Ljubav prema katastrofi

Kada se tekstu da ovakav naslov, nekako je logično pomisliti da se radi o filmovima. I to filmovima “sjajnih” režisera koje predvode Majkl Bej i Ronald Emerih koji su uspješno uništili maltene svaku iole poznatiju (za prosječnog Amerikanca) građevinu na našoj planeti. Naročito ako imamo u vidu da je nedavno izašao film katastrofe nad katastrofama – 2012. Ipak, nema sumnje da postoje kritičniji, informativniji i duhovitiji tekstovi od onog koji bi ja mogao da napišem o njima. Ono o čemu ja želim ovdje pisati je određena forma urođenog mazohizma koji svi imamo. Zbog čega, nije mi baš jasno. Pročačkajte malo svoje uspomene, bitne momente iz života, vaše težnje, odnos sa prijateljima, stare ljubavi. Mislim da, ako bi izvršili potpuno objektivnu analizu istih, bili frapirani koliko bitnu poziciju zauzimaju negativna sjećanja prilikom definisanja nekih stvari. Ljubav je tu najbolji primjer ali ne i jedini. Kada prizovete tu apstraktnu misao, koga i šta vidite? Ako se radi o „šta“ mogućnosti su velike i mogu u sebi uključivati potrebu da konsultujete najbližeg psihologa ili psihijatra, po izboru. Ali ako pričamo o „ko“ odgovor je jednostavan. Sigurno neće biti u pitanju osoba koju držite u najboljem mogućem sjećanju. To nekako uvijek izblijedi. Naravno, ta osoba vam je i dalja draga, želite joj sve najbolje u životu, srećni ste za njene/njegove uspjehe, ali kad pomislite “ljubav” ne pomislite na tu osobu, nažalost. Pomislite na nekog drugog. A taj neko ili vas je povrijedio, nije bio ono što ste mislili, možda su okolnosti uništile taj odnos, mogućnosti su velike ali je ishod isti. To sjećanje je u nekoj mjeri tužno. A nikad ne pamtite u toj mjeri osobe koje su bile mnogo bolje prema vama. Zbog čega je to tako? Postoje razni razlozi. O jednom sam već pisao, takozvani “lažni romantizam”, pretjerano romantiziranje ideje ljubavi kao nečeg tužnog i teškog, kao patnje i velike boli. Ovo je možda tačno al svakako nedovoljno. Ljubav je samo jedan primjer u kome se prisjećamo katastrofa. Isto je sa nekim drugim pokušajima, naše najveće želje su često one neostvarene, naša najbolja prijateljstva su nerijetko ona koja ne možemo imati, kao što su naše asocijacije na poduhvat češće one neuspjele. Ne govorim ovdje toliko iz svog iskustva koliko što sam slušao priča. Moguće je sledeće objašnjenje – kada naša dobra ideja ne prođe, imamo osjećaj o sebi kao o nekom antičkom heroju, velikom čovjeku, vizionaru, pa sve da se vaša ideja sastojala u formiranju novog rok benda ili kreiranju nove modne linije papuča. Bitno je da je “viša” sila zabranila, nije bitno o čemu se radilo. Bio sam na svadbi prije par mjeseci i tu nalazim još jednu potvrdu ove priče, da imamo ljubav prema katastrofi. Kada su najavljivali muziku, neko je rečeno kako je dobra prilika za goste da uživaju, “da zaborave na sve”. Na sve? Zar je toliko teško, jesmo li toliko opterećeni svakodnevnim i metafizičkim mukama da nam je par sati jela, pića i muzike na svadbi jedini način da odahnemo? Ili je stvar u tome što se pretjerano opterećujemo, što stvari koje su pozitivne vežemo za teške trenutke ne bi li sebe vidjeli kao antičke heroje i time dali mnogo više boje i važnosti sopstvenim životima i danima kojima možda nismo zadovoljni? Zar nije bolje jednostavno podići kvalitet života, vezivati prijateljstvo, pravdu, dobrotu, želje, ljubav za neke uspješne stvari i tako napredovati. Zaboraviti na katastrofu čak i kada pijemo, gledati na svijetlu stranu čak i kada je teško? Govorili su da se izgrađujemo isključivo u teškim i graničnim situacijama. Što će reći da baš tada moramo vezivati pozitivne stvari za ono što je pred nama, a ako je to nemoguće, onda nalaziti način da ispadne bolje sledeći put.

