Towel Day

Sjutra će gomila matorih jugonostalgičara da priziva Tita, prisjeća se dana mladosti i sletova. S druge strane biće i onih koji će negodovati i kritikovati i sistem i ljudi koji žale za njim. Ja neću biti ni u jednoj od te dvije grupe jer, žaliti za propalim sistemom i njegovim vođom je prilično paradoksalna stvar a kritikovati sistem kojeg odavno nema niti će ga ikad više biti je jednostavno uzaludno i nepotrebno. Da usput citiram Daglas Adamsa – Bilo kome, sposobnom da se dokopa predsjedničkog mjesta, ne bi trebalo dozvoliti da obavlja taj posao. A naročito ne skoro četrdeset godina. Dan koji ću ja obilježiti sa prijateljima sjutra je vezan upravo za Adamsa i zove se Towel Day – Dan peškira (predmet, ne karakterna osobina). Kada je Adams iznenadno preminuo 11-tog maja 2001. godine (u svojoj 49-toj godini) tri dana nakon jedan od fanova je na svom forumu predložio da se 25-tog maja, dvije sedmice nakon autorove smrti poštovaoci lika i djela okupe gdje god da su i nose peškir sa sobom tog dana. Ovo je za početak potvrdilo da je Daglas bio u pravu kada je rekao da se loše vijesti brže kreću od svjetlosti, za njih važe posebna pravila. Peškir je naravno bio prirodan izbor budući da je u svom kultnom djelu „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ Adams naveo peškir kao veoma praktičnu stvar koju svaki galaktički autostoper uvijek mora imati sa sobom. Ako dosad niste čitali Vodič, napravili ste veliku grešku jer je to najduhovitije djelo prošlog vijeka, a možda i jedno od najduhovitijih uopšte. Avanture Artura Denta i njegovog vanzemaljskog prijatelja Ford Perfekta nakon što izbjegnu razaranje Zemlje (rušenje radi pravljenja novog galaktičkog hipersvemirskog autoputa) koje ih vodi da upoznaju najluđe likove svemira (prvenstveno Zaphod, predsjednik galaksije i Marvin, najmrzovoljniji android ikad smišljen), vide prve i poslednje dane Univerzuma, saznaju suštinu Zemlje i odgovora na pitanje o životu, vaseljeni i svemu ostalom (-42-), pročitaju Božiju poruku i još mnogo toga. Vodič odavno uživa kultni status u literaturi, zanimljiv, kvalitetan i duhovit istovremeno, dok su neke fraze i ideje odavno prešle granice običnih riječi u knjizi. Ako ukucate „answer to universe life and everything“ google kalkulator će vam izbaciti odgovor 42, fraza „bez panike“, peškir i još mnogo toga među poštovaocima i svima upućenima su van svih svakodnevnih značenja. Šta je još lijepo u ovom događaju? Danas ne znam da li postoji ijedan dan u godini koji nije posvećen nečemu, ali je dobar broj njih ipak oličen, sponzorisan od nekih korporacija, država, sistema a ovo je ideja jednog običnog čovjeka koju obični ljudi obilježavaju. Nema velikih imena koja stoje iza svega, nema reklama i novca, već samo ljubitelji jedne dobre knjige (iz pet djelova) i jednog velikog pisca koji se druže i vjerovatno piju u njegovu čast (sa sve peškirima naravno). Jedan lijep pokazatelj da iz globalizacije može nešto dobro da izađe, jedna zdrava razmjena ideja koja u sebi ne nosi ništa loše po bilo koga od nas. Zato, svim ljubiteljima Vodiča i Daglasa Adamsa poručujem, sjutra ne zaboravite peškir i samo bez panike. A Daglasu još jedan pozdrav i hvala na svim ribama.

