pojavu u tim tekstovima – tuđice. Da li je u pitanju potreba da se, inače praznim, tekstovima da na značaju ili da se pokaže velika obrazovanost tekstopisca nije mi poznato. Ipak, nikad neću razumjeti zašto je bolje reći auteur a ne autor, metteur-de-scene a ne režiser? Koji je problem, koji su kompleksi na djelu? Da bi čitali njihove tekstove potreban nam je rječnik stranih riječi a i po jedan englesko-srpski i francusko-srpski rječnik. Oni bolje priučeni čak koriste i latinski, sa nekom lažnom nadom da u sebi imaju dug renesansno moderne Evrope, da u njima živi novi Dekart, Erazmo, Dante, Lajbnic ali nisu vrijedni ni da čiste cipele Makijaveliju. Ako nastavimo sa ovoliko kritike na kraju ništa neće ostati pošteđeno (osim samih kritičara) te je pitanje kuda ide intelektualni svijet? Jedino u samoponištenje, ili bolje reći samoubistvo. Ovaj tekst je nažalost sklapan iz dva, tri puta (nešto što prezirem) pa ne želim dalje da lutam u njemu, poruka je, nadam se shvaćena. Za kraj poruka – korišćenje tuđica vas ne čini mudrijim!