Protiv Negativnog

недеља, 10. фебруар 2008.

Blagoslov katarze

Zaista mi je teško da procjenim kakav bih čovjek bio da nemam mogućnost emotivnog pražnjenja kroz umjetnost. Katarza kao pojam dolazi od grčke riječi katharsis što znači čišćenje i najkraće rečeno predstavlja očišćenje duše od čulnosti. Aristotel je govorio da je funkcija umjetnosti da pojedinca dovede do katarze, vodeći ga u smijeh i u plač, oslobađajući ga od iracionalnog. Iz ovoga se može zaključiti da čovjek, koji dovoljno često dovodi sebe u katarzu, bolje sagledava stvari oko sebe, bolje reaguje, jer je racionalniji, smireniji i skladniji. Ali, čovjek ne može a da se ne zapita – koliko je to zapravo dobro? Da li racionalizacija dovodi do zahlađenja u čovjeku? Da li moramo iracionalno postupati da bi bili ljudi ili je to samo mit, stvoren od nekih pjesnika ili umjetnika druge vrste, kojima je to iracionalno bliže i koji su u takvom stanju češće? Jer, teško je očekivati da umjetnici sami sebe kroz svoja djela dolaze do katarze, oni se moraju prazniti na drugačiji način. Ali, s obzirom da sebe ne nazivam umjetnikom, nisam prozvan da pričam o tome te ću priču o njima završiti isključivo na nagađanjima. Koji je pravi momenat katarze? Sam kraj priče, neki tužan ili srećan momenat u filmu? Odgovor je da to nije nijedan od njih, tj. da je katarza potpuno intimno iskustvo, koje varira od osobe do osobe. I to je ono što je najljepše, što svakog oslobađa drugačiji momenat, što katarza nema pravilo, što je ne možete vještački prouzrokovati u sebi ili u drugima. Zato sam taj momenat meni postaje sve problematičniji, jer sam previše sebe navikavao na taj vid pražnjenja, te su me tužne stvari iz života jedva doticale, sve komplikovanije emocije su izlazile kroz umjenost. Ali šta da radim kada nemam na čemu da se ispraznim? Kada me one stare stvari koje su prouzrokovale katarzu u meni ne dotiču više a potreba za njom postoji? To je nešto čega se pribojavam i nešto što me stiže s vremena na vrijeme. Hladnu racionalnost nije lako zadržati, emocije su uvjek tu, a iracionalno ponašanje samo čeka kada će se ispoljiti i uništiti nešto lijepo, zavladati čovjekom i odvući ga u nešto što nije želio. Večeras idem da gledam Euripidovu tragediju „Ifigenijina smrt u Aulidi“, grčki tragičari su majstori dovođenja do katarze, možda će to pomoći.

4 коментара:

Анониман је рекао...

Mislim da pojedinac danas inhibiran rutinom svakodnevnice: poslom, kreditima, hipotekama; nema potrebe za emotivnim pražnjenjem jer je emotivno oguglao. Kao takav nema zapravo nikakvu korist od umetnosti jer je ograničen materijalističkom svesti, dakle ona kao instrument katarze, kako si naveo, gubi svoju smisao.

Stefan је рекао...

Mozda gubi kod takvog covjeka, ali ovaj tekst je najmanje posvecen nekom takvom.
A opet, vjerovatnije je da takvim osobama mnogo vise treba katarza, jedino sto oni to ne znaju te ni ne pokusavaju da je dostignu.

Анониман је рекао...

takvim osobama mnogo vise treba katarza, jedino sto oni to ne znaju

Sa ovim se apsolutno slazem!

Анониман је рекао...

Samo da ovjerim.Ti si sjaaaajan