Gdje je nama Bob Dilan?

            

            Za Roberta Cimermana, što je pravo ime Bob Dilanu ste svi čuli, ne sumnjam. Imam više od jednog razloga da ga spominjem u ovom tekstu, iako će sama tema biti savremena, vezana za naše društvo, ovaj geografski predio i ovo vrijeme. Počeo bih sa jednom, jedinom pozitivnom vezom. Naime, šestog juna ćemo imati prilike da ga čujemo uživo u Beogradu, prvi put posle 20 godina i mada njegovi koncertni nastupi sigurno više nisu tako upečatljivi kao nekad, vrijedi vidjeti uživo ovog čovjeka, možda je to i poslednja prilika za nas ovdje. Ajmo sad o negativnim stvarima. Vjerovatno vam je poznat događaj koji se zbio prije nekoliko dana u emisiji Jugoslava Ćosića na B92. Prilikom gostovanja Nebojše Medojevića, Ćosić je pozvao preko telefona Stanka Subotića Caneta i dao mu priliku da pljuje po Medojeviću, da pokuša da pere svoj imidž i da optuži svakog koga je stigao. Nisam u zabludi da je savjest čista Medojeviću ili ljudima koje je Cane optuživao ali dati udarni medijski prostor čovjeku koji je u bjekstvu, osumnjičenom za pronevjere, zloupotrebe položaja, šverc duvana a po poslednjim naznakama i velikih količina droge, je jednostavno nemoralno. Kakve sad Dilan ima veze sa tim? Događaj me potsjetio na njegovu pjesmu „Lonesome death of Hattie Carol“ i govori o istinitom događaju kada je Vilijam Zanzinger, duvanski magnat (sic!) ubio Heti Kerol (crnkinju, te je zločin imao i rasne konotacije) iz čiste obijesti te načinu na koji se posle izvukao i nastavio normalno da živi. Doduše, ne baš normalno. Reputacija mu je za života bila poljuljana zbog pomenute pjesme i nikad nije uspio da povrati svoj ugled.

            A šta se dešava kod nas? Upravo obrnuto. Ljudi koji su pobjegli od sudova, gdje bi trebali da odgovaraju za optužnice dobijaju vrijeme u udarnim terminima da pričaju šta im padne na pamet. Umjesto da intelektualci (a Jugoslav Ćosić definitivno nije glup čovjek, niti bez uticaja) koriste tu svoju pamet da makar na neki način poboljšavaju ovo društvo oni rade suprotno, dozvoljavaju kriminalcima da „peru“ biografije zarad rejtinga gledanosti. I Subotić ima neku svoju Heti Kerol, samo što nikoga (a pogotovo ne Ćosića) nije briga za to. Nekima koji za sebe kažu da su intelektualci u Crnoj Gori opet nije bitno što postoji sumnja (makar neopravdana) da se krijumčar droge (a to krijumčarenje se mjeri u tonama) krije pod okriljem državne vlasti već pričaju kako je tu ugrožen identitet države? Nije im bitno što će neki dom biti uništen, što će neka sitna riba ni kriva ni dužna otići u zatvor umjesto „velikog bosa“ i tamo propasti, ne, bitno je da se priča o identitetu i da držiš sebe u prvom planu čisto iz obijesti. Radi se o načinu na koji se određeni dio društva ponio prema pričama da se Darko Šarić, tražen po interpolovim poternicama krije u Crnoj Gori. Oni su potpuno smeli sa uma zločine za koje ga traže i mogućnost da ga neko iz vlade Crne Gore krije i štiti. Umjesto toga, oni su optužili opoziciju da, prozivajući ovog kriminalca direktno šteti crnogorskoj naciji i želi da uguši njen identitet? Da, i ja sam zbunjen i užasnut ovom logikom.

            Gdje su nama protesne pjesme? Zašto svi blagonaklono gledaju na to što se Crnogorski vojnici šalju u Avganistan a vojska gura u NATO savez umjesto da pričaju generalno protiv svakog rata? Još gore, zašto se umjetnici u Srbiji i Crnoj Gori zalažu za taj savez ili makar ne govore protiv njega? Otkad su oni postali ti koji se zalažu za rat? Kako to da nemamo nekog ko će da zapjeva Masters of War, kad ćemo da se okupimo oko tako neke ideje? Ili nam svima odgovara više da se pustimo niz vjetar ili povoljnu struju političkih moćnika, stranih investitora a ne da pričamo o onome što je bitno, što suštinski pokušava promjeniti svijet na bolje. Ne živim u zabludi da je Dilan svetac, da nije ipak jedan bogat i uspješan čovjek i umjetnik. Ali on je taj svoj uticaj i talenat iskoristio tako što se zalagao protiv rata, protiv nepravde, protiv kriminalaca a za dobrobit malog čovjeka. Ostao je nestranački orjentisan, vječna opozicija svakoj vlasti i stalni kritičar. Ovdje se brže bolje učlanjuju u partiju, kandiduju na izborima za sve pozicije, guraju u ministarske fotelje, a mi na sve to blagonaklono gledamo, umjesto da prozivamo i umjetnike i inlektualce zbog izdaje svog poziva i integriteta radi stranačkih interesa. Tako da i naša krivica u tome postoji, što ih puštamo. Dilana je zbog svih svojih zasluga zaslužio da ga zovu “svješću nacije” a ovdje nijedan umjetnik više nema tako lijepu konotaciju, sve po zasluzi.

