Simulakrumi

            Posle jedne prijatne i uglavnom nostalgične teme želim da se vratim na neke aktuelne probleme. Kao što sam u prošlom tekstu istakao, ljepota prošlih stvari ne smije da nas otupi za rat današnjeg vremena i za probleme sa kojima se suočavamo direktno ispred sebe. Ovih dana su aktuelne revolucije u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku i zemlje koje su njom obuhvaćene do dana kada ovo pišem su redom Tunis, Egipat, Libija, Bahrein, Iran i sad Jermenija. Nije još dovoljno jasno šta je razlog ovim revolucijama, odnosno njihovom usklađenošću i kontrolisanim presipanjem nezadovoljstva iz jedne u drugu državu. Neki će reći da je to spontano dešavanje naroda okrenuto protiv vladajuće vrhuške, a njihova želja je da uspostave demokratsko društvo nalik na zapadne sile, drugi da je plod oživljavanja islamskih država, nalik na ono što se desilo u Iranu prije više decenija. Treći, meni najneozbiljniji u ovome vide rađanja novih socijalističkih pokreta i da su to novi boljševici, da sa komunizmom nije gotovo jer on kreće nanovo iz Afrike. Ustvari, od njih su vjerovatno neozbiljniji (a bliski) oni koji smatraju da je narod, eto tako bez nekog razloga, odlučio da uzme stvari u svoje ruke i sam od sebe vlada, u utopističkoj anarhiji budućnosti. Moje mišljenje je zasad najbliže onom stavu koji kaže da je sve ovo orkestrirano iz nekih drugih centara, uključujući tu ideje, novac i logističku podršku, po scenarijima koje smo vidjeli u Srbiji, Ukrajini, Gruziji i (neuspjelo) već jednom u Iranu. Ipak, smatram da je preuranjeno davati ikakve ocjene, jer niko od nas ne može objektivno imati uvida u to šta se dešavalo i svaki od gornjih scenarija je donekle moguć, a možda je istina negdje sasvim drugo.

            Ono o čemu želim govoriti je skoro potpuno nepostajanje revolucija i bilo kakvih jačih nezadovoljstva naroda koje nešto mijenjaju u savremenom društvu. Postoje nezadovoljstva, postoje protesti, postoji čak nešto nalik na revoluciju ali rezultat je uvijek bio isti, novo pakovanje starog tipa vladavine. Tako nešto smo vidjeli nebrojeno puta. Neki će ići toliko daleko da tvrde da su sve revolucije inspirisane iz nekih udaljenih centara i da nikad nije bilog pravog „dešavanja naroda“. Ovako neprovjerene tvrdnje ne mogu da komentarišem jer sve što možemo imati spada u domen spekulacije. Ono o čemu da govorim je život u simulakrumima, odnosno da vam predočim jednu ideju filozofa Žana Bodrijara. Sve ovo je predstavljeno u njegovoj knjizi “Simulacije i simulakrumi” i predstavlja jednu kompleksnu viziju postmodernizma u kome živimo.

Ja ću se posvetiti samo jednom malo dijelu te knjige, posvećenom predstavljanju vremenskih epoha u kojima živimo kao simulakruma. Prvi epohalni simulakrum je bio renesansni period, zato što je to prvi neoriginalni period civilizacije. Dotad, koliko god nazadni bili srednji vijek i staro doba, oni su imali neku svoju originalnost i svoj smisao. Sa renesansom to nestaje, zato što je njena poenta kopiranje, oponašanje antičkog sistema života, njihovih vrijednosti i naročito umjetničkih sklonosti. Tako da renesansa biva samo kopija jednog drugog društva, ono nema svoje ideale već ih preuzima od drugih ljudi iz drugog vremena i tako počinjemo da živimo u jednom lažnom sistemu (tj. države koje sui male renesansu), jer nijedno vrijeme nije isto, te ljudi u srednjevjekovnoj Italiji i antičkoj Grčkoj ne mogu imati iste ideale i iste želje. Individualizam renesanse je ubijen u tome što nije poenta biti čovjek tog doba, tih ideja i tog vremena, već biti vjerna kopija nečeg starog.

Drugi simulakrum je simulakrum industrijskog doba, modernizma u kome kopiranje jedne te iste stvari zaglušujuje važnost postojanja bilo kakvog originala. Suština je imitirati određene unapred smišljene tipove, od najobičnijih predmeta sve do čovjeka. Zato stalno treba praviti istu čašu koju ćemo svi imati, istu formu odjeće, ali bitno je kopirati isti tip čovjeka, te su različiti ljudi primorani da ispunjavaju istu i uvijek identičnu ulogu rudara, vozača, mašiniste, slikara, političara, i svaka od ovih profesija poziva na jedan isti vid ponašanja. Ovome su doprinosili svi, čak i oni koji su se borili protiv takvog stanja, kao što je recimo Marks koji je ljudi nemilosrdno gurao u klase i od njih pravio klonove. Ovakav period društva ubija indivudualizam zato što nemilosrdno tjera ljude u već napravljene modle i od njih pravi tipove kakvi su mu potrebni, ne dozvoljavajući im da variraju od ovih prethodno uspostavljenih formi. Ipak, ova dva simulakruma nisu dovoljno dobra zato što su svojom restrikcijom omogućavali ljudima da se pobune i da potraže nešto drugačije, da pokušaju da promjene stvari, otud nekadašnje promjene sistema, uspješne revolucije, bivanje društva novim.

Zato je treći simulakrum, simulakrum postmodernizma, demokratije i izbora ispravio i ovu grešku. U današnjem društvu po tome, postoji samo simulakrum i njega je nemoguće promjeniti, nemoguće je vratiti se na nešto originalno. Ko je duže pratio ove tekstove, možda će se prisjetiti teksta o mogućnosti života “izvan društva” o tome kako sveopšti globalizam ne omogućava izlazak i rad protiv njega. Ovdje je nešto slično tome. Demokratsko društvo nam omogućuje simulaciju izbora, odnosno simulira nam osjećaj da nešto mijenjamo i da naš glas nešto znači dok zapravo sve uvijek ostaje isto, točkovi društva se kreću u nekom predoređenom pravcu, i mi ništa tu ne možemo promjeniti, bilo da smo bojktovali izbore, glasali na njima za vlast ili opoziciju ili da smo rušili skupštinu. Svaki od ovih scenarija vam je poznat, kao i njegovi rezultati. Lukavstvo simulakruma postmodernizma je u tome što nas je ubjedio da nešto mijenjamo, da je naš izbor bitan i time ne stižemo da razmislimo šta zapravo želimo. Tako umišljamo da biramo politički sistem i ubrajamo se u ljevičare, desničare, socijaliste, liberale, umišljamo originalnost u našem konformizmu, bilo da je taj konformizam onaj koji se vezuje za većinu ili neku od manjina. Tako smo urbani ili tradicionalni, ljubitelji nekog muzičkog žanra, umjetnički nastrojeni ili sportski tipovi, a sve to začinimo prigodnim izrazima, odjećom, društvom ili alkoholom koji pijemo. Na Bliskom istoku nošenje marame određenih boja pokazuje kojoj klasi pripadamo. Mi smo odavno prigrlili taj koncept i umišljamo da smo pripadnici određene grupacije pravim ili umišljenim šalom (to može biti bilo šta, od ponašanja, ukusa do odjeće). Time odričemo sebi individualnost a prihvatamo sveopšti simulakrum i život po simulaciji. Mislimo da biramo nešto i zato ne pokušavamo promjeniti sistem.