O čovjeku, ukratko

Ne volim da povezujem tekstove sa nekim aktuelnim događajem. Mislim da to nisam učinio nijednom dosad, ali ovo je na neki način posebna prilika, ne želim da se okoristim nečim što su aktuelni događaji da bi isticao svoje poente, nego da pomenem i ukažem na jednu svjetliju stranu oko koje nam je patrijarh pomagao. Danas nas je napustio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle, istinska veličina, koga su poštovali pripadnici svih vjera, kao i ateisti i uopšteno svi ljudi koji su znali ili čuli za njega. Ovo nije tekst o crkvi, a ni o vjeri, već o jednom čovjeku kao što sam naslov kaže. Prije nekoliko sedmica, ovdje je izašao tekst pod nazivom „Zaslužni građanin“ gdje sam sa žaljenjem zaključio da se narod obično okuplja oko političara, vojnih generala i sličnih vođa, a da nema prave volje kada treba ispratiti, pomenuti i slaviti istinske veličine. Drago mi je što mi je danas stavljeno do znanja da sam pogriješio u toj svojoj tvrdnji, makar za ovaj jedan put. Zbog čega? Dao bih za početak nekoliko ličnih primjera. Vijest da je patrijarh umro sam primio od jednog prijatelja, ubijeđenog ateiste, koji je uprkos svog neslaganja sa crkvom i idejom Boga uopšte bio prilično potrešen viješću. Rekao je da je tužan što je takva veličina otišla sa ovog svijeta, da je pitanje kada ćemo imati nekog takvog koga možemo zvati „svojim“, bio on svjetovni ili duhovni čovjek i da će otići da zapali svijeću Pavlu u pomen. Vršljajući po fejsbuku, popularnoj socijalnoj mreži, vidio sam kod mnogo svojih prijatelja, nezavisno od nacije, odnosu prema vjeri i crkvi, izraze tuge i saučešća, međusobnih prepiski punih riječi hvale i divljenja patrijarhu i iskrenih osjećaja bola. Kasnije sam otišao do crkve, tj. parohijskog doma (crkva u Baru je tek u izgradnji) da zapalim svijeću. A tamo sam vidio mnogo naroda, napolju je gorilo makar stotinu svijeća što je za jednu malu parohiju koja biva puna jedino na veliki praznike više nego lijepo. Vjernici i oni koji to nisu, pravoslavni i svi ostali, srbi, crnogorci i svi drugi su došli i odali svoju počast njegovoj svetosti. Malo sam provrtio najpoznatije informativne sajtove i komentare, pogotovo one na kojima se uglavnom mogu naći ružne riječi upućene pravoslavnoj crkvi. I tamo je većina komentara bila pozitivna, sa određenim stepenom tuge. Koliko mogu vidjeti preko televizije, izgleda da u Beogradu velika masa ljudi polako dolazi da se poslednji put pozdravi sa duhovnim vođom. O svim mogućim zvaničnicima nema potrebe da govorim. A ko je zapravo bio Pavle? Šta je govorio? U vrijeme početka građanskog rata u Bosni i Hrvatskoj govorio je da nijedno dijete, nijedna žena ili čovjek ne smiju biti povređeni samo zbog toga što su druge nacije ili vjere. Govorio je da to što smo se rodili u određenoj naciji, na određenom vremenu i prostoru nismo birali, ali to da li ćemo biti ljudi ili ne, naša je odluka, te moramo gajiti čovještvo u nama. Rekao je da treba da se pazimo neljudi, al još više da se pazimo da sami postanemo neljudi. Kada je Milošević krenuo da zavodi svoju diktaturu, crkva se držala po strani kao i uvijek, ali je Pavle ipak pisao da treba osloboditi Vuka Draškovića '93, da se ne smiju tući ljudi na demonstracijama, na kraju da posle '99 Slobodan mora odstupiti i pustiti nove snage. Iako je bio poglavar jedne prilično bogate i snažne crkve, uvijek je postio, vozio se gradskim prevozom, bio uvijek smeran i skroman, posvećen vjeri i vjernicima. I ono što je lijepo u svemu tome, prepoznat je kao takav. Kada se govorilo negativno o crkvi uvijek je postojao pozitivan primjer Pavla. Danas, kada se oplakuje njegova smrt, svi podjednako navode njegove nesumnjive vrline. Zaista, prelijepo je vidjeti da narod slavi i ugleda se na jednu nesumnjivo dobru osobu, na nekog ko nikad nije bio oportunista, ko nikog nije povrijedio i ko je izgleda uvijek bio na pravoj strani. Da se nadovežem na gorepomenuti stari tekst, lijepo je prepoznati nekog ko u svakom smislu zaslužuje da bude zaslužni građanin. I sada, ko je vjernik, ne treba da tuguje, zato što je Pavle očito bio pokazatelj svega što jedan pravi hrišćanin treba da bude, i ako Bog postoji, sad je sigurno na pravom mjestu. A svi vjernici su dobili jednog pravog i divnog zastupnika na onom svijetu. Takođe, ko i nije vjernik, a poštovao ga je, ne treba da tuguje. Prava je sreća u ovo vrijeme vidjeti da je neko poživio dugo i na kraju umro za ono što je vjerovao a na kraju da je slavljen zbog toga i da će njegove riječi i djela i dalje da žive među nama. Pa i ako nema Boga, opet je njegov život bio smislen, jer je živio u nadi i vjeri i davao je svima nama, uvijek pozivavši na ono što je dobro i lijepo. Završiću samo riječima Matije Bećkovića - "Niko u bučnije vrijeme nije govorio tiše, a da se čuo dalje, niko nije govorio manje da je rekao više, niko u bezočnije doba nije duže gledao istini pravo u oči."

