Zrno utjehe

Upravo sam se vratio sa projekcije novog filma iz franšize o Džejms Bondu, koji kao i njegov prethodnik Kazino Rojal, sa svojim prethodnicima ima svega dvije-tri dodirne tačke, i dobro je što je tako. Slobodno možemo reći da je sa filmom Umri drugi dan, Bond izgubio svaku dodirnu tačku sa zdravim razumom, dobrim ukusom i dobrom pričom te je zaokret koji nam donose ovi filmovi sa Danijelom Krejgom itekako zdrava promjena. Zaista, Šon Koneri kao Džejms Bond je mogao da spava dve noći u ambaru i da onda odatle izađe čist, ispeglan i očešljan ali ti filmovi su imali odličnu priču, bili duhoviti i generalno imali šmeka, nešto što je nestajalo sve više i više dok su Bonda glumili Timoti Dalton i Pirs Brosnan da bi na kraju Bond postojao samo da bi vozio Aston-Martin, pio votka martini (promućkan), predstavljao se prvo prezimenom i preživljavao na način na koji bi mu čitava X-Men postava pozavidjela. Ovo je naravno upućeno svima koji kažu da Bond više nije “to”. Naprotiv, izubijani, krvavi, ciničan i vrlo neobičan Bond kakvog tumači Danijel Krejg je ono što je trebalo franšizi i ovaj film ide u tom smjeru. Zrno utjehe se direktno nastavlja na Kazino Rojal, MI6 pokušava da uđe u trag misterioznoj “Kompaniji”, ko su i šta im je cilj a agent 007, vođen i ličnom željom za osvjetom će proputovati od Italije, Haitija, Austrije do Bolivije u pokušaju da dokuči ovog čudnog i novog neprijatelja. Sama priča je dobra, drži pažnju ali nije na nivou prošlog dijela. Jednostavno, jasno je da je ovaj film neka vrsta prelaznog dijela (u trilogiji ili tetralogiji, ko će ga znati), a takvi filmovi imaju najveći problem sa pričom, niti nas uvode, niti zaključuju već pokušavaju da nam zadrže pažnju i pripreme nas na kulminaciju koja bi trebalo da slijedi. Samo je jedan “srednji dio” u filmskoj istoriji uspio da bude zaista fantastičan, i kvalitet Imperije koja uzvraća udarac će teško biti dostignut. U ovoj dijelu, saznajemo nešto o Kompaniji, o “zrnu” pa i o komplikovanom odnosu Bonda i M ali ne dovoljno, nijedno važno pitanje nije ni blizu zatvaranja i moramo čekati sledeći dio. Gluma je prilično dobra, Krejg naravno briljira kao i Džudi Denč, a Olga Kirilenko kao nova Bond djevojka je pravi izbor. Što se ostatka glumačke postave tiče, neki repriziraju svoje uloge (Džefri Rajt kao Feliks Lajter, Đankarlo Đanini kao Rene Matis) a tu su i neki novi. Režiju potpisuje Mark Forster, još jednom nam dokazujući svoju svestranost, s obzirom da je prije ovog režirao filmove kao što su Stranger Than Fiction i Monster’s Ball, i on je tehnički savršeno odradio svoj posao, akcione scene su odlične, a sam film nas cijelo vrijeme drži u tenziji, ne dopuštajući nijedan moment dosade ili gadljivosti nad nekom patetikom. Sve u svemu, prava ekipa koja je odradila pravi posao (ne znam dal treba da pominjem fotografiju koja je predivna). Za kraj, ono što je meni najvažnije, konačno vidimo Bonda koji se bori protiv nekih protivnika koji bi bili zamislivi (ako zaista i ne postoje) u pravom svijetu. Za razliku od ludih naučnika, zlih sovjetskih generala, sjevernokorejaca i svih nemogućih protivnika ovdje imamo internacionalne korporacije, postavljanje diktatorskih režima, borbu za vodu i naftu što su problem koji postoje u pravom svijetu. Džejms u jednom trenutku kaže svom kolegi iz CIA: “Pitam se šta bi bilo od Južne Amerike da nije kokaina i komunizma, vi ste zaista uspjeli da uništite sve ovo”, na šta mu ovaj odgovara: “S obzirom da si Britanac, shvatiću to kao kompliment”. Sve u svemu, film je zaista dobar, drži pažnju i zabavan je, preporuka za sve generacije. I zanima me ko je slagao da Bond pije koka-kolu zero, pošto o tome svi pričaju iako te scene naravno nema.