Patetično

            Živimo u svijetu u kome olako sudimo o raznim stvarima. Postaje izrazito teško nazvati bilo koju stvar pravim imenom te bilo kojem sudu vjerovati. No, nije samo to problem. Zbog svih tih pogrešnih, ispravnih, ambivalentnih naziva, sam jezik se mijenja, sam smisao pojedinačnih riječi i ne možemo ih konkretno uhvatiti i jasno odrediti. Živost jezika i promjenljivost riječi je tema koja je ovdje nekoliko puta spominjana, nikad direktno i nikad na ovaj način, zato i zaslužuje poseban tekst i gledanje kroz prizmu jednog pojma – „patetično“.

            Svako od vas sigurno sebe često hvata u riječi, zaustavlja se i označava određenu misao kao patetičnu, samim tim i jadnu. Ponekad ne govorimo to sebi, nego drugima. Iznenadiće vas da je definicija te riječi po srpskom (srpskohrvatskom) rječniku sledeća: strastan, osjećajan, dirljiv, ganutljiv, uzbudljiv, potresan, koji izaziva uzvišena osjećanja, uzvišen, snažan i dostojanstven, svečan, koji izražava patos. Kad malo bolje pogledamo, sve pozitivne odrednice su tu po rječniku. Kao što je već rečeno, jezik je živa stvar i ovo neće biti prva riječ čiji će se značaj promjeniti kolokvijalnim govorom te ćemo, kad kažemo za nekog da je patetičan, misliti da je sve to od gore, samo na lažan način, da se prenemaže te da glumata jedno ganuto, uzvišeno, dostojanstveno osjećanje. E sad, da izložim šta je meni ovdje zanimljivo i samim tim problematično. Zbog opšte „osjetljivosti“, da to tako nazovem, na mogućnost da mi budemo patetični (kako se danas smatra) ili neko koga i o kome slušamo, nerijetko pravimo grešku te bivamo strogi, prema sebi ili prema drugom. Nekad smo jednostavno iskreni u dubokim osjećanjima, patnji, pa i osjećanju uzvišenosti i taj osjećaj je prelijep i treba ga njegovati. Iz tih razloga ponekad govorimo o sebi ili drugima da su patetični u značenju koje ta riječ izvorno ima, iako smo ga posmatrali u negativnom smislu. Ne valja biti tako strog prema sebi, nije svaka tuga slabost, i svaka patnja glupost, ta osjećanja su podjednako važna kao i ona sreće, blagosti, smirenosti.

Ono što je meni u svemu tome zanimljivo, ako se jezik mijenja u pravcu upotrebe nekih riječi, šta da radimo sa „patetičnim“? Nekad je koristimo u originalnoj, nekad u novoj konotaciji, a nekad u njenoj izvornoj konotaciji misleći da koristimo novu. Tu sada uopšte nije lako biti pametan i presuditi kako se treba ophoditi prema  značenju izvesne riječi. Taj problem je bitan iz više razloga. s jedne strane mogao bi da nam otvori jedan novi pogled na stav da definicije značenja riječi treba mijenjati uporedo sa tim kako se mijenja njihova upotreba, jer jednostavno možemo biti zbunjeni prilikom korišćenja tog novog, iskrivljenog značenja kao što je pokazano u primjeru gore. Drugi razlog dolazi iz povezanosti između mišljenja i sopstvenog rječnika. Koliko god se trudili da mislimo u slikama i apstrakcijama, većina naših misli se odvija kroz riječi, kroz značenja koja pridajemo tim riječima te samim tim zaključci i stavovi koje stvaramo u dobroj mjeri počivaju na jeziku i na načinu na koji ga shvatamo.

Daću vam plastičan primjer iz sopstvene profesije, filozofije. Raznorodnost “filozofija” po državama u velikoj mjeri zavisi od fleksibilnosti i prirode jezika. Tako je anglosaksonska filozofija najprizemnija (vidjeli vi to kao loše ili kao dobro), najmanje u oblacima, a sa tim je povezana i činjenica da se kod njih riječju mind mogu obuhvatiti redom: mozak, um, razum, duša. Duša je i spirit i soul ali filozofski je ona vezana za ovu riječ od gore te je na određeni način vezana za taj materijalistički pogled. Njemački s druge strane, daleko kompleksniji jezik, stalno podložan raznoraznim konstrukcijama je poznatiji po jednoj daleko lepršavijoj filozofiji, po idealizmu koji je toliko suprotan materijalističkom shvatanju. Jezik je nesumnjivo imao veliki uticaj na takav razvoj jer, ako mi je u glavi jasno da je isto značenje uma, duše i mozga, nekako nam logično biva da su prva dva sadržana u trećem, pošto je on jedini materijalan. Sličnih povezivanja možemo naći mnogo. Tu se nalazi i problem prevođenja nekih antičkih jezika, te kod suštinskih termina moramo da ostavljamo originalne transkripte sa opisnim prevodom, jer jedino tako možemo u potpunosti uhvatiti misao antičkih filozofa.

