Let There Be Rock

I bi rokenrol. Bila su i svjetla i bubnjevi i gitare i svega drugog o čemu gorepomenuta pjesma govori. Ali najviše je bilo dobrog provoda i pozitivne energije. Za početak da razjasnimo jednu stvar. AC/DC je moj omiljeni bend iz osnovne i srednje škole, bend na čiji koncert čekam od trenutka kada sam krenuo da idem na dešavanja ovog tipa te bend čiji sam veliki fan. Zato zaboravite na svaku objektivnost ali valjda će o koncertu AC/DC-a pisati njihov fan a ne fan Madone, Enrike Iglesiasa ili Željka Šašića? Dan kada je najavljen njihov koncert u Beogradu me je pretvorio u čovjeka koji broji dane a karte su ubrzo kupljene. Sama činjenica da je i pored visoke cijene ulaznica (najjeftinije su bile 3900 dinara) bend uspio da rasproda stadion Partizana i da je na tom mjestu okupio preko 40 000 ljudi je više nego pohvalna i govori o tome kakav status Australijanci imaju kod nas. Eto jedna stvar u kojoj smo isti sa svijetom, jer njihovi koncerti su svuda rasprodati, čak i u gradovima u kojima su svirali po nekoliko dana zaredom. Po gradu ste tog dana mogli da vidite sve generacije u majicama benda a već od 16 časova stadion je krenuo da se puni, a ja sam ušao oko 18 sati. Prvi utisak kada sam vidio ogromnu binu, shvatio šta slijedi i pomislio da sam na mjestu na kojem će da svira takav bend je bio takav da sam odmah uskliknuo a neki ljudi su se okrenuli, valjda imajući isti osjećaj povikali sa mnom „jeeeee“. No, prava ekstaza će tek uslijediti. Prvo je nastupila Amajlija iz Novog Sada koju većina nije ispratila, pogotovo moje društvo i ja koji smo pokušali da se nekako umuvamo u fan pit. I to nam je na kraju uspjelo. Uslijedio je Answer, hard rock bend iz Sjeverne Irske čiji pjevač je klonirani Robert Plant i po izgledu i po fantastičnim glasovnim mogućnostima. Ne pamtim kada je neka predgrupa ovako podigla sve na noge i odmah su krenuli komentari – kada dođem kući moram ovo skinuti i slično. Nadam se da ćemo sledeći put moći da ih slušamo sa pažnjom koju zavređuju jer ovako smo samo čekali stare majstore i nismo odgovorili na njihovu svirku onako kako zaslužuju. Mrak je počeo da pada i postavljalo se vječito pitanje – koliko će da kasni koncert? Ali, i tu su nam spremili iznenađenje, par minuta prije devet na video bimu je išla duhovita animacija o rokenrol vozu koji se ubrzo nakon pojavio i dominirao centrom bine a bend je istrčao i krenuo sa novim singlom Rock 'n' Roll Train. Ređaju se hitovi, uglavnom sa albuma koje je bend radio još dok je Bon Skot bio pjevač, ali ima i nekih kasnijih. Publika je u ekstazi, svi skaču, pjevaju, vrište dok Brajan Džonson i Angus Jang trče po bini, glupiraju se a istovremeno savršeno rade svoj posao. U tom početnom dijelu publika najbolje prihvata Back in Black, Dirty Deeds Done Dirt Cheap i Thunderstruck kada na video bimovima dominiraju gromovi, logično. Bučniju publiku na pjesmama koje su znali teško da ste mogli da vidite na nekom drugom koncertu, zato što je nerijetko nadjačavala bend. Tu dolazimo do još jedne stvari, a to da se mnogi žale da su ljudi znali samo one najpoznatije pjesme. Mora se imati u vidu da kada okupite ovoliko ljudi na jednom mjestu ne možete očekivati toliko fanova kao na koncertima na koji dolazi par stotina ili hiljada ljudi. Ovdje su bili i oni najzagriženiji fanovi, među kojima su neki i već vremešni, ali i ljudi koji znaju za AC/DC ali im nije toliko bitan bend no ne žele da propuste spektakl. I svako ko nije došao može da se kaje. Angus Jang je vjerovatno jedini matorac (uz to veoma ružan) kome će ljudi skandirati dok se skida, i to još uz pjesmu The Jack. Ogromno zvono se spušta sa vrha bina i kreće poznata Hells Bells i bend nastavlja u istom ritmu izvlačeći iz sebe a i iz publike poslednji gram snage. U bilo kojem trenutku u kom nije došlo do odgovarajućeg odgovora publike bilo u vidu aplauza ili urlika to je bilo prvenstveno zato što je to bilo fizički nemoguće konstatno iskazivati oduševljenje. Najbolje su naravno čuvali za kraj, ređajući rokenrol klasike You Shook Me All Night Long, TNT, Whole Lotta Rosie i Let There Be Rock. Na TNT svi pjevaju kao jedan, tokom Rouzi se pojavljuje lutka visoka nekoliko spratova koja jaše lokomotivu, a Let There Be Rock traje skoro 15 minuta sa maratonski savršenom solažom gospodina Janga (ako ga možemo zvati gospodin). Vrhunac je uslijedio kada je Angus dotrčao u na malu binu u sredini publike koja je mostom bila povezana sa glavnom na kojoj je nastavio da prži po gitari a konfete se razletele svuda po stadionu. Za to vrijeme na bimovima su se ređale slike albuma što je sasvim prigodno jer ako neki bend treba da pjeva himnu rokenrola (a to ova pjesma jeste) i da bude znak tog žanra, to je AC/DC. Sestra me pita, zar se ovakve stvari ne čuvaju za bis i kraj? Ja klimam glavom, ali i odgovaram – uglavnom da, ali ovi imaju nešto bolje. Bend napušta binu da bi se vratio za bis i Highway To Hell posle koje se na raznim djelovima bine raspoređuje 12 topova i može da počne završna For Those About To Rock.

