Aksiomatizacija sebe

Uvesti matematički termin u neko filozofiranje ili ovu amatersku psihologiju koju ovdje neko vrijeme praktikujem nije nešto, samo po sebi, problematično. Sve tri discipline se dosta često druže, mada se to možda na prvi pogled ne bi reklo. Mala digresija za sve vas koji maštate da se bavite psihologijom – matematika će vam itekako biti potrebna jer se u današnjoj psihologiji morate nagledati i samo iskonstruisati gomilu statistika. Stručno rečeno, aksiom je iskaz koji se ne dovodi u pitanje, koga prihvatamo bez primjedbe. Zato što, da se slobodno izrazim „radi“ i zbog njega možemo izvoditi teorije pa i cijele discipline, kao što je recimo geometrija. U njoj je to česta i vrlo neophodna pojava, recimo iskaz tačka je nedjeljiva, za tako nešto nemamo dokaz ali nam je taj iskaz potreban da bi dalje sve funkcionisalo. Uzmimo čovjeka s druge strane, šta je ono čemu svako od nas teži? Prvi odgovor je pomenut ovdje nekoliko puta pa i u prošlom tekstu (za neupućene – sreća), ali trenutno nas to ne zanima. Sreća se ne možemo uzeti kao neki aksiom u nama. Ono za čim svako od nas uvijek težim su izvjesnost i sigurnost. Neki će odmah povikati da to nije tačno, da volimo neku misterioznost i neizvjesnost, da ima zavodljivosti u tajanstvenosti ali to je prolazno. Želimo da znamo da čemu smo, kako funkcionišemo, šta svijet misli o nama, kakav će utisak ostaviti neki naš potez i tako dalje. Zbog čega inače dozvoljavamo sebi da analiziramo toliko toga što radimo, da se iznova i iznova vraćamo na nešto što smo rekli. Vjerovatno se svako od vas nekad pohvalio kako je mogao prema toj i toj osobi da se ponaša slobodno, tj. da nije morao da razmišlja o tome šta govori ili šta radi, niti da objašnjava. Makar to nam pokazuje da konstantno moramo da analiziramo sve što radimo i što se dešava oko nas. Kakve sad veze imaju aksiomi sa tim? Poenta koju želim da izvedem je da svi mi robujemo nekim aksiomima ponašanja, imamo neke obrasce od kojih ne želimo da odstupimo. Neki od njih su simpatični i nema ni razloga da odstupimo od njih jer nam okupiraju neke momente. Recimo kada sabiramo ili se na drugi način zanimamo brojevima na auto-tablicama, idemo jasno određenim putem po trotoaru, ne gazimo na ivice i tako dalje. Kao što rekoh sve je ovo neškodljivo dok ne pređe u maniju. Problem je kada pravimo obrasce sopstvenog ponašanja i kada aksiomatizujemo sebe u velikoj mjeri. Kada ne dajemo šansu ni sebi ni drugima zato što „znamo“ da ne možemo da budemo u takvom prijateljstvu, da pričamo sa osobom tom tipa, da se vezujemo, da budemo vjerni, da pomognemo. Ovo ide do takvih „slučajeva“ da ima ljudi koji za sebe otvoreno kažu da su jednostavno loši ili da su neodgovorni (i šta oni uopšte mogu da urade povodom toga!?) i slično. Ovo su ta aksiomatizovanja, u sebi nađemo određeno ponašanje koje se možda ponovilo nekoliko puta i onda kada vidimo da bi ono moglo da se ispolji jednostavno ga tretiramo kao aksiom, ono je takvo i ja tu ne mogu ništa. Valjda se plašimo da, kao kada bi aksiome izvukli iz geometrije, tako bi izvlačeći ove aksiome u ponašanju uništili sebe. Problem je što je sve ovo pogrešno shvaćeno i što težimo tome da potcjenimo moć sopstvene volje. Niko od nas se nije rodio neodgovoran, loš ili ko zna kakav, naučili smo se takvom ponašanju i mada nikad nije lako kada nešto primjetimo u sebi da je loše, bilo po nas ili po ljude oko nas, treba to ispraviti. Aksioma u sebi se treba oslobađati, sem ako nismo sigurni da oni predstavljaju dobre stvari, jer su u suprotnom samo jeftini izgovori za sopstvenu glupost. Ako je najbolji izgovor koji možete dati na nešto to što ste neodgovorni, to je kao da niste dali nikakav odgovor. Treba preuzeti odgovornost i pobrisati te aksiome, na kraju krajeva niko drugi to neće učiniti umjesto vas, jer u suprotnom oni će se samo gomilati i zaboravićete da je to nešto loše, teže ćete primati savjete, smatraćete to urođenom falinkom protiv koje se možete boriti. A ako čak i u geometriji mogu da se izmjenjaju aksiomi i promjeni cio sistem, onda sigurno može i kod svakog pojedinca.