            Da se vratim na priču od početka. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću ali vidjećemo da li će nasljednici Ben Alija (Tunis) i Mubaraka (Egipat) nešto zaista promjeniti ili će sve biti simulacija izbora i promjene. Ipak, ako budem u pravu to će biti još jedan pokazatelj da je Bodrijar bio u pravu i da je iznad svega jedan vladajući simulakrum, koji u ovom slučaju predstavlja lažnost maltene svih naših izbora i time briše našu individualnost. Smiješno je da, u vremenu kada mislimo da smo najslobodniji i najindividualniji ikad, smo zapravo robovi oponašanja i da je dobar dio naše individualnosti odavno bio osmišljen i da je samo bilo potrebno da ubjedimo sami sebe da smo sve odabrali i da ne zbog toga odbacimo pravu promjenu i pravo razmišljanje svojom glavom. Tako nas ovo društvo tjera da idemo u osnovnu školu, pa u srednju, pa na fakultet, pa da tražimo posao, pa unapređenje, pa još jedno, pa penziju i da onda umremo. Ovim nam daje osjećaj da je ono za čim težimo stalno jedan korak dalje i nikad ne uspjevamo stati, zadovoljni, već samo guramo u neko nepoznato, nezadovoljni onim što imamo, već samo biramo i biramo. No, možda nešto i možemo odabrati, jer koliko god da moramo da biramo neke stvari, ne smijemo dozvoliti da nam jedni izbori diktiraju druge, da nam politička pripadnost određuje literarne sklonosti, ljubav prema jednom tipu muzike diktira tip oblačenja i tako dalje. Na kraju krajeva, čak i ako postoji simulakrum, moramo nešto odabrati, sa uvjerenjem da su naši izbori najbliži onom što mi realno jesmo. Ne bi se ove strane zvale protiv negativnog kad ne bi bilo nečeg pozitivnog za kraj, a ono stoji u sledećem ovaj put. Napolju je sunčan dan i more je prelijepo, stvoreno za šetnju dok se držite za ruke sa nekom dragom osobom i podijelite kafu na obali. Ako nemate more, šetajte negdje drugo. Ako vrijeme nije toliko lijepo, ostanite unutra, ali u dobrom društvu. Ako nemate koga da držite za ruku, sigurno imate nekog dragog s kim biste podjelili pivo. Ako već ne možemo na najvišem nivou mijenjati stvari makar možemo lijepo i smisleno proživjeti jedan dan, ovako sunčan, februarski.

Petocifreni broj

            Prvi telefonski broj koji smo imali ili makar onaj koji sam ja zapamtio imao je pet cifara. Bio je na staroj centrali i imao je dvojnika, veza je često bila loša a kada smo dobili dial-up internet trebalo je nekih sat vremena da se ostvari veza koja bi pukla za pet minuta. Ipak, sinoć sam se sjetio broja 25-140 i zaključio da mi je to omiljen skup cifara koje sam ikad zvao svojim. A svuda oko nas je mnoštvo brojeva, tih neljudskih oznaka kojima nas stavljaju u red i kojima nas sistem obezličuje. Tako za svakojake dokumente moramo znati JMBG, policajci nam često traže broj lične karte, kada putujemo moramo da damo broj pasoša, tu su još broj telefona, registracije, za firmu PIB broj i tako dalje.

            Ovo je ružniji dio ove priče koji može da posluži da se prikaže kakvim se sve simulacijama služi današnje društvo da bi nas dovelo u red i da bi našu individualnost svelo na niz cifara. Ne želim time da se bavim ovdje već to više ostavljam kao temu za razmišljanje kojoj se vrijedi vraćati. Niz 25140 mi se uvijek činio prelijepim, naizgled nema nikakav smisao i poklapanje izuzev možda da je 2+4=5+1 (i ako umjesto znaka jednakosti stavimo minus, dobićemo nulu koja je peta cifra ovdje) ali takve stvari malo kome zapadaju za oko. Iako volim ta poklapanja iskreno sumnjam da mi je baš zato ostao u tako lijepom sjećanju. Pamtite li vrijeme kada ste se sa društvom dogovarali preko fiksnog telefona i kada ste bitne stvari dogovarali isključivo tim putem? Onda ste ili kampovali pored telefona ili na prvi zvuk trčali ka slušalici da vam slučajno ne bi pobjegao poziv. Ili kada ste vi nekoga uporno tražili i niste mogli naći, zvonilo bi do kraja, ta osoba se ne bi javila i nikako ne bi mogla znati da ste je zvali pa biste vi opet pokušali kroz nekih petnaest minuta. Ako biste nešto dogovorili to se moralo ispoštovati, jer niste imali fiksni telefon pri sebi napolje kojim bi mogli da otkažete ili pomjerite za duže vremena neki sastanak. Nije bilo praktično, ali je imalo svog šarma i sa radošću se sjećamo tog vremena, kao što se uostalom svi rado sjećaju svog djetinjstva i bezbrižnosti koja ide sa tim. Većina od nas nije shvatala da je na par stotina kilometara rat i da je telefon predstavljao strepnju za naše majke, zbog tužnih vijesti koje bi mogao prenese. Ne, za nas je zvonjava značila igru, odlazak na sport ili neki drugi radostan momenat. I ko nam može zamjeriti što smo takvi bili kao djeca, ponašali smo se onako kako djeca umiju, nisi svi imali tu lagodnost.