Kiša

Koja je vaša omiljena vremenska prilika? Da li ste se zapitali nekad? Otprilike svi imamo omiljena godišnja doba i pretpostavljam da sa tim vežemo i vremenske prilike, prirodno ko voli ljeto, voli i sunce, zima ide sa snijegom, jesen sa kišom a proljeće je za one koji se ne mogu odlučiti. Ja sam valjda jesenji tip, mada ne samo zbog kiše. Napolju trenutno pljušti, u Beogradu su dugačke kiše nažalost rijetke ovih godina i ova baš dođe kao osvježenje, ne samo zato što je vrućina. Zašto je čovjeku moguće da se veže za kišu, iako je većina ne voli, bježe od nje, skrivaju se pod kišobranima, loše se osjećaju? Za mene postoji više razloga. Zamislite onaj trenutak kada na vas pada, gledate u oblake i negdje vidite u daljini da se probija po koji sunčani zrak i recite da to nije prirodno ljudsko stanje? Pritisnuti smo nečim tužnim, jer kiša u sebi ipak nosi neku tugu, a negdje u daljini nam se probija jedan svijetli trenutak, neka budućnost, možda ne tako daleka koja će biti bolja od ovoga što je sada pred nama. Kada je samo sunčano to onda predstavlja jedno stanje kolotečine koja nas muči, kroz vrućinu recimo dok je kiša pokretna, stalno novi problemi, stalno nove borbe uz nadu da će biti bolje. Šetati na kiši je takođe ljepše od svega drugog, skakati po barama ili oko njih, osjećati vodu na glavi i biti istovremeno i sam i sa prirodom, a ako imate društvo u toj šetnji onda ste neumitno povezaniji nego inače, zajedno nosite makar jedan problem i jedno buduće stanje, pa neka se ono svede i samo na nastupajuću prehladu, opet postoji momenat zajedništva. Posle kiše se razvijaju određeni mirisi koji prije nisu postojali, a takođe nailazi i sunce, i mi možemo vjerovati da svijet zaista funkcioniše tako, da nadolazi nešto bolje i ljepše. Kada izađete iz neke lične tegobe, postajete jači, odlučniji, bolje razumijete sebe i svijet oko sebe, sposobniji ste, tako i kiša možda daje snagu. A ako ste unutra, čitati je daleko ljepše zavaljen u krevetu ili dobroj fotelji, sa otvorenim prozorom, jedino sa muzikom kiše koja dobuje nego u bilo kojem drugom stanju. Slušanje lagane džez trube se može tu uključiti, daje poseban šmek cijelom ugođaju a i grmljavina s vremena na vrijeme daje poseban pogled na stvari. I za kraj, ne moram vam govoriti da štagod radili u pravom društvu biva ljepše ako kiša pada, bilo na vas, bilo napolju.

