Protiv Negativnog

субота, 30. октобар 2010.

Žal nad knjigom


Kao što sam obećao, i ovaj tekst će biti obilježen Kunderinim djelom „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, zapravo idejama koje je usadila u mene. Ono što mi se najviše dopalo u njoj je živost likova, koji iako imaju jasno izraženu samo jednu ljudsku crtu (sujetu, nesamostalnost, otpadništvo, potragu za smislom) opet uspjevaju da ostave utisak potpune i žive osobe. Sam Kundera je naveo da su njegovi likovi određeni aspekti njegove ličnosti, da je samo učinio jedan drugačiji korak u određenom trenutku njegovog života da bi postao neka od tih osoba. Ovi likovi, njihove sudbine su me podsjetile na ono što nazivam žalom nad knjigom, i koji će biti moja današnja tema

Postoje dva žala nad knjigom, prva je piščeva a druga čitaočeva. I jedna i druga se pojavljuju na mnogo različitih načina, zavisno od toga ko je u ulozi pisca ili čitaoca ali u osnovi postoje u ove dvije kategorije koje namjeravam opisati. Piščev žal je roditeljsko-božanski i on je po mom mišljenju teži. Smatram sebe piscem-amaterom, imam par završenih priča i gomilu nekih skica kojima ću se nadam se u skorije vrijeme posvetiti tako da ovo govorim iz svoje perspektive. Ako pokušavate da napišete iole ozbiljnu priču, kojom namjeravate iskazati neku poentu, osjećanje, ili samo želite da predočite drugima nešto zanimljivo, morate pratiti neka pravila. Znači da nema čudesnih izbavljenja, nenormalno besmislenih obrta i naravno, nigdje tu nema mjesta za superheroje i džedaje. Hoću reći da moraju nalikovati životu, a biti interesantnije od jednog kišnog dana. I tu se stvara žal koji možete naći u mnogim velikim djelima. Kundera pati sa svim svojim likovima, žao mu je zbog koraka koje biraju. Kao što Puškin piše o Tatjani u Evgeniju Onjeginu – da on nju voli i da mu nije jasno zašto ona radi to što radi, ali da svejedno pati zajedno sa njom. Možda bi ovdje mogli da se zbunimo i da nam bude nejasno – kako pisac može da ne zna razlog radnji svojih likova, odakle mu pravo da pati sa njima kada ih je sam stavio u te patnje? Ako stvaramo neko veće djelo, likovi koje smo postavili na početku moraju proći kroz neke promjene, iskušenja kroz koja prolaze nužno ostavljaju trag na njima i do kraja radnje, ti likovi su dosta drugačiji od onih kakvim ih je autor izmaštao na samom početku. Dalje, da bi pisac ispoštovao pravila realnog života koja sam spomenuo, mora dozvoliti svojim junacima da propadnu, načine neke pogrešne korake, da budu tužni. Ovo nužno mora dovesti do tuge u njemu samom. On ima odgovornost oca i snagu Boga u odnosu prema svojim kreacijama koje se pate, makar i u jednom fiktivnom svijetu. I tu je žal pisca nad svojim djelom, patnja što njegovom ruku neko pati, makar to bilo na običnom listu papira. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto mnoge priče ostaju nezavršene, njihov kreator u jednom trenutku primjeti da postoje dva načina da se završe, ili nesrećno ili nerealno, i on radije ostavlja svoje junake u limbu nepoznatog, nego da ih svjesno povrijedi. Nerijetko je ova veza jača od veze koju možete imati prema nekom pravom ljudskom biću. Ta osoba, bilo da vam je prijatelj ili ne, ima toliko mogućnosti u životu, toliko puteva kojima može ići i ako ste joj vi nešto loše uradili (namjerno ili ne) možda je baš iza prvog sledećeg ćoška čeka fantastičan obrt sreće. Junaci vaših priča imaju samo vas, oni realno ne postoje, ali za vas su vjerovatno realniji od bilo kog predmeta koji vam je trenutno u vidnom polju.

