Gospodin Leonard Koen

“…there is a crack in everything, that’s how the light gets in…”

Ne znam za vas, ali o ovom stihu razmišljam, skoro bez prestanka, od kada ga je sinoć Leonard Koen recitovao kao uvod za pjesmu Anthem, koju je i posvetio Beogradu, u ime svih borbi koje je proživio. Možda neću pogoditi smisao koji je autor namjenio, ali za mene ovaj stih dobro predstavlja mnogo toga što nas okružuje, a i vezan je za ono što smo doživjeli sinoć. Razmislite kakav stav imate prema nečemu što je savršeno, naspram nečega što je lijepo, dobro, ali sa ponekom manom, bilo da se radi o umjetničkom djelu, nečemu u prirodi, običnom gestu ili rečenici. Mada smo svjesni nečega što je savršeno, ono nam je daleko i pomalo strašno, dok je ono “skoro savršeno” privlačno, blisko, životno i ljudski, i zato možemo da ga volimo i osjećamo. Beogradska arena je sinoć bila ispunjena skoro do poslednjeg mjesta, zahvalnom i dobrom publikom, scena je bila lijepa i prigodna onome što se čulo, a organizacija pristojna. Bend, sastavljen od vrsnih muzičara, među kojima je recimo gitarista Bob Mecko, s kojim Koen sarađuje već decenijama i koji je ostavio značajan pečat u pjesmama koje volimo, i Šeron Robinson, fantastičan vocal i koautor na mnogim sjajnim pjesmama, te mnogi drugi, koji su imali priliku da nam izraze svoj neizmjeran talenat sinoć na različitim instrumentima. Među njima je stajao upravo gospodin Leonard Koen, suvonjav i simpatičan starčić, u odijelu sa šeširom, “pukotina” kroz koju je i ušla ta svjetlost zbog koje smo uživali svim srcem. Zato što on nema savršen glas niti savršen izgled, nije ni najbolji muzičar koga ste čuli ali ipak može postići nego svi sa pomenutim atributima. Njegove pjesme je, ogrubjelim glasom, pjevao preko tri sata sa jednom kratkom pauzom, povremeno svirajući gitaru uz to. I fascinatno je da te pjesme mogu da dodirnu potpuno raznovrsne ljude. Zaljubljeni par se grli i ljubi uz I’m Your Man, dok se neka usamljena duša sjeća kako je to nekad bilo reći ili čuti a momak tek izašao iz veze misli kako bi i on mogao, kao i Koen, da kleči i moli (iako niko nije povratio ženu na taj način kako kažu stihovi). Bilo je sasvim prigodno smješiti se uz Tower of Song ili Dance me to the End of Love kao i pustiti suzu na Famous Blue Raincoat ili Waiting for the Miracle. Suština je da se svako mogao osjetiti kao u nekom kabareu ili možda malo većem klubu, a da je muzika bila tu upravo zbog njega i njegovih prijatelja, a da je svaka pjesma, svaka riječ na neki način bila Aleluja. Jer čisto sumnjam da postoji iko ko sinoć nije ništa osjetio, niti otišao sa nekom novom mišlju nakon što se zavjesa spustila, bilo da nema rješenja, da se osjeća kao ptica na žici, crv na udici (Bird on a Wire) ili da planira da promjeni sistem iznutra, makar ga osudili na dvadeset godina dosade (First we take Manhattan). U tome i jeste veličina stihova i muzike Leonarda Koena, što je jedan od malobrojnih ljudi u rok/bluz/pop/folk (štagod vam se dopadalo) koji je istinski pjesnik, koga će pamtiti mnoge generacije koje dolaze, kao što su ga znale neke koje su već nestale ili sad žive. Za sebe mogu reći da mi je ovaj koncert zaista značio i da je prijao, i što je najbitnije da je bio drugačiji od svih kojima sam dosad prisustvovao. A ako moram izdvojiti neku pjesmu, to bi sigurno bila Suzanne, savršeno izvedena, tužna i inteligentna u isto vrijeme. Hvala vam iz srca, gospodine Koen.

“all men will be sailors, until the sea shall free them”