            “Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu” pisao je Kundera u knjizi koju sam već više puta citirao (Nepodnošljiva lakoća postojanja). Ovu misao dalje nastavlja obrazloženjem da danas svi pričaju o francuskoj revoluciji kao o plemenitom i epohalnom činu za ljudski rod, a da je giljotina bilo jedno neophodno oruđe da bi se raskrstilo sa starim i korumpiranim režimom te da bi civilizacija krenula dalje u svjetliju budućnost. Ali, kada bi isti ti živjeli u doba francuske revolucije i kada bi postojala velika vjerovatnoća da oni veoma brzo završe na istoj toj giljotini odjednom bi svo romantiziranje i sva nostalgija nestali. Neposredni strah, bivanje oči u oči sa nečim gorim od onog što imamo danas, izbiva svu nostalgiju iz priče. Moj stari fiksni telefon bi me teško ubio (sem ako ne bih bio meta nekog ne baš maštovitog ubice) ali moja nostalgija za njim bi se završila u trenutku kada bih stvarno bio prinuđen da zamjenim moj novi telefon sa tim starim. Tada radije biram šestocifreni broj koji mogu uvijek da nosim u džepu i koji će mi biti pri ruci kad mi zatreba.

            Pretpostavljam da svi imate nostalgije ovog tipa koje se završi sličnim rezonovanjem. Najlakše su one koje su vezane za te, tehničke stvari. Drag vam je stari televizor ili neki matori kompjuter, ali ipak se ne bi vraćali na to. Možda su vam drage i neke stare knjige ili muzika za kojom ste ludili, ali one ipak ne mogu da se porede sa ovim što volite danas, zato što ste druga osoba. One samo predstavljaju svjedočanstvo jednog prošlog vremena. Ali iz ovoga treba izvući jednu važnu poentu koju ne često ne vidimo bez ovakvih analogija. Zbog sveopšte ružnoće oko nas veoma često bježimo u prošlost, ne želimo da vidimo rat (bilo kog tipa) ispred nosa nego se povlačimo u mirni kavez nekog prošlog vremena, otupljujući se za ono današnje. Prije pola godina sam šetao ulicom u kojoj sam živio tokom dvije godine studiranja i prelijepo sam se osjećao, kao da je to bilo najljepše vrijeme mog života. A onda sam malo razmislio i sjetio se da sam tada bio tužniji nego danas, da sam imao veće probleme, da su mi želje bile budalaste a ideje nezrele. To vrijeme ima svoju ljepotu ali njegovo je mjesto u prošlosti. Uvijek za prošlost ostaje vezano ono najljepše, koje kao nekim velom prekrije sve ružne stvari. Ovim pokazujemo da ne umijemo jasno da sagledamo razlike između onog što je bilo i onoga što nam se danas pruža, te da svako vrijeme ima svoju ljepotu i da je najčešće buduće bolje od prošlog. Divno je bilo u osnovnoj školi, ali to nije ni primaći druženju i iskustvima srednje škole. Koliko god da je u srednjoj školi bilo lijepih stvari, većini nas je fakultet daleko značajniji u životu, i mnogo jača osjećanja imamo za to vrijeme i ono što nam je ostalo od njega. Lijepa je pjesma Jethro Tulla Living in the past ali to nije način na koji se može biti srećan. I kao što u meni jako lijepa sjećanja budi petocifreni broj, takva sjećanja budi i srednja škola i neka davnašnja želja i neko stanje. Ipak kada bi ono što imam danas iskreno zamjenio tim starim željama i stanjima u rukama bih imao glomazni telefon od pet cifara sa iskidanim kablom koji bi radio onda kada moj dvojnik ne bi telefonirao. Neka pet cifara obuhvati rumena svjetlost zalaska a ja ću sreću da nalazim u onome što imam danas.


Pitanje za sve koji ovo čitaju i nadam se uživaju - koji je vaš omiljeni broj (stari, petocifreni) i zašto?

Etiketa i brend

            Tema koja me je uvijek fascinirala i kojom sam se nerijetko bavio na ovim stranama je jezik. Njegove razne zavrzlame i način na koji utiče na ljude i njihova poimanja stvari su mi više nego interesantne. Pritom, pošto jezik nije moja struka ne mogu se baviti čistom gramatikom, ali se mogu baviti onim što se može vezati za filozofiju i naravno, svakodnevicu.

            U logici za svaki iskaz razlikujemo dvije stvari – sadržaj i obim. Tako su recimo iskazi “grad na ušću Save i Dunava” i “najveći grad u Srbiji” iskazi istog sadržaja a različitog obima. Obim tako predstavlja ono što smo rekli a sadržaj ono na šta smo mislili. Ovo će nam biti potrebno kasnije. Sada bih htio reći da nemam ništa protiv tuđica u našem jeziku, ali dok je normalno koristiti riječ kompjuter umjesto računara, mislim da je pogrešno insistirati na riječima kao što je recimo event, kada već imamo lijepu i ustaljenu riječ dešavanje ili događaj. Postoji više ovakvih slučajeva a ja bih se pozabavio sa slučajem dvije tuđice koje u suštini imaju isto značenje a mi ih shvatamo različito. To su etiketiranje i brendiranje.

            Etiketiranje dolazi od francuskih riječi etiquetage i etiquette. Etiquetage znači lijepljenje i otud u našem jeziku vezivanje etikete sa naljepnicom koja identifikuje određeni proizod. Sama riječ etiquette znači naljepnica. Što se etiketiranja tiče ono u našem jeziku ima negativan prizvuk, te možemo čuti da je “taj i taj etiketiran kao primitivan”, “njihova politika je etiketirana kao nazadna”, “prisustvo na tom skupu će te etiketirati”. Iako je ovdje sačuvano značenje da se etiketom nešto “lijepi” opet između redova uvijek provejava negativan prizvuk i ova riječ se tako ustalila u našem jeziku.

            Brendiranje s druge strane dolazi od engleske riječi brand i glagola to brand. To brand u svom originalnom značenju predstavlja obilježavanje stoke, žigosanje. Stočari bi tako utiskivali svoj znak u goveda da bi mogli razlikovati svoje krave od tuđih. Brand u originalnom prevodu znači danga (sjetićete se Domanovićeve satire). Ipak danas brand predstavlja robnu marku, tako je koka kola brend, a to brand i dalje znači obilježavanje, ali u ovom slučaju određenog proizvoda svojim imenom, markiranje (opet tuđica). U srpskom jeziku je tako odnedavno popularna riječ brendiranje, te je prošle godine postojala i kampanja brendiranje Srbije. Tako je brendiranje postala uobičajena riječ kada želimo da na pozitivan način odredimo nešto, nevezano da li se radi o proizvodu, individui ili nečemu trećem.

