Protiv Negativnog

уторак, 25. мај 2010.

Genocidni vladika Rade

Ovaj tekst kacim kao direktan odgovor na http://www.e-novine.com/stav/37669-krv-nam-vjere-zaplivati.html ali i kao odgovor na sva druga tumacenja Njegosa i drugih pisaca iz ideoloskih nacela koja imamo danas.

            Prvi put sam se susreo sa tvrdnjom da je ep Petra II Petrović Njegoša, Gorski vijenac genocidno ostvarenje te da je i on sam „genocidan autor“, prije nekoliko godina u crnogorskoj štampi. Na tu misao se većina samo nasmijala, a vlast je to pogurala pod tepih jer je očigledno shvatila da ta priča nikako ne pomaže njihovoj kampanji ostvarivanja nezavisnosti Crne Gore zbog dubokih osjećanja koja su Crnogorci (koje god političke opcije bili) imali prema vladici Radetu (što je njegovo svjetovno ime). Ovim želim da istaknem da tekst na koji reagujem: „U krv će nam vjere zaplivati“, iz e-novina od 24.05.2010. nipošto nije nov i originalan, ova ideja postoji i konstantno nam se potura iako ovdje nije direktno govoreno o genocide, politička čitanja Njegoša iz današnje perspective kroz savremene termine nisu novost.

Nisam od onih koji smatraju da su autoriteti nedodirljivi i ne planiram vikati „jeretik, jeretik“ ka svakom ko dodirne nekog velikog umjetnika ili naučnika jer to slijepo praćenje zaista može pogubno biti. S jedne strane, najsporiji napredak nauka je zabilježila tokom srednjeg vijeka (ako govorimo samo o zapadnoj Evropi naravno), iz prostog razloga što se slijepo pratilo sve što je Aristotel rekao. Takođe, bili bi zauvijek lišeni djela Brehta, Joneska, Bukovskog, Džojsa da smo se slijepo držali nekih starijih autora i njihovih shvatanja o tome šta je roman, pjesma, drama. Ali, negdje treba povući liniju, kada kažemo da je Njegoš „genocidni stvaraoc“ i da demonstrira unitarizam, anti-zapadnjaštvo i vjersku isključivost, mislim da se treba pobuniti i malo polemisati sa tom, nadasve čudnom, idejom.

Prva stvar koju treba imati u vidu je da je Njegoš pisac svoje epohe i da je vrlo upitno da li možemo na njega da primjenjujemo izraze kao što je „vjerska tolerancija“, „zapadnjaštvo“, i slično. Odnosno, ako želimo da ih upotrebimo, moramo prvo da pokušamo shvatiti šta bi ti termini mogli značiti u tom dobu, a ne da direktno ubrizgavamo naše termine u jedno mjesto i vrijeme za koje nisam siguran da možemo tako lako da razumijemo. Treba uzeti u obzir da je Njegoš (kao i vladika Danilo o kome piše) bio vladar u porobljenoj zemlji. Gorski vijenac ne govori o ljudima koji upadaju u susjedne zemlje i ubijaju druge narode i druge vjere. On govori o borbi za slobodu i ako želimo da sitničarimo onda bi sva slobodarska djela bilo kog žanra i formata morali da spalimo jer su mrziteljska prema bilo kom okupatoru. Nisu Crnogorci došli u Tursku i tamo vijećali o tome kako će i kada da pobiju sve muslimane, niti su se Turci došli u Crnu Goru da bi popravili njihovo društvo, zakone, da bi primirili njihov terorizam (ovo razjašnjenje dajem ako vjerujete u današnju retoriku SAD-a da su ovo validni razlozi za osvajanje) i slično. Turci su osvojili Crnu Goru (kao i cio Balkan) da bi mogli dalje da se šire na zapad, da bi ubirali namete i da bi imali veće posjede. Takođe, vršili su (da se sad poslužimo današnjim govorom) vjersku segregaciju jer su porez i danak u krvi morali da plaćaju samo hriščani i time su aktivno radili na zatiranju identiteta porobljenih naroda. U to doba je religija imala daleko veću ulogu nego danas te je crkva, rame uz rame sa jezikom, bilo ono što je odvajalo Crnogorce od Turaka i slobodno možemo reći da su Njegoš, Danilo, Vuk Mićunović i ostali sa pravom vidjeli njih kao neprijatelje. Ako se vaša borba sastoji u tome da oslobodite svoj narod i svoju zemlju od stranog okupatora, svi saradnici tog okupatora istovremeno postaju vaši neprijatelji. I ovo je opšto mjesto svih djela koje pričaju o borbi za slobodu. Iz ugla vladike Radeta, poturice nisu bili mnogo drugačiji nego što su to za komuniste bile ustaše, za francuski pokret otpora vlada u Višiju i slični. Jednostavno, njihova funkcija je bila da potvrde i potpomognu stranu okupaciju.