Mitilini

Kad god se povede razgovor o mjestima koje želimo posjetiti, uglavnom se spominju jedne te iste lokacije. Neko želi u Pariz, drugi u Barselonu, London, Njujork, sjever Italije. Tu su uvijek i Prag, Sankt Peterburg i u najluđem slučaju veliki gradovi dalekog istoka. Suština je jedna, kada se radi o putovanjima, malo ko je originalan. A nerijetko ta mjesta, mala ili velika, zabačena ili iza ćoška, posjeduju više ljepote i zanimljivosti nego gradovi koji su isključivo turističke atrakcije. Ja nisam drugačiji od većine te mi nikad ne bi palo na pamet da dođem u Mitilini da nisam bio prethodno pozvan. Glavni grad ostrva Lezbos, čuvenog po najboljem uzu (grčki aromatični alkohol od anisa), maslinovom ulju i kao imenilac izvjesne seksualne orijentacije je mjesto koje svakako vrijedi posjetiti. Zadaću vam jedan, možda težak misaoni eksperiment. Probajte da zamislite Sutomore kao veći lučki grad, sa istorijom od preko dvije hiljade godina, daleko kulturnije i ljepše i dobićete Mitilini. Zato što je to grad čiji stanovnici žive na oko 20 metara od mora, a opet ima kuća koje idu daleko u brda, a vegetacija je spoj maslina, palmi i četinara. To je grad od 40 000 stanovnika, rodno mjesto Pitaka, Sapfo ali i Hajrudina Barbarose. Njime su vladali Grci, Flamanci, Đenovljani i Turci dok je obala današnje Turske udaljena svega 50 kilometara, vidljiva golim okom i danju i noću i na svega sat vremena trajektom. Kažu da se brže stiže do Turske nego do drugog kraja ostrva. A u sam Mitilini možete doći avionom iz Atine, Soluna ili Krita, te brodom iz većine grčkih i turskih luka. Ima nekoliko hotela različitog cjenovnog ranga ali je preporučljivije naći privatan smještaj. Grci su vrlo ljubazni i prijateljski nastrojeni prema nama i generalno vole ljude iz Crne Gore i Srbije. Zato obavezno napomenite odakle ste. Neki su me čak pitali znam li kada će biti sledeće velike demonstracije u Beogradu kako bi mogli gađati Američku ambasadu pošto su u Grčkoj policajci brutalniji. Od mjesta koje obavezno treba posjetiti tu je ogromni zamak čije najranije očuvane zidine datiraju iz šestog vijeka i u kojem možete jedan naspram drugog naći ostatke hrama posvećene Demetri, katoličku crkvu Svetog Jovana Krstitelja kao i turske Hamame. Takođe vrijedi posjetiti arheološki muzej, antički teatar i statuu Slobode na ulazu u luku, mada je i samo lutanje uskim i strmim ulicama nešto što bi moglo predstavljati zadovoljstvo. U najmanju ruku daće vam jasnu predstavu kako ljudi žive tamo. Od zanimljivosti izvan grada tu je okamenjena šuma, veliki rimski akvadukt i ljetovalište Petru. Noćni život je raznovrstan i svako može naći mjesto koje ga zanima. To podrazumjeva tradicionalnu grčku muziku, elektroniku i pop, alternativu, rok i metal ili džez i bluz. Cijene su nešto više nego kod nas kad se radi o pićima a hrana je u istom rangu. Ono što treba da imate u vidu je da „ne“, isto akcentovano i izgovoreno kao u našem jeziku znači „da“, otvorena šaka ispružena nadolje predstavlja najgoru uvredu, toalet papir se baca u kantu a ne u wc šolju. Takođe, što se saobraćaja tiče osjećaćete se kao kod kuće, jer ni vozači ni pješaci ne poštuju propise. Sad sve što vam ostaje je da sledeći put, kada se odlučite na odmor, dođete u Mitilini.

