U ovom tekstu će možda djelovati da imam želju da, s obzirom na tešku dokažljivost teme koju načinjen, pokušavam da se zaklonim iza nekih autoriteta, iako nije tako. Stvar je u tome da mi je čitava priča pala na pamet nekoliko puta, bilo kroz nešto što sam pročitao, neki film koji sam gledao, ili nešto što sam čuo, onako, u prolazu. Možda je tako sa svim većim idejama koje imamo, ili se manifestuju tako što ih pokupimo iz djela koja je neko drugi stvorio ili čuče u nama, sramežljive da se pojave i izraze i onda, kada vide da je sličnu ideju imao neki veliki ili makar dragi um, ponosno izađu i objave se, prvo svim drugim mislima koje se takođe bore da se izreknu, a onda i mislima drugih ljudi.
To bi možda moglo da znači da su sve misli već izrečene i da, što se tiče umovanja i duševnog mira kojem se teži, nema ničeg novog pod suncem. Ne smatram da je ovo, samo po sebi, loše. Ako je neku veliku misao izrekao recimo Platon (ili makar mi prvi pismeni nalaz uvišamo kod njega, ko zna ko ju je izrekao) a mi je danas prerađujemo, to ima svoj smisao. Platon je svoju misao izrekao za Atinjanje četvrtog vijeka prije nove ere, i ona se sigurno mora preraditi, prilagoditi za ovo naše vrijeme, za ove ljude i ovaj prostor da bi mogla da postigne željeni uticaj. Čak i religijski tekstovi, koji su najtvrđi u ovom smislu, bivaju podvrgnuti hermeneutičkim tumačenjima i izmjenama s vremena na vrijeme. Time hoću da kažem da svaka misao zaslužuje svoje ponavljanje i nove interpretacije, čak i ako se radi o maloj vremenskoj razlici ili samo o drugoj kulturi. Ako su sve misli izrečene, i dalje zaslužuju da budu izreknute u našem vremenu i na našem prostoru, iznova.
Prvi put mi je ovakva tema pala na pamet kroz misao Fjodora Dostojevskog: “ako sva ljudska nauka dokaže da Isus nije postojao, ja ću opet radije ostati sa njim”. Nešto nalik ovome je dao Vudi Alen kroz lik Sola Rozentala u filmu Crimes and misdemeanors, nakon što ga upitaju šta bi bilo kada bi se ispostavila da je sva njegova vjera neispravna, on odgovara: “ja ću i dalje imati bolji život od onih koji sumnjaju” i malo kasnije zaključuje: “ako je neophodno, uvijek ću izabrati Boga ispred istine”. Zašto bi neko, u bilo kom slučaju bio spreman da odabere vjeru ispred znanja? Da li je moguće da je bilo kome Bog ispred istine? Ovo samo oslikava stanje u kom se um nalazi, i ono što mu treba, nešto što materijalistička tradicija često gura pod tepih. Stvar je u tome da niko nikad nije bio srećniji zato što je znao neku istinu, nije to ono što nas tjera napred i što nam omogućava smijeh tokom dana i miran san tokom noći. Zato se ljudi hvataju za nesigurnu vjeru, za nestalnu ideju ljubavi, za maštanje o pravdi, zato što sve ove stvari čine život prije svega podnošljivim. Jer ako kažemo da je čitavo bivstvovanje besmisleno, da su ljudi suštinski zli i sitničavi, da ne postoji trunka ljubavi već da je sve samo interes, kakav život nas može očekivati? Sumnjičav, sitničav, siv i tužan bi bio takav život, zato se hvatamo za ono što je možda nesigurno a što može ponekad da se ostvari, jer naiđemo ponekad na zrnce pravde, na prijatnu dozu milosrđa ili na to što smo smatrali idejom ljubavi. Zato nekima nije nevjerovatno da pomisle da ćemo jednog dana naići i na Boga koji je vrhovni smisao i vrhovna ljubav, i zato je život podnošljiv i zato su mnogi ljudi bolji i srećniji nego što bi bili bez tog zrna smisla. Znam da je ovakva teorija u nekoj mjeri opasna, jer bi se moglo reći da ću ja tako podržati nekog ko vjeruje u svakojake stvari (diktaturu, nasilje, razne perverzije) ali je dobro što on u to vjeruje zato što se osjeća bolje. Tu je problem sa svim što je stvar duha, teško je naći pravu mjeru i kroz vježbanje duhovnog se najbolje ističe individualizam, koliko smo u stanju da vladamo sobom i da izvučemo maksimum iz onoga što nam se pruža. Ja sam za sebe odabrao, ne smatram da je to idealno za svakog, ali takođe nemojte usuđivati onoga ko prije bira nesigurnu vjeru a ne racionalnu sumnju i beznađe. I nemojte mislite da je samo zbog toga neko blesaviji i gori čovjek.
S obzirom da je priča dosad imala religiozni prizvuk poslužio bih se primjerom jednog mog prijatelja, nadam se da mi neće zamjeriti na tome. “Da je bilo više Čaplina a manje Ajnštajna, danas bi bili bliži sebi pa samim time i kosmosu. Dan bi ,možda, trajao krace, ali bi imao više smisla. Tražili bismo pod bakljama ali bi objekt traženja bio svjetliji. Ne bismo se pitali "kako" nego "zašto". Stvari bi bile dalje od uma ali bliže srcu. Smijeh bi bio prostiji, ali češci i glasniji”. Ovaj moj prijatelj je ateista pa samim tim ne pominje Boga, ali je na istom tragu. Suština priče je u tome da nas naučna istina, tehnološki napredak neće ispuniti, da nikad ni u kom slučaju ne treba pretpostavljati materijalnu istinu duhu. Hoću da kažem da vaša vjera i vaš duhovni odnos može biti prema bilo čemu što vi odaberete, suština može da bude razvijanje smjeha i veselja umjesto naučnih teorija. Nisam protiv ovih drugih, već govorim da što više teorija znate, ne morate biti srećniji, nije suština u tome. Treba znati, ali više treba činiti ono što je dobro za dušu, što će učiniti od vas boljeg čovjeka, a tako ćete uticati i na bolje društvo, jer neće nauka spasiti svijet, nego ljudi i njihova ljepota. Zato ja citiram Ahmeta Šaba, junaka Selimovićeve Tvrđave: “Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim sa lažnom nadom, nego sa sigurnim beznađem”. Suština je biti srećan, i suština je učiniti sebe i svijet boljim, svako na svoj način.
Нема коментара:
Постави коментар