            Vratimo se sad na početak. I brendiranje i etiketiranje imaju potpuno isti sadržaj iako su različitog obima. Kao u gornjem primjeru gdje su oba iskaza opisivali Beograd, tako i brendiranje i etiketiranje predstavljaju označavanje nečega, prilepljivanje određene marke ili nekog posebnog atributa. Ono što je meni zanimljivo je što u našem jeziku svi žele da se brendiraju, ali niko ne želi biti etiketiran. Etiketiraju se jedino neprijatelji. I to mi ne predstavlja problem, zato što svakodnevno značenje nerijetko biva drugačije od osnovnog, onog kojeg ćemo naći u rječniku. Ali je u svakom slučaju zanimljivo određeno nerazumijevanje. Ono što je još zanimljivije je da, po mom mišljenju, označavajući sebe (brendirajući se) ljudi uvijek čine nešto negativno, taj čin je bliži onome što se obično shvata kao etiketiranje, kačenje jedne naljepnice koja ruži onog koji je nosi. Razlozi za to su sledeći. Ako se lažno brendiramo, naša maska će biti prozrena u nekom trenutku, i svakome će biti jasno da smo baš suprotno od onoga što smo govorili za sebe i time smo se nenamjerno etiketirali kao podli, lažljivi, zli i ko zna kakvi. Ovo sigurno nikom nije bilo upitno, ali zato treba isto primjeniti i za iskrene i istinite oznake, kada ono što sebi pripisujemo predstavlja istinu. Ovim mislim na to kada neki umjetnik u svim intervjuima za sebe govori da je avangardan, kada neko nastupa pod parolom nezavisnog intelektualca, kada sportista za sebe govori da je posvećen samo fer-pleju i tako dalje. Sve pozitivna određena. Problem je u tome, zašto to govoriti? Da li idete ulicom i govorite ljudima da ste visoki, ili da imate zelene oči? Nikad to ne radite zato što je očigledno, zato što nema potrebe da ističete svoj fizički izgled. Isto važi za osobine koje imate, te će umjetnik svoju avangardu najbolje pokazati u svojim radovima i svojem odnošenju prema društvu, nezavisni intelektualac odvojenošću od svake vlasti i biznisa, a igrač fer plej ponašanjem na terenu. Mogu oni to ponoviti hiljadu puta, ali samo svojim djelima će to opravdati, res non verba (djela, ne riječi!), kaže latinska poslovica.

            Opet, neće svima biti jasno zašto smatram lošim nazvati sebe pravim imenom i tako nastupati pa i to da objasnim. Postoje dva razloga. Ljudi kada sebi pridaju određene osobine i kada ih dovoljno često ponavljaju crtaju neku sliku sebe koju moraju ispunjavati i tako im se prioriteti mijenjaju. Nije više prioritet biti čovjek, prioritet je biti nezavisan intelektualac, avangardni umjetnik. I time mogu naškoditi sebi i drugima. Možda će u nekom trenutku biti neophodno da pomenuti umjetnik uradi jednu realističnu (staromodnu?) sliku da bi spasao važan muzej, intelektualac da se prikloni određenoj vlasti da bi pomogao narodu, neko treći ko cijeni iskrenost da slaže jer će time spasiti nevinu djecu i tako dalje. Suština je da će ovi ljudi teže odstupiti od sebe jer im je cilj nad ciljevima da ostanu iskreni sebi i slici sebe, a ne čovještvu koje nose. Ipak, drugi razlog je važniji i sadržan je u dva citata, Hegelovom “svaka determinacija je negacija” i Vajldovom “definisati znači ograničiti”. Birajući odrednicu za sebe, ovi ljudi sebi odriču život. Što smo se više odredili, to smo se više negirali, jer nam sve što stoji na suprotnoj strani te odrednice, nam postaje strano i loše. A jedna odrednica nosi drugi, počnemo sa nezavistan, dodamo levičar, roker, kosmopolita i odjednom ne umijemo čuti nikoga ko je drugačiji, ne vidimo van tih definicija da išta postoji. Kada sebe definišemo, sebe determinišemo. A determinacijom samog sebe, uništavamo svoju slobodnu volju i time prestajemo biti ljudi. Uostalom, kada sebe brendiramo, određujemo sebe kao proizvod, a ne kao čovjeka, biramo kapitalizam umjesto života. Ako sebe ne definišemo, onda nam je sve moguće i možemo činiti najbolje od onoga što nam je dato. Biti protiv negativnog znači biti protiv sebe kao proizvoda.

U iščezavanju

Istina je ono što ostaje u iščezavanju

           

            Citat od gore je početna i osnovna misao ovog teksta, iako se nalazim u problemu da lociram odakle mi. Mislio sam prvo da se radi o Jaspersu, i zaista sam kod njega našao priču o iščezavanju ali je ona bila vezana isključivo za Boga i vjeru, tako da ovdje nije u potpunosti primjenljiva, jer bi se time dio smisla izgubio. Onda sam dalje tražio i učinilo mi se da sam pomenutu misao našao kod Fihtea, ali prelazeći preko njegovih djela koje sam čitao, nisam je našao. Zato, neka stoji da je ovo možda moja misao, a možda sam je od nekoga pozajmio, uostalom, nije to toliko bitno.

            U svakom slučaju pomenutu misao sam nosio u sebi duže vrijeme, zajedno sa mišlju “šta je u iščezavanju“? Čitava priča djeluje pomalo magijski, neobično i neizrecivo i zato nisam pokušavao da se uhvatim u koštac sa njom dugo vremena, niti sam uspjevao da nađem zadovoljavajuće rješenje tih misli. Kako može istina da bude u iščezavanju, šta to uopšte znači i da li ima ikakvog smisla su samo neka od pitanja koja su mi se vrtjela u glavi a zapravo mi je istina sve vrijeme bila ispred nosa. Odnosno, odgovor sam imao u samom pitanju koje sam postavio. Objasniću.