Serbia Open

Sestra mi u poslednje vrijeme prebacuje kako sam se ulijenio, i kako ne može da me zamisli da se ponovo bavim nekom fizičkom aktivnošću. Za takve situacije sam imao samo jedan odgovor – ja sam svoj dug društvu što se sporta tiče odradio. Jeste šala, ali zaista sam mnogo vremena proveo u sali trenirajući košarku kroz sve omladinske selekcije, te sam prirodno i bio na dosta utakmica. Košarka, kao i fudbal recimo, može biti podjednako zanimljiv bilo da ste učesnik na tribinama ili na parketu/travi. Za tenis to većina ne bi rekla, za njegovu publiku više vezujemo neko džet-setersko prenemaganje i odlaženje na tribine u štiklama, sakoima, ispeglani, sređeni, mirni, sve zavisno od statusa, pola i afiniteta. Tako je možda u Monte Karlu, u Beogradu ne. Ako bi situacija na fudbalskim tribinama mogla da se poredi sa energičnim rokenrol koncertom teniske tribine su bliže nekoj većoj džez ili bluz svirci. A ja sam bio raspoložen za neki bluz ovih dana izgleda pošto mi je to prijalo. Uostalom, u poslednjih par godina popularnost tenisa kod nas je u stalnom porastu i to je odlična stvar. U mom slučaju to znači da, dok prije nisam mogao izdržati da gledam više od jednog seta, sada budem nekoliko sati zakovan u stolicu gledajući neke zaista odlične mečeve (naravno uz dobro društvo, atmosferu, piće, pa i neku opkladu – srećom u poslednje vrijeme Nadal sređuje Federera pa stalno dobijam te opklade). Prenijeću vam samo par utisaka sa četvrt-finalnog duela Đoković – Troicki. Kad sam čuo da je Beograd dobio ATP turnir (red je bio zaista) smatrao sam da bi greška bila propustiti, i bio sam u pravu. Iako predstavlja najniži rang ATP turnira, imao je tu prednost da će imati makar jednog vanserijskog tenisera samim tim što Novak učestvuje u organizaciji pa je bilo prirodno da se takmiči. Ako ste mislili da su svakodnevne izjave da već sledeće godine Serbia Open možda preći u viši rang turnira klasično preuveličavanje i potkivanje žaba, kako to već ide kod nas, griješite. Organizacija je na najvišem nivou, teren je odličan (tvrda šljaka nalik onoj u Rimu), publika dobra i umjerena, sam kompleks pun svega i svačega. Postoji zapravo samo jedna primjedba – naime postavljena su samo dva metal detektora te većina (sem onih koji su VIP) od oko 7000 posjetilaca je morala da se gura i čeka u redu. Znam da su organizatori rekli da bi bilo dobro da se dođe ranije, ali redovi su se i napravili ranije, a opet je u pitanju radni dan, te i nije lako sve zapostaviti zbog tenisa (koliko god dobar bio). Mogao se taj prilaz malo poboljšati, jer ostalo postaje lako, ima mnogo volontera koji vas upućuju, pomažu i daju sve druge korisne informacije. Publika je bila zaista dobra, i ona je zapravo najveći adut turnira. Aplauzi, podrške obojici tenisera, gromoglasni aplauzi, uzdasi, pokliči, i sve to, vjerovali ili ne u poštovanju pristojnosti teniskog meča (kao na gorepomenutom džez-bluzu) uz neke duhovite opaske. Recimo naizmječno su se čuli povici „ajmo Novače“, „napred Viktore“ dok ih nije prekinuo uzvik „napred Conga“, ili recimo situacija nakon što je neko viknuo „ajde Nole“ došao je odgovor „ajmo Trole“ i slično. Uz smijeh svih na tribinama, taman kako treba. Tome treba dodati i pravljenje „meksičkih“ talasa prije meča, uz šta smo se svi dobro zabavili. Primjećujem da o samom meču nisam ništa rekao, ali koga to do tančina interesuje je već pročitao prilog nekog sportskog komentatora. S moje strane, samo bih rekao da je u pitanju bio vrhunski tenis, i da uz malo napretka Srbija može da se nada još jednom visoko rangiranom sportisti, jer je Troicki pokazao da ume mnogo toga. Nažalost, sreća je bila na Đokovićevoj strani te meč nije mogao da ode u još jedan set. U povratku kući, grad je bio pun, čuo sam da je večeras (petak) bilo nekakvo šoping veče. A sjutra veče sviraju Lenjingradski kauboji u Domu Sindikata i proljeće je u punom zamahu. Izgleda da je vrijeme da „Maj u Beogradu“ potisne taj april o kome se priča jer nas još puno lijepih stvari očekuje do kraja mjeseca.