Balkaski špijun

Kada se završila moja prva prava i ozbiljna veza, da tako kažem, prva ljubav, kao i svako u sličnoj situaciji, bio sam pogođen i tužan. Iz nekog razloga i dalje dobro pamtim veče koje je usledilo i sa osmjehom ga se sjećam. Moja porodica je nekako saznala šta se desilo (uvijek je postojala neka tajna veza preko koje se svaka riječ o meni prenese, nije bilo bitno ko će prvi saznati, kada bi maltene momentalno i svi ostali ukućani bili upućeni) i dočekala sa riječima utjehe, pažnje i svim što ide uz to. Ono što mi je najsimpatičnije bilo je sledeće – moj otac je, bez ikakve najave otišao do prodavnice (a poznat je kao ne baš najvrijedniji), kupio par kesa čipsa, došao kod mene i predložio da gledamo jedan odličan a duhovit film – Balkanskog špijuna. Eto, ovo je drugi tekst zaredom u kojem ga spominjem, ne bez razloga. Možda me je zapravo to prvo spominjanje potsjetilo da jedno ovakvo djelo zaslužuje čitav tekst posvećen sebi. Ne želim da otkrivam toplu vodu, svima je već poznato da je to literarno jedno od najjačih djela Dušana Kovačevića (a kada se tako nešto kaže za jednog ovakvog pisca i dramaturga, to ima svojstvenu težinu) i da ga je ovekovječila gluma našeg najboljeg, a vjerovatno jednog od najboljih svjetskih glumaca Danila Bate Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića. Svi imamo po neku omiljenu scenu, da li je to trenutak kada Ilija i njegov brat Đuro špijuniraju u parku i Ilija nakon što padne sa drveta kaže „orao pao, orao pao“, ili možda javljanje na telefon – „možda niste okrenuli pravi broj, ali ste dobili onoga koga ste tražili“ te scena kada njih dvojica sa ponosom gledaju sliku Staljina... Izbor je ogroman, svaka scena je kultna. Koja je poenta ovog teksta dakle? O gledanju, čitanju, posmatranju nekih velikih djela danas i njihovom smislu, poruci i poenti koja se mijenja zavisno od toga da li se radi o drugačijem društvu, vremenu i prostoru. Smatram da je to možda i najbolji pokazatelj da je jedno djelo veliko, time se valjda dokazuje njegova univerzalnost. Kao što je za mene kritika jednog sistema, tj. njegovih produkata moglo da bude dobra zabava i način da sklonim misli sa trenutnog problema, tako i cijelo društvo danas može izvlačiti neke svoje, nove pouke. Kako danas gledati Balkanskog špijuna? Možda će zvučati paradoksalno, ali jedna takva figura kao što je Ilija Čvorović, paranoik, slijepi pristalica jedne ideologije i jednog vođe (Staljina) danas nam može samo predstavljati jednog pozitivca. Pritom mislim na sve ono što on priča, ne mislim da treba zatvarati i mučiti sumnjivog komšiju. Smiješno je da zaluđenik u jednom sistemu može biti glas savjesti u drugom. Pritom mislim na ovaj naš, danas. Ko je slušao hit benda Letu Štuke Minimalizam, zna da se pjesma posvećena korumpiranim političarima, „balkanskom“ kapitalizmu i sveukupnom kritičkom osvrtu na političku situaciju danas završava upravo riječima Ilije Čvorovića. Citirao sam ih i u prošlom tekstu, ali u sasvim drugom kontekstu (još jedan pokazatelj koliko različitih konotacija ima u tom dijalogu), ali riječi – nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima. Nije se rat ni završio a ti si se vratio sa pošteno zarađenim kapitalom. Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu. Da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude. Je li?“ Da je to, umjesto svom nesretnom komšiji, rekao maltene svim političarima, biznismenima, viđenim liderima iz civilnog sektora „od Vardara do Triglava“ mogli bi mu samo aplaudirati. Ovih dana je popularno da se zagovara ulazak u NATO savez, iz mnogobrojnih razloga i uz neizbježnu apologiju. Neki kažu kako smo zaslužili da nas bombarduju, drugi hvale NATO akcije čišćenja bombi koje su sami posejali (sa sve izrazima oduševljenja njihovom demokratičnosti). Eh, gdje nam je sad Ilija da kaže – i oprostiće ti Đura što te tukao. Šta se zapravo desilo? Jesmo li negdje skrenuli pa da nam jedan poludjeli lik iz filma postaje glas razuma, glas morala? Nisam upoznat sa tim ali mogu ovo reći – velika umjetnička djela valja iznova iščitavati, pregledati, mogu nam pomoći i ukazati da smo negdje pogrešno skrenuli. Balkanski špijun je jedno od njih. Pozdrav svima iz Atine (o tome u sledećim tekstovima)