            Nadam se da ćete se složiti sa mnom kada kažem da postoje istine čovjeka kao što postoje istine prirode. Istine prirode su činjeničke i mogu se uvijek jasno izraziti rečenicom. Istina prirode će uvijek biti da sunce izlazi na istoku ili da zemlja nije centar univerzuma i tu ne treba daje kopati. Ali sa čovjekom je drugačije. Pritom, nemojte se zbuniti, iskaz „čovjek je biće koga većinom čini voda“ ili „čovjek je bipedalno stvorenje“ su takođe iskazi prirode. Za mene su iskazi (pa samim tim i istine) čovjeka misli, osjećanja i vjerovanja. To su istine čovjeka, čak i onda kada su ta vjerovanja lažna, misli pogrešne, a osjećanja pogrešno protumačena jer ti iskazi su istina za jednog određenog čovjeka. I to je ona istina koja ostaje u iščezavanju, istine čovjeka se skoro uvijek nalaze u isčezavanju.

            Postoji više razloga za tako nešto, ali prvo da razjasnimo šta uopšte to znači. To znači da čovjeka ne čini vjernikom to što će on reći za sebe da je vjernik, ili što će misliti da je vjernik, već kako će se on ponašati prije i posle te misli ili rečenice, da li će u njemu ideja o Bogu obitavati stalno i da li će provejavati kroz razne misli koje ima. I ne samo to, već i način na koji će se osjećati kad to pomisli, ono što će u sebi nositi kada bude izgovarao te riječi. To je istina u iščezavanju. Bitno je da istaknem da je iščezavanje u ovom smislu radnja, a ne stanje. Da se ljepše izrazim – u trenutku kada riječi iščezavaju iz vazduha a misao iz uma, tada nastupa istina. Možda zvuči suviše poetično, ali je najprikladnije. Ne znači time da je istina nešto između redova, nešto skriveno, ona je najčešće jasna, samo se ne nalazi u riječima. Takođe, ne znači da je iščezavanje najbolji termin za ovakvo stanje stvari, već da mi se najviše dopao, svako može da izabere svoj.

            Razlog zbog kojeg istina nije u riječima je višestruki i ja ću ih navesti par. Prvi je naravno laž i sujeta, zbog kojih čovjek govori nešto što nije iz različitih pobuda. Drugi je važniji i on predstavlja ljudsko nerazumjevanje sebe, često sebi dajemo ili odričemo određene misli, atribute ili stanja zato što ne poznajemo sami sebe, niti stanje stvari. Tako ćete često čuti nekog da kaže za sebe da je ateista, iako ćete u njemu vidjeti vjeru u neku višu silu, koju ne umije da identifikuje, povjerenje u smisao koji ga nadilazi i dobru volju. U iščezavanju riječi „ja sam ateista“ ostaje to da je on ipak vjernik, istina se nalazila van izražene misli. Još plastičniji primjer za koji ste čuli još kad ste bili u osnovnoj školi je „nisam zaljubljen“ dok je sve kod pomenute osobe ukazivalo na to. To je vjerovatno primjer koji najviše nervira, pa je time i idealan za ovu poentu.

            Postoji i drugi, po meni bitniji značaj iščezavanja, zbog kojeg sam se i odlučio da ovo pišem. Često nam se svima dešava da govor nije dovoljan, da ono što osjećamo ne možemo ni u glavi da imenujemo pravom riječi, pravom slikom i da osjećamo frustraciju zbog toga. Neki kažu da mislimo jezikom, neki slikama, a ni jedno ni drugo nam nije dovoljno. Tu je iščezavanje ono što ukazuje na istinu, ono što je najsnažnije, baš zato što je i samo neizrecivo. Dok se u prethodnim slučajevima istina krije u iščezavanju, svejedno se može izraziti. Ovdje stvari stoje drukčije, ona je uvijek neizreciva a postoji. Zato ne treba da osjećamo frustraciju što ne možemo dovoljno jako ili dovoljno ispravno izraziti neku misao ili osjećanje, čak ni nama samima, jer je on sklop svih misli i osjećanja koje imamo kada se pomenuta stvori u našem umu, kada nam nedostaju riječi, kada se smijemo ili nerviramo zbog nje. Najdublje ljudske istine, one koje su neizrecive, do kraja nepoznate i nama samima, se zato kriju u tome što se ne možemo ni sebi do kraja objasniti, a kamoli drugome. Ipak, to znači da su najdublje, pa time i najvažnije istine, one koje se dodiruju, i koje ne treba da čitamo, već da osjećamo, i koje svako može da osjeti u sebi ili drugome, tako što će gledati i pokušati da dodirne tuđu dušu, a ne tako što će slušati, razlagati, analizirati do besvjesti. Tako je istina u iščezavanju, prekrivena Majinim velom, ali ipak dostupna i važna. Na kraju, svjestan sam da ovaj tekst nije do kraja jasan i da se možda vrti u krug, ali to je bila poenta, da i njegov smisao bude u nekom iščezavanju, a koliko sam u tome uspio je na čitaocu da odredi.

Radije ću biti sa nesigurnom vjerom nego sa sigurnim beznađem

           

            U ovom tekstu će možda djelovati da imam želju da, s obzirom na tešku dokažljivost teme koju načinjen, pokušavam da se zaklonim iza nekih autoriteta, iako nije tako. Stvar je u tome da mi je čitava priča pala na pamet nekoliko puta, bilo kroz nešto što sam pročitao, neki film koji sam gledao, ili nešto što sam čuo, onako, u prolazu. Možda je tako sa svim većim idejama koje imamo, ili se manifestuju tako što ih pokupimo iz djela koja je neko drugi stvorio ili čuče u nama, sramežljive da se pojave i izraze i onda, kada vide da je sličnu ideju imao neki veliki ili makar dragi um, ponosno izađu i objave se, prvo svim drugim mislima koje se takođe bore da se izreknu, a onda i mislima drugih ljudi.

            To bi možda moglo da znači da su sve misli već izrečene i da, što se tiče umovanja i duševnog mira kojem se teži, nema ničeg novog pod suncem. Ne smatram da je ovo, samo po sebi, loše. Ako je neku veliku misao izrekao recimo Platon (ili makar mi prvi pismeni nalaz uvišamo kod njega, ko zna ko ju je izrekao) a mi je danas prerađujemo, to ima svoj smisao. Platon je svoju misao izrekao za Atinjanje četvrtog vijeka prije nove ere, i ona se sigurno mora preraditi, prilagoditi za ovo naše vrijeme, za ove ljude i ovaj prostor da bi mogla da postigne željeni uticaj. Čak i religijski tekstovi, koji su najtvrđi u ovom smislu, bivaju podvrgnuti hermeneutičkim tumačenjima i izmjenama s vremena na vrijeme. Time hoću da kažem da svaka misao zaslužuje svoje ponavljanje i nove interpretacije, čak i ako se radi o maloj vremenskoj razlici ili samo o drugoj kulturi. Ako su sve misli izrečene, i dalje zaslužuju da budu izreknute u našem vremenu i na našem prostoru, iznova.