Samo ti možeš da spaseš svijet

Za neki od svojih rođendana mi je željeno, između ostalog, da se okanem idealizma. Drugom prilikom da ne bi valjalo da to promjenim, ali da bih mijenjajući se u tom smjeru (od idealizma ka pragmatizmu) svakako bio sretniji. A opet, takođe mi je zamjereno zato što sam odavao utisak da želim da promjenim svijet. Priznajem da, sem u ovom drugom slučaju ne shvatam ove kritike? Da li iko smatra da je u svijetu sve kako treba, da je pravedan, ispravan, da nagrađuje dobre a kažnjava loše i tako dalje? Ne bih rekao. Naravno to su stvari u koje možemo vjerovati zato što nam je lakše zaspati ako mislimo da na kraju sve dobro ispadne i da pravda postoji. Ali ako zagledamo malo bolje u svijet, vidjećemo da je on daleko od toga. Čini mi se da sada u većoj mjeri shvatam Sartrovo gledište – istina će nas osloboditi i učiniti da niko ne može biti nevin. Zbog čega? Zato što će nas istina užasnuti, a kad smo užasnuti nevinosti više nema, ako i tada okrećemo glavu svjesni smo da griješimo ili smo jednostavno loši ljudi i budale. Sad mi se može zamjeriti da visoko postavljam neke standarde, da je fraza „svijet je loš“ pleonazam jer ovaj svijet i ne može biti drugačiji, ljudi su po prirodi podli i nepravedni, i šta god da uradiš ne možeš promjeniti tu prirodu. Čak i da napraviš neku malu pozitivnu promjenu, sa druge strane će biti toliko negativnih stvari da se to neće primjetiti. Sve ovo je najvjerovatnije tačno i teško je sumnjati, zapravo nadati se, u suprotno. Zašto ja onda sve ovo pišem, i zašto ovakav naslov? Kad kažem u njemu „ti“, ne mislim na nekog direktnog, na Supermena, Natčovjeka ili Artura Denta (svaki je heroj na svoj način) već na svakog ko ovo čita, ko misli i razumije neke stvari. Neke stvari su i na mojoj strani u ovoj raspravi, samo nisu tako lako primjetne, ali recimo tu je efekat leptira (učinite par malih dobrih stvari i ko zna kako će to odjeknuti i na koga uticati), onda ona Konfučijeva da se oko vrline stvara krug i naravno to da je kategorički imperativ („postupaj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude univerzalni zakon“) vjerovatno jedina etička teorema koja ukida laganje i sve drugo što bi smatrali grijehom a pritom ostaje autonomna (mada to neki pokušavaju oboriti). A ako je neka etika potpuno autonomna to znači da je savršena jer daje izlaz i rješenje za svaku situaciju. Možda je takav pokušaj osuđen na neuspjeh ali to ne znači da nije herojski. Na svakom od nas je da promjenimo svijet na način na koji mislimo da treba, a samim tim što postojimo, što svakog dana djelamo, osjećamo i mislimo mi ga mijenjamo, u većoj ili manjoj mjeri. Svako od nas može do neke mjere da proba spasiti svijet i zbog toga sam mišljenja da treba pokušati. Ne treba slijegati ramenima i pokrivati oči govoreći da to tako treba biti, kad god ugledamo nešto loše, nema te nevinosti i neodgovornosti više. Na kraju, umjesto što možemo zaspati zato što umišljamo da je svijet dobro mjesto, zamjenimo to mirnim snom zato što znamo da smo nešto učinili da svijet bude bolje mjesto. A tu odgovornost imamo prvenstveno prema sebi, onda i prema svojim bližnjima, precima i potomcima i svim dobrim ljudima na svijetu (a i takvi postoje, vjerovali vi to ili ne). Probajte, počevši od malih stvari i gledajte da li će to biti uzrok bilo kakvoj pozitivnoj posledici, a siguran sam da će ih biti više mada je i samo stavljanje osmjeha na lice nekome bez ikakvog razloga više nego dovoljna nagrada. Kao što rekoh, samo ti možeš da spaseš svijet.