Tu možemo uključiti i to takozvano anti-zapadnjaštvo. Njegošu se zamjera što na jedinom mjestu gdje pominje neku zapadnu državu, Veneciju, govori o njima pogrdno i negativno. Podsjetimo se svega što je rečeno – vašu zemlju su okupirali stranci i drže svaki vrijedan resurs. Vi i vaš narod ste suočeni sa teškim nametima i/ili životom po brdima (a ko je ikad vidio crnogorske planine zna da to nije baš najidealnije mjesto za život, zamislite kako je tek bilo u periodu od 16tog do 19tog vijeka). Nemamo previše ljudi koji bi izneli borbu za slobodu, između ostalog zato što taj okupator odvaja vaš narod na razne načine. I šta rade vaši susjedi? Trguju sa tim istim okupatorom i daju mu neke beneficije da ne bi i njih osvojilo. Pragmatičan potez, ali zar ćete ih voljeti zbog toga ili osjećati prezir? Meni se čini ovo drugo.

Ako Njegošu zamjerate što priča o borbi protiv okupatora vi ste jednostavno protiv svih priča o borbi za slobodu jer se kroz istoriju sloboda rijetko zadobijala mirnim mitingovanjem, te priče su se uvijek završavale u krvi. Ako mu pak zamjerate na nešto oštrijem govoru u pojedinim djelovima, pokušajte se staviti u njegovo mjesto kao lidera malog i u svakom smislu potlačenog naroda i razmislite kakvi bi bili vaši osjećaji za taj drugi narod koji je pobio i porobio mnogo vaših sunarodnika. Takođe, ne možemo shvatati Turke kao neke mirne došljake, niti možemo podvući paralelu između tadašnjih muslimana i recimo današnjih sandžaklija. Ko to radi, ne shvata neke istorijske činjenice. Poslednje, a ne i najmanje važno je ovo – zašto bi ikome uskraćivali pjesničku slobodu? Nije Njegoš ni Vuk Mićunović ništa više nego što je Kami Merso, Dostojevski Raskoljnikov. Po tome umjetnici nikad ne bi smjeli da pišu nešto ružno, u njihovim radovima bi sve moralo da cvjeta da im kojim slučajem ne bi prebacili da opravdavaju govor mržnje, zločin, nemoral. Na umjetniku je da na ovaj ili onaj način opiše svijet, a vjerovali ili ne, taj svijet je pun nemorala, zločina i svega ostalog. Suština je uvijek ono što je glavna nit jednog djela a kod Njegoša je to borba za slobodu, vječna borba Davida protiv Golijata, ponos malih naroda protiv velikih okupatorskih sila a to su jako česti i veoma lijepi motivi. Mislim da je autor teksta na koji reagujem jednostavno pomiješao uzrok i posledicu. Ne govori Njegoš protiv Turaka (i njihovih saradnika) zato što su muslimani, i ne kaže da su svi muslimani okupatori zbog vjere. On govori protiv okupatora uopšte, a istorijski slučaj je postavio da su u tom trenutku to bili Turci koji su, opet igrom slučaja, islamske vjeroispovjesti. Iz toga možemo izvući samo slobodarski ideal da se protiv okupatora treba boriti, a ne da ako je neko musliman, da je nužno neprijatelj. 

субота, 15. мај 2010.

Imati i nemati


Jedno od pitanja koje jako često postavljamo sebi, nezavisno od zanimanja, obrazovanja ili uvjerenja, je svakako ono o prirodi čovjeka. Šta je svako od nas? Šta je čovjek generalno? Kako se razlikuje od životinja i kako ja treba da se postavim prema tome? Varijacije su mnogobrojne, a odgovore možete pronaći u najljepšim romanima, u filozofskim traktatima ali i po grafitima i folk pjesmama.