Negativne želje

          Prije par dana dobio sam pitanje – šta mislim o negativnim željama? Pitanje je uslijedilo djelimično i kao reakcija na naziv bloga – zašto se zove „Protiv negativnog“, zašto nema čisto afirmativnu notu? Smatram da je odgovor koji je uslijedio, kao i razmišljanje na temu vrijedno pominjanja ovdje.

Prvo o prirodi imena, zato što je taj odgovor jednostavniji. Pozitivno obrtanje protiv negativnog bi bilo Pozitivno ili jednostavno Afirmativno. S jedne strane, to zvuči dosta gluplje, a s druge, nije dovoljno precizno. Kada se ophodimo prema širem spektru problema, tema, motiva, lakše je negativno ga odraziti, lakše je pokazati šta se neće, protiv čega se bori, nego jasno odrediti šta se želi. Jer ono što se želi nužno obuhvata mnogo više riječi, nego ono što se želi izbjeći i nekako pobjediti. Evo jedan primjer, na ovim stranicama je izašao izvještaj sa koncerta Nik Kejva, u vrlo pozitivnom maniru predočen. Zapravo, to je možda najbolji koncert na kojem sam bio. Kejv i njegovi melanholično-mračni tekstovi su sve, samo ne podesni za stranicu koja bi se zvala Afirmativno ili Pozitivino. S druge strane, smatram da uopšte nije nepozvan na stranicu pod nazivom Protiv negativnog, jer bol koji provejava kroz njegovu muziku može u vama proizvesti katarzu, dovesti do raznih razmišljanja, čime se ide protiv negativnog, protiv pasivnosti, slabosti, protiv negativnog u nama. Sve to naravno zavisi od osobe, ja dajem primjer kako na mene ponekad djeluje. S druge strane, možda više volite da se naslađujete bizarnim ubistvima iz pjesme Curse of Millhawen. Svakom svoje.

A sad o negativnim željama. Djetinje djeluju s vremena na vrijeme, a opet su tako učestale u nama. Koliko puta vam se desilo da ne možete dati precizan odgovor na nešto i da ne možete definisati šta želite, ali vam je vrlo lako da kažete šta ne želite. Ne znam šta hoću, ali svakako neću to i to! Takve negativne želje svi imamo, i protiv toga se treba boriti. Lako je davati izgovore za njih, ali izgovor nikad ne može postati pravi razlog za nešto. To što ti nećeš da budeš pravnik, a ne znaš šta hoćeš da budeš, znači samo da nisi dovoljno duboko istražio sebe i sopstvene mogućnosti, a ne da ti obrazovni sistem ne nudi dovoljno alternativa (van pomenutog prava npr). Neophodno je preći preko negativne želje i jasno iskazati predmet sopstvenog stremljenja.

Prevazilaženjem svake negativne želje, korak smo bliže shvatanju sebe, jer znajući šta želimo, čemu stremimo, bolje znamo ko smo. Ono što želimo i možemo biti mnogo bolje govori o nama nego ono što trenutno jesmo. Čovjek je stalno u previranju, današnji cilj postaje sredstvo za sjutra i što je jasniji cilj kojem se ide radi njega samog, bolje možemo odrediti sebe. Prost opis je opis studenta, neka bude medicine. Njegovu ličnost ćemo bolje označiti kao dermatologa, ako je to specijalizacija kojom će krenuti kroz par godina, nego kao studenta treće godine koji trenutno radi taj i taj ispit. Pod uslovom da želimo više od jedne proste skice i da ga želimo čisto profesionalno opisati.

Da li to znači da su negativne želje nužno nešto loše? Naprotiv, one su prirodan sled ka našem formiranju kao ljudskim bićima, kao što je gore skicirano. Kada Fihte definiše čovjeka, definiše ga na sledeći način, u tri momenta. Prvi momenat je „Ja“, naše unutrašnje misli i emocije, krajevi našeg tijela, granice onoga što što podrazumjevamo svojim imenom i prezimenom. Drugi momenat je „Ne-Ja“, koji predstavlja sve Drugo, sve što nisam Ja. Predmeti, druga bića, druge osobe, njihove misli, drugi kontinenti, planete, sve nad čim nemamo direktnu moć, ali i sve što nam ukazuje dokle su granice nas samih, i šta leži izvan. Treći momenat je Sve-Ja, sinteza Ja i Ne-Ja, odnosno postavljanje sebe u taj univerzum u jednoj pravoj simbiotičkoj vezi, sa jasno određenim granicama. Naravno, ovdje sam izostavio mnogo napornog transcendentalnog idealizma, vrlo teškog za čitanje. 

Analogija sa mojom prethodnom tezom vam je, nadam se, jasna. Da bi došli do Sve-ja, do pravog razumjevanja i postavljanje sebe u ovom čudnom kosmosu, na ovoj čudnoj planeti među ovim čudnim ljudima i drugim bićima, moramo preći određen put. Prvi korak je što bolje shvatanje unutrašnjeg sebe a drugi svega onog što nisam ja, postavljanje negativnih želja, htenja i odnosa. Ne treba istrajavati na negativnim željama, ali ne treba ih se ni bojati, treba sačekati da sazru i ukažu nam na svog afirmativnog parnjaka, na sve-želju da se tako izrazim. Ko zna, možda jednom i ovaj blog dobije jasnu i direktnu odrednicu, te ne bude sadržavao nešto negativno u svom nazivu.