            Putanja koju želim da izvedem sa svim ovim se valjda sad nazire. Uticaj koji riječi i njihova značenja imaju na nas je ogroman, skoro svaki naš stav zavisi od njih (uzmite politiku kao najboljeg pokazatelja – lijepljenjem svakojakih termina određenu osobu ćete shvatiti kao lošu, dobru, nebitnu, iako ne znati ništa više od njih) te se na neki način kroz njega izgrađujemo kao ličnosti. Najlakše je reći da treba da se u svakom slučaju povinujemo duhu vremena i prihvatimo nova značenja, ma koliko ona iskrivljena bila. Isto tako je lako biti rigidan i zahtjevati originalno značenje za svaki termin (što bi dovelo do nekih čudnih posledica, recimo idiotom više ne bi zvali mentalno zaostalu osobu već apolitičnu). Treba imati u vidu i to dokle nas vrijeme dovodi, ali i riječi kao što je patetično, koje nas stavljaju u čudan položaj. Nad svime se opet nadvija to da ne smijemo gubiti iz vida snažan uticaj jezika, kako na svakodnevicu i medije, tako i na umjetnička i naučna djela i da treba biti pametan kada se i na koji način jezik formira, svi zavisimo od toga. Sada, nije na meni kao nestručnjaku da to sređujem, ali možda će nekom ko je stručniji ovaj tekst značiti nešto. Suština je da je neizmjerno bitno moći nazvati stvari pravim imenom, u svemu i svagda, da je bitno pravilno misliti kao i pravilno imenovati svoje misli. Kao što kaže uvod u jednoj pjesmi Pink Floyda – ne mora uvijek biti ovako, sve što treba da radimo je da se postaramo da razgovor ne prestane.

Adam i dijete

            Naslov kojim počinjem ovaj tekst je u svakom smislu neuobičajen. S jedne strane, moglo bi se reći da biblijski Adam i dijete ispod deset godina nemaju ništa zajedničko sem što pripadaju istoj vrsti te i ne mogu izroditi jedan tekst. S druge strane, opet iz razloga što nemaju mnogo toga zajedničkog ne bi bilo čudno da iz toga neko može da piše na hiljadu i jednu temu te nije baš jasno o čemu će ovaj tekst da govori. To je idealna sloboda naizgled besmislenih tema.

Biblijska priča o prvim ljudima Adamu i Evi je uvijek bila zanimljiva, često citirana. Oni sami su prihvaćeni kao prvi ljudi u hrišćanstvu, judaizmu i islamu kao i njihova priča od padu iz raja. Kako je došlo do pada? Priča kaže da je Bog rekao Adamu da je gospodar nad Edenskim vrtom, da može da radi šta mu se prohte, jedina zabrana je bila da ne jede ništa sa drva znanja - jabuke. Naravno, nije bilo potrebno dugo da se Adam nagovori da prekrši tu Božiju zapovjest iz više od jednog razloga. Ova priča je dobra metafora ljudskog ponašanja i samog ljudskog duha, izrodila je mnoge priče iz sebe i stvorila termin „zabranjeno voće je najslađe“. Kada čitate neku priču i na početku se pomene neka zabrana koja bi dovela do strahovitih posledica možete biti sigurni da će naš junak/junaci na taj način propasti, sve u stilu Adama i Eve. Ono što je meni lično uvijek bilo zanimljivo je razlog koji je prevagnuo – jabuka je kušana zato što je ona nosila sa sobom znanje o tome šta je dobro a šta loše. Tek tada je saznao da je go pa se sakrio od Boga jer ga je bilo sramota da tako izlazi pred njega.

Jedna posebna stvar se tu ističe i ideja djeteta iz naslova se sjajno uklapa. Ako je Adam bio gospodar svega (što se kaže izričito), sem te jedne jabuke, zašto mu je bilo potrebno da zna? Intuitivno nam se čini da je time što se oglušio o izričitu zapovjest on demonstrirao revolucionarni duh koji će biti ideja vodilja čovječanstvu za sva pokoljenja. Takođe je pokazao znatiželju ka onom što je zabranjeno samim tim što je zabranjeno. Sve to stoji. Mene pak kopka jedna druga stvar, koja na prvi pogled djeluje nelogično. Po mom mišljenju, kušanjem jabuke Adam se zapravo postavio u podanički položaj i time započeo jedan negativan princip od kojih se većina nikad ne izbavi i na to cilja pitanje koje sam gore postavio. Bivajući gospodar svega, on je mogao odrediti šta je dobro a šta loše, šta je zeleno i plavo, koji je smisao života i kada će Zvezda konačno osvojiti titulu u košarci. Ali, pošto je kušao jabuku, njemu je sve to bilo otkriveno i on više nije mogao da utiče na tok i smisao stvari. U tom trenutku je čovjek zaista “pao iz raja” a ne onda kada ga je Bog prognao. Samo progonstvo je bila sporedna a nužna manifestacija toga da je čovjek odlučio da bude sluga a ne gospodar i da samim tim rajski vrt više nije za njega. Da se izrazim riječima Hampti Damptija iz Alise: „Pitanje je ko je gospodar – samo to“. Razjasniću. Kada ga Alisa pita da li on može u upotrebi jedne riječi da koristi više različitih značenja on joj tako odgovara. Ako je Hampti (ili Adam) gospodar nad svojim rječnikom, nad time šta je dobro šta je zlo te šta koja stvar predstavlja, onda nema potrebe za magičnim drvetom koje će nam to otkriti.

