Virtualno intelektualni

            „...sublimiran kroz urbanu znakovnost crpi leksiku ovovremenog svijeta“

Ovaj tekst će biti prošaran sličnim kvazi-intelektualnim rečenicama virtualno intelektualnog življa koji nas svojim umotvorinama nesebično časti iz dana u dan. Neću nikog prozivati lično, mada ako vas zanima možete naći o kome se radi u svim citatima na koje ćete naići. Zamjereno mi je da u prošlom tekstu nisam bio dovoljno oštar i da sam u želji da ispadnem korektan umanjio sopstvenu argumentaciju. Razlog za takav, ublažen tekst je bio u tome što nisam htio nikoga da otuđim od svojih ideja, želio sam da me i druga strana čuje. Ovdje, druga strana, suviše ogrezla u samozadovoljštinu već izgrađenih kružoka istomišljenika ne može i neće da čuje ikoga ko ima nešto da kaže, zato je logično da ove riječi budu grublje i usmjerene na sve one koji nisu takvi. Rak se ne liječi, on se uklanja, precizno i odsječno, prije nego što zagadi čitavo tijelo.

“kao psihosocijalne atribucije ličnosti, dvije odvojene konstitucije individue”

Tako teške riječi upotrebljavam možda olako, ali pokušaću da objasnim. Divlji kapitalizam koji je zavladao kod nas nam ne dozvoljava da se čudimo što su poslovni ljudi oličeni u grabljivicama bez mjere, koji su spremni da gaze po leševima samo da bi uvećali svoj kapital. Ovakvih kapitalista ima svuda, njegovu neljudskog i nemoral su opisali mnogi pisci, filozofi, pjesnici, a možda najprijemčivija je njihova skica kao divljih pasa sa albuma Animals grupe Pink Floyd. Takođe nas ne čudi što su političari korumpirani i pokvareni, što u njima nema ničeg državničkog već isključivo sitničarske brige za lični i porodični interes, koji se opet očituje u vidu zauzimanja što većeg broja pozicija i grabljenja novca koji im ne pripada. Daglas Adams je davno zapisao da „bilo ko ko je sposoban da bude izabran za predsjednika, mora biti spriječen za zauzme tu poziciju“. Zato naš rak nisu ni političari ni biznismeni, već prije svega intelektualci. I taj rak je najsnažnije obuzeo Crnu Goru.

“ta vizuelizacije tamne praznine koja je i izvor života i manifestacija smrti, to oslikavanje transcendentnog ambijenta koji izmiče deskripciji”

Od ovog raka boluju i zemlje regiona ali izgleda da je jedino kod nas metastazirao i da pacijentu prijeti da postane biljka. Možda vam nije poznato, ali Univerzitet Crne Gore nije uspio da se kotira ni među prvih 6000 svjetskih univerziteta. Ta rang-lista je odrađena po broju objavljenih radova u važnijim svjetskim naučnim časopisima. Kao poređenje, univerziteti u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, kojima takođe ne cvjetaju ruže su se makar plasirali u prvih 500. Ipak kako da nas to čudi kada su rektor, dekani i većina profesorskog kadra više vremena provodili po partijskim skupovima i mitinzima, ili se bavili trivijalnostima, nego što su pokušavali da doprinesu nauci u svojim poljima. Kada ste poslednji put čuli da je neki crnogorski pisac preveden na neki od velikih svjetskih jezika? Istovremeno ovdje se razbacujemo epitetima i hvalospjevima do te mjere da se čovjek začudi kako svi kandidati za nobelovu nagradu nisu iz Crne Gore.