Odsustvo

“i kad otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa”

            Ovo je drugi put da se remek djelo Ingmara Bergmana pojavljuje na ovim stranicama kao uzor za tekst. Motiv i inspiracija potpuno drugačiji, što ide samo u korist autoru, kada može potpuno drugačije uticati na različite gledaoce u različitim trenucima. Radi se o Sedmom pečatu. Da je taj film veliko umjetničko djelo pokazuje i ova činjenica o uticajima koje može napraviti. Želim da pričam o jednom, možda manje primjetnom motivu iz filma, tišini, preka kojeg ću i doći do naslova, tj. do odsustva. Kako je ona predstavljena? Kao nešto zastrašujuće, pominje se tačno tri puta, svaki put u veoma teškim scenama, sami likovi kažu kako je se plaše. Nije to ona varijanta tišine pred oluju (koja jeste strašna u smislu iščekivanja, ali to je nešto drugačije). Ovdje se ljudi plaše tišine zbog nje same, zbog zloslutnosti koju ona ima u sebi, ne koju možda donosi. 

       Citat s vrha predstavlja jedan stih iz Otkrovenja, poslednje knjige Novog Zavjeta. Otkrovenje (Apokalipsa) mi je uvijek bila veoma zanimljiva knjiga, možda i zato što je jedina koja govori o tome šta će se desiti, a ne šta je bilo, ali sam preko ovog stiha prelazio, nisam ga smatrao značajnim. Zašto sada mislim da je značajno? Otvaranje sedam pečata predstavlja uvod u ono što će uslijediti, velike patnje na Zemlji, njeno konačno raščinjavanje i završetak vremena. Ipak u svom tom metežu samo u jednom trenutku je sve stalo, otvoren je sedmi pečat (očito, nema više nazad) i nastala je tišina oko pola časa. Desilo se nešto tako strašno da su sama nebesa zaćutala, da anđeli i Bog ne puštaju od sebe glasa. I ta strahovitost se opisuje upravo odsustvom zvuka, nikako drukčije. Da li pretjerujem? Da li je odsustvo bilo čega, a pogotovo zvuka, uopšte strašno? Mislim da jeste. 

           Zamislite apsolutan mir i upitajte se šta ćete vidjeti? More, planine, jezero, nepregledna polja, šta već ko od vas voli. Ali da li su potpuno smirena? More ima talase, vjetar povija travu, žaba skače po lokvanjima na jezeru. To je ono što zamišljamo kao vrhunsku smirenost, to je ta neka ideja blagostanja kojoj ipak ne nedostaje pokret, koliko god mali bio. Nedostatak pokreta nam je čak i u ovakvim fantazijama stran. Ne volimo buku, ali ne želimo ni nedostatak zvuka. Isto tako ni nedostatak, odsustvo boje, mirisa, dodira. U takvim situacijama bi vjerovatno vrisnuli od želje da čujemo nešto što nismo mi sami, vidimo nešto drugo, osjetimo nekog drugog. Inače vlada odsustvo, koje sa sobom nosi samoću i užas. Sartr je davno rekao za misli drugih (a samim tim za sve “druge” uopšte) da su pakao, ali da li je stvarno tako? Mislim da postoji još jedan gori pakao od toga. Samoća, nedostatak bilo čega što nismo mi sami. Zapravo, tako ja i zamišljam vječno mučenje ako ono postoji u bilo kom smislu – kao beskrajno tumaranje kroz mračnu izmaglicu u kojoj se ništa ne može naći, niko ne može sresti, ništa dodirnuti od neinteresantnog tla pod nogama. Ja cijenim samoću i volim je s vremena na vrijeme, ali ona je ipak nečim ispunjena, makar to bilo prosto gledanje u horizont. Pretpostavljam da nisam usamljen u tom pogledu na samoću. Zanimljiva igra riječi, zar ne? Smatram da čovjek nije rođen da se bori sa apsolutnim odsustvom, moć govora i postoji zbog toga, zbog želje da komuniciramo, da dijelimo, da smo u zajednici, bilo kakvoj.

Revanšizam

         Postoje mnogi prirodni nagoni u čovjeku, koje koristimo za opravdavanje naših najnižinih sklonosti. Nekad ti nagoni istinski ni ne postoje, već ih izmišljamo da bi olakšali duši ili da bi se izborili za mjesto u društvu. Postoje razni primjeri. Evo jedan na koji možda niste pomislili – da li vam se nekad desilo da budete sami u prodavnici, ili da prodavac na trafici ode pozadi nešto da potraži? I u toj situaciji, da li ste osjetili, makar blagi nagon, da nešto ukradete, bilo malo, bilo veliku stvar? Recimo da ste u nekom dijelu većeg grada (recimo Beograda) u koji inače nikad ne zalazite, te nemate bojazan da će vas komšija prodavac sledeći put umlatiti već da možete sasvim bezbjedno izvesti tu malu krađu. Ipak, to niste uradili, prešli ste preko svog unutrašnjeg i prvog nagona zbog nekih drugih principa koje ste u međuvremenu prihvatili, naučili.