O smislu života

Budući da sam već par sedmica apsolvent studija filozofije ljudima nekako postaje prirodno da me pitaju ovakva pitanja, sad kad sam prošao kroz cijelu istoriju i kroz sve pravce (mada sam naravno samo zagrebao površinu) možda se očekuje od mene da tako nešto znam. Zašto ljudi upisuju filozofiju bez da se pitaju „čemu sve to“ i slične stvari. Neću lagati da sam nešto drugačiji, moj razlog studiranja „ljubavi za mudrost“ je iz toga što sam želio sebi da objasnim neke stvari i ako usput uspijem da ta saznanja prenesem drugima, tim bolje. Na kraju mogu reći da sam donekle i uspio u tome. Ali da se vratimo na temu. Možda će zvučati čudno ali smatram da se može odgovoriti na pitanje šta treba da bude smisao života. I moguće da je lakši od bilo čega što smo mogli očekivati ali istovremeno i težak preko svake mjere. Zavisi kako gledamo na stvari. Odgovor ne sadrži da treba što više da volimo, znamo, vjerujemo... ili pak da mnogo čitamo, šetamo, pričamo, odmaramo. Odgovor je da je smisao života što bolje shvatiti sebe i odatle će sve ostalo proizaći. Zbog čega je to tako? Ovo prvi odgovori koji su odbačeni predstavljaju nešto što se u filozofiji naziva akcidencijom, kontigentnim stvarima, onim što ne mora da bude. Možda nismo u mogućnosti da volimo zato što nikad ne upoznamo osobu koja nam je prava, ili čak ako je upoznamo desi se toliko toga da vam to onemogući. Nekome nisu bliski ili mogući znanje i prava vjera, neko ne umije da čita, ako smo invalidi ništa od šetnje, a neki drugi problemi nam mogu onemogućiti priču. Zato, ako tražimo smisao života, moramo tražiti ono što nije moguće, već ono što je nužno. A ako se pitamo o smislu našeg života, to odmah znači da postojimo, te jedino što nam se postavlja kao odgovor smo mi sami, jedino što je svakom od nas nužno je da se rodimo (inače ne bi ništa od ovoga mogli da postavimo) i da budemo jedno „ja“. I odatle se nastavlja, pošto je ono za čim svi težimo sreća, trajna i jaka, što bolje upoznamo sebe, to smo u većoj mogućnosti da shvatimo šta je to što će nas činiti srećnim i kako da dođemo do toga. Zato bi mogla i da se proširi ona prva formulacija – smisao života je da što bolje razumijemo sebe da bi mogli da budemo srećni. Smatram da ne možemo reći više od toga, jer ne možemo znati šta će koga od nas snaći u životu ili kako smo genetski predodređeni. Kako doći do toga? Na to pitanje već nemam odgovor i svako treba da nađe svoj način da sam sebe spozna i da pomoću toga dođe do sreće. Jer najstrašniji način da se živi je taj da se svojim otkrićima i bogatstvom svog duha cio svijet učini čarobnim, da se objasni čitava priroda, a da se ne razumije samog sebe.