Da sada uvedemo dijete u priču. Ono je sposobno da od najmanje stvari načini najveću i najmagičniju, da zamisli sebe u raznoraznim nemogućim situacijama, jednom riječju da se igra na najljepši način. Strip Kalvin i Hobs je recimo dobar i lijep primjer toga do kojih nivoa to može ići. Dijete je zapravo gospodar u svijetu u koji je čovjek bačen da bi bio sluga, ono ne želi da mu se kaže da je zgužvani papir upravo to, da je opalo lišće tek mrtva biljka a prazna kutija samo komad đubreta. Šta sve te tri stvari mogu biti za jedno dijete teško je i zamisliti. To su ta dva principa koja sam želio da suprotstavim, Adamovu poslušničku znatiželju i dječiju širinu u stvaranju novog. S obzirom na to da smo u svijetu u kojem moramo biti sluge, u kojima nam se mora reći šta je dobro a šta zlo, koja je boja zelena i kada smo goli a kad obučeni (makar i loše), taj Adamov princip moramo imati i na neki način njegovati, jer znatiželja je sama po sebi dobra a iz težnje ka nečem što je zabranjeno nerijetko izlaze novi ideali i napredak. Dječiji princip pak, često zaboravljamo i zato rijetko uspjevamo da se vratimo na taj prvi momenat iz Edenskog vrta, kada je čovjek bio gospodar svim stvarima, svim značenjima, svim pojmovima. Ako bi mogli da to dječije održimo u nama što duže, tek onda ćemo na pravi način biti gospodari, tek time ćemo zaslužiti neki zamišljeni vrt i sami stvarati svoju sudbinu, svoj smisao.

Vulkan

            U žižu našeg interesovanja ovih dana je ušlo nešto što se dugo nije pominjalo, naime vulkan. Nema te vijesti, tog sajta, socijalne mreže koja makar na kratko spomenula tu magičnu riječ. Poslednjih godina, pričalo se o zemljotresima, cunamijima, uraganima ali na vulkan smo zaboravili. I kao da nas je Ejafjalajokul (kakvo ime!) čuo, i da je htio da nas podsjeti kakvu snagu može imati vulkanska erupcija i šta ona može da učini za nas.

Ovo je četvrta erupcija vulkana koji dijeli svoje ime sa glečerom ispod kojeg se nalazi, lociran na jugu Islanda, u regionu u kome skoro i da nema žive duše. Vidjevši njegovu snagu sa ove distance, ne možemo zamjeriti Islanđanima što mu ne prilaze. Pored njega, nalazi se drugi, veći i snažniji vulkan Katla, koji je dosad po pravilu pratio Ejafjalajokul u erupcijama i nanosio ozbiljnu štetu i promjenu reljefa. Tako je 1755. stvorio poplave čija je vodna snaga procjenjena do 400 000 m3/s. Pretpostavljam da vam to ne znači puno, kao ni meni. Ali poređenje sve objašnjava, kombinovana vodna snaga pri poplavama rijeka Nil, Amazon, Misisipi i Jangce je 266 000 m3/s. A u erupciji 1918. Katla je proširila kopneni dio Islanda za više od kilometra. Zasad nemamo tako katastrofalne učinke ovih čuda prirode, ali nam je opet demonstrirano svoju moć.

Naime već nekoliko dana je zatvoreno čitavo nebo Evrope (izuzev djelova Španije i Grčke) za avio letove, prevoznici pominju gubitke od 200 miliona dolara dnevno a desetine hiljada ljudi pokušava da se snađe za prevoz, gube se poslovi jer ljudi ne stižu preko okeana, otkazuju se odmori, ne dolazi se na preko potrebno liječenje. Sve skupa je otkazano preko 63 000 letova. Koja to svjetska sila može učiniti? Da li i jedna država ili svjetska organizacija može prizemljiti sve letove na ijednom kontinentu? Ne, ali vulkan očigledno može. Priroda nam opet dokazuje da, koliko god napredni bili, nikad nećemo moći da je ukrotimo i da su sve ideje naučne fantastike ipak samo fantastika. Jednom riječju, dokazuje nam svoju uzvišenost.