“Tamo pepeo tiho pada kroz svemir i pokriva behar, bešumno pepeo leluja kroz ništa nad ničim, da bi se zaustavio na laticama bademovog i narandžinog cvijeta, što se tek otvorio u baštama nikog”

Tu se krije glavni problem, samozadovoljavanje te „intelektualne“ elite. Jedni drugima pišu recenzije, vjerovatno dok zajedno ispijaju kafu i međusobno se hvale po medijima, domaćim i stranim. Od vas kriju činjenice da ih nigdje drugo nisu izdali, kao i to da im je prodavanost knjiga bilo gdje van Crne Gore mizerna, na nivou statističke greške. Jedini koji su ih čitali su njihovi pandani u zemljama regiona. Možda će neko za ovakvo stanje optužiti političare, ali time bi samo promašio metu. Igrom slučaja pratim i pratio sam „scenu“ u Srbiji i Hrvatskoj. Naša vlast i njen „represivni“ aparat je smiješan za ono što su predstavljali vladaoci kod naših susjeda tokom devedesetih. Pa ipak, bilo je zdrave kritičke misli u nekoliko listova tokom Tuđmanove neofašističke histerije kao što je i u Srbiji bilo slobodne rasprave, sastanaka i vrijednih radova od krajnje ljevice do ekstremne desnice za vrijeme najveće Miloševićeve represije. Na vlast se ne možemo vaditi, jer uvijek postoji, koliko god mali bio, prostor za nezavisnu misao.

„što dodatno pojačava metatekstualne, to jest kvazirealističke efekte filma“

Jedini problem je što su taj prostor kod nas pojeli upravo ovi, virtualni intelektualci, koji su svojim činjenjem učinili mnogo štete našem narodu, njegovom mentalnom zdravlju i mogućnosti da raste, zato što mu se ovim dodatno krivi slika. S jedne strane ima isuviše kiča a sa druge strane ono što mu se predstavlja kao kvalitet, kao znanje, kao mudrost je samo simulacija svega toga. Ipak svi ovi citati koje sam naveo najbolje pokazuju zašto su ovi „intelektualci“ virtualni. Jezik koji oni koriste se graniči sa nerazumljivim, njegova suština nije u izražavanju mišljenja već u njegovom prikrivanju. S obzirom da naša virtualna elita nema baš puno šta da kaže ona priskače odličnoj taktici, koristi ogroman broj nepoznatih riječi i neobičnih formulacija da bi njima ostavila svoje čitaoce bez teksta. Oni su ovim sebi pridali čudotvorne moći, jer očigledno pretvaraju vodu u vino, odnosno jedne prazne riječi bez boje ukusa i mirisa čine mističnim, uzvišenim, inteligentnim. Postoji i druga taktika, nešto prizemnija. Umjesto da koriste nepoznate riječi, naši “intelektualci” se služe svim mogućim prostotama da bi time navodno pokazali kako su iskreni i snažni u svojem stavu. Jedini koji je psovkama dao smisao je Čarls Bukovski i svi njegovi plagijatori jednostavno djeluju smiješno i njihov intelekt kao i “ogoljena iskrenost” njihovih stavova je virtualna. Zato je naša situacija danas loša, jer je pred nas postavljena mogućnost da budemo ili dio vladajućeg tabora, da se prodamo za partijsku knjižicu i državnu sinekuru ili da pristupimo virtualno nezavisnom taboru i da svoje kreativne ideale zamjenimo za međusobno aplaudiranje i tapšanje po ramenu. Izbor nije između Cece i Leonarda Koena, već između Cece i Karleuše, zlog i naopakog. Mislim da je bolje biti pošten piljar ili čistač ulice (nemam ništa protiv i jednih i drugih) nego vladin i državni intelektualac, jer bih time prodao ono najljepše u sebi za tuđ interes a na štetu svih dobrih ljudi. Ne znam kako protiv ovoga, jer virtualni intelektualci zahvaljujući svim pozicijama koje su zauzeli, po nevladinim organizacijama, kulturno-umjetničkim odborima, medijskim kućama, umjetničkim selekcijama teško da će dozvoliti ulazak zdrave, kritičke i vrijedne misli. Ipak, nekad je dobro makar konstatovati rak, čak i kada ga ne možemo izliječiti možemo proživjeti na najljepši način ono što nam je ostalo. U našem slučaju, internet nam pruža mogućnost kakve takve organizacije i života zdrave misli, u prkos svima koji nas pokušavaju prevesti na njihovu stranu lažne inteligencije i kritike.