Optimizam

Ovo je posvećeno svakome ko uspjeva da očuva svoj optimizam, uvijek i u svako doba (mali padovi u cinizam se praštaju). Optimizam se smatra glupim, površnim, tupavim i čim sve ne, dok je pesimizam inteligentan, ispravan i sve što ide uz to. I u tome se slažu mnogi „mislioci“, smatrajući optimiste osobama koje imaju sreće pa i nemaju čega da se boje, ili su jednostavno glupi. Nema mnogo zabluda koje su veće od ove iz prostog razloga što je malo šta teže od pravog optimizma. Najlakše je kukati zato što je život nepravedan, ljudi prosti i glupi, poslovi teški, emocije neuzvraćene. I još jedna stvar, pesimista prvenstveno sebe čuva od razočaranja, kad se ničemu ne nadaš i ništa ne dobiješ, sve je u redu. Važnije je ne izgubiti nego pokušati da dobiješ i propasti. Optimisti je teže, zato što on prolazi kroz sve to jednako kao pesimista a uspjeva da zadrži nadu. Njemu ili njoj se dešavaju podjednako glupe stvari, osjećanja nepravde, bezobrazluka, sitnih i ogromnih podvala a svejedno ostaju to što jesu. Za to je potrebna ogromna snaga. Optimizam se ne izvlači iz spoljnog svijeta, kao što je slučaj sa pesimizmom, već isključivo iz sebe. Vrlo su rijetke situacije kada vidite da je dobro pobjedilo, da je pravda zadovoljena, da ste dobili i više od onoga što ste uložili, pa opet neko može istrajati uz sve to, ostati optimista. Kao što rekoh, to zahtjeva ogromnu snagu, onaj koji se rve sa samim sobom (jer sve razumno u vama vam govori da se ničemu ne nadate, da budete pesimistični) a onda sa svijetom je u svakom zamislivom smislu snažna osoba. Bio je ovdje prije nekog vremena tekst nazvan „lažni romantizam“ kao jedno pesimističko držanje propalih i nerealnih ideala. Optimizam bi onda bio vjerovatno jedini pravi romantizam, ne udaranje glavom o zid i kukanje zbog ideala (koji su nekako uvijek nedostižni) već držanje za ideje, one koje vode čovjeka napred i kad je teško, kada izgleda da nema smisla nastavljati. Kao što je teško ostati optimista zbog razočaranja koja nas stalno stižu, to stanje je i ljekovito sa neke strane, jer nas tjera da se smijemo, da se nadamo da će ovog puta stvari odigrati onako kako se nadamo. Na kraju krajeva to stanje uma nas tjera da damo sve od sebe, da možda i promjenimo svijet u mjeri kojoj je do nas, a time i da budemo bolji ljudi. Pesimizam je u tome jedno samodovoljno sažaljevanje, odustajanje i vječito kukanje. I ne treba zaboraviti, optimisti oko nas zrače, zarazni su svojom pozitivnom energijom, i mogu da nas podignu iz većine padova, uvijek bi željeli da imamo nekog takvog pored sebe. Zato poručujem svim optimistima da ne vjeruju „mudrima“ koji osuđuju njihov stav, zato što je takav stav jednostavno najbolji (latinski optimus = najbolji), hrabar i ispravan. A ko vam kaže da se vaša nadanja, vaše želje pa čak i fantazije neće ispuniti, bar ovaj put? I to treba govoriti i misliti iznova i iznova. Optimista možda gubi nebrojeno mnogo puta (daleko više od bilo kog pesimiste), ali kada pobjedi, ta pobjeda će nadoknaditi sve te poraze.