Postoji razlog radi kojeg ovo govorim. Nerijetko, opravdavajući neke sopstvene greške, ljudi su se pozivali na nagone, jer, ako ih već imamo, ako su nam prirodni, to je ono što nas čini ljudima i mi treba da se ponašamo po njima. Ako ih ignorišemo, time negiramo ljudsku prirodu. Netačno. Ljudska priroda je davno preskočila te osnovne nagone, kao u ovom mom primjeru recimo. Princip lične svojine je nešto što smo naučili kada je došlo do evolucije naših zajednica u kompleksnija društva, u državu na kraju. Bebe recimo nemaju osjećaj svojine i zato ne prezaju od toga da zgrabe bilo šta i da misle „moje“. Ali kako rastemo, kako se više uklapamo u društvo, učimo nove stvari, odbacujemo neke prirodne nagone i prihvatamo nove norme. Neko će reći da je društvo neprirodna stega čovjeka, ali ja se sa tim ne slažem u potpunosti. Mada, tragajući za što boljom formom zajednice, mi jesmo osujećeni od korišćenja nekih sloboda koje su nam prirodne (a ne štetne kao što je pomenuta krađa) ipak postoji razlog zašto su naši preci odlučili da se udružimo. Ruso smatra da čovjek, obrazujući zajednicu, državu, svjesno odustaje od sloboda koje ima u „prirodnom stanju“ ali da dobija veće duhovne slobode, da postaje svjesniji sebe, svjesniji kompleksnih pojmova kao što su pravda, pravo, moral. Zbog takvih stvari vi i ne želite da kradete, čak i ako znate da ćete se izvući sa tim. Razlog može doći iz raznih institucija, iz religije, iz zakona, iz vaspitanja, suština je da je u pitanju društvena podloga koja nas odvraća od nekih štetnih prirodnih nagona.

Zašto u naslovu stoji revanšizam? Zato što je on najčešći, jedini donekle institucionalizovani, prirodni nagon koji možete sresti. Lex talionis, oko za oko – zub za zub, retributivna pravda, nazovite ga kako vam se sviđa, revanšistički zakon jeste jedan od prvih koji se primio. I jeste revanšistički, ako neko to smatra diskutabilnim, jer vršimo povredu druge osobe isključivo zato što je on prvi povredio nešto naše, i to u istoj mjeri. Ne želimo da mu ukažemo na greške, da ga popravimo, želimo jednostavno da zadovoljimo taj najprostiji osjećaj pravde – meni naneto zlo zahtjeva nanošenje zla onome ko je kriv. U međuvremeno, zakonici su napredovali, i srećom veći dio svijeta ne praktikuje ovaj tip „pravde“. Ipak, on i dalje postoji u nama i ispoljava se na razne načine. Ispitajte sami sebe, koliko često se na najgluplji i najprostiji način svetite, čak i bližnjima, da bi ste im „vratili“ za nešto što su oni vama učinili? Prirodan nagon za tako nešto je prejak i u nama je godinama. Ali, nije to ništa strašno, na svakom od nas je da što više prevazilazi takve nagone, da je što pomireniji sa sudbinom. Zlo se nikad ne ispravlja zlim, čak ni kada se radi o malim stvarima. Donese neku malu i kratku satisfakciju i onda se opet okrene nanovo. 

Jedan drugi revanšizam mi je interesantan. Recimo da vas prijatelj povredi, ili momak/djevojka i da prekinete kontakte sa tom osobom. Svi ste bili u tim situacijama. Nailazi vaša sledeća veza ili neko novo prijateljstvo. Koliko puta vam se dešavalo da frustracije koje niste uspjeli zadovoljiti sa tom prethodnom osobom prenosite u taj novi odnos? Više od jednom, htjeli da priznate ili ne. Svjesno kažnjavate osobu koja nije ništa kriva za greške i pokvarenosti neke prethodne. I to je revanšizam, u svojoj najčudnijoj formi. Valjda u našim osnovnim nagonima imamo toliko potrebe za stavljanjem stvari na svoje mjesto, da nije problem kako i na kome izvodimo osvetu. Zlo nam je učinjeno, zaslužuje osvetu, bilo kako, bilo gdje. Onda ta osoba povređuje neku sledeću i priča ide dalje i dalje. Osveta, kao i nepoštovanje posjeda s početka, nam je urođeno i prilično primarno u našim nagonima. Šta je suština? Preći preko toga, zato što slijepo prateći prirodne nagone najčešće posljedice ispadaju daleko gore od onoga što bi željeli i planirali. A opravdavati se prirodnim nagonima, nije uopšte dobro, kao što smo gore vidjeli, nije teško ni nepotrebno izbjeći ih. Čim se revanšizam prekine u jednom odnosu, čim se ne svetimo za greške prethodnih ljudi novim ljudima, prekidamo taj začarani krug i šaljemo nagon tamo gdje mu je mjesto, u udžbenike antropologije. Lex talionis je možda izašao iz većine državnih institucija, ali nije iz naših glava. Kao što, rastući, prelazimo preko želje za krađom, tako bi trebali da prelazimo preko revanšizma. Teže je i ređe, ali zato će i uspjeh biti veći.