Ekranizacije

Ponovo bi moglo da dođe do malog spuštanja lopte, budući da su maltene svi tekstovi ove godine predstavljali neko mudrovanje o životu, osjećanjima, nadanjima, stavovima pa možda i više od toga. Povod za ovaj tekst o filmovima je nedavna ekranizacija kultnog stripa Nadzirači (Watchmen). Sam film nije loš, prilično je vjeran stripu, možda najvjernije ispraćen predložak (nazovimo ga literarnim, iako je strip i malo više od toga) koji sam ja imao prilike da vidim, pa opet nije savršen. Otkud sad to? Za početak valja imati u vidu da je strip jedan od najhvaljenijih za koje znam, posjeduje kultni status i autori filma su to ispoštovali. Sam Alan Mur, kreator stripa koji je poznat po svom ograđivanju od ekranizovanja njegovih djela, je rekao da je ovo nešto najbliže što je moglo izaći na filmu po predlošku Nadzirača. A opet, kao što već rekoh, film nije savršen. Moglo bi biti da je u pitanju par izmjena, naizgled neprimjetnih u filmu koje malo mijenjaju cjelokupan concept, i tu bi vjerovatno zagriženi fanovi tražili odgovor. Ne bih se složio sa njima u tom pitanju. Fascinantno je do koje mjere film prati strip, najveći broj scena je potpuno prekopiran, glumci djeluju kao da su iskočili iz stripa, toliko naliče na svoj nacrtani uzor a suština je nepromjenjena. Dakle, grešku treba tražiti na drugom mjestu. Strip i film su dva drugačija formata, kao i film i knjiga, na kraju krajeva kao i filmska i tv produkcija i zato doslovnost u prebacivanju iz jednog u drugi nije dobra. Ako neko stvara filmove, kao i oni koji rade na stripovima ili knjigama, morao bi makar do neke mjere da bude umjetnik, da želi nešto da stvori i ako se toga odriče, već jednostavno kopira iz jednog formata u drugi, stvar neće ispasti dobra. Iz par vrlo jednostavnih razloga. Nijedno umjetničko djelo, pa tako ni recimo Nadzirači, nije savršeno i ako nešto doslovno prenosite, prenijećete i njegove mane, s tim što je vrlo moguće (kao u ovom slučaju) da one budu očiglednije i problematičnije a da, s druge strane, ne prenesete neke pozitivne strane koje bivaju između redova, atmosferu ili nešto treće. Drugi problem je da Zek Snajder i Alan Mur nisu ista osoba, kao ni Piter Džekson i Tolkin, Ridli Skot i Filip Dik itd. Imate dva različita čovjeka koji jednu stvar moraju vidjeti na različiti način i ako pokušavaju da prenesu djelo moraju ili izvesti dobru interpretaciju ili ne biti uspješni – tako što će interpretacija biti loša ili čisto doslovno prepričavanje koje nema razloga da nas zainteresuje. Zašto bi Piter Džekson pokušavao da nam ispriča Tolkinovu priču kada je jasno da je sam Tolkin može daleko bolje ispričati, dok gorepomenuti Skot recimo daje svoje viđenje nečega što je Filip Dik video na svoj način (u pitanju su naravno Gospodar Prstenova i Istrebljivač aka Blade Runner). Zato smatram da su najbolje ekranizacije one koje pružaju do neke mjere izmjenjenju viziju neke priče, uostalom nema objektivnih pristupa, kada nešto čitamo u našem pristupu određenom djelu ulazi cijelo naše biće, ako želimo da budemo neki objektivni odvojeni posmatrač, bićemo uskraćeni za bilo kakvo uživanje. Isto važi za ekranizovanje. Tvrdokorni fanovi bi se pobunili, ali pokušati doslovno prebaciti Gospodar Prstenova iz pisane u filmsku formu ne može ispasti odličan, zato i taj film nije ništa više do dobra zabava i prosječno filmsko ostvarenje. Nadajmo se da će Hobit ispasti daleko bolje, budući da je Del Toro kao režiser daleko ispred malog Novozelanđanina. Sa Nadziračima nismo imali tu sreću, to je dobar film, ali mogao je biti daleko bolji. Evo za kraj, po meni pet najboljih ekranizacija (ima možda i nekih boljih, ali ako nisam čitao literarni predložak nisam želio da ih uključujem, više je odnos ekranizacija – original te nema nekih bisera kao što su Dr Strangelove ili Stranputice).

1. Solaris – roman Stanislav Lem, film Andrej Tarkovski
2. 2001: Odiseja u svemiru – priča i roman kasnije Artur Klark, film Stenli Kjubrik
3. Istrebljivač – roman Filip K. Dik, film Ridli Skot
4. Grad grijeha – strip Frenk Miler, film Robert Rodrigez
5. Hogfather – roman Teri Pračet, film Vadim Džin

