Revanšizam

         Postoje mnogi prirodni nagoni u čovjeku, koje koristimo za opravdavanje naših najnižinih sklonosti. Nekad ti nagoni istinski ni ne postoje, već ih izmišljamo da bi olakšali duši ili da bi se izborili za mjesto u društvu. Postoje razni primjeri. Evo jedan na koji možda niste pomislili – da li vam se nekad desilo da budete sami u prodavnici, ili da prodavac na trafici ode pozadi nešto da potraži? I u toj situaciji, da li ste osjetili, makar blagi nagon, da nešto ukradete, bilo malo, bilo veliku stvar? Recimo da ste u nekom dijelu većeg grada (recimo Beograda) u koji inače nikad ne zalazite, te nemate bojazan da će vas komšija prodavac sledeći put umlatiti već da možete sasvim bezbjedno izvesti tu malu krađu. Ipak, to niste uradili, prešli ste preko svog unutrašnjeg i prvog nagona zbog nekih drugih principa koje ste u međuvremenu prihvatili, naučili.

Postoji razlog radi kojeg ovo govorim. Nerijetko, opravdavajući neke sopstvene greške, ljudi su se pozivali na nagone, jer, ako ih već imamo, ako su nam prirodni, to je ono što nas čini ljudima i mi treba da se ponašamo po njima. Ako ih ignorišemo, time negiramo ljudsku prirodu. Netačno. Ljudska priroda je davno preskočila te osnovne nagone, kao u ovom mom primjeru recimo. Princip lične svojine je nešto što smo naučili kada je došlo do evolucije naših zajednica u kompleksnija društva, u državu na kraju. Bebe recimo nemaju osjećaj svojine i zato ne prezaju od toga da zgrabe bilo šta i da misle „moje“. Ali kako rastemo, kako se više uklapamo u društvo, učimo nove stvari, odbacujemo neke prirodne nagone i prihvatamo nove norme. Neko će reći da je društvo neprirodna stega čovjeka, ali ja se sa tim ne slažem u potpunosti. Mada, tragajući za što boljom formom zajednice, mi jesmo osujećeni od korišćenja nekih sloboda koje su nam prirodne (a ne štetne kao što je pomenuta krađa) ipak postoji razlog zašto su naši preci odlučili da se udružimo. Ruso smatra da čovjek, obrazujući zajednicu, državu, svjesno odustaje od sloboda koje ima u „prirodnom stanju“ ali da dobija veće duhovne slobode, da postaje svjesniji sebe, svjesniji kompleksnih pojmova kao što su pravda, pravo, moral. Zbog takvih stvari vi i ne želite da kradete, čak i ako znate da ćete se izvući sa tim. Razlog može doći iz raznih institucija, iz religije, iz zakona, iz vaspitanja, suština je da je u pitanju društvena podloga koja nas odvraća od nekih štetnih prirodnih nagona.

Zašto u naslovu stoji revanšizam? Zato što je on najčešći, jedini donekle institucionalizovani, prirodni nagon koji možete sresti. Lex talionis, oko za oko – zub za zub, retributivna pravda, nazovite ga kako vam se sviđa, revanšistički zakon jeste jedan od prvih koji se primio. I jeste revanšistički, ako neko to smatra diskutabilnim, jer vršimo povredu druge osobe isključivo zato što je on prvi povredio nešto naše, i to u istoj mjeri. Ne želimo da mu ukažemo na greške, da ga popravimo, želimo jednostavno da zadovoljimo taj najprostiji osjećaj pravde – meni naneto zlo zahtjeva nanošenje zla onome ko je kriv. U međuvremeno, zakonici su napredovali, i srećom veći dio svijeta ne praktikuje ovaj tip „pravde“. Ipak, on i dalje postoji u nama i ispoljava se na razne načine. Ispitajte sami sebe, koliko često se na najgluplji i najprostiji način svetite, čak i bližnjima, da bi ste im „vratili“ za nešto što su oni vama učinili? Prirodan nagon za tako nešto je prejak i u nama je godinama. Ali, nije to ništa strašno, na svakom od nas je da što više prevazilazi takve nagone, da je što pomireniji sa sudbinom. Zlo se nikad ne ispravlja zlim, čak ni kada se radi o malim stvarima. Donese neku malu i kratku satisfakciju i onda se opet okrene nanovo. 

Jedan drugi revanšizam mi je interesantan. Recimo da vas prijatelj povredi, ili momak/djevojka i da prekinete kontakte sa tom osobom. Svi ste bili u tim situacijama. Nailazi vaša sledeća veza ili neko novo prijateljstvo. Koliko puta vam se dešavalo da frustracije koje niste uspjeli zadovoljiti sa tom prethodnom osobom prenosite u taj novi odnos? Više od jednom, htjeli da priznate ili ne. Svjesno kažnjavate osobu koja nije ništa kriva za greške i pokvarenosti neke prethodne. I to je revanšizam, u svojoj najčudnijoj formi. Valjda u našim osnovnim nagonima imamo toliko potrebe za stavljanjem stvari na svoje mjesto, da nije problem kako i na kome izvodimo osvetu. Zlo nam je učinjeno, zaslužuje osvetu, bilo kako, bilo gdje. Onda ta osoba povređuje neku sledeću i priča ide dalje i dalje. Osveta, kao i nepoštovanje posjeda s početka, nam je urođeno i prilično primarno u našim nagonima. Šta je suština? Preći preko toga, zato što slijepo prateći prirodne nagone najčešće posljedice ispadaju daleko gore od onoga što bi željeli i planirali. A opravdavati se prirodnim nagonima, nije uopšte dobro, kao što smo gore vidjeli, nije teško ni nepotrebno izbjeći ih. Čim se revanšizam prekine u jednom odnosu, čim se ne svetimo za greške prethodnih ljudi novim ljudima, prekidamo taj začarani krug i šaljemo nagon tamo gdje mu je mjesto, u udžbenike antropologije. Lex talionis je možda izašao iz većine državnih institucija, ali nije iz naših glava. Kao što, rastući, prelazimo preko želje za krađom, tako bi trebali da prelazimo preko revanšizma. Teže je i ređe, ali zato će i uspjeh biti veći.