Stand up and be counted
For what you are about to receive
We are the dealers
We'll give you everything you need

Brajan pjeva iz svega glasa i na refrenima publika odgovara gromoglasno FIRE, nakon čega redom topovi ispaljuju plotune. Pozdravom “We salute you Belgrade”, bend nas konačno napušta i ide u dalje rokenrol pohode. Možemo na kraju reći da je falila možda poneka pjesma, recimo Problem Child ili Jailbreak, ali kada bi od njih tražili da nam odsviraju sve što želimo čuti koncert bi morao trajati makar 5 sati. Ovaj koncert je takođe bio maksimalno profesionalan, te smo dobili šou koji smo platili, kakav dobijaju i ljudi u Sidneju, Parizu, Njujorku, nema razdvajanja publike za ovu ekipu i to je pohvalno. Od ljudi koji postoje 39 godina samo se tome možemo nadati a ne i nekoj prevelikoj improvizaciji ili riječima tipa “vi ste najbolja publika” koje su srećom izostale. Spektakl (riječ koja se u Crnoj Gori lijepi uz sve i svašta, ovdje je zaista prigodna) kakav se rijetko viđa, sigurno najbolji koncert kojem sam prisustvovao, domaći zadatak za sve, da uklope i dobre zarazne pjesme, pirotehniku i specijalne efekte, sa ogromnom količinom pozitivne energije, pravim odnosom sa publikom te definicijom engleskom izraza “blow your mind”. Danas na ovom nivou to vjerovatno niko ne može. Za mene ostaje sjećanje da sam bio na ovako nečemu, da sam u trenutku kada sam shvatio šta se događa (a trebalo mi je par pjesama), da je ovaj bend na samo 5 metara od mene, osjetio takvu ekstazu, želju da se smijem dok skačem i pjevam, ali i da mi krenu suze na oči od nekog neopisivog osjećaja sreće. Ovaj tekst nije nešto dobar, već pokušaj jednog fana da vam prenese svoj osjećaj odličnog koncerta. Nadam se da ćete ga tako i tretirati. A bendu možemo samo poručiti, ostanite najbolji i dođite nam opet.