Let There Be Rock

I bi rokenrol. Bila su i svjetla i bubnjevi i gitare i svega drugog o čemu gorepomenuta pjesma govori. Ali najviše je bilo dobrog provoda i pozitivne energije. Za početak da razjasnimo jednu stvar. AC/DC je moj omiljeni bend iz osnovne i srednje škole, bend na čiji koncert čekam od trenutka kada sam krenuo da idem na dešavanja ovog tipa te bend čiji sam veliki fan. Zato zaboravite na svaku objektivnost ali valjda će o koncertu AC/DC-a pisati njihov fan a ne fan Madone, Enrike Iglesiasa ili Željka Šašića? Dan kada je najavljen njihov koncert u Beogradu me je pretvorio u čovjeka koji broji dane a karte su ubrzo kupljene. Sama činjenica da je i pored visoke cijene ulaznica (najjeftinije su bile 3900 dinara) bend uspio da rasproda stadion Partizana i da je na tom mjestu okupio preko 40 000 ljudi je više nego pohvalna i govori o tome kakav status Australijanci imaju kod nas. Eto jedna stvar u kojoj smo isti sa svijetom, jer njihovi koncerti su svuda rasprodati, čak i u gradovima u kojima su svirali po nekoliko dana zaredom. Po gradu ste tog dana mogli da vidite sve generacije u majicama benda a već od 16 časova stadion je krenuo da se puni, a ja sam ušao oko 18 sati. Prvi utisak kada sam vidio ogromnu binu, shvatio šta slijedi i pomislio da sam na mjestu na kojem će da svira takav bend je bio takav da sam odmah uskliknuo a neki ljudi su se okrenuli, valjda imajući isti osjećaj povikali sa mnom „jeeeee“. No, prava ekstaza će tek uslijediti. Prvo je nastupila Amajlija iz Novog Sada koju većina nije ispratila, pogotovo moje društvo i ja koji smo pokušali da se nekako umuvamo u fan pit. I to nam je na kraju uspjelo. Uslijedio je Answer, hard rock bend iz Sjeverne Irske čiji pjevač je klonirani Robert Plant i po izgledu i po fantastičnim glasovnim mogućnostima. Ne pamtim kada je neka predgrupa ovako podigla sve na noge i odmah su krenuli komentari – kada dođem kući moram ovo skinuti i slično. Nadam se da ćemo sledeći put moći da ih slušamo sa pažnjom koju zavređuju jer ovako smo samo čekali stare majstore i nismo odgovorili na njihovu svirku onako kako zaslužuju. Mrak je počeo da pada i postavljalo se vječito pitanje – koliko će da kasni koncert? Ali, i tu su nam spremili iznenađenje, par minuta prije devet na video bimu je išla duhovita animacija o rokenrol vozu koji se ubrzo nakon pojavio i dominirao centrom bine a bend je istrčao i krenuo sa novim singlom Rock 'n' Roll Train. Ređaju se hitovi, uglavnom sa albuma koje je bend radio još dok je Bon Skot bio pjevač, ali ima i nekih kasnijih. Publika je u ekstazi, svi skaču, pjevaju, vrište dok Brajan Džonson i Angus Jang trče po bini, glupiraju se a istovremeno savršeno rade svoj posao. U tom početnom dijelu publika najbolje prihvata Back in Black, Dirty Deeds Done Dirt Cheap i Thunderstruck kada na video bimovima dominiraju gromovi, logično. Bučniju publiku na pjesmama koje su znali teško da ste mogli da vidite na nekom drugom koncertu, zato što je nerijetko nadjačavala bend. Tu dolazimo do još jedne stvari, a to da se mnogi žale da su ljudi znali samo one najpoznatije pjesme. Mora se imati u vidu da kada okupite ovoliko ljudi na jednom mjestu ne možete očekivati toliko fanova kao na koncertima na koji dolazi par stotina ili hiljada ljudi. Ovdje su bili i oni najzagriženiji fanovi, među kojima su neki i već vremešni, ali i ljudi koji znaju za AC/DC ali im nije toliko bitan bend no ne žele da propuste spektakl. I svako ko nije došao može da se kaje. Angus Jang je vjerovatno jedini matorac (uz to veoma ružan) kome će ljudi skandirati dok se skida, i to još uz pjesmu The Jack. Ogromno zvono se spušta sa vrha bina i kreće poznata Hells Bells i bend nastavlja u istom ritmu izvlačeći iz sebe a i iz publike poslednji gram snage. U bilo kojem trenutku u kom nije došlo do odgovarajućeg odgovora publike bilo u vidu aplauza ili urlika to je bilo prvenstveno zato što je to bilo fizički nemoguće konstatno iskazivati oduševljenje. Najbolje su naravno čuvali za kraj, ređajući rokenrol klasike You Shook Me All Night Long, TNT, Whole Lotta Rosie i Let There Be Rock. Na TNT svi pjevaju kao jedan, tokom Rouzi se pojavljuje lutka visoka nekoliko spratova koja jaše lokomotivu, a Let There Be Rock traje skoro 15 minuta sa maratonski savršenom solažom gospodina Janga (ako ga možemo zvati gospodin). Vrhunac je uslijedio kada je Angus dotrčao u na malu binu u sredini publike koja je mostom bila povezana sa glavnom na kojoj je nastavio da prži po gitari a konfete se razletele svuda po stadionu. Za to vrijeme na bimovima su se ređale slike albuma što je sasvim prigodno jer ako neki bend treba da pjeva himnu rokenrola (a to ova pjesma jeste) i da bude znak tog žanra, to je AC/DC. Sestra me pita, zar se ovakve stvari ne čuvaju za bis i kraj? Ja klimam glavom, ali i odgovaram – uglavnom da, ali ovi imaju nešto bolje. Bend napušta binu da bi se vratio za bis i Highway To Hell posle koje se na raznim djelovima bine raspoređuje 12 topova i može da počne završna For Those About To Rock.