Logika srca ili o vjerovanju

Većina tekstova koje sam ovdje postavljao su bila plod nekih mojih razmišljanja i ideja, ponekad do neke mjere uzrokovani nečim što sam čitao, vidio ili čuo. Neke ideje su doduše možda pozajmljene ali ja toga nisam svjestan u trenutku. Tekst koji slijedi je drugačiji, više predstavlja kompilaciju raznih misli, ideja, radova koji mi se dopadaju i kojima se divim a idu na temu koju želim da predstavim. Logika srca je termin koji je prvi put upotrebio Blez Paskal, nažalost jedan od zapostavljenijih filozofa svog vremena (na račun Rene Dekarta i te škole mišljenja) mada je bilo onih koji su ga ispratili i napravili svoju filozofiju po uzoru na njega (od Kjerkegora preko Jaspersa, Sartra, Gabrijela Marsela...) i on označava svojesvrstan način na koji rezonujuemo. Srce ima svoje razloge o kojima razum pojma nema. On ovim želi da ukaže, između ostalog na to da razum nije jedino na šta treba da se fokusiramo, nebitan nam je dualizam um-materija (koju je postavljao Dekart) već imamo drugačiji dualizam u sebi, srce – razum. Za razliku od Dekartovih nastavljača (racionalizma, empirizima, Kanta, analitičke filozofije) koji su davali prednost razumu, Paskal nije davao prednost ijednom od ova dva, i objašnjavao zašto je to „srce“ bitno. S druge strane u naslovu stoji vjerovanje. Šta bi ono bilo? Znanje je istinito opravdanje vjerovanje, tako da su i sva naša „znanja“ i sva naša „vjerovanja“ u biti vjerovanja, a demarkacija se vuče u tom da li je to u šta vjerujemo tačno i čime obrazlažemo to u šta smo uvjereni. Ali nisam ovdje želio govoriti o svim uvjerenjima, već samo o određenom, vjerovanju u nešto, koje je, vidjećemo, analogno sa logikom srca. „Kako vjeruješ tako i jesi, vjera je bitak, vjerovati jeste biti“ je jedna od dvije Kjerkegorove predivne teze vezane za vjerovanje. Druga glasi ovako – „vjera započinje upravo tamo gdje mišljenje prestaje“. Vjera je dakle logika srca, tako ono funkcioniše, kada prestanemo sa racionalizacijom, kada prosto vjerujemo, onda smo pod uticajem logike srca. A zašto sve ovo pričam? Koji je značaj? Znamo šta je vjera, mada smo to vjerovatno do neke mjere znali i ranije, sad smo saznali šta je i logika srca, ali da postavimo svakodnevno filozofsko pitanje – čemu sve to? Sada ću prizvati nekoga ko nije filozof, već pisac duhovitih knjiga, neki tu književnost smatraju plitkom, a neki nalaze popriličnu dubinu u njoj. Da li su ovi drugi, među koje i ja spadam, bolje razumjeli ili su zapravo sami učitavali misli, nije zasad važno. Elem, radi se o jednog dugačkom isječku iz jednog romana Teri Pračeta a tiče se upravo vjere:

„Dobro“, reče Suzan. „Nisam glupa. Hoćeš da kažeš kako su ljudima potrebne... fantazije da bi im život bio podnošljiviji.“
NIJE NEGO. NIJE TI TO NEKAKVA RUŽIČASTA PILULA. NE. LJUDIMA SU POTREBNE FANTAZIJE DA BI BILI LJUDI. DA BI BILI MJESTO NA KOME ANĐEO U PADU SREĆE MAJMUNA U USPONU.
„A vila Zubićka? A Deda Pras? Mali...“
DA. TO JE DOBRA VJEŽBA. MORATE NAUČITI DA VJERUJETE U SITNE LAŽI.
„Da bismo lakše povjerovali u krupne?“
DA, KAO ŠTO JE PRAVDA. I MILOSRĐE. I DUŽNOST. I TOME SLIČNO.
„To uopšte nije isto!“
MISLIŠ? ONDA UZMI SVEMIR I SAMELJI GA U NAJSITNIJU PRAŠINU, PA JE PROSEJ KROZ NAJFINIJE SITO I POKAŽI MI ATOM PRAVDE I MOLEKUL MILOSRĐA. A TI... – tu Smrt odmahnu rukom – TI SE I DALJE PONAŠAŠ KAO DA U SVEMIRU POSTOJI NEKAKVA... JASNA PODJELA NA DOBRO I ZLO.
„Da, ali ljudi moraju da vjeruju u to, ili bi sve bilo besmisleno...“
UPRAVO TO TI I KAŽEM.
Očajnički je pokušavala da sredi misli.
DVIJE GALAKSIJE SE VEĆ MILIONIMA GODINA PRIBLIŽAVAJU MJESTU SUDARA, iznenada reče Smrt. NEMOJ MI REĆI DA JE TO PRAVEDNO.
„Dobro, ali ljudi ne razmišljaju o tome“, reče Suzan. Tamo negdje, postoji jedan krevet...
TAČNO. ZVIJEZDE SE RASPRSKAVAJU, SVJETOVI SE SUDARAJU, U SVEMIRU GOTOVO DA NEMA MJESTA NA KOME SE LJUDI NE BI SMRZNULI ILI ISPRŽILI, A VI I DALJE VJERUJETE DA... DA JE KREVET NEŠTO NORMALNO. TO JE POTPUNO NEVJEROVATAN DAR.
„Dar?“
O, DA. VRLO POSEBAN OBLIK GLUPOSTI. MISLITE DA JE ČITAV SVEMIR U VAŠIM GLAVAMA.
„Sad ispada da smo svi ludi“, reče Suzan. Lijepo, topao krevet...
NE. VAMA JE POTREBNO DA VJERUJETE U NEŠTO ŠTO NIJE ISTINA. KAKO BI SE INAČE JEDNOM OBISTINILO?