            Prvi put mi je ovakva tema pala na pamet kroz misao Fjodora Dostojevskog: “ako sva ljudska nauka dokaže da Isus nije postojao, ja ću opet radije ostati sa njim”. Nešto nalik ovome je dao Vudi Alen kroz lik Sola Rozentala u filmu Crimes and misdemeanors, nakon što ga upitaju šta bi bilo kada bi se ispostavila da je sva njegova vjera neispravna, on odgovara: “ja ću i dalje imati bolji život od onih koji sumnjaju” i malo kasnije zaključuje: “ako je neophodno, uvijek ću izabrati Boga ispred istine”. Zašto bi neko, u bilo kom slučaju bio spreman da odabere vjeru ispred znanja? Da li je moguće da je bilo kome Bog ispred istine? Ovo samo oslikava stanje u kom se um nalazi, i ono što mu treba, nešto što materijalistička tradicija često gura pod tepih. Stvar je u tome da niko nikad nije bio srećniji zato što je znao neku istinu, nije to ono što nas tjera napred i što nam omogućava smijeh tokom dana i miran san tokom noći. Zato se ljudi hvataju za nesigurnu vjeru, za nestalnu ideju ljubavi, za maštanje o pravdi, zato što sve ove stvari čine život prije svega podnošljivim. Jer ako kažemo da je čitavo bivstvovanje besmisleno, da su ljudi suštinski zli i sitničavi, da ne postoji trunka ljubavi već da je sve samo interes, kakav život nas može očekivati? Sumnjičav, sitničav, siv i tužan bi bio takav život, zato se hvatamo za ono što je možda nesigurno a što može ponekad da se ostvari, jer naiđemo ponekad na zrnce pravde, na prijatnu dozu milosrđa ili na to što smo smatrali idejom ljubavi. Zato nekima nije nevjerovatno da pomisle da ćemo jednog dana naići i na Boga koji je vrhovni smisao i vrhovna ljubav, i zato je život podnošljiv i zato su mnogi ljudi bolji i srećniji nego što bi bili bez tog zrna smisla. Znam da je ovakva teorija u nekoj mjeri opasna, jer bi se moglo reći da ću ja tako podržati nekog ko vjeruje u svakojake stvari (diktaturu, nasilje, razne perverzije) ali je dobro što on u to vjeruje zato što se osjeća bolje. Tu je problem sa svim što je stvar duha, teško je naći pravu mjeru i kroz vježbanje duhovnog se najbolje ističe individualizam, koliko smo u stanju da vladamo sobom i da izvučemo maksimum iz onoga što nam se pruža. Ja sam za sebe odabrao, ne smatram da je to idealno za svakog, ali takođe nemojte usuđivati onoga ko prije bira nesigurnu vjeru a ne racionalnu sumnju i beznađe. I nemojte mislite da je samo zbog toga neko blesaviji i gori čovjek.

S obzirom da je priča dosad imala religiozni prizvuk poslužio bih se primjerom jednog mog prijatelja, nadam se da mi neće zamjeriti na tome. “Da je bilo više Čaplina a manje Ajnštajna, danas bi bili bliži sebi pa samim time i kosmosu. Dan bi ,možda, trajao  krace, ali bi imao više smisla. Tražili bismo pod bakljama ali bi objekt traženja bio svjetliji. Ne bismo se pitali "kako" nego "zašto". Stvari bi bile dalje od uma ali bliže srcu. Smijeh bi bio prostiji, ali češci i glasniji”. Ovaj moj prijatelj je ateista pa samim tim ne pominje Boga, ali je na istom tragu. Suština priče je u tome da nas naučna istina, tehnološki napredak neće ispuniti, da nikad ni u kom slučaju ne treba pretpostavljati materijalnu istinu duhu. Hoću da kažem da vaša vjera i vaš duhovni odnos može biti prema bilo čemu što vi odaberete, suština može da bude razvijanje smjeha i veselja umjesto naučnih teorija. Nisam protiv ovih drugih, već govorim da što više teorija znate, ne morate biti srećniji, nije suština u tome. Treba znati, ali više treba činiti ono što je dobro za dušu, što će učiniti od vas boljeg čovjeka, a tako ćete uticati i na bolje društvo, jer neće nauka spasiti svijet, nego ljudi i njihova ljepota. Zato ja citiram Ahmeta Šaba, junaka Selimovićeve Tvrđave: “Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim sa lažnom nadom, nego sa sigurnim beznađem”. Suština je biti srećan, i suština je učiniti sebe i svijet boljim, svako na svoj način.

A šta ako je sve ciklično?

            Tekst s kojim namjeravam da premostim ovu staru i lijepu 2010.godinu sa novom i nadam se još boljom i ljepšom 2011. biće posvećen različitim posmatranjima vremenskog toka i šta sa njim možemo učiniti. Ovo je prvenstveno uticaj diplomskog rada koji mi oduzima najviše vremena poslednjih mjesec, dva pa zbog toga i nisam u mogućnosti da češće pišem te će se ova blog godina završiti neslavno što se tiče broja tekstova. Nadam se da makar kvalitet nije trpio zbog toga.

            Osnova mog rada predstavlja istraživanje dva posmatranje istorije, a u njihovoj suštini su dva posmatranja toka istorijskog i svakog drugog vremena. To su vrijeme izraženo u formi kruga i vrijeme izraženo u formi linije. Vrijeme linije je nama bliže, bilo da smo među onima koji govore da je suština istorije stalan napredak ili od onih koji smatraju da stalno propadamo, da smo sve gori i gori. U srži tog vjerovanja je da svijet ima svoj početak i da će nekad, u dalekoj ili bliskoj budućnosti, on imati svoj kraj. Osnov ovog posmatranja stvari je u tome da je svaki događaj neponovljiv, da postoje sličnosti ali da je u svojoj suštini svaki čovjek nov i poseban, da je svaka istorijska epoha nova i da sve ima svoje ishodište i vjerovatno neki svoj cilj. Ideja vremenske linije svoje širenje je doživjela sa hrišćanstvom koje jasno ocrtava početak svijeta, njegovu jedinstvenu i neponovljivu istoriju i nesigurnu budućnost koja će se završiti drugim dolaskom koje će i označiti kraj linije vremena. Rastom individualizma ova teorija je sve više prihvatana, da bi dolaskom prosvetiteljstva i vjere u vječni progres ona postala sasvim dominantno mišljenje. Njihov optimizam da ćemo ličnim i društvenim prosvećivanjem stalno napredovati na svim poljima koje će nekad u budućnosti rezultirati vječnim mirom, razumjevanjem, velikom količinom obrazovanja dovesti do blagostanja, uvažavanja, veće civilizovanosti i tako dalje je preovlađujuća misao današnjeg vremena. Individualizam je tu bitan zato što je ovo vjerovanje u stalan progres zapravo projektovanje sebe, kao osobe koja raste, razvija se, napreduje u čitav vremenski tok. To je pojačano time što direktno ispred sebe vidimo tehnološki napredak. O progresu neću više da pričam jer je on preovlađujuća struja mišljenja i siguran sam da svi imate neki stav o njemu.