Psihologija pravopisnih grešaka

Vrijeme je da pređemo na filologiju. Kao filozof, često koristim priliku da se miješam drugima u struku, jer ionako svi grubo koriste mogućnost da se miješaju u filozofiju i daju svoj „doprinos“. Na stranu zafrkancija, neću zaista da se bavim filologijom, već samo da jedan dio nje iskoristim kao paralelu za poentu. Ništa što dosad nije viđeno na ovim stranama, princip koji očigledno funkcioniše. Poentu je uvijek lakše izvaličiti paralelama, iz prostog razloga što nam razum sugeriše da, ako vidimo isti obrazac u različitim formama, to mora biti istinito. Druga strana su analogije, koje nam slikovito iskazuju poentu, bez formalno-logičke nužnosti. Ali, budući da je formalna logika tako neljudska ili vanljudska (zavisno od vaše preferencije) analogije su nam bliže. Daću vam jednu od meni omiljenih, koju sam čuo prije par godina od prijatelja: „vjerovatnoća da smuvate djevojku mojih godina u Crnoj Gori vam je jednaka onoj da otključate vrata bez brave“. Mogao je reći da je nula procenata, ili da secira situaciju do socijalno-etnoloških činilaca ili da izvodi logički zaključak, ali ništa vam se ne bi tako urezalo u sjećanje niti bi vas ubjedilo u njegov argument tako dobro kao jedna ovako smišljena analogija. Metoda kojom ću se ja koristiti je nešto između analogija i paralela, onako kako ih ja shvatam. Prvo, da se ogradim, ideja za tekst nije moja, već je plod jednog razgovora. A ta druga osoba je dala ideju iz koje se izrodio tekst, neću je imenovati, može sama da se javi ovdje ako ima želju. Od kako je internet komunikacija postal ovako masovna, preko instant messengera, socijalnih mreža, blogova sve više komuniciramo na taj način, brzo kucanim porukama u kojima pravopis najčešće strada. Nekad se to dešava slučajno, a nekada zaista ne znamo pravilno da se izrazimo pa greška nema veze sa našom brzinom. Šta uradite kada pogriješite ili kada vaš sagovornik pogriješi? Da li se ispravite ili se nadate da on neće primjetiti? Da li uopšte primjetite grešku koju napravite (bilo da je obična greška u kucanju ili zaista pravopisni prestup)? A ako ste onaj drugi, da li primjećujete nečije greške ili ako ni ne možete jer vam je bitno da uhvatite smisao, a ne svaku pojedinačnu riječ? Ako primjetite, da li skrećete pažnju, makar iz šale ili baš ozbiljno tome pristupate? Da li ste na kraju krajeva pravopisni policajac? Kako izvući analogiju sa bilo čim odavde? U ovome se mogu vidjeti različiti pristupi ka životu, različiti tipovi ljudi i vjerovatno se mnogi mogu pročitati baš kroz ovakve stvari. Možda je previše klimavo, ali pokušaću da izvučem jednu psihološku teoriju karaktera upravo iz našeg odnosa prema pravopisu i greškama. Uzmimo prvu osobu, to je onaj ko se ispravlja, pa i da je napravio minornu grešku. Takva osoba je očigledno ili stroga prema sebi ili nesigurna. Zašto stroga? Zato što ne dopušta sebi greške, pa makar i one tako minorne koje se moraju javiti prilikom četovanja. Jednostavna ta osoba od sebe traži najbolje i ne smije sebi dopustiti da pravi takve gafove. Ovo je introvertna reakcija i od stepena učestalosti ispravki zavisi stepen strogoće te osobe. Ekstrovertna reakcija je nesigurnost, kada osoba strepi od toga kakav utisak ostavlja na druge i pribojava se da