Realizam i romantizam

U onome što znam o književnim pravcima tokom ljudske istorije literature, mogu reći da samo jedan iskreno ne volim, iz nekoliko razloga. To je ono što se naziva „realizmom“ pogotovo njegov francuski dio. Nastanak iste je bila reakcija na do tada dominantnu struju u književnosti – romantizam. Za razliku od optimizma, mističnosti i naglašavanja pozitivnih strana života, čovjeka, ljubavi, vrijednosti za koje treba umreti, realizam je zauzeo suprotnu poziciju. Kako mu i samo ime kaže, njihova želja je bila da pokaže ljude onakvim kakvim jesu, život težak koliko može biti i na svijet su generalno pesimistički gledali. Mišljenja sam da, u prikazivanju života onakvim kakav jeste, nisu više uspjeli od kolega iz romantizma. Razlog tome je prost, otišli su u drugu krajnost, prikazivali ljude gadnijim nego što mogu biti, pišući čitave romane bez ijedne makar prosječno pozitivne osobe, proglašavajući svaki ideal bezvrijednim i tako dalje. Ima naravno svijetlih primjera ali sve dok nije došlo do ujedinjenja ova dva pravca (kod Dostojevskog recimo) nismo imali pravo prikazivanje života kojem su realisti težili. E sad, zbog čega smatram romantizam boljim? Iako je jednako nerealan u prikazivanju života, njegove poruke su bolje, i danas tako zaboravljene. Dok nam realizam govori kako je sve crno, kako su ljudi u suštini prevrtljivi i samo gledaju svoje interese, romantizam gleda na svjetliju stranu života u kom i dalje postoje neke ideje i vrijednosti za koje se vrijedi boriti, nezavisno od rezultata, i sama borba je bitna. Realizam sa svojim pesimizmom nam možda može pomoći da bolje prođemo u nekim situacijama, ali će nas učiniti napornijim ljudima, sa kiselim stavom prema životu, vječito gunđajući. Romantizam nas pak može odvesti u oblake da potpuno izgubimo normalan stav prema životu ali s druge strane nas može naučiti nekim stvarima za koje se treba, dati nam snagu da uvijek istrajemo za određene ideje. Na kraju, sve zavisi od pojedinačnog čovjeka, treba i jedno i drugo imati. Čemu onda povlačenje ove teme i čitav ovaj tekst? Iz prostog razloga što se danas toliko uzima u obzir ono realno, a vrlo malo ono romantično (pogotovo ono istinski romantično, a ne neke lažno-patetične varijante). Shvatam da se želi dobro svakome kada mu se prebaci da je previše idealista, ili da je romantik, ali otkad je zabranjeno makar pokušati da se snovi učine živim, da se velike ideje realizuju? Zar je loše i postradati zbog tih ideja, ako na kraju dana znamo da makar možemo spavati zbog toga? Lako je gledati na stvari realno, vidjeti ih onakvim kakvim jesu, a teško vidjeti ih takvima ali željeti od njih proizvesti nešto drugačije. A kako stara grčka izreka kaže – „sve lijepo je teško“ dok jedna druga kaže da „sve što je lijepo je i dobro, kao što je sve što je dobro lijepo“. Zato, ne ubjeđujmo jedni druge da ne radimo ono što je i dobro i lijepo, pa makar bilo skoro pa nedostižno. Na neki način mislim da je ovo produkt današnjeg doba, kapitalizma. Ili je kapitalizam produkt „realistične“ prirode čovjeka? U glavama običnog čovjeka, socijalizam je ideologija koja se lakše prihvata i koja psihički bolje djeluje na svakog. Ali uz riječi Ilije Čvorovića – „nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki...“ iz legendarnog filma Balkasni špijun možemo samo da slegnemo ramenima što tako nešto nikad nije niti će moći da zaživi. Ne samo zbog pohlepnosti lidera, već i zbog običnog čovjeka. Onom bogatijem, uspješnijem, talentovanijem vjerovatno ne odgovara da bude jednak sa nekim koga ne smatra ravnim sebi, a iz iskustva znamo da dosta onih koji su siromašniji, manje sposobni i slično bi radije da se šlepaju uz ove uspješne i tako čine neki jadni prosjek nego da daju svoj maksimum i makar po zalaganju budu jednaki. Ima i onih koji su živjeli taj san, ali nedovoljno da bi ikad zaživio. Pa eto nama kapitalizma, tržišne utakmice i borbe, gdje je samo surova uspješnost mjerodavna za razliku od bilo kakvog osjećaja morala ili pravednosti. I to ide do te mjere da čak i veliki zastupnici kapitalizma govore da bi on morao biti “humaniji“ (Nikola Sarkozi, recimo). Da li to znači da je jednakost nemoguća i da nam je jedino moguće da živimo u surovom društvu bilo kojeg tipa? Ili je možda stvar u tome da previše obraćamo pažnju na ono što je „realno“, da u sebi i drugima gušimo romantičarsko-idealističe težnje, zato što su „glupe“ i zato što su samo jedno gubljenje vremena. Možda da stanemo i da zaista pokušamo neku od njih ostvarimo bi i našli sistem koji je ostvarljiv i dobar za sve, kao što bi usput mogli proizvesti neke druge apstrakcije u realnost. Ovaj tekst je vjerovatno konfuzan kao i sama materija, ali jedno ostaje – romantizam kao pravac, što idejni što umjetnički, ne bi smio da bude potlačen od strane realizma, kao što je danas.