            S druge strane je ciklizam viđen kao kružno kretanje svega ili, ljepše rečeno, vječno vraćanje istog. Dugo vremena sam bio ubijeđen da su oni koji su vjerovali u ovo neki usamljeni mislioci, raštrkani i nepovezani. Stvari stoje poprilično drugačije. Sve stare religije su imale neku formu ciklizma u sebi – zoroasterijanstvo, judaizam, budizam, taoizam, kao i kulture u kojima su se razvijale, tako ste to uvjerenje mogli naći u Vavilonu, kod Jevreja, u Kini i Indiji, u svim starim spisima ovih naroda, od Veda do Starog Zavjeta. Ciklizam je bio preovlađujući u vjerovanju starih Grka i mnogi filozofi su ga spominjali, a najsnažnije ga izrazili stoici. Oni su govorili da svijet traje u ciklusima od po 18 000 godina, nakon kojih se čitav svijet urušava u sebe i ponovo nastaje, a svi događaji se dešavaju na isti način. I ovo je bilo prirodno za njih, čovjek je bio okrenut spoljašnosti i vidio je ponavljanje kretanja sunca i mjeseca, ponavljanje godišnjih doba. Sve je išlo u krug i onda je smatrao da je čitava istorija takva i da je to zapravo suština. Dalje kroz istoriju ovaj koncept je pratio Ibn Haldun, Viko i na kraju najpoznatije obradio Fridrih Niče. Političke verzije ciklizma su tu poznatije ali o njima nećemo sad.

             Pitanje ovog teksta je šta činiti ako je ciklizam istinit, na način na koji su ga vidjeli stoici, Niče, pa i stari zavjet („šta je bilo to će biti, šta je činjeno to će se i činiti i nema ništa novo pod suncem”). Da li je moguće živjeti sa saznanjem da je ovaj život koji živite i koji ćete živjeti biti ponavljan iznova i iznova a da toga nećete biti ni svjesni, da li je moguće da ćemo stalno činiti iste stvari, iste gluposti i greške, doživljavati ista razočaranja i muke? Po svemu što znamo, ovo nije nemoguće. Ovakva misao bi mene lično mogla da navede da vrištim, da sam užasnut i da svijet odjednom postaje nemoguće težak. Jer nekako je lakše sa svijetom prave linije, stvari koje su bile, čak i ako su bile dobre, neće se nikad ponavljati, one su jedinstvene, kao i sve stvari koje me čekaju. Ono što će me mučiti će proći, ljudska glupost će možda jednom nestati i ništa nije stalno. Takođe svaka moja odluka nije toliko bitna i popravljiva je, za sve se može reći “bilo pa prošlo”.

            A opet, šta ako je sve ciklično? I šta ako je ovo što sada proživljavamo prvi od tih ciklusa, prvi život, onaj po čemu će se sve stalno ponavljati? Neko bi mogao reći da pojednostavljujem ciklične procese, ali nije nemoguće da za njih postoji jedno “prvo dešavanje” koje postaje osnov za sva koja slijede, i ja lično stojim pri tako nekom uvjerenju. Naravno, ovo možda nije prvo, ali ako jeste onda je zaista bitno i neophodno je u to vjerovati da bi bili aktivni učesnici ovog života. Suprotno linearnom vremenu, sada svaka naša odluka ima ogromnu važnost, jer će uvijek biti iznova ponavljana. Takođe, sjetite se najljepših stvari i najljepših osjećaja koje ste imali i shvatite da oni nisu izgubljeni, i da niste osuđeni da ih ponovo proživljavate kroz sjećanja ili jeftine imitacije, već da ćete ih nekad opet osjetiti, jednako snažno i lijepo. Što se teških stvari tiče možda su neke od njih bile jako bitne da vas izgrade u dobru osobu kakvi ste danas, možda su imale neki smisao. A ako nisu nikakav, onda od danas možete da se trudite da ih što manje bude i da ih što bolje prihvatate. Sa znanjem da će ovaj život stalno da se ponavlja a da ga mi nećemo biti svjesni ostaje nam samo da činimo sve i da uredimo svoj život od danas na dalje na što bolji način, jer su to stvari od beskonačne važnosti za nas. Ponavljanje svega je možda težak teret, ali je na neki način najbolje otrežnjenje, svaka odluka postaje bitna i treba da se radujemo svemu dobrom što ćemo stalno osjećati. Ja sam zadovoljan što ću ponovo proživjeti prelijepu 2010. A nadam se da ću učiniti sve da mi i sledeća godina bude takva, uvijek i svagda. Sve je ovo misaoni eksperiment, ali opet ostaje da, ako je stvarno tako, treba dati sve od sebe da učinimo život najboljim za samog sebe i drage ljude oko nas u ovom i svim sledećim životima koji će se ponavljati. Tako, ciklizam je oslobođenje, jer veća odgovornost može da stvori veći kvalitet svega. Nova godina je jedan novi ciklus na kome možete napraviti jedan presjek, iskoristite ga da provjerite koliko ste napravili šta ste učinili i kuda planirate dalje ići i onda učinite sve da sledeća bude daleko bolja. Možda tako popravljate svoj život za sva vremena. Ja svakom od vas, ponaosob, da sve što činite, želite i mislite bude dobro i lijepo, a okolnosti će se već nekako urediti. Srećni praznici.

Odnos ljubavi i stvaranja

            Većina onog što ću ovdje pisati je plod čitanja djela Eriha Froma. Neke njegove misli će zato nesumnjivo biti parafrazirane, neke će predstavljati moje misli nastale pod njegovim direktnim uticajem, a neke će biti valjda originalna umovanja koja su u skladu sa temom.