Stand up and be counted
For what you are about to receive
We are the dealers
We'll give you everything you need

Brajan pjeva iz svega glasa i na refrenima publika odgovara gromoglasno FIRE, nakon čega redom topovi ispaljuju plotune. Pozdravom “We salute you Belgrade”, bend nas konačno napušta i ide u dalje rokenrol pohode. Možemo na kraju reći da je falila možda poneka pjesma, recimo Problem Child ili Jailbreak, ali kada bi od njih tražili da nam odsviraju sve što želimo čuti koncert bi morao trajati makar 5 sati. Ovaj koncert je takođe bio maksimalno profesionalan, te smo dobili šou koji smo platili, kakav dobijaju i ljudi u Sidneju, Parizu, Njujorku, nema razdvajanja publike za ovu ekipu i to je pohvalno. Od ljudi koji postoje 39 godina samo se tome možemo nadati a ne i nekoj prevelikoj improvizaciji ili riječima tipa “vi ste najbolja publika” koje su srećom izostale. Spektakl (riječ koja se u Crnoj Gori lijepi uz sve i svašta, ovdje je zaista prigodna) kakav se rijetko viđa, sigurno najbolji koncert kojem sam prisustvovao, domaći zadatak za sve, da uklope i dobre zarazne pjesme, pirotehniku i specijalne efekte, sa ogromnom količinom pozitivne energije, pravim odnosom sa publikom te definicijom engleskom izraza “blow your mind”. Danas na ovom nivou to vjerovatno niko ne može. Za mene ostaje sjećanje da sam bio na ovako nečemu, da sam u trenutku kada sam shvatio šta se događa (a trebalo mi je par pjesama), da je ovaj bend na samo 5 metara od mene, osjetio takvu ekstazu, želju da se smijem dok skačem i pjevam, ali i da mi krenu suze na oči od nekog neopisivog osjećaja sreće. Ovaj tekst nije nešto dobar, već pokušaj jednog fana da vam prenese svoj osjećaj odličnog koncerta. Nadam se da ćete ga tako i tretirati. A bendu možemo samo poručiti, ostanite najbolji i dođite nam opet.

Towel Day

Sjutra će gomila matorih jugonostalgičara da priziva Tita, prisjeća se dana mladosti i sletova. S druge strane biće i onih koji će negodovati i kritikovati i sistem i ljudi koji žale za njim. Ja neću biti ni u jednoj od te dvije grupe jer, žaliti za propalim sistemom i njegovim vođom je prilično paradoksalna stvar a kritikovati sistem kojeg odavno nema niti će ga ikad više biti je jednostavno uzaludno i nepotrebno. Da usput citiram Daglas Adamsa – Bilo kome, sposobnom da se dokopa predsjedničkog mjesta, ne bi trebalo dozvoliti da obavlja taj posao. A naročito ne skoro četrdeset godina. Dan koji ću ja obilježiti sa prijateljima sjutra je vezan upravo za Adamsa i zove se Towel Day – Dan peškira (predmet, ne karakterna osobina). Kada je Adams iznenadno preminuo 11-tog maja 2001. godine (u svojoj 49-toj godini) tri dana nakon jedan od fanova je na svom forumu predložio da se 25-tog maja, dvije sedmice nakon autorove smrti poštovaoci lika i djela okupe gdje god da su i nose peškir sa sobom tog dana. Ovo je za početak potvrdilo da je Daglas bio u pravu kada je rekao da se loše vijesti brže kreću od svjetlosti, za njih važe posebna pravila. Peškir je naravno bio prirodan izbor budući da je u svom kultnom djelu „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ Adams naveo peškir kao veoma praktičnu stvar koju svaki galaktički autostoper uvijek mora imati sa sobom. Ako dosad niste čitali Vodič, napravili ste veliku grešku jer je to najduhovitije djelo prošlog vijeka, a možda i jedno od najduhovitijih uopšte. Avanture Artura Denta i njegovog vanzemaljskog prijatelja Ford Perfekta nakon što izbjegnu razaranje Zemlje (rušenje radi pravljenja novog galaktičkog hipersvemirskog autoputa) koje ih vodi da upoznaju najluđe likove svemira (prvenstveno Zaphod, predsjednik galaksije i Marvin, najmrzovoljniji android ikad smišljen), vide prve i poslednje dane Univerzuma, saznaju suštinu Zemlje i odgovora na pitanje o životu, vaseljeni i svemu ostalom (-42-), pročitaju Božiju poruku i još mnogo toga. Vodič odavno uživa kultni status u literaturi, zanimljiv, kvalitetan i duhovit istovremeno, dok su neke fraze i ideje odavno prešle granice običnih riječi u knjizi. Ako ukucate „answer to universe life and everything“ google kalkulator će vam izbaciti odgovor 42, fraza „bez panike“, peškir i još mnogo toga među poštovaocima i svima upućenima su van svih svakodnevnih značenja. Šta je još lijepo u ovom događaju? Danas ne znam da li postoji ijedan dan u godini koji nije posvećen nečemu, ali je dobar broj njih ipak oličen, sponzorisan od nekih korporacija, država, sistema a ovo je ideja jednog običnog čovjeka koju obični ljudi obilježavaju. Nema velikih imena koja stoje iza svega, nema reklama i novca, već samo ljubitelji jedne dobre knjige (iz pet djelova) i jednog velikog pisca koji se druže i vjerovatno piju u njegovu čast (sa sve peškirima naravno). Jedan lijep pokazatelj da iz globalizacije može nešto dobro da izađe, jedna zdrava razmjena ideja koja u sebi ne nosi ništa loše po bilo koga od nas. Zato, svim ljubiteljima Vodiča i Daglasa Adamsa poručujem, sjutra ne zaboravite peškir i samo bez panike. A Daglasu još jedan pozdrav i hvala na svim ribama.