greške, male i velike mogu poremetiti taj utisak te je potrebno trenutno se ispraviti i biti do kraja jasan. Strogoća je introvertna jer je u tom slučaju toj osobi bitna neka, što idealnija slika sebe, a nesigurnost ekstrovertna jer želi da ima što bolji utisak u očima drugih. Ovi su ekstremi, postoji velika siva zona, zavisno od toga koliko često mislimo da treba da se ispravimo. Ako pak preskačemo ispravljanje, idemo u drugi ekstrem, nemarnost. Jednostavno, znamo da griješimo i baš nas briga, briga nas za to šta drugi misle o nama, ali nas time i briga da li će se oni pomučiti dok čitaju ono što im pišemo i da li će nas uopšte shvatiti. To je jedna doza neodgovornosti, u kojoj mi radimo ono što mislimo da treba i minimum onoga što se od nas očekuje, pa drugi kako se snađu. Neki jednostavno ne primjećuju greške koje čine, ne čine ih često, ali opet. Ovo je nalik pozitivno opuštenom stavu prema životu, shvatanju toga da ne možemo uvijek do kraja biti ispravni, da nas ne mogu svi voljeti te da ne treba toliko oko toga da se brinemo. Negativna varijanta ovog stanja je da se ta opuštenost manifestuje u previše bitnim stvarima i da greške tada pravimo koje nas mogu skupo koštati (kao kada bi promjenili slova u riječi i time potpuno promjenili značenje čitave rečenice) te ni to opuštanje ne smije biti pretjerano. Neko pak primjećuje greške i ne prijavljuje ih. To je nalik na prijatelja koji ne želi da prebaci svaku sitnicu onom drugom, jednostavno prelazi preko nekih, manje-više nebitnih stvari. “Pa šta ako je ostavio manje para za piće nego što je trebao, biće drugačije sledeći put”, jedan slikovit primjer. Problem je isti, kao i sa onim opuštenim od maloprije, mogu se ta preskakanja grešaka toliko učestaliti da se previđaju neke značajne falinke i time se odmaže i sebi i prijatelju, kao što bi se u konverzaciji ne upućivanjem na te greške odveo razgovor u potpuno pogrešan smjer. Tu je i mogućnost potpunog neprimjećivanja grešaka. Ovako nešto je dobro samo u rijetkim situacijama, kada recimo znate dobro ko je vaš sagovornik/prijatelj i da je njemu jednostavno nemoguće da napravi veliku grešku a da one male koje pravi ipak imaju svoje pravo mjesto u osnovnom smislu i cilju koji ta osoba želi da postigne. Ako znate prema kome ovo da primjenite, onda ste zaista mudri i taj odnos će biti uspješan. Drugi ekstrem je pravopisni policajac, osoba stroga prema svakoj grešci nekog drugog. U životu to su ili kisele, razočarane osobe kojima ništa ne valja i jedva čekaju da nađu tuđu grešku, ili strogi perfekcionisti koji žele da vide najbolje u svima, nekad iz sasvim plemenitih razloga. Dobro je ispravljati ljude, dobro je od nekih zahtjevati puno, ali ovaj ekstrem nikad ne ispada na dobro i uvijek se završava otuđenjem policajca i okoline. Kao što niko ne želi više da sluša ispravke u govoru od prijatelja koji je otišao na filološki i odjednom odlučio da svakog ispravlja za svaki zarez, tako ljudi ne mogu da istrpe osobu koja postavlja svima svetačke zahtjeve, čak i ako sama može da ispuni te zahtjeve, nije dobro da ih traži od drugih. To bi bilo to za sada, ovim zaključujem ovu kratku psihološku analizu i teoriju karaktera izvučenu iz odnosa prema greškama u internet komunikaciji. Nadam se da vam je bilo zanimljivo.

