12

Smatrao sam da je malo vjerovatno da će ikad jedan rimejk biti zaista bolji od originala na koji se ugledao iz prostog razloga što današnji filmovi ne mogu biti toliko dobri koliko su bili nekad, te što se ne prave rimejkovi loših filmova. Šta zapravo podrazumjevam pod rimejkom koji je prevazišao original? To bi trebao da bude tako dobar film da onaj originalni postaje nepotreban, da ga možemo odložiti u neku fioku, te da bi jedini razlog da ga pogledamo bio iz čisto istorijskog pogleda na film, ništa više. Ovo ostvarenje Nikite Mihalkova je upravo takav uspjeh, rimejk koji je daleko prevazišao djelo na koje se ugledao. Dvanaest ljutih ljudi (12 angry men) je jedan od najvećih klasika iz zlatnog doba američke produkcije, sa blistavom naslovnom ulogom Pitera Fonde, film izuzetne snage iako u njemu nema ni jednog momenta akcije, i za koji sam sumnjao da će ikad biti prevaziđen. Prva bitna razlika je što je nova verzija duža za nekih sat i deset minuta. I u tom dodatom dijelu leži prava snaga filma, jer iako je pozornica premještena, iako je na optuženičkoj klupi Čečen, a ne neki obični Američki propalitet ta promjena nam ništa ne znači. Većina dijaloga iz originala je sačuvana, način na koji jedan od porotnika pokušava ostale ubjediti u naizgled nemoguću nevinost optuženog je skoro identičan originalu, mada su likovi ovdje upečatljiviji i gluma je mnogo bolja (po riječima samog Mihalkova tu su najbolji glumci koje Rusija trenutno ima) mada to može zvučati nemoguće. Prva bitna razlika je reakcija svakog od porotnika nakon što promjene svoje mišljenje. Oni doživljavaju pravo umno očišćenje, katarzu, te svaki od njih priča po jednu fascinatnu priču iz sopstvenih života (čega nije bilo u originalu i to je jedna od pozitvnijih strana ove verzije) koje su tako dobro smišljene, da morate povjerovati u realnost istih. To me dovodi do možda najveće pozitivne strane filma, on je potpuno realan, al ne u smislu da je obično preslikavanje života, već u najboljem maniru junaka tragike pokazuje likove koji su u konfliktu sami sa sobom, te način na koji to prevazilaze, to suđenje ne odlučuje samo sudbinu osuđenog, već i svih porotnika, čija je muka jednaka, ako ne i veća, zato što su u konfliktu sa sobom, zato što se bore protiv najvećeg neprijatelja. I, umjesto da gubeći tu bitku (jer se bitka sa samim sobom najčešće gubi) izgube i tog mladića, oni, pobjeđujući sebe, oslobađajaći sebe svog tereta, žele da oslobode i optuženog. Najzanimljivije u svemu tome je da se ta sloboda zadobija upravo pričanjem priče, prilično neuobičajenim vidom katarze. Ne želim dalje da vam otkrivam radnju jer bi to moglo svima da pokvari utisak, a to bi bila šteta. Nego ga lijepo pogledajte, pa da komentarišemo, sa posebnim akcentom na tih dodatih sat i deset minuta.