Institucija

„Ah Ce, ti voliš jagnje, ali ja volim instituciju“

- Konfučije

Igrom slučaja sam prije neki dan čitao jedan intervju vezan za motiv glasanja crnogorske nezavisnosti koji je sasvim u skladu (mada na suprotnim polovima) sa gorenavedenom misli. Naime, izvjesni crnogorski intelektualac je rekao da je doktrina „država pa demokratija“ bila ispravna u to vrijeme, iako se po mišljenju te struje, ispostavilo da država koju su dobili (nezavisna Crna Gora) nije ispunila njihova očekivanja. Za ovaj tekst je nebitna cijela priča oko nezavisnosti već ćemo se samo fokusirati na izjavu „država pa demokratija“ i zbog čega je njen proizvod doveo do današnjeg razočaranja. Suština je da je u ovom slučaju država bila to „jagnje“, a demokratija „institucija“ (kakva takva, predstavlja ono čemu ova skupina teži). Da obrazložim citat i time povučem paralelu. Odgovor na pitanje Ceu, Konfučije je dao zbog toga što je od njega traženo da se založi za ukidanje žrtvovanja jagnjeta tokom zime da bi se tako narod osigurao od moguće gladi, iako je ovakav običaj vladao Kinom vjekovima. Zašto bi neko tako mudar odbio jedan, ipak zdravorazumski zahtjev? Osnov Konfučijevog učenja je zalaganje za skup etičko-religijski pravila života koje se zove „li“. Suština „lija“ je između ostalog u poštovanju starih običaja, kakvo je i izražavanje poštovanja određenim bogovima kroz žrtvovanja. Iako bi bilo praktične koristi u odustajanju od tog običaja tokom teških zima, Konfučije nije htio da to podrži zato što bi time istrgao jednu od glavnih institucija lija jer relativizovati značaj jednog običaja bi lako moglo da se odrazi na relativizovanje drugog, a time i relativizacije cijele institucije starih običaja. Samim tim, ako bi se ova institucija izvukla iz lija, on bi postao bezvrijedan, i otud dolazi citat na vrhu ovog teksta. Druge dvije institucije lija su socijalno-političko uređenje i etika svakodnevnog ponašanja. Kako to sada povezati sa pomenutim intervujom i jednim političkim stavom savremenog doba? Nažalost danas se previđa potreba za čitanjem i interpretiranjem klasičnih i modernih mislilaca te ostajemo uskraćeni za poruke koje bi nam danas mogle biti u pomoći. Smatram da bi čitanje samo ovog citata moglo pomoći u razjašnjavanju propasti ideje “države pa demokratije”. Šta su institucije jedne države, na čemu ona treba da stoji? To su prije svega njeno političko uređenje i građansko-nacionalna svijest. Ova ekipa je odlučili da je demokratija to uređenje koje žele, kojem teže i to nije sporno. Sporna je argumentacija. Ako smo odlučili da je demokratija taj sistem, kako možemo praviti državu ako do nje dolazimo na način koji znamo da je ne-demokratski te da će država počivati na instituciji koja je dijametralno suprotna od one koja se želi? Tu je ta greška u koracima. I zato je “država” o kojoj su oni pričali bila to jagnje koje je milije od institucije. Veća je želja bila dobiti nešto da bi se zadovoljile trenutne potrebne (imamo državu, nezavisni smo!) od onog što se smatralo dobrim, od institucije demokratske države. Samo da razjasnim još jednom, ja nisam neki ljubitelj i pristalica današnjeg vida demokratije, ali zastupam poziciju ovih mislilaca, i za potrebe ovog teksta, ako je za njih demokratija blagostanje, i za mene je. Treba navesti još jednu stvar, birajući jagnje u ovom slučaju nije samo odbačena institucija demokratije, nego je pravljena jedna druga institucija, tako da je svakim sledećim korakom sve teže kalemiti demokratiju na nju. Kao u priči sa Konfučijem, odstupanjem od jednog običaja žrtvovanja, zarad jagnjeta, rušila bi se cijela institucija i pravila neka nova, u kojoj poštovanje starih običaja neće imati to mjesto. Odstupiti od instituciji koju poštujemo, zarad kratkoročne dobiti, postavljamo presedan koji će dalje voditi izgradnje neke druge, neke koju nismo željeli i povratak na staro i željeno biće nemoguć. Ovaj tekst nije uperen na one kojima je dobro u Crnoj Gori danas, koji su dobili to što su htjeli. Oni su vjerovali u taj projekat ovakve Crne Gore i vjerovatno vjeruju i dalje, sviđalo se to nama ili ne. Uperen je ka ljubiteljima naknadne pameti, koji sada postupaju kao čovjek koji bi bacio nuklearnu bombu i onda se branio riječima – ali nisam znao da će eksplodirati. Jedna od prvih zakona kojima ovladamo je onaj o uzroku i posledici, a ako je uzrok u biranju jagnjeta, posledica će biti da nećemo imati instituciju. Jednostavno, nikakav drugi sistem nije mogao proizaći od ovakvog danas. Da je bilo više borbe za sam sistem, za tu demokratiju, a ne za samo ime države, možda bi rezultati bili drugačiji, možda se neki danas ne bi vajkali. No, to nikada nećemo saznati.