            Jedno od čestih pitanja svima koji pišu ili pokušavaju da pišu, naročito ako se radi o poeziji je – da li si bio srećan i u ljubavi kada si to napisao? Postoji neko uvjerenje da stvaranje nastaje isključivo kada je stvaralac nesrećan, kada mu je teško i da on svoj bol pretvara u lijepe riječi, slike, muziku, zavisno od vrste umjetnosti kojom se bavi. Ovom uvjerenju su podjednako doprineli laici i sami umjetnici. Laicima ne možemo puno da zamjerimo, a što se umjetnika tiče oni su ovome doprineli tako što su, naročito u poeziji, preuveličavali svoj bol, nerijetko ga držeći za jedinu temu vrijednu priče, proživljavajući male a uzvišene tragedije maltene svakog dana. S jedne strane, razumijem da je to bio način da se te osobe oslobode svog emotivnog tereta, i da stihovi o velikim patnjama bolje prolaze od „proljeće je i cvjeta cvijeće“ motiva, ali opet suviše je mnogo pjesama sa izraženom pesimističnom notom. Ovakvo stvaralaštvo prije svega može da ima loš uticaj i da ubijedi mnoge da stalno proživaljavaju kojekakve tragedije i da zamišljaju kako žive velike ljubavne drame, iako se samo radi o glupoj srednješkolskoj ljubavi koja je trajala tri dana.

            Ali to svakako nije tema. Ne želim da navodim nikog posebno, nisam preveliki ljubitelj poezije ali razumijem da ima mnogo ljepote u njoj i da i pored sve te kuknjave postoji mnogo estetske ljepote, savršenih poruka i vječnih istina. Kuknjava je rečeno u čisto šaljivom tonu, hvala. Ono što želim da kažem je, nebitno čitate li romantizam, modernu ili savremenu poeziju bićete ubijeđeni da su ti ljudi stalno tužni, pogotovo u ljubavi. Niko neće sumnjati u to da poezija može nastati samo u velikoj duševnoj boli. Sa prozom je stvar nešto bolja, za nju se očekuje neka uravnoteženost, za razliku od pjesničkog zanosa ona može biti smislena i zato se ne pretpostavlja tolika količina tuge. Ipak, svi će potrčati da vam kažu kako je većina njih (one za koje znamo) vodila teške živote, kako su bili tužni, kako nisu imali stalan i stabilan odnos sa suprotnim polom, bilo svojom bilo tuđom greškom. Imao sam prilike da se družim sa likovnim umjetnicima i većina je takođe zastupala stav da čovjek kad je srećan i zadovoljan nema potrebe za stvaranjem, a što manje kažem o muzičarima (onima koji sebe shvataju „ozbiljno“) na ovu temu, to bolje.

            Zabluda je da se stvara samo u tugi. Ne želim da kažem da je stvaranje iz tuge loše, već da nije jedino moguće. Odgovorno tvrdim da oni koji tako nešto izjavljuju, imaju jedan od sledeća dva problema, a možda i oba. Prvi je da nisu nikad zaista učestvovali (jer ljubav je učestvovanje koliko i osjećaj) u pravoj, istinskoj ljubavi, a drugi da jednostavno nisu umjetnici u svojoj suštini, i da je njihova umjetnost isključivo ventil za muke koje ih snalaze u životu. From govori o tome kako je ljubav prije svega aktivnost, zainteresovanost, ona je vjera u druge, u sebe, u čitav svijet i samu ideju ljubavi. Ona ni po koju cijenu ne smije biti sebična i zatvorena, bilo u sebe,  bilo u taj odnos.

            Ako je zatvorena u sebe, to znači da nikad nije mogla da se izrazi do kraja, da nikad nismo bili u stanju da osjetimo ono što bi se moglo nazvati dvojina, već da smo isključivo povlađivali sebi i svojim pobudama, da nikad nismo bili spremni da učinimo nijedan korak za tu ljubav ako nije išao direktno nama u korist. Ipak, ni ta dvojina nije sama po sebi dobra. From govori da je pogrešno zatvoriti se u ljubavni odnos sa nekom osobom i zaboraviti na svijet. To je takođe sebičnost, samo sada što je broj „korisnika“ te sebičnosti sa jedne prešao ne dvije osobe. Savlađivanje i „preživaljavanje“ tog para u navodno okrutnom svijetu od kojeg su oni isto tako navodno bolji nije pravi stav prema ljubavi po teoriji o kojoj pričam. Razlog za to što je suština ljubavi da vas otvori prema svijetu, da u vama probudi ono najbolje, da ona za vas bude vrhunska aktivnost i da vas tjera da stalno radite na ličnom usavršavanju i da to dijelite sa svima ostalima. Ako učestvujete u nečem što je za vas prelijepo, valjda je logičnije da u skladu sa tim rastete, postajete bolji i da želite da utičete na svijet oko vas, onaj do kojeg vam je stalo, da biva bolji. Ljubav je onda aktivnost, a ne pasivna ušuškasnost kada zbog zadovoljstva što imate nekog, odlučite da se zapustite u svakom smislu.

            Da zaključim, odnosno povežem ove stvari. Nema ništa loše u stvaranju iz tuge i bola, pogotovo ako je to način za stvaraoca da se izbori sa svojom mukom i nastavi dalje. Katarza iz stvaralaštva može biti jača od svake druge, zato što na papiru rasčišćavamo sa svom mukom koja nas je zadesila, izbacujemo je iz sebe i vraćamo se svom izvornom Ja. Ali ako stvaramo i u momentima cvjetanja neke ljubavi, onda smo po Fromu u vrhunskom stadijumu ljubavi. Ne mora plod našeg stvaranja da bude oda sreći ili voljenoj osobi. Možemo da pišemo filozofske traktate o normativnoj etici, da sviramo bubnjeve u instrumentalnom izvođenju inspirisanom naučnom fantastikom ili da crtamo crne kvadrate na crnoj površini. Poenta je da se nismo sebični u svojoj sreći, da se ne isključujemo iz svijeta, već naprotiv, da nas tjera da stvaramo što više, da smo što bolji i da se stalno usavršavamo. Na kraju krajeva, postoji dosta velikih umjetnika koji su u takvom stanju stvorili neka najbolja djela. Ako neko ne može da stvara kad je u ljubavi, ili ne osjeća tu ljubav kako treba ili jednostavno nije rođen za stvaraoca, i to samo po sebi nije loše. Nije poenta biti ovo ili ono, poenta je prigrliti život, vjerovati, voljeti i biti srećan.