Kiša

Koja je vaša omiljena vremenska prilika? Da li ste se zapitali nekad? Otprilike svi imamo omiljena godišnja doba i pretpostavljam da sa tim vežemo i vremenske prilike, prirodno ko voli ljeto, voli i sunce, zima ide sa snijegom, jesen sa kišom a proljeće je za one koji se ne mogu odlučiti. Ja sam valjda jesenji tip, mada ne samo zbog kiše. Napolju trenutno pljušti, u Beogradu su dugačke kiše nažalost rijetke ovih godina i ova baš dođe kao osvježenje, ne samo zato što je vrućina. Zašto je čovjeku moguće da se veže za kišu, iako je većina ne voli, bježe od nje, skrivaju se pod kišobranima, loše se osjećaju? Za mene postoji više razloga. Zamislite onaj trenutak kada na vas pada, gledate u oblake i negdje vidite u daljini da se probija po koji sunčani zrak i recite da to nije prirodno ljudsko stanje? Pritisnuti smo nečim tužnim, jer kiša u sebi ipak nosi neku tugu, a negdje u daljini nam se probija jedan svijetli trenutak, neka budućnost, možda ne tako daleka koja će biti bolja od ovoga što je sada pred nama. Kada je samo sunčano to onda predstavlja jedno stanje kolotečine koja nas muči, kroz vrućinu recimo dok je kiša pokretna, stalno novi problemi, stalno nove borbe uz nadu da će biti bolje. Šetati na kiši je takođe ljepše od svega drugog, skakati po barama ili oko njih, osjećati vodu na glavi i biti istovremeno i sam i sa prirodom, a ako imate društvo u toj šetnji onda ste neumitno povezaniji nego inače, zajedno nosite makar jedan problem i jedno buduće stanje, pa neka se ono svede i samo na nastupajuću prehladu, opet postoji momenat zajedništva. Posle kiše se razvijaju određeni mirisi koji prije nisu postojali, a takođe nailazi i sunce, i mi možemo vjerovati da svijet zaista funkcioniše tako, da nadolazi nešto bolje i ljepše. Kada izađete iz neke lične tegobe, postajete jači, odlučniji, bolje razumijete sebe i svijet oko sebe, sposobniji ste, tako i kiša možda daje snagu. A ako ste unutra, čitati je daleko ljepše zavaljen u krevetu ili dobroj fotelji, sa otvorenim prozorom, jedino sa muzikom kiše koja dobuje nego u bilo kojem drugom stanju. Slušanje lagane džez trube se može tu uključiti, daje poseban šmek cijelom ugođaju a i grmljavina s vremena na vrijeme daje poseban pogled na stvari. I za kraj, ne moram vam govoriti da štagod radili u pravom društvu biva ljepše ako kiša pada, bilo na vas, bilo napolju.