Moć jedne riječi

Šta je zajedničko najvećem broju zemalja danas? I to onim koje je nezamislivo porediti, recimo Švajcarskoj, Sjevernoj Koreji, Crnoj Gori, Srbiji, SAD, Južnoafričkoj republici i tako dalje? Pojedinačnim građanima su to možda mnoge stvari, ali na državnom nivou isključivo jedna – demokratija. To je vjerovatno najmoćnija riječ danas, nezavisno od toga kako shvatate njeno značenje, ona ima moć idola, zlatnog teleta. Demokratija je inače sistem vladavine najpoznatiji po svojoj primjeni u antičkoj Atini i predstavlja „vladavinu naroda“. Šta je to tada značilo? Značilo je da je nosilac suverenosti u Atinskom polisu bio narod, odnosno njegovi slobodni građani (osobe muškog pola, kada dostignu zrelost, a nisu rob ili stranac). Ovo je prilično restriktivno, mora se priznati, ali recimo u Švajcarskoj, žene su dobile pravo glasa tek u 1971. godini. A i tad je njihovo pravo glasa (a i pravo glasa muškaraca) bilo daleko manje od onog koje su imali u staroj Atini. Biti nosilac suverenosti je značilo da se periodično okupljala narodna skupština koja je odlučivala o svim bitnim odlukama za državu – recimo o ratnim planovima, odnosima sa drugim polisima, zakonima, porezu, svemu bitnom što možete da zamislite. Izvršna vlast se birala od svih tih slobodnih građana, nekad glasanjem, nekad izborima, te je svako mogao biti na nekoj bitnoj poziciji. Kada sledeći put kažete da je demokratija „vladavina naroda“ znajte da ovo predstavlja takvu vladavinu, jer su narod definisali malo drukčije nego mi danas (narod = slobodni građani). Danas je ovako nešto neizvodljivo, što je razumljivo, prije svega zbog daleko većih i mnogostruko puta naseljenijih država. Ali kako je moguće da je demokratija postala takva mantra? Kada neku odluku sprovodimo, bitno je da se kaže da je to demokratski, o čemu god da se radi. Kada se glasa onako kako vladaoci žele, onda se glasa demokratski, a kada želimo da osudimo naše neprijatelje, reći ćemo da su protivnici demokratije. Ovo je naročito zanimljivo jer u, sa našeg stanovišta, majke demokratije, Atini, situacija nikad nije bila takva. Platon je pričao da je demokratija jedan od najgorih sistema, jedino što je gore od nje je anarhija i u nekim slučajevima tiranija. Aristotel je smatrao da je demokratija (tj. republika, kao neka varijanta predstavničke demokratije koja stoji na jakim zakonima) ne pretjerano dobar sistem ali vjerovatno najprihvatljiviji za najveći mogući broj situacija. Herodot, koji je živio u doba najvećeg procvata tog sistema je dovodio u pitanje da li je demokratija najbolja opcija, i iako je smatrao da jeste, našao je za shodno da provjeri, za razliku od ljudi danas. S druge strane, maltene svaki ozbiljniji politički mislilac je smatrao da na različitom prostoru u različito vrijeme mora da se primjeni drugačiji politički sistem, da nema univerzalne