Istina je ono što ostaje u iščezavanju
Citat od gore je početna i osnovna misao ovog teksta, iako se nalazim u problemu da lociram odakle mi. Mislio sam prvo da se radi o Jaspersu, i zaista sam kod njega našao priču o iščezavanju ali je ona bila vezana isključivo za Boga i vjeru, tako da ovdje nije u potpunosti primjenljiva, jer bi se time dio smisla izgubio. Onda sam dalje tražio i učinilo mi se da sam pomenutu misao našao kod Fihtea, ali prelazeći preko njegovih djela koje sam čitao, nisam je našao. Zato, neka stoji da je ovo možda moja misao, a možda sam je od nekoga pozajmio, uostalom, nije to toliko bitno.
U svakom slučaju pomenutu misao sam nosio u sebi duže vrijeme, zajedno sa mišlju “šta je u iščezavanju“? Čitava priča djeluje pomalo magijski, neobično i neizrecivo i zato nisam pokušavao da se uhvatim u koštac sa njom dugo vremena, niti sam uspjevao da nađem zadovoljavajuće rješenje tih misli. Kako može istina da bude u iščezavanju, šta to uopšte znači i da li ima ikakvog smisla su samo neka od pitanja koja su mi se vrtjela u glavi a zapravo mi je istina sve vrijeme bila ispred nosa. Odnosno, odgovor sam imao u samom pitanju koje sam postavio. Objasniću.
Nadam se da ćete se složiti sa mnom kada kažem da postoje istine čovjeka kao što postoje istine prirode. Istine prirode su činjeničke i mogu se uvijek jasno izraziti rečenicom. Istina prirode će uvijek biti da sunce izlazi na istoku ili da zemlja nije centar univerzuma i tu ne treba daje kopati. Ali sa čovjekom je drugačije. Pritom, nemojte se zbuniti, iskaz „čovjek je biće koga većinom čini voda“ ili „čovjek je bipedalno stvorenje“ su takođe iskazi prirode. Za mene su iskazi (pa samim tim i istine) čovjeka misli, osjećanja i vjerovanja. To su istine čovjeka, čak i onda kada su ta vjerovanja lažna, misli pogrešne, a osjećanja pogrešno protumačena jer ti iskazi su istina za jednog određenog čovjeka. I to je ona istina koja ostaje u iščezavanju, istine čovjeka se skoro uvijek nalaze u isčezavanju.
Postoji više razloga za tako nešto, ali prvo da razjasnimo šta uopšte to znači. To znači da čovjeka ne čini vjernikom to što će on reći za sebe da je vjernik, ili što će misliti da je vjernik, već kako će se on ponašati prije i posle te misli ili rečenice, da li će u njemu ideja o Bogu obitavati stalno i da li će provejavati kroz razne misli koje ima. I ne samo to, već i način na koji će se osjećati kad to pomisli, ono što će u sebi nositi kada bude izgovarao te riječi. To je istina u iščezavanju. Bitno je da istaknem da je iščezavanje u ovom smislu radnja, a ne stanje. Da se ljepše izrazim – u trenutku kada riječi iščezavaju iz vazduha a misao iz uma, tada nastupa istina. Možda zvuči suviše poetično, ali je najprikladnije. Ne znači time da je istina nešto između redova, nešto skriveno, ona je najčešće jasna, samo se ne nalazi u riječima. Takođe, ne znači da je iščezavanje najbolji termin za ovakvo stanje stvari, već da mi se najviše dopao, svako može da izabere svoj.
Razlog zbog kojeg istina nije u riječima je višestruki i ja ću ih navesti par. Prvi je naravno laž i sujeta, zbog kojih čovjek govori nešto što nije iz različitih pobuda. Drugi je važniji i on predstavlja ljudsko nerazumjevanje sebe, često sebi dajemo ili odričemo određene misli, atribute ili stanja zato što ne poznajemo sami sebe, niti stanje stvari. Tako ćete često čuti nekog da kaže za sebe da je ateista, iako ćete u njemu vidjeti vjeru u neku višu silu, koju ne umije da identifikuje, povjerenje u smisao koji ga nadilazi i dobru volju. U iščezavanju riječi „ja sam ateista“ ostaje to da je on ipak vjernik, istina se nalazila van izražene misli. Još plastičniji primjer za koji ste čuli još kad ste bili u osnovnoj školi je „nisam zaljubljen“ dok je sve kod pomenute osobe ukazivalo na to. To je vjerovatno primjer koji najviše nervira, pa je time i idealan za ovu poentu.
Postoji i drugi, po meni bitniji značaj iščezavanja, zbog kojeg sam se i odlučio da ovo pišem. Često nam se svima dešava da govor nije dovoljan, da ono što osjećamo ne možemo ni u glavi da imenujemo pravom riječi, pravom slikom i da osjećamo frustraciju zbog toga. Neki kažu da mislimo jezikom, neki slikama, a ni jedno ni drugo nam nije dovoljno. Tu je iščezavanje ono što ukazuje na istinu, ono što je najsnažnije, baš zato što je i samo neizrecivo. Dok se u prethodnim slučajevima istina krije u iščezavanju, svejedno se može izraziti. Ovdje stvari stoje drukčije, ona je uvijek neizreciva a postoji. Zato ne treba da osjećamo frustraciju što ne možemo dovoljno jako ili dovoljno ispravno izraziti neku misao ili osjećanje, čak ni nama samima, jer je on sklop svih misli i osjećanja koje imamo kada se pomenuta stvori u našem umu, kada nam nedostaju riječi, kada se smijemo ili nerviramo zbog nje. Najdublje ljudske istine, one koje su neizrecive, do kraja nepoznate i nama samima, se zato kriju u tome što se ne možemo ni sebi do kraja objasniti, a kamoli drugome. Ipak, to znači da su najdublje, pa time i najvažnije istine, one koje se dodiruju, i koje ne treba da čitamo, već da osjećamo, i koje svako može da osjeti u sebi ili drugome, tako što će gledati i pokušati da dodirne tuđu dušu, a ne tako što će slušati, razlagati, analizirati do besvjesti. Tako je istina u iščezavanju, prekrivena Majinim velom, ali ipak dostupna i važna. Na kraju, svjestan sam da ovaj tekst nije do kraja jasan i da se možda vrti u krug, ali to je bila poenta, da i njegov smisao bude u nekom iščezavanju, a koliko sam u tome uspio je na čitaocu da odredi.
Нема коментара:
Постави коментар