I nasuprot Aristotelu koji bi vam rekao da je čovjek „umno živo biće“, ja ću postaviti drugu definiciju. Za početak taj umni dio ionako mnogi danas ne koriste tako da bi mnoge osobe mogli definisati jedino kao „potencijalno“ ljude. Šalu na stranu, po mom mišljenju čovjek je biće koje stvari uzima zdravo za gotovo i to određuje svakog u nas u ovoj ili onoj mjeri. Ne pretendujem da moja definicija bude univerzalna u smislu da na najbolji način objašnjava čovjeka. Ono što želim je da ona bude opšta, tj. da odgovara svim ljudima. Postoje među nama oni koji su zadovoljni onim što imaju i nikad ništa ne shvataju olako pa se onda žale kad to izgube. Ipak, takvi su rijetki i u procentu su statističke greške da ih možemo samo zvati izuzetkom koji potvrđuje pravilo.

Daću par primjera. Slomili ste nogu, stavljaju je u gips i prognoziraju vam mirovanje sledećih pola godine. Ne smijete izlaziti van svog stana a i tu vam je ograničeno kretanje. Gips vas svrbi teško vam je. Svi će reagovati na jedan te isti način, proklinjaće svoju tešku sudbinu, žarko će željeti da prošetaju makar do ulaza i nazad, sve bi dali da samo mogu da se počešu. Ali kada premotamo film svega nekoliko dana prije povrede čućemo iste te ljude kako se nerviraju što moraju da siđu da bace smeće, da prošetaju do posla/škole, najgore nešto u životu im je trenutak u kome moraju da koriste svoje noge. Smeta vam što nemate novca i kukate nad tim, a juče ste se olako rasipali. Tek kada osjetite gubitak shvatate šta ste imali, sekund prije toga vas nije bilo briga. Malo ko je srećan u svojoj svakodnevici, a kada mu se nešto izmakne iz nje, tada odjednom postaje katastrofalno nesrećan. Ne kažem da bi trebalo da bude do kraja zadovoljni onim što imamo danas, jer time nikad ne bi napredovali do nečeg sjutrašnjeg, ali svakako treba biti zahvalan prema onome što imamo, jer možda nam baš sjutra bude oduzeto ili, još teže, možda ćemo sami morati da ga se odreknemo.

Drugačiji pogled na stvari bi vam vjerovatno izložio nešto sasvim različito. Moguće da ja uopšte nisam u pravu. Danas djeluje da su „oštećenja“ u modi. Toliko depresivnih ljudi, toliko pesimista, toliko tuge koja stiže sa svakog ćoška ka kome pogledam. Ne valja, nije dobro. Kada vidite klinički depresivne ljude ne može vam biti svejedno prema onima koji imaju izbor. Jer ako vaš um i vaša duša nisu bolesni, vaša dužnost je da ne budete depresivni, da date sve od sebe da budete srećni. Kao što bi invalid dao sve od sebe da može jednom da potrči uz stepenice, tako bi klinički depresivni dali sve od sebe da se iskreno nasmiju. To čini vašom dužnošću da, pošto ste u mogućnosti, budete srećni i nasmijati. Ta vedrina je zarazna i pomaže svima, jer kakve su vam misli takvim vam biva i život, prvi korak mora biti odluka da će vam biti bolje i da ćete biti srećni, odatle proizlazi sve ostalo. Zato što kada obrnete situaciju shvatate da je i vaša mizerija odabrana, da su vaše suze na neki način promišljene, da ste mogli proći i bez te tuge. Ne kažem ovim da treba izgoniti tugu iz vašeg srca, samo da joj ne treba dozvoliti da zacari i preuzme kontrolu. Kao što rekoh, neki nemaju opciju da budu srećni, koristite taj velikodušan dar.