Ovu ideju pozajmljujem od velikog Imanuela Kanta. Kada govori o tome šta je uzvišeno, on nam razdvaja matematički i dinamički uzvišeno. Matematički je uzvišeno ono što je beskrajno veliko ili brojno, toliko veliko da ga ne možemo zamisliti, te da osjećamo kako smo mali u odnosu na to i možemo samo da se divimo takvoj veličini. Takav je recimo univerzum. Dinamički uzvišeno sa druge strane je nešto što je aktivno, što djeluje, ali čije djelovanje je toliko snažno, razorno, da moramo osjećati strahopoštovanje prema njemu. To su cunamiji, zemljotresi, vulkan. Da bi mogli da osjetimo to strahopoštovanje i divljenje, moramo biti na sigurnom odstojanju, onom sa kojeg ne moramo da se borimo za sopstveni život ali svejedno znamo kako bi nas lako zbrisao. Ejafjalajokul i Katla su svakako uzvišeni, mada ovog drugog zasad ne vidimo. Kada vidimo moć jednog vulkana danas, nije neobično prošetati kroz istoriju i razumjeti Inke koji su ljudskim žrtvama pokušali da umire vatrenog džina, Empedokla koji je skokom u Etnu htio da dokaže da je Bog (do dan danas se ne zna da li je uspio) i slične stvari. Boriti se ili potčiniti nečem tako moćnom je ili hrabro ili razumno, zavisno koji od dva puta izaberete. Takođe, svi smo učili o Pompeji, tom starom Rimskom gradu koji je Vezuv potpuno zbrisao, zaustavio.

Ako vas u nečem bitnom nije omela ova erupcija, onda se nadam da ćete se složiti sa mnom, da je u ovoj erupciji postoji nešto dobro. Kada nam se skrene pažnja na nešto dinamički uzvišeno osjetimo koliko smo mali te koliko su ograničeni naši dometi. Čovjeka treba stalno podsjećati na to šta i koliko može. Takođe, kada zna koliko malo može lakše mu je da očekuje manje od ostalih, jer koliko god očekivali od sebe, uvijek moramo da umanjimo taj iznos kada prelazimo na druge osobe, ne zato što su one gluplje ili slabije od nas, već zato što nemamo nikakva prava kada izađemo iz sebe. “Od sebe mnogo zahtjevaj a malo od drugih, to je jedini način da se sačuvaš od ogorčenja” – stara je Konfučijeva misao. S druge strane, snaga nečega kao što je vulkan nas opet mora podsjetiti i na sopstvenu bitnost. Hodamo zemljom na kojoj postoji takav jedan džin, postojimo u ogromnom svemiru u kome po sadašnjim saznanjima ne postoje druga bića od onih na ovoj planeti, zar vas to ne tjera da pomislite koliko je nevjerovatno samo vaše rođenje, svaka vaša glupa radnja, potrošeno vrijeme, a o nečemu korisnom i vrijednom što ste učinili za sebe i za druge da i ne govorim. Nekako ovih dana provlačim kroz ove tekstove jednu temu, temu ljudskih granica i želja, ali sve nekako na to podsjeća, slučajni događaji i sudbina, pasijans, vulkani, ako se svaka od ovih stvari pravilno protumači dobićemo neke odgovore. Nadam se da će se vrijeme nad Evropom popraviti, da će putnici stići na svoje odredište i završiti svoje obaveze ili uživati u provodu. Dotad nas vulkan podsjeća na to šta priroda može, a da mi, iako ne možemo jednim potezom zaustaviti milione ljudi, opet možemo mnogo toga. S druge strane, ovo je tek četvrto djelovanje vulkana u poslednjih 2 000 godina, a mi imamo mogućnost da djelujemo svakog dana. Kada se sve to sabere, možda bi i mi mogli da uradimo neko djelo čija veličina može biti tolika.

Partija pasijansa

            Ova igra sa kartama za mene predstavlja svojevrsnu maniju. Jako često na kompjuteru imam otvoren jedan prozor u kome slažem pasijans. Koristi mi da se fokusiram i da mi okupira misli u raznim situacijama, recimo kada pričam s nekim preko neta ko sporo piše, umjesto da gledam u odgovor i pitam se šta će taj neko reći, jednostavno razmišljam šta da radim sa kartama. Misli ostaju fokusirane tamo gdje treba, zato što ih treba zauzdati od lutanja u tom trenutku, svi srećni i zadovoljni. Nažalost, nekad se pretvori u fiksaciju te mjere da dok ne zatvorim makar jednu igru neću da odem da radim ono što bi stvarno trebao. Kada to osjetim, obrišem ga sa kompjutera i tako par mjeseci prođe, pa  nanovo. Ne pušim, te je to neka moja borba sa cigaretama, recimo.

  

Danas dok sam slagao jedan pasijans tako palo mi je nešto na pamet – to je jedna od rijetkih igara koje praktikujem u kojoj je nekad jednostavno nemoguće pobjediti. Desi se da se karte izmješaju tako da, šta god ja uradio, nema šanse da pobjedim. I za razliku od drugih igara, naročito onih koje su popularne danas (industrija video igara je davno premašila zaradu Holivuda) jako dobro oslikava život. Prethodni tekst je bio naslovljen „Bespomoćnost“. Pasijans s vremena na vrijeme biva inkarnacija bespomoćnosti. 

