Optimizam

Ovo je posvećeno svakome ko uspjeva da očuva svoj optimizam, uvijek i u svako doba (mali padovi u cinizam se praštaju). Optimizam se smatra glupim, površnim, tupavim i čim sve ne, dok je pesimizam inteligentan, ispravan i sve što ide uz to. I u tome se slažu mnogi „mislioci“, smatrajući optimiste osobama koje imaju sreće pa i nemaju čega da se boje, ili su jednostavno glupi. Nema mnogo zabluda koje su veće od ove iz prostog razloga što je malo šta teže od pravog optimizma. Najlakše je kukati zato što je život nepravedan, ljudi prosti i glupi, poslovi teški, emocije neuzvraćene. I još jedna stvar, pesimista prvenstveno sebe čuva od razočaranja, kad se ničemu ne nadaš i ništa ne dobiješ, sve je u redu. Važnije je ne izgubiti nego pokušati da dobiješ i propasti. Optimisti je teže, zato što on prolazi kroz sve to jednako kao pesimista a uspjeva da zadrži nadu. Njemu ili njoj se dešavaju podjednako glupe stvari, osjećanja nepravde, bezobrazluka, sitnih i ogromnih podvala a svejedno ostaju to što jesu. Za to je potrebna ogromna snaga. Optimizam se ne izvlači iz spoljnog svijeta, kao što je slučaj sa pesimizmom, već isključivo iz sebe. Vrlo su rijetke situacije kada vidite da je dobro pobjedilo, da je pravda zadovoljena, da ste dobili i više od onoga što ste uložili, pa opet neko može istrajati uz sve to, ostati optimista. Kao što rekoh, to zahtjeva ogromnu snagu, onaj koji se rve sa samim sobom (jer sve razumno u vama vam govori da se ničemu ne nadate, da budete pesimistični) a onda sa svijetom je u svakom zamislivom smislu snažna osoba. Bio je ovdje prije nekog vremena tekst nazvan „lažni romantizam“ kao jedno pesimističko držanje propalih i nerealnih ideala. Optimizam bi onda bio vjerovatno jedini pravi romantizam, ne udaranje glavom o zid i kukanje zbog ideala (koji su nekako uvijek nedostižni) već držanje za ideje, one koje vode čovjeka napred i kad je teško, kada izgleda da nema smisla nastavljati. Kao što je teško ostati optimista zbog razočaranja koja nas stalno stižu, to stanje je i ljekovito sa neke strane, jer nas tjera da se smijemo, da se nadamo da će ovog puta stvari odigrati onako kako se nadamo. Na kraju krajeva to stanje uma nas tjera da damo sve od sebe, da možda i promjenimo svijet u mjeri kojoj je do nas, a time i da budemo bolji ljudi. Pesimizam je u tome jedno samodovoljno sažaljevanje, odustajanje i vječito kukanje. I ne treba zaboraviti, optimisti oko nas zrače, zarazni su svojom pozitivnom energijom, i mogu da nas podignu iz većine padova, uvijek bi željeli da imamo nekog takvog pored sebe. Zato poručujem svim optimistima da ne vjeruju „mudrima“ koji osuđuju njihov stav, zato što je takav stav jednostavno najbolji (latinski optimus = najbolji), hrabar i ispravan. A ko vam kaže da se vaša nadanja, vaše želje pa čak i fantazije neće ispuniti, bar ovaj put? I to treba govoriti i misliti iznova i iznova. Optimista možda gubi nebrojeno mnogo puta (daleko više od bilo kog pesimiste), ali kada pobjedi, ta pobjeda će nadoknaditi sve te poraze.