Kako posmatrati jednu istorijsku epohu

Imao sam jako neobičan san sinoć, što u stvari nije tako čudno jer 90% stvari koje sanjam se mogu jednom riječi opisati kao „nenormalne“. Elem, bio sam dio nekog vojnog odreda u nekom očigledno dugotrajnom i mučnom ratu. Sve što mi je ostalo u sjećanju osim te jedne slike je da sam, u razgovoru sa nekim iz čete, čuo riječi „za nekoga su teroristi, a za nekog borci za slobodu“. Da li se to odnosilo na taj moj odred ili na nekog protiv koga smo se borili nisam siguran ali to nije ni važno. Ali taj san, pomiješan činjenicom da se ovih dana bavim Hegelovom filozofijom istorije naveo me je na razmišljanje i otud ovaj tekst. Nedavno sam bio na jednom maskenbalu i mislim da ne griješim puno kada kažem da je najpopularnije bilo da se maskirate u pirata. I zapravo u čitavoj današnjoj kulturi, prvenstveno zahvaljujući Piratima s Kariba, je ideja pirata postala prihvatljiva, štaviše vrlo romantična, kao ideja srednjovjekovnih vitezova. I dok je čitavo mistifikovanje vitezova moguće kada zaboravite na činjenice o higijeni, zubarima, i životnom vijeku u tom dijelu Evrope (nije svugdje bilo tako loše, ali na drugim mjestima nije bilo vitezova ni tada ni kasnije) s piratima je to moguće ako pređete preko proste činjenice da su oni bili lopovi, otimači, polupismeni banditi. Ako čak i pređemo preko teškoće života na moru, stavljanja glave u torbu za gluposti svakodnevno, bičevanja i brodskih čarki, da li bi ste željeli da budete najobičniji pljačkaš i nitkov? Nadam se da će većina vas odgovoriti negativno na ovo pitanje. A opet, danas su nam pirate jako simpatični. Kako tu uklopiti teroriste? Dajte civilizaciji jedno 300 (Spartaaaaa!) godina i možda će popularne maske, dječije igre, filmovi biti o veseloj družini Al-Kaide i Bin Ladena, u glavnoj ulozi će biti neki novi Džoni Dep, Met Dejmon ili Džordž Kluni. Zašto vam sve ovo pričam? Definicije dobrog i lošeg se mijenjaju, naročito ako dozvolite umjetnosti da umješa svoje prste. Pozitivno viđenje koje imamo o vitezovima dolaze prvo od “riterskih” romana, slikarstva, do modernog pozorišta, filma i video igara. Pirati takođe imaju svoj put zadobijanja dobrog imena uprkos ozloglašenoj ulozi u prošlosti. Ko zna ko će sledeći tako proći. Neko će mi odgovoriti, sve to stoji, ali ako budeš čitao teorijske istorijske knjige, nećeš tamo naći Džek Speroua već neke druge figure. To je istina, ali i dalje imate različite poglede prema njima, i nisu svi osuđujući na način na koji bi bili Engleska, Francuska ili Španska mornarica i javnost tog doba. Primjera ovakvih imate mnogo, recimo Engleski premijer Čemberlen je dočekan sa pokličima odobravanja dok je govorio svoje čuveno “Mir u naše vrijeme”, misleći na komadanje Čehoslovačke što je bila konačna tačka bez povratka za Drugi svjetski rat. I da li ste znali da je Hitler bio čovjek godine 1938 po izboru uvaženog američkog časopisa Time? Sve ovo vam govorim iz prostog razloga što je jednu epohu nemoguće posmatrati dok ste njen učesnik, dok ste emotivno vezani i nemate cijelu sliku ispred sebe. Možemo da osuđujemo i hvalimo bilo koga, ali dok se kockice ne slože i ne budemo u mogućnosti da vidimo cijelu sliku, u najvećem broju slučajeva ćemo pogriješiti. Da li to znači da ja ovim branim današnje teroriste? Naprotiv, ne pada mi na pamet da branim bilo koje udruženje ili tvorevinu kojoj nije strano ubijanje nevinih, zvalo se ono Al-Kaida, Tamilski tigrovi, Sovjetski savez ili NATO. Samo želim da kažem da je svaka epoha neponovljiva, da je uvijek sve drugačije, zavisno od vremena i prostora na kojem se nalaze. Politički filozofi su još odavno zaključili da nema idealnog sistema za sva vremena i sva područja i zato nisu do kraja osuđivali nijedan ako nisu uspjeli da nađu sve informacije o njemu. Ali ne treba se samo zadržati na političkim sistemima. Ko je kriv ili zaslužan za određeni događaj, za uspon određenog lika, ko umije reći da li je nečija uloga pozitivna ili negativna? Ama baš niko od savremenika, a bogme ni od onih koji će uslijediti. Naše ocjene zavise od onoga što znamo, od vremena u kojem živimo, od kulturnog i civilizacijskog statusa. Nekom terorista, drugom borac za slobodu. Današnji pozitivci će postati sjutra negativci, progres shvaćen kao reakcionarstvo, tradicionalizam kao kratkovidost a liberalizam kao netolerancija. Nikad se ne zna i niko neće biti sto posto u pravu. Poenta ovog teksta je da imate u vidu da su vaše ocjene uvijek plod vaše kulture, prostora i vremena u kom živite i kako se ono bude mijenjalo, tako će se mijenjati vaš pogled. Marksizam vidi istoriju kao klasnu borbu koja će dolaskom proleterijata na vlast biti prevaziđena, liberalizam kao napredak i oslobođenje misli koje će doživjeti vrhunac i kraj istorije vladavinom liberalne demokratije svuda. Isto tako je Hegel pričao da je istorija prikazivanje Apsolutnog duha i napredak misli koji kroz Hegela doživljava svoj vrhunac nakon koga će nam sve biti jasno. To vam zvuči smiješno zar ne? Teorija marksističkog i liberalnog kraja istorije nije mnogo drugačija. Suština je da istoriju možete posmatrati sa distance i pričati ko je za šta kriv i zaslužan. A čak ni tada nećete biti do kraja u pravu. To nije tragedija, toga samo treba biti svjestan.