Možda bi mi se moglo zamjeriti sledeće – da nisam iskusan u tugi, da su me mimoilazile teške nevolje i da ne znam šta je zaista patiti. Na tu primjedbu ne bih imao ništa da dodam, istina je, ono što sam smatrao teškim u životu zaista nisu bile prave i prevelike prepreke uzevši u obzir šta sve može čovjeka da zadesi. S tim što bih to pitanje mogao da obrnem na sve vas, od jedne tuge uvijek postoji neka veća sve dok ne iscrpimo sav ljudski rod. Suština je da ne moram biti crnac rob da bih znao da je ropstvo loše, niti jevrej u nacističkoj Njemačkoj da bih bio protiv holokausta. Neke stvari se i spolja primjećuju kao pogrešne. Da zatvorimo krug sada – kada smo srećni i zadovoljni sadašnjicom, lakše ćemo krenuti u bolju sutrašnjicu. Makar nam ne trebaju brisači na očima da vidimo ispravno. I biti srećan je biti protiv negativnog.

четвртак, 6. мај 2010.

Patetično


            Živimo u svijetu u kome olako sudimo o raznim stvarima. Postaje izrazito teško nazvati bilo koju stvar pravim imenom te bilo kojem sudu vjerovati. No, nije samo to problem. Zbog svih tih pogrešnih, ispravnih, ambivalentnih naziva, sam jezik se mijenja, sam smisao pojedinačnih riječi i ne možemo ih konkretno uhvatiti i jasno odrediti. Živost jezika i promjenljivost riječi je tema koja je ovdje nekoliko puta spominjana, nikad direktno i nikad na ovaj način, zato i zaslužuje poseban tekst i gledanje kroz prizmu jednog pojma – „patetično“.

            Svako od vas sigurno sebe često hvata u riječi, zaustavlja se i označava određenu misao kao patetičnu, samim tim i jadnu. Ponekad ne govorimo to sebi, nego drugima. Iznenadiće vas da je definicija te riječi po srpskom (srpskohrvatskom) rječniku sledeća: strastan, osjećajan, dirljiv, ganutljiv, uzbudljiv, potresan, koji izaziva uzvišena osjećanja, uzvišen, snažan i dostojanstven, svečan, koji izražava patos. Kad malo bolje pogledamo, sve pozitivne odrednice su tu po rječniku. Kao što je već rečeno, jezik je živa stvar i ovo neće biti prva riječ čiji će se značaj promjeniti kolokvijalnim govorom te ćemo, kad kažemo za nekog da je patetičan, misliti da je sve to od gore, samo na lažan način, da se prenemaže te da glumata jedno ganuto, uzvišeno, dostojanstveno osjećanje. E sad, da izložim šta je meni ovdje zanimljivo i samim tim problematično. Zbog opšte „osjetljivosti“, da to tako nazovem, na mogućnost da mi budemo patetični (kako se danas smatra) ili neko koga i o kome slušamo, nerijetko pravimo grešku te bivamo strogi, prema sebi ili prema drugom. Nekad smo jednostavno iskreni u dubokim osjećanjima, patnji, pa i osjećanju uzvišenosti i taj osjećaj je prelijep i treba ga njegovati. Iz tih razloga ponekad govorimo o sebi ili drugima da su patetični u značenju koje ta riječ izvorno ima, iako smo ga posmatrali u negativnom smislu. Ne valja biti tako strog prema sebi, nije svaka tuga slabost, i svaka patnja glupost, ta osjećanja su podjednako važna kao i ona sreće, blagosti, smirenosti.

Ono što je meni u svemu tome zanimljivo, ako se jezik mijenja u pravcu upotrebe nekih riječi, šta da radimo sa „patetičnim“? Nekad je koristimo u originalnoj, nekad u novoj konotaciji, a nekad u njenoj izvornoj konotaciji misleći da koristimo novu. Tu sada uopšte nije lako biti pametan i presuditi kako se treba ophoditi prema  značenju izvesne riječi. Taj problem je bitan iz više razloga. s jedne strane mogao bi da nam otvori jedan novi pogled na stav da definicije značenja riječi treba mijenjati uporedo sa tim kako se mijenja njihova upotreba, jer jednostavno možemo biti zbunjeni prilikom korišćenja tog novog, iskrivljenog značenja kao što je pokazano u primjeru gore. Drugi razlog dolazi iz povezanosti između mišljenja i sopstvenog rječnika. Koliko god se trudili da mislimo u slikama i apstrakcijama, većina naših misli se odvija kroz riječi, kroz značenja koja pridajemo tim riječima te samim tim zaključci i stavovi koje stvaramo u dobroj mjeri počivaju na jeziku i na načinu na koji ga shvatamo.