Serbia Open

Sestra mi u poslednje vrijeme prebacuje kako sam se ulijenio, i kako ne može da me zamisli da se ponovo bavim nekom fizičkom aktivnošću. Za takve situacije sam imao samo jedan odgovor – ja sam svoj dug društvu što se sporta tiče odradio. Jeste šala, ali zaista sam mnogo vremena proveo u sali trenirajući košarku kroz sve omladinske selekcije, te sam prirodno i bio na dosta utakmica. Košarka, kao i fudbal recimo, može biti podjednako zanimljiv bilo da ste učesnik na tribinama ili na parketu/travi. Za tenis to većina ne bi rekla, za njegovu publiku više vezujemo neko džet-setersko prenemaganje i odlaženje na tribine u štiklama, sakoima, ispeglani, sređeni, mirni, sve zavisno od statusa, pola i afiniteta. Tako je možda u Monte Karlu, u Beogradu ne. Ako bi situacija na fudbalskim tribinama mogla da se poredi sa energičnim rokenrol koncertom teniske tribine su bliže nekoj većoj džez ili bluz svirci. A ja sam bio raspoložen za neki bluz ovih dana izgleda pošto mi je to prijalo. Uostalom, u poslednjih par godina popularnost tenisa kod nas je u stalnom porastu i to je odlična stvar. U mom slučaju to znači da, dok prije nisam mogao izdržati da gledam više od jednog seta, sada budem nekoliko sati zakovan u stolicu gledajući neke zaista odlične mečeve (naravno uz dobro društvo, atmosferu, piće, pa i neku opkladu – srećom u poslednje vrijeme Nadal sređuje Federera pa stalno dobijam te opklade). Prenijeću vam samo par utisaka sa četvrt-finalnog duela Đoković – Troicki. Kad sam čuo da je Beograd dobio ATP turnir (red je bio zaista) smatrao sam da bi greška bila propustiti, i bio sam u pravu. Iako predstavlja najniži rang ATP turnira, imao je tu prednost da će imati makar jednog vanserijskog tenisera samim tim što Novak učestvuje u organizaciji pa je bilo prirodno da se takmiči. Ako ste mislili da su svakodnevne izjave da već sledeće godine Serbia Open možda preći u viši rang turnira klasično preuveličavanje i potkivanje žaba, kako to već ide kod nas, griješite. Organizacija je na najvišem nivou, teren je odličan (tvrda šljaka nalik onoj u Rimu), publika dobra i umjerena, sam kompleks pun svega i svačega. Postoji zapravo samo jedna primjedba – naime postavljena su samo dva metal detektora te većina (sem onih koji su VIP) od oko 7000 posjetilaca je morala da se gura i čeka u redu. Znam da su organizatori rekli da bi bilo dobro da se dođe ranije, ali redovi su se i napravili ranije, a opet je u pitanju radni dan, te i nije lako sve zapostaviti zbog tenisa (koliko god dobar bio). Mogao se taj prilaz malo poboljšati, jer ostalo postaje lako, ima mnogo volontera koji vas upućuju, pomažu i daju sve druge korisne informacije. Publika je bila zaista dobra, i ona je zapravo najveći adut turnira. Aplauzi, podrške obojici tenisera, gromoglasni aplauzi, uzdasi, pokliči, i sve to, vjerovali ili ne u poštovanju pristojnosti teniskog meča (kao na gorepomenutom džez-bluzu) uz neke duhovite opaske. Recimo naizmječno su se čuli povici „ajmo Novače“, „napred Viktore“ dok ih nije prekinuo uzvik „napred Conga“, ili recimo situacija nakon što je neko viknuo „ajde Nole“ došao je odgovor „ajmo Trole“ i slično. Uz smijeh svih na tribinama, taman kako treba. Tome treba dodati i pravljenje „meksičkih“ talasa prije meča, uz šta smo se svi dobro zabavili. Primjećujem da o samom meču nisam ništa rekao, ali koga to do tančina interesuje je već pročitao prilog nekog sportskog komentatora. S moje strane, samo bih rekao da je u pitanju bio vrhunski tenis, i da uz malo napretka Srbija može da se nada još jednom visoko rangiranom sportisti, jer je Troicki pokazao da ume mnogo toga. Nažalost, sreća je bila na Đokovićevoj strani te meč nije mogao da ode u još jedan set. U povratku kući, grad je bio pun, čuo sam da je večeras (petak) bilo nekakvo šoping veče. A sjutra veče sviraju Lenjingradski kauboji u Domu Sindikata i proljeće je u punom zamahu. Izgleda da je vrijeme da „Maj u Beogradu“ potisne taj april o kome se priča jer nas još puno lijepih stvari očekuje do kraja mjeseca.