Na engleskom se pasijans kaže „solitaire“ što znači samoća, samica, sam. Reklo bi se da vam je to dovoljno da pretpostavite da je pasijans zvanična igra svih gotičara i emo klinaca. Šalu na stranu, na određen način, pasijans je jedna vrlo korisna igra kada se ovako shvati. Razlog tome su ove dvije stvari. S jedne strane, život vam nekad tako izmješa karte da vi, koliko god puta ponavljali tu partiju jednostavno ne možete da dobijete, da vam svaki pokušaj pritiskanja dugmeta „undo“ i pokušaja neke druge kombinacije ne može upaliti, u svakom slučaju ste izgubili. Tu su i situacije u kojima ste sigurni da ste pobjedili, da treba samo da se obrnu dvije karte i sve je kako valja. Ali, u tom trenutku shvatate da vam je nemoguće doći do tog završnog poteza. Sve ste dobro uradili ali nema načina za pobjedom, ne da vam se da završite, stavite tačku na i bez čega je cio pokušaj obesmišljen. Tada se treba pomiriti i ići na drugo miješanje, možda bude bolje. S druge strane, u svim takvim situacijama samoća je suštinska, tu ste vi i špil karata, odnosno životne okolnosti. Mogu vam ljudi svašta savjetovati, podnositi dio vašeg bola ili na neki drugi način pomagati, na kraju ste ipak sami. Na taj način je pasijans (solitaire) jedna dobra metafora života. I treba ga igrati. Treba se potsjetiti na one strane u životu koje su ružne, na trenutke kada možemo računati samo na sebe, na bezizlazne situacije, na poraz.

Možda će se neko zbuniti i zapitati šta se dešava sa mnom? Na ovim stranicama nije bilo prilike da se pročita nešto istinski pesimistično. Ako se ko brine, nema potrebe. Podjednako sam optimističan, srećan i naoružan nadom kao u poslednje vrijeme, samo sam smatrao da moram i ja da potsjetim na ove stvari. Uzevši u obzir prilično nemoguć scenario da neko čita samo ove redove, mogao bi pomisliti da je život mnogo ljepši, srećniji nego što jeste, da je ispunjen pravednicima i da samo trebamo zakoračiti u njega i sve će biti u redu. Nije tako, svi to znamo. I niko od nas nije istinski pravednik, na svakoga bi mogli zakačiti neku grešku koju nije okajao ako bi dovoljno dobro zagrebali. Svijet je loš, zato što ga loši ljudi kvare a dobri ljudi ne rade dovoljno. Pritom smo svi krivi. U tome je moja poenta, treba odigrati poneku nemoguću partiju pasijansa, izgubiti, pokušati ponovo, izgubiti. Ako želimo da se borimo “protiv negativnog” moramo duboko da pogledamo u negativno i vidimo šta je. Treba vidjeti ružno lice političara da bi se postal revolucionarem, obratiti pažnju na tugu onih kojima je zakinuta pravda da bi postal idealista, patiti da bi se moglo iskreno voljeti. Nije pravi poraz ne zatvoriti pasijans, pravi poraz je ugasiti program i misliti da je nemoguće dobiti. Poraz je pasti u prašinu i ne ustati, već izgubiti nadu i postati pesimista. Optimizam, nada, sve protiv negativnog uvijek, ali bez zaboravljanja šta negativno jeste, koliko je poraz čest a koliko pobjeda dragocjena. Odoh sada da zatvorim jednu partiju.

Bespomoćnost

            Dva teksta u dva dana? Ovo je novitet za mene, inspiracija me dobro nalazi. No, ako može da stane devetoro ljudi u mali Jugo, što ne bi ja bio produktivniji? Ozbiljan sam za Jugo – pogledajte ovdje - http://www.viddler.com/explore/failblog/videos/509/. Šalu na stranu i da se pozabavim temom. 

Aristotel u svom djelu Poetika govori, između ostalog, o odnosu umjetničkog djela i stvarnog svijeta i jasno kaže da je umjetničko djelo ljepše i bolje od onog što je stvaran svijet. Takav zaključak on izvodi iz činjenice da su se događaji u stvarnom svijetu dogodili na jedan način, ali da nije nužno najljepši i najbolji. Tu dolazi ljepota umjetničkog djela, ono ima priliku da opiše mnogo drugih načina na koji se svijet mogao odigrati, ono ima moć (a po Aristotelu i svrhu) da nam svijet prikaže na ljepši način, što bolje može. To može čak i prikazivanjem ružnoće, jer ono što je ružno u umjetnosti može da proizvede pozitivna osjećanja u nama, možemo i to nazvati lijepim.