Daću vam plastičan primjer iz sopstvene profesije, filozofije. Raznorodnost “filozofija” po državama u velikoj mjeri zavisi od fleksibilnosti i prirode jezika. Tako je anglosaksonska filozofija najprizemnija (vidjeli vi to kao loše ili kao dobro), najmanje u oblacima, a sa tim je povezana i činjenica da se kod njih riječju mind mogu obuhvatiti redom: mozak, um, razum, duša. Duša je i spirit i soul ali filozofski je ona vezana za ovu riječ od gore te je na određeni način vezana za taj materijalistički pogled. Njemački s druge strane, daleko kompleksniji jezik, stalno podložan raznoraznim konstrukcijama je poznatiji po jednoj daleko lepršavijoj filozofiji, po idealizmu koji je toliko suprotan materijalističkom shvatanju. Jezik je nesumnjivo imao veliki uticaj na takav razvoj jer, ako mi je u glavi jasno da je isto značenje uma, duše i mozga, nekako nam logično biva da su prva dva sadržana u trećem, pošto je on jedini materijalan. Sličnih povezivanja možemo naći mnogo. Tu se nalazi i problem prevođenja nekih antičkih jezika, te kod suštinskih termina moramo da ostavljamo originalne transkripte sa opisnim prevodom, jer jedino tako možemo u potpunosti uhvatiti misao antičkih filozofa.

            Putanja koju želim da izvedem sa svim ovim se valjda sad nazire. Uticaj koji riječi i njihova značenja imaju na nas je ogroman, skoro svaki naš stav zavisi od njih (uzmite politiku kao najboljeg pokazatelja – lijepljenjem svakojakih termina određenu osobu ćete shvatiti kao lošu, dobru, nebitnu, iako ne znati ništa više od njih) te se na neki način kroz njega izgrađujemo kao ličnosti. Najlakše je reći da treba da se u svakom slučaju povinujemo duhu vremena i prihvatimo nova značenja, ma koliko ona iskrivljena bila. Isto tako je lako biti rigidan i zahtjevati originalno značenje za svaki termin (što bi dovelo do nekih čudnih posledica, recimo idiotom više ne bi zvali mentalno zaostalu osobu već apolitičnu). Treba imati u vidu i to dokle nas vrijeme dovodi, ali i riječi kao što je patetično, koje nas stavljaju u čudan položaj. Nad svime se opet nadvija to da ne smijemo gubiti iz vida snažan uticaj jezika, kako na svakodnevicu i medije, tako i na umjetnička i naučna djela i da treba biti pametan kada se i na koji način jezik formira, svi zavisimo od toga. Sada, nije na meni kao nestručnjaku da to sređujem, ali možda će nekom ko je stručniji ovaj tekst značiti nešto. Suština je da je neizmjerno bitno moći nazvati stvari pravim imenom, u svemu i svagda, da je bitno pravilno misliti kao i pravilno imenovati svoje misli. Kao što kaže uvod u jednoj pjesmi Pink Floyda – ne mora uvijek biti ovako, sve što treba da radimo je da se postaramo da razgovor ne prestane.

понедељак, 3. мај 2010.

Adam i dijete


            Naslov kojim počinjem ovaj tekst je u svakom smislu neuobičajen. S jedne strane, moglo bi se reći da biblijski Adam i dijete ispod deset godina nemaju ništa zajedničko sem što pripadaju istoj vrsti te i ne mogu izroditi jedan tekst. S druge strane, opet iz razloga što nemaju mnogo toga zajedničkog ne bi bilo čudno da iz toga neko može da piše na hiljadu i jednu temu te nije baš jasno o čemu će ovaj tekst da govori. To je idealna sloboda naizgled besmislenih tema.