vrijednosti, da bi donošenje jednog (recimo demokratskog) sistema na silu bilo gdje bio potpuno sulud projekat. Ovo važi i za najbitniju pristalicu predstavničke demokratije danas, Džon Stjuart Mila. Šta nam se desilo u međuvremenu? Danas postoji cenzura, ne smije se biti bilo šta što je u suprotnosti sa demokratijom, pristalice anarhije, monarhije, autoritarnog socijalizma, prosvećene diktature (aristokratije) su ostrakizovani na svaki mogući način. Svaki sistem se branio snažno, na svaki mogući način protiv svakog ko ga je dovodio u pitanje, naučili smo to na ovim prostorima dobro, kroz socijalizam-titoizam prije svega. Ali ovdje je zanimljivo da se demokratija danas brani netolerancijom, cenzurom i sličnim mjerama protiv čega bi zapravo trebala da se bori. Samo malo pogledajte oko sebe i vidjećete do koje mjere se pokušavaju marginalizovati bilo koji činioci koji ne prihvataju demokratiju kao svog idola. I to nije jedini nedemokratski istupak demokratija danas. Izglasaće se zakoni protiv kojih je velika većina građana i javnosti (vidi: Zakon o informisanju, Srbija), partije će podržati Ustav iako znaju da glasači čiji bi trebali da su predstavnici, ne žele taj akt (vidi glasanje za Crnogorski Ustav) ili pristupiti vojnom savezu protiv kojeg su se glasači na referendumu izjasnili (Slovenački ulazak u NATO). To bi trebala da bude vladavina naroda, onog istog naroda preko kojeg se izgleda gazi svakom mogućom prilikom. Svijet nije mnogo drugačiji. U Sjedinjenjim Američkim Državama, predsjedničkom sistemu (dakle mjesto centralizovanja vlasti je predsjednik) na snazi je zakon koji dozvoljava da pobjedi kandidat koji ima manje glasova, zbog specifičnog sistema elektorskih glasova po državama. Evropska Unija će donijeti Ustav, građani ga oboriti na referendumu, pa će onda isti taj Ustav donijeti kao sporazum, pošto za to nema direktnog izjašnjavanja glasača. Osim u jednoj zemlji koja će ga oboriti. I onda će morati da glasaju opet, dok ne glasaju po volji vlasti. Vladavina manjine, ne vladavina naroda. Šta sve ovo govori? Da je moć jedne riječi toliko jaka iako se ona sama izvitoperila do neprepoznatljivosti. I protiv toga se treba boriti, kritikovati i nastupati što jače. Možda je Čerčil u pravu kada je rekao da demokratija nije idealan sistem, al da je najbolji koji imamo dosad. Što ne znači da nismo u mogućnosti da nađemo neki novi i bolji. Monarhija je bilo staro rješenje za stari problem. Komunizam isto. Demokratija prijeti da postane tako nešto. Zato je potrebno stalno voditi dijalog, stalno pružati pozitivne i negativne kritike a ne postavljati apriorne sisteme vrijednosti. Jedna riječ ne smije da ima moć. Ubistvo je ubistvo, a laž je laž i to što kažete da je to bilo „demokratski“ neće promjeniti stvar. Nažalost, izgleda da je danas to zaboravljeno. Zbog toga treba oboriti moć te jedne riječi.