Jutros sam se probudio sa ovom mišlju i shvatio koliko je zapravo tačna. Dozvolio bih sebi da malo dopunim Filozofa – ne samo da je to jedna svrha umjetnosti već je to i psihološki uzrok zašto se stvara. Da razjasnim: želja da se stvari prikažu bolje, drugačije od načina na koji su se odigrale, da se o čovjeku misli bolje ili da se jednostavno protestvuje protiv sadašnjeg stanja dolazi iz bespomoćnosti umjetnika, bespomoćnosti čovjeka. Ne mogu da zaustavim rat, da riješim neke probleme, da olakšam tugu ali mogu da nacrtam jedan drugačiji svijet, koji je gori ili bolji od ovog, ali to je moj odgovor na tu bespomoćnost. Ne mora čak ni da se radi o tome što me trenutno muči, jednostavno stvaranje je način umjetnikov da se bori sa sopstvenom bespomoćnošću, način da makar na kratko pobjedi svijet. To je vjerovatno i jedan od razloga zašto većina ljudi stvara kada su tužni, jer tada si najsuočeniji sa svim pomenutim.

U svemu ovome veliku ulogu sigurno igra ono što se naziva pod „Svjetskim bolom“. Kada ovako nešto kažemo, to zvuči kao neka teška fantazija zaluđenika, romantičara, filozofa. Nije baš tako. Definicija svjetskog bola izvorno bi bila osjećanje koje osoba ima kada fizička realnost nikako ne odgovara potrebama uma. Jasno je kako ovo može biti jedno jadno i patetično osjećanje, jer potrebe nečijeg uma mogu biti raznorodne. Ipak, smatram da bi to osjećanje bilo vještačko ako ga vežemo za neka obična uživanja, za novac i slično tome. Prirodno osjećanje, ono od kojeg se ne može pobjeći bi trebalo biti drugačije, i ono je jedna karakterna vrlina onih ljudi koje bi nazvali idealistima, a među njima neki su sigurno umjetnici. To bi bila nada u neki drugačiji svijet, odnose među ljudima, želja za svim onim velikim stvarima o kojima smo učili negdje, želja da se ispune pojmovi kao što su pravičnost, ljubav, tolerancija. Da možemo sa ponosom reći da smo žitelji jednog takvog svijeta. I tu se rađa bespomoćnost, te je svjetski bol zapravo njen najčešći ali i najplemenitiji uzrok.

Mislim da postoje dva načina da se uhvatimo u koštac sa tim, pasivno i aktivno. Pasivno je uglavnom loše, zato što ono predstavlja obično očajanje, pozivanje na “teškoću življenja”, i kao što mu ime kaže, pasivnost. Naravno, nekad je jednostavno nemoguće bilo šta uraditi, moguće je samo osjećati tu tjeskobu u sebi i sa tim “postojati”. Iako je pasivno, ovakvo osjećanje nije loše. Kada se sukobljavamo sa svojom mukom svakodnevno, načinili smo prvu akciju, makar u sebi. Iz toga bi se mogao razviti prvi aktivan pokret, a to je stvaranje. Slikanje svijeta na bolji način, bilo da ga stvarno iskazujemo na jedan bolji način ili da samo protestvujemo. Sledeća akcija bi bila stvarno djelo, davanje svog maksimuma, popravljanje svijeta na način na koji je moguće. Nije potrebno protestvovati zato što Kina zagađuje životnu sredinu i troši energente jer jednostavno nećemo ništa postići. Poenta idealizma nije da bude idiotski i uludo utrošen. Dovoljno je recimo da ne dozvolite sebi da uludo trošite struju i da skrenete pažnju onima oko sebe, i to je neka promjena. Misliti i djelati lokalno je sasvim dovoljno, svaka mala promjena je bitna baš zato što je promjena, što upravlja svijet na neku stranu kojom mislite da treba ići.

Čitav taj put treba prevaliti i teško je stići do kraja jer je teško identifikovati kako je jednom čovjeku moguće da popravlja iščašen svijet, mnogo je tu težine za jedna pleća, ali nije je nemoguće iznijeti. Oni koji su bremeniti svjetskim bolom imaju na neki način taj zadatak, da daju svoj maksimum i da, makar minimalno, popravljaju svijet. Kada se sve sabere i oduzme, samo ti možeš da spaseš svijet. A pod ti, mislim na svakog ko to osjeća. U toj borbi svako ima svoju ulogu, stvaraoc da slika, revolucionar da pokreće, običan čovjek da iznosi promjenu, svaku koju može i u koju vjeruje. Bespomoćnost jeste jedno negativno osjećanje u nekoj definiciji. Činimo ga pozitivnim onda kada ga koristimo kao pokretač za nešto, možda ne možemo učiniti ništa povodom te trenutne situacije, ali možemo na drugom mjestu onda. Što je bolji svijet, to je manje bespomoćnosti, manje suštinskog svjetskog bola.