Izvinjavam se na dugačkoj digresiji, mislim da nije moglo kraće. Možda vam se čini banalnim, ali nije nemoguće da je sve ovo tačno. Pravda, milosrđe i dužnost suštinski ne postoje u ovom svijetu jer zakoni prirode nisu mogli da ih stvore. Jedino bi mogao Bog da ih stvori, ali onda one i dalje ne bi postojale u ovom svijetu, već bi zavisile od nas. I jedino time što vjerujemo, što upražnjavamo logiku srca mi to možemo učiniti istnitim. Pogledajte oko sebe, vidite li milosrđe samo po sebi? Ili pravdu? Jedino vidite ljude, nažalost malobrojne, koji je upražnjavaju, koji svojim djelovanjem čine da ti principi postoje. Ako vjerujem u pravdu, ponašam se pravedno, a taj princip važi i obratno. Čineći pravedna djela, ja vjerujem u nju, vjerujem da pravda postoji za sve, i do neke mjere činim da to moje vjerovanje postane istina. Kako vjerujem tako i jesam. Zbog toga mogu da mislim da je krevet nešto normalno, mogu da spavam a na kraju dana to je jedino što je bitno. Ove stvari važe za mnogo šta drugo, laž je trenutno da je neko od nas pisac, al ne znači da vjerovanjem neće to postati, laž je da vas voli neka osoba koju volite, i opet ne znači da vjerovanjem možda jednog dana to neće postati istina. Poenta je da biramo u šta vjerujemo, mi smo zapravo te laži koje svojim vjerovanjem i činjenjem pokušavamo proizvesti u istinu. Ako su te laži velike stvari pravednost, ljubav, sreća i neke manje kao što su određeno zanimanje, dnevna rutina, spoljašnji izgled, one su te koje nas oblikuju i po kojima nas mogu prepoznati. A do njih dolazimo logikom srca. Na kraju krajeva, nije loše vjerovati i u nešto što nikad neće postati istina, ali za šta znamo da je lijepo i ispravno, i to može biti bilo šta. Kao što je Dostojevski rekao, ako sva ljudska nauka dokaže da Isus nije postojao, ja ću opet radije ostati sa njim. I to ga čini čovjekom vrijednim divljenja. Da zaključimo opet sa Kjerkegorom – „vjerujem, naime snagom apsurda, snagom vjere, po kojoj je za Boga sve moguće“.

Šta je pisac htio da kaže?