Biblijska priča o prvim ljudima Adamu i Evi je uvijek bila zanimljiva, često citirana. Oni sami su prihvaćeni kao prvi ljudi u hrišćanstvu, judaizmu i islamu kao i njihova priča od padu iz raja. Kako je došlo do pada? Priča kaže da je Bog rekao Adamu da je gospodar nad Edenskim vrtom, da može da radi šta mu se prohte, jedina zabrana je bila da ne jede ništa sa drva znanja - jabuke. Naravno, nije bilo potrebno dugo da se Adam nagovori da prekrši tu Božiju zapovjest iz više od jednog razloga. Ova priča je dobra metafora ljudskog ponašanja i samog ljudskog duha, izrodila je mnoge priče iz sebe i stvorila termin „zabranjeno voće je najslađe“. Kada čitate neku priču i na početku se pomene neka zabrana koja bi dovela do strahovitih posledica možete biti sigurni da će naš junak/junaci na taj način propasti, sve u stilu Adama i Eve. Ono što je meni lično uvijek bilo zanimljivo je razlog koji je prevagnuo – jabuka je kušana zato što je ona nosila sa sobom znanje o tome šta je dobro a šta loše. Tek tada je saznao da je go pa se sakrio od Boga jer ga je bilo sramota da tako izlazi pred njega.

Jedna posebna stvar se tu ističe i ideja djeteta iz naslova se sjajno uklapa. Ako je Adam bio gospodar svega (što se kaže izričito), sem te jedne jabuke, zašto mu je bilo potrebno da zna? Intuitivno nam se čini da je time što se oglušio o izričitu zapovjest on demonstrirao revolucionarni duh koji će biti ideja vodilja čovječanstvu za sva pokoljenja. Takođe je pokazao znatiželju ka onom što je zabranjeno samim tim što je zabranjeno. Sve to stoji. Mene pak kopka jedna druga stvar, koja na prvi pogled djeluje nelogično. Po mom mišljenju, kušanjem jabuke Adam se zapravo postavio u podanički položaj i time započeo jedan negativan princip od kojih se većina nikad ne izbavi i na to cilja pitanje koje sam gore postavio. Bivajući gospodar svega, on je mogao odrediti šta je dobro a šta loše, šta je zeleno i plavo, koji je smisao života i kada će Zvezda konačno osvojiti titulu u košarci. Ali, pošto je kušao jabuku, njemu je sve to bilo otkriveno i on više nije mogao da utiče na tok i smisao stvari. U tom trenutku je čovjek zaista “pao iz raja” a ne onda kada ga je Bog prognao. Samo progonstvo je bila sporedna a nužna manifestacija toga da je čovjek odlučio da bude sluga a ne gospodar i da samim tim rajski vrt više nije za njega. Da se izrazim riječima Hampti Damptija iz Alise: „Pitanje je ko je gospodar – samo to“. Razjasniću. Kada ga Alisa pita da li on može u upotrebi jedne riječi da koristi više različitih značenja on joj tako odgovara. Ako je Hampti (ili Adam) gospodar nad svojim rječnikom, nad time šta je dobro šta je zlo te šta koja stvar predstavlja, onda nema potrebe za magičnim drvetom koje će nam to otkriti.

Da sada uvedemo dijete u priču. Ono je sposobno da od najmanje stvari načini najveću i najmagičniju, da zamisli sebe u raznoraznim nemogućim situacijama, jednom riječju da se igra na najljepši način. Strip Kalvin i Hobs je recimo dobar i lijep primjer toga do kojih nivoa to može ići. Dijete je zapravo gospodar u svijetu u koji je čovjek bačen da bi bio sluga, ono ne želi da mu se kaže da je zgužvani papir upravo to, da je opalo lišće tek mrtva biljka a prazna kutija samo komad đubreta. Šta sve te tri stvari mogu biti za jedno dijete teško je i zamisliti. To su ta dva principa koja sam želio da suprotstavim, Adamovu poslušničku znatiželju i dječiju širinu u stvaranju novog. S obzirom na to da smo u svijetu u kojem moramo biti sluge, u kojima nam se mora reći šta je dobro a šta zlo, koja je boja zelena i kada smo goli a kad obučeni (makar i loše), taj Adamov princip moramo imati i na neki način njegovati, jer znatiželja je sama po sebi dobra a iz težnje ka nečem što je zabranjeno nerijetko izlaze novi ideali i napredak. Dječiji princip pak, često zaboravljamo i zato rijetko uspjevamo da se vratimo na taj prvi momenat iz Edenskog vrta, kada je čovjek bio gospodar svim stvarima, svim značenjima, svim pojmovima. Ako bi mogli da to dječije održimo u nama što duže, tek onda ćemo na pravi način biti gospodari, tek time ćemo zaslužiti neki zamišljeni vrt i sami stvarati svoju sudbinu, svoj smisao.