Teškoća življenja

            “Želimo da poručimo našim dragim gostima da se opuste, da uživaju uz hranu i muziku i makar privremeno zaborave na sve“. Ovako nas je pozdravio „voditelj programa“ na jednoj svadbi kojoj sam prisustvovao prije nekih pola godine. Zašto sam ovoliko čekao sa tekstom? Vjerovatno zato što je priča univerzalna, ta rečenica je samo inicijalna kapisla na koju sam se mogao pozvati kad god sam želio. Šta mi je tako problematično u njoj? Poslednji dio ovo složene rečenice kojom smo pozvani da „zaboravimo na sve“, naravno to „sve“ predstavlja sve loše stvari koje nas okružuju. I izgleda da je pogodila u neki živac ljudi na toj svadbi jer se bogato jelo i pilo a onda sa tako punim stomacima igralo. Svaka čast na energiji nekih ljudi, moram priznati.

Da li je svakodnevica toliko teška? Da li je potrebno da čekamo jednom godišnje neku svadbu ili neki drugi vid opštenarodnog veselja (koncert, utakmicu, šta ko voli) da bi sebi olakšali, spasili se oda konstantnog mučenja makar na kratko? Postoje razni vidovi teškoće, od kojih su neki realni, a većina ipak ne. O realnim vidovima ne želim da pričam, to svi znate šta su, rat, razaranje, teške bolesti, iznenadna smrt bližnjih i ostalo. Nešto što nije u našim rukama a zadaje nam težak bol, postojanje svijeta u nekom položaju daleko gorem od onog koji bi željeli, i šta god da uradimo, ne možemo ga popraviti, ne možemo prekinuti rat, vratiti bližnjeg iz mrtvih i izliječiti se od raka. No, nekako sumnjam da je na ovo mislio voditelj s početka. Mislio je na to kada nam smanje platu ili kada onaj pored nas zarađuje isto koliko mi sa manje para, mislilo se na sitne nepravde i muke, na to što mi je pukla guma i što su mi ukrali 50 evra na stanici, što neko nije dobio vizu za ameriku ili nešto treće. Tu je ta prva teškoća življenja, što je svaki dan pun gomilom nekih gluposti a što im mi pridajemo previše važnosti.

Potrebno je prisjećati se koliko takve nelagodnosti ipak nisu neki kuluk i kako je i zadovoljavanje osnovnih potreba jedan luksuz koji mnogi nemaju, a ako tome pridodamo da vas neko, makar jedna osoba (porodica, prijatelj ili bilo ko drugi) voli i misli na vas, znajte da ste mnogo srećni. Dalje se sreća samo uvećava. Zašto ovo govorim? Zato što se iz tog takvog nezadovoljstva rađa pretjerana gorčina i konstantno kukumavčenje koje razara dušu, truje okolinu i ruši svako popravljanje. Uz to, kada ste takvi, lako je izmanipulisati vama, zato što ste otvoreniji za instant rješenja problema. Možda sada neki misle na svjetski bol, ali nije to, on će biti tema sledećeg teksta. Ali sve je ovo prilično poznato i često, pa i spominjano na ovim stranicama.

Postoji nešto drugo, što je Kundera opisivao u svojoj knjizi Nepodnošljiva lakoća življenja. Ideja knjige (priznajem, čitao sam samo ideje i prepričavanja, ne cio roman) je da je lakoća života u tome što se on živi samo jednom, što nema ponavljanja i rađenja istih stvari i da je to nama zapravo strašno nepodnošljivo. To je i najveća teškoća življenja, u tome što je on lak. A lak je zato što naši životi navjerovatnije neki herojski poduhvati, romantični bolovi i borbe ili sudbonosni za spas čovječanstva, oni su jednostavno rečeno, obični. Toliko je ljudi hodalo planetom koju zovemo Zemlja i eto u ovom trenutku sam Ja tu. To sigurno znači da sam ja nešto posebno i da moram da proizvedem ko zna šta, da li za mene, moju porodicu, okolinu, naciju ili čovječanstvo. Netačno. Ipak, to nas dovodi u razne problem i čini da pravimo svakojake gluposti, propuštamo prilike, kvarimo odnose zato što oni nisu “to” što smo mi zamislili da treba da budu. S druge strane sumnjamo u sebe jer ne dostižemo taj neki nemogući ideal koji smo postavili i najteže nam je da živimo lako, da smo istovremeno iskreni prema sebi a opet ne zanemarujući baš sve principe i norme, da napredujemo polako i ako se jednom od nas traži, odigramo bitnu ulogu na svjetskoj pozornici. Logično je da osjećamo sebe kao nešto bitno, nesvakidašnje. Svako od nas i jeste nesvakidašnji, ali to ne znači da nisam uspio zato što nisam dobio Nobelovu nagradu, i to nije još jedna teškoća zbog koje ću se na svadbi opiti. Na kraju, zbog takvog stava ćemo konstantno zanemarivati one obrte sudbine i čekati da konačno dođe onaj idealni, onaj specijalni za nas. Najviše što možemo da uradimo je da ispunimo svoj potencijal, problem je što baš ne znamo koji je. Jedino što nam preostaje je da dajemo sve od sebe pa će se okolnosti već nekako pobrinuti. Treba imati povjerenja u neku Sudbinu, Boga, Promisao, Karmu, Pravdu, u šta god da vjerujete a ne stalno se pozivati na teškoće. Da nam lakoća življenja bude podnošljiva.

