Pišem sa malim zakašnjenjem jer sam bio opterećen nekim obavezama ovih dana, ali kako kažu bolje ikad nego ikad, moram spomenuti da su prošle dvije godine od kad je ovaj blog počeo sa radom. To je bilo u petak, 28. avgust. Danas postoji preko 30 (i slovima – trideset) miliona aktivnih blogova, više nego što je bilo aktivnih korisnika interneta prije manje od deset godina. Što vjerovatno znači da je to danas polje u kojem nije lako istaći se, zato što možete naći blog o maltene svemu. Ovo ima svoju dobru stranu, jer je svaki korisnik interneta dobio mogućnost da izrazi svoje mišljenje, pokaže šta zna ili ukaže novi pogled na neke stvari. Negativna strana je ona vezana za svaku hiperprodukciju, na jedan dobar, ide deset loših. Što se mog bloga tiče, čini mi se da je u proteklih godinu dana konačno potpuno iskristalisana njegova funkcija, da ne kažem programska opredeljenost. To bi bila s jedne strane posvećenost nekim svakodnevnim, ali i onim dugovječnijim, idejama i problemima sa filozofskog stanovišta, neopterećenog terminologijom i komplikovanim učenjima, odnosno prilagođena što širem spektru ljudi koji o tome razmišljaju, a svemu je dodata neka doza mog amaterskog bavljenja psihologijom. Naravno to ne znači da i dalje neće biti izvještaja sa koncerata, recenzija filmova, knjiga ili predstava, jer i blogu i meni je potrebno osvježenje od „mudrovanja“ s vremena na vrijeme. Nažalost nisam ispunio prošlogodišnje obećanje da ću dogurati do stotinu tekstova, ali i taj broj je blizu. Taj propust je vezan što za moju neku ličnu lijenost da se pozabavim nekim problemom i idejom (pa imam gomilu tekstova sa jednom rečenicom u folderu Blog, koji čekaju da im se posvetim) ili opterećenost nekim drugim (da ne kažem pravim) problemima. Nadam se, valjda ne uludo, da će se učestalost objavljivanja povećati. Zahvaljujući fejsbuku (eto i socijalne mreže mogu nečem dobrom doprinijeti) ovaj blog sada ima mnogo više čitalaca, i komentara i rasprava na istom, tako da se svima vama zahvaljujem na pažnji i pogotovo tome što potrošite neko vrijeme razmišljajući o onome što ja piskaram ovdje. Takođe se moram zahvaliti na komentarima i primjedbama koje pomažu da i sam bolje shvatim nešto što sam htio reći, ili nešto što mi nije ni padalo na pamet, a trebalo je. Ono što je vrlo dobra strana jednog bloga, ili bilo koje druge forme zapisivanja, su datumi, odnosno mogućnost da locirate svoje određeno mišljenje, određeno stanje u prostoru i vremenu, da se potsjetite događaja i vašeg stava prema njima. Nešto kao fotografija, samo mnogo življe, životnije i bliže svakom od nas. Zato je neka kratka poruka svima ovdje, ne da pišu baš blog (neću konkurenciju! Šala naravno) ali u svakom slučaju da se izraze, uhvate u koštac sa svojim mislima i postave ih na papir, od toga vam može biti samo bolje. S jedne strane ćete biti na čistac sa tim što vam se vrzma po glavi, možda ćete i riješiti problem koji imate, jer ćete bolje razmisliti o njemu. S druge strane to je jedan trag koji ostavljate, na kraju, čini nam se da su nam trenuci sve više i više neuhvatljivi, da nam vrijeme bježi i da ga nikako ne možemo zauzdati. Čini mi se da je jedini način da ga zauzdamo upravo taj da mislimo, zapisujemo i stvaramo (ne mora to nužno biti neka umjetnost ili filozofija) i da ostavimo trag, liniju što bi rekli latini – „nullo dies sine linea“.
Нема коментара:
Постави коментар