Ko o čemu, bokser o crkvi

Moram da prekršim obećanje, u kojem sam rekao da će ovaj tekst biti posvećen ideji duha jednog grada, te logičan nastavak prethodnog teksta o Amsterdamu. Nešto što sam pročitao u dnevnim novinama danas me je ponukalo da napišem jednu reakciju. Mislim da to dosad nisam radio, ali ovo nekako ne mogu da preskočim. Tiče se teksta „U pamet se dobro Crnogorci“ objavljenog u dnevnim novinama Vijesti, po mom mišljenju najmanje lošim novinama u našoj državi. Samim tim što su najmanje loše, ne znači da su nešto pretjerano dobre, a ovaj tekst je još jedan svjedok tome. Da prvo dam mali uvod onima koji nisu iz Crne Gore i nije im poznata pozadinska priča svega ovoga. Naime, novi srpski patrijarh Irinej je izjavio kako su čelnici nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve nebitni i kako su Srbi i Crnogorci jedan narod. Ova izjava je izazvala strašne polemike, mada nisam siguran zbog čega. Za početak, moram vam reći da nisam upoznao nijednog pristalicu CPC koji je sebe okarakterisao kao pravoslavnog vjernika, a većina je za sebe rekla da su ateisti. Čemu postojanje jedne pravoslavne crkve ako ona ne okuplja pravoslavni narod? Drugo, previđa se da niko ne osporava ideju autokefalne crnogorske crkve, ali osporava ideju ove koja je registrovana u policiji, čiji lider je raščinjen od strane vaseljenskog patrijarha (prvog među jednakima za sve pravoslavne vjernike) a to se radi samo nakon velikog prekršaja. Takođe tu crkvu niko ne priznaje sem drugih, malih nekanonskih crkava i u pravoslavnom svijetu ona suštinski ne postoji. Kanonska ustrojstva crkve postoje između ostalog i zato da ne bi mogao bilo ko, kada mu se ćefne, da registruje crkvu u policiji i nazove je pravoslavnom, katoličkom ili nekom drugom. A ako ste pravoslavni vjernik, onda ti kanoni vama nešto znače. Ako niste, šta će vam crkva? Drugi dio izjave je još manje problematičan i predstavlja samo ostatak krize nacionalnog identiteta sa kojim su se naši susjedi uglavnom izborili – Hrvati odlaskom Tuđmana, Srbi odlaskom Miloševića i Šešelja itd. Naravno, i dalje i u tim državama ima onih sa tim krizama, ali oni su manjina. A u Crnoj Gori su pojedine partije digle i kuku i motiku zbog patrijarhove izjave, tako da ovdje definitivno postoji veća količina kompleksa. Meni ne smeta da kažu da su svi zemljani jedan narod, da su Crnogorci i Avganistanci, Poljaci, Bušmani, Francuzi, Amerikanci i Srbi jedan narod. Ja bih to vidio kao prijateljski poziv npr. Poljaka, prema nama. Nije rečeno da su Srbi i Crnogorci jedan narod i da se taj narod zove jednom riječju Srbi. To bi bilo problematično. Ovako, pravog problema nema, sem ako ne želite namjerno da ga proizvedete. E sad, da popričamo o tekstu. Ko je njegov autor? Rekli bi ste neki političar, stručnjak, profesor, doktor, štagod. Ne! Autor je bivši profesionalni bokser. Možda je on bio neki veliki šampion, sa velikim ugledom. Opet pogrešno, nema nigdje nikakve informacije o njemu. Znači i u svojoj profesiji nije nešto naročito bitan. Zašto su ga onda zvali da piše, možda ima jako dobar pogled na temu? Ni to nije tačno, njegov tekst odiše šovinizmom i huškanjem protiv jedne strane, protiv jedne nacije. Prije par mjeseci, u istoj rubrici, Forum (strane na kojima se objavljuju kolumne, te se pretpostavlja da bi tu trebali da pročitate originalna i vrijedna mišljenja vrijednih ljudi), ste mogli da pročitate tekst u kome se objašnjava i opravdava postojanje crnogorskog jezika. Ko je bio njegov autor? Predsjednik stonoteniskog saveza. Bokseri o crkavama i međunacionalnim odnosima, stonoteniseri o jeziku, šta je sledeće? Vlasnik jahting kluba govori o ulasku u NATO? Slikar o uticaju svjetske ekonomske krize na nacionalni budžet? O čemu se radi? Nisam od onih koji smatraju da samo stručnjaci treba da pričaju o opštim političkim stvarima, ali ako već priča neko ko nije stručnjak, mogao bi makar da mu tekst vrijedi nečemu. Inače nema opravdanja za objavljivanje tako nečega. A nije istina da Crna Gora nema dovoljno mudrih ljudi da pišu, pa da moramo bokserima popunjavati prostor. Svakom svoje. Za kraj, da pomenem šta je zapravo loše u tom tekstu. Prvo, smatra se uvredom za nacionalne Crnogorce što je patrijarh navodno unizio CPC. Mislim da je uvreda za nacionalne Crnogorce što imaju ovakvu crkvu sa svojim nacionalnim imenom. Kao žitelj Crne Gore, ja sam uvređen sa postojanjem takve CPC. Razloge sam napisao gore. Takođe, on patrijarhovu izjavu smatra asimilatorskom što jednostavno nije tačno. Dalje, kaže za sve one koji su glasali za NE na referendumu da su pristalice velike Srbije, što nije istina. Malo ko je u Crnoj Gori pristalica velike Srbije tada i danas, ljudi su glasali za NE zbog mnogo čega drugog, a među njima nisu bili samo Srbi. Nakon toga, potpisnika tih redova smatra da nije dobro što su oni koji su glasali za NE i koji se izjašnjavaju kao Srbi primaju crnogorske penzije? Dakle, poziva na kršenje ljudskih prava i na podvajanje ljudi po nacionalnom i izbornom opredeljenju. Nekako između redova možete naslutiti da se možda radi o političkim liderima, ali to nije nigdje jasno naznačeno, te iz samih redova slijedi da se misli na sve. Katastrofalno mu je, takođe, što je nekome sporna crnogorska himna. Mada, ako pozivate na nepoštovanje osnovnih ljudskih prava, nije ni čudno da podržavate verziju narodne pjesme čije je dvije strofe napisao fašistički kvisling i izdajnik Sekula Drljević. Sve se ovo završava Njegoševim riječima (koji se, da čitav tekst bude još paradoksalniji, deklarisao kao Srbin) „u pamet se dobro Crnogorci“. Očito je pokazao Crnogorcima ko je neprijatelj (cijelo jedno nacionalno određenje, nekih 35% žitelja države) i da bi se tako trebalo i ponašati prema njima. Loše je što jedne dnevne novine sa nekim renomeom, sa dobrim tiražom, nose u sebi tekstove prepune šovinizmom i dozvoljavaju nestručnjacima da pojašnjavaju usko-stručna pitanja. Time prave medveđu uslugu sebi (svom ugledu) i svojim čitaocima (zbunjujući ih). Toliko o tome, praštajte na pojačanoj emocionalnosti u ovom tekstu, ovakve stvari se ponavljaju prečesto i teško je ostati potpuno ravnodušan. Naročito kada se poziva na mržnju prema čitavom jednom narodu.