Simple twist of fate

            Tema o kojoj želim da pišem bi mogla da ima sto i jedno ime. Da se ne bih mučio sa biranjem, a s obzirom na to da je u prethodnom tekstu bilo riječi o Bob Dilanu, iskoristiću naslov jedne njegove pjesme. Simple twist of fate, ili obrt sudbine je za mene princip po kojem stvari oko nas funkcionišu, iz više razloga.

Pokušajte da analizirate neke protekle događaje, vaše uspjehe i neuspjehe podjednako. Uzmite za primjer unapređenje na poslu. Ako bi vas neko pitao čime ste to zaslužili, mogli bi ste navesti gomilu razloga, posvećenost, prekomjeran rad, fine manire i ko zna šta još. I recimo da je sve to istina. Ipak, unapređenje je opet moglo da vas zaobiđe iz najrazličitijih glupih stvari. Za početak, možda ste u naletu nespretnosti srušili šolju punu kafe drugog dana na poslu, pa ste kašljali i nenamjerno zarazili jednog saradnika. Na kraju krajeva možda samo imati nesimpatično ime zbog kojeg vas je šef ili šefica (trauma iz djetinjstva ka tom imenu recimo) jednostavno otpisao/la. Neki psihološki testovi dokazuju da je čak i vaše ime veoma bitno u bilo kakvim međuljudskim odnosima tako da ovo poslednje nisam rekao čisto onako. Suština je da mnogo malih stvari zavisi pri tako nekoj odluci. Isto može da važi za neka nova poznanstva, možda da ste istu osobu upoznali dan ranije ili kasnije ne bi bili u odnosu u kojem ste sada (bilo to dobro ili loše) i to iz prostih razloga kao što je raspoloženje toga dana, vremenske prilike, frizura, nešto što ste rekli toga dana a ne bi nekog drugog i slično. Možemo tako nešto primjeniti na ispite, usmene, kada isto tako zavisite u nekoj mjeri od raspoloženja vašeg profesora. A opet, može professor biti savršeno raspoložen a da se vi sapletete dolazeći na ispit i da vam samo taj jedan nespretan korak poremeti koncentraciju te se zbunite na sva podpitanja.

I šta sad? Mogli bi naći još hiljadu primjera u svim životnim situacijama, loših i dobrih i da onda onako laički zaključimo da nismo u moći ni nad čim i da jednostavno treba da odustanemo da brinemo i da se trudimo? Ne, to je pogrešan odgovor. Svijet je sam po sebi ogroman i prilike u njemu su raznovrsne, svakodnevne, nikad nam sva vrata ne bivaju zatvorena. Ako smo najteža osoba za socijalizaciju, opet ćemo tokom života upoznati dovoljno različitih ljudi koji nam odgovaraju i nekad će se sve kockice poklopiti. Ako ste jedan u million, to znači da postoji makar još 6000 ljudi kao što ste vi. Školovanje dugo traje, na nekom testu dobijemo sva pitanja koja znamo a na nekom odgovaranju jednostavno sve ide protiv nas. Obrti sudbine su raznovrsni. Mogućnosti zapošljavanja su ipak veoma široke, niko od nas se nije rodio samo za jednu profesiju, a pogotovo ne samo za jednog poslodavca, jedan grad, jezik i ostalo.

 Sad bi se moglo reći da ja zagovaram suprotnu stranu, da treba da se opustimo a da će stvari već jednom doći na svoje. Ni to baš nije tačno. Smatram da obrt sudbine od nas zahtjeva da ga zaslužimo. Kada nam se konačno desi nešto dobro, prime nas na posao iz snova, upoznamo neku nama nesvakidašnju osobu, pozovu nas da pređemo u najljepši grad na svijetu, moramo da budemo vrijedni i posvećeni za tako nešto. Šta mi vrijedi posao iz snova ako sam lijenština koja će to da upropasti. Šta će mi novi ljudi u životu ako sam zapostavio sebe i samim tim postao dosadno i kiselo biće? Šta će mi bilo kakva prirodna ljepota ako je poenta mog života igranje igrica? Kako naći ljepotu u životu ako smo zatvoreni za sve. Obrti sudbine se konstantno dešavaju pred našim očima, pitanje je samo da li smo vrijedni za njih, da li ćemo izvući maksimum iz potencijala koji nam pružaju. Korisno je biti strog prema sebi ali treba biti svjestan da, iako smo pružili sve što smo mogli, kockice se nisu složile taj put i ne možemo sebe osuđivati. S druge strane, ne možemo ni stalno plandovati i čekati da nam idealna prilika skoči u krilo. Simple twist of fate je fenomen koji je maltene svakodnevan (ako se nije desio meni, onda jeste nekom od vas koji ovdje čitate baš ovih dana) i koji prije svega od nas zahtjeva da budemo što bolji. Na dolazak prilike ne možemo uticati, na njeno iskorištavanje možemo. To je najbolji način da dođemo do sreće.