Koliko smo puta ovako nešto čuli u školi? Svako drugo djelo je moralo imati neku skrivenu poruku, te smo svi vrijedno tražili šta je pisac htio reći. Naravno, uz to je uvijek išao, ne tako maštovit ali, svakako tačan odgovor – to što je on htio da kaže je i napisao, nema potrebe za prevelikim mudrovanjem (sa nekim časnim i vrlo nečasnim izuzecima). Ali, nisam o tome htio da pričam, ovaj tekst je vezan za nešto drugo. Ovo pitanje postavlja izrazito često a da nismo ni sami svjesni. Taj „pisac“ mogu biti drugi ljudi, okolnosti, državno uređenje, sudbina, Bog. Mene posebno interesuje ovaj poslednji, pošto je On kao „pisac-autor“ najčešće prozvan iz naših usta. Ljudska priroda je sklona da na svaki način izbjegne krivicu, da sebe opravda na najoriginalnije načine, lovačke priče su u suštini čisto amaterstvo naspram ovoga. Jedina prava razlika je u tome što kad se opravdavamo nismo svjesni tih laži i izvlačenja, dok u lovačkim pričama jesmo. Da li je situacija nešto bolja ako nema Boga te nemamo tog nekog „pisca“ kome se možemo žaliti? Moje iskustvo se ne slaže sa tim, i ti ljudi nađu načina da se opravdavaju, da traže objašnjenje i da se žale ko zna kome. Zapravo kod njih se izgleda obistinila ona Sartrova da to što on smatra da nema Boga nije nikakvo olakšanje, to zapravo vrlo otežava stvari jer je mnogo teže održati čovještvo u nama ako nemamo nikakav autoritet na koji ćemo se pozvati, ako dolazimo ni iz čega i vraćamo se ni u šta. Dakle, ovaj problem postoji kod svih, svi težimo tome. Zbog čega je to tako? Na to je odgovor vrlo jednostavan, ljudi bježe od odgovornosti, teško im je preuzeti odgovornost kad biraju u koji će lokal otići da popiju kafu a kamoli za sopstveni neuspjeh. U takvim situacijama je nezaobilazno prvo opisati sebe, koji je u svakom smislu dobra, pametna i krasna osoba i onda zlu sudbinu i sve moguće činioce koji su tu divnu osobu spriječili da uspe te na kraju prozivati „pisca“, ili već nekoga, šta je htio da kaže i kako je to dozvolio. Postoji i druga varijanta, u kome se žalimo na nedostatak talenta u svemu, ili u to kako nikad nismo imali dovoljno dobru ideju, a bili bi sjajni pisci i muzičari, kako eto ništa nije dovoljno savršeno da bi započeli. Kad bi probali, možda bi i vidjeli u čemu valjamo, kada bi malo razvijali bilo koji talenat shvatili bi da ih imamo više nego dovoljno i da zapravo možemo da izaberemo koji je onaj koji nam se najviše dopada i koji bi da guramo do kraja. Opet s druge strane kada griješimo i svjesni smo toga, kada idemo na štetu drugih sklanjamo se pod floskule tipa „Bog zna da sam dobar“ pa će valjda sada pogledati na drugu stranu? Naravno tada nam „pisac“ nije problematičan, tada je sve u redu sa njim. Možemo i takođe da govorimo da znamo da je nešto dobro ili loše, da čak i znamo da smo učinili nešto što ne valja ali se onda krijemo pod sopstvenom neodgovornošću, „znam ja da je to loše ali nisam ja to htio tako da se desi, šta ću, neodgovoran sam“. Pa preuzmi odgovornost, jer si inače gori i od onog što čini zlo zato što mu je ćef. Ne kažem da je u životu uvijek sve pravedno, da nekad uradimo sve ispravno a da rezultat bude poražavajući ali to je život, niko nije rekao da će biti lako. Razmislite o tome da su vam se i neke dobre stvari desile same od sebe, da ste se maltene pustili niz vodu i samo gledali kako vam pristižu sve bolje i bolje okolnosti, kako uživate a da niste skoro ništa uložili u to. Bilo je takvih situacija zar ne? Šta je pisac htio da kaže? Možda da damo sve od sebe, jer to je jedino što možemo i da vidimo kakav će biti rezultat. Ako je loš, a vjernici smo, idemo po onoj – od Boga smo primali dobra, zar zla nećemo primati (jer ko zna kako se to uklapa u višu sliku)? Ako smo pak ateisti, to sve ionako nije bitno, mi gajimo čovještvo i dajemo maksimum zbog nas i ljudi do kojih nam je stalo, a pošto je sve bez smisla, zašto bi rezultati naših želja i njihovih ostvarenja bili smisleniji? Ogorčenost sama po sebi i nije tako loša (ali to već zahtjeva posebnu temu) bitno je da ne preraste u neko bolesno očajanje i samosažaljenje. Na kraju, ono zbog čega spavamo uveče je znanje da smo se potrudili, da smo učinili sve što smo mogli. Nije na nama da bude voljeni, proslavljeni, poštovani, to dolazi od drugih ljudi. Na nama je da volimo, slavimo vrijednosti i poštujemo zaslužne i da, trudeći se, možda jednog dana i mi to zaslužimo. Ako i ne zaslužimo, bitno je to da smo pokušali. I onda nam samo ostaje da se pomirimo sa sudbinom, da je ugradimo u sebe i nastavimo dalje.