Drugi žal, žal čitaoca je najčešće žal gubljenja jednog svijeta i svega što u njemu obitava. Eskapizam je jedna nepravedno prokazana stvar. Po meni, ona postoji od najranijeg doba čovječanstva i siguran sam da je zaslužna za mnoge lijepe stvari koje su ljudi uradili. Na neki način, ideja o raju je eskapizam, zaboravljanje trenutnih muka i nalaženje utočišta u nečem dalekom i obećanom. U današnje vrijeme, načina za bijeg je mnogo, neko je nalazi u srednjoj zemlji, neko u galaksiji daleko daleko, neko u istorijskim događajima, a neko u sadašnjem vremenu na nekom drugom mjestu uz neke druge ljude. Time ne činimo ništa loše, samo obogaćujemo našu stvarnost i ako taj bijeg shvatimo na pravi način neće se desiti ono na šta nas upozoravaju – nećemo mi nestati iz ovog života sanjareći, već ćemo kroz to sanjarenje oblikovati naš život i našu okolinu na jedan ljepši način. I onda, kada završimo čitanje, taj svijet odjednom prestaje, likovi u njemu umiru i mi time zaista gubimo nekog najrođenijeg, nekog ko je odgovarao na naša pitanja, ko je predstavljao uzor ili nadu, ko nam je davao razloge da nastavimo dalje. Za one koji i dalje imaju dilemu, ja jesam sanjar, ali ne vidim u tome ništa loše, svi drugi načini da se promjeni nešto oko nas su odavno potrošeni. Utjehu u tome što je svijet pročitane knjige otišao od nas možemo naći u tome da samo predajemo štafetu nekoj novoj osobi koja će u njoj naći utočište i na koju će ta knjiga uticati tako lijepo kao i na nas, a opet na neki nov način.

Time i završavam ovaj tekst, i ovaj tekstovima neplodan mjesec. Iz tog razloga je ovaj tekst malo pogubljeniji, jer je pisan spontanije, bez ikakvog popravljanja. U svakom slučaju, nisam dugo pisao ali sam pravio planove, nadam se da će se uskoro žnjeti plodovi tog rada i da će biti mnogo raznovrsnih tema uskoro, uostalom haos je moj prijatelj.

понедељак, 11. октобар 2010.

Car Edip i naša stvarnost


            Nemam naviku da teme vučem iz aktuelnih događaja. Još manje imam želju da pišem isključivo o nečemu o čemu trenutno svi pričaju. Što bi Hese rekao: ćutati o onome o čemu svi brbljaju već je nešto. Ipak, igrom slučaja se pogodilo da tema o kojoj sam dugo htio pisati potpuno analogna aktuelnim zbivanjima. S obzirom na to da sam dugo odlagao svoj poriv da odgovorim na temu koju sam sam sebi postavio, stvarnost je sama odlučila da me svojim dešavanjima pogura u tom pravcu.

Priču o caru Edipu većina nas zna, neki su čitali samo djelo, neki gledali predstavu, a većina o njemu ipak zna kroz „edipov kompleks“ i mnogobrojne viceve vezane za to. Ovdje planiram da pozajmim ideju koju je Kundera iznio u svom djelu Nepodnošljiva lakoća postojanja (knjiga koja me toliko oduševila da će i sledeća tema biti njome inspirisana). Kroz svog junaka Tomaša, u jednom dijelu knjige on kritikuju Češke komuniste, tako što Tomaš piše novinama svoje protestno pismo u kome ih upoređuje sa samim Edipom. Naime, nakon što je došlo do slamanja komunističkih ideala u Češkoj, nakon čega je uslijedila Ruska invazija, oni koji su bili nosioci promjena i prihvatanja tog sistema uređenja su govorili da nisu znali šta je to staljinizam, da nisu imali pojma da će ih progutati ruska sfera interesa i da je njihova savjest čista uprkos tome što je zahvaljujući njima vladao mrak. Navodno je u neznanju njihov blagoslov i spokoj. Njima Tomaš, odnosno Kundera suprotstavlja Edipa kao moralnu gromadu u odnosu na njih. On je bio odbačen kao odojče i pukom srećom je preživio. Nije znao ko su mu roditelji. Kralj Laj, njegov otac se prema njemu ponio osiono i arogantno i Edip ga je u samoodbrani ubio, pritom ni jedan ni drugi nisu znali u kakvom su odnosu. Nakon toga je došao u Tebu i nakon što je oslobodio grad od pošasti Sfinge dobio za ženu kraljicu Jokastu, za koju se ispostavilo da mu je majka. Ništa o tim odnosima Edip nije znao, niti je mogao da zna. Nakon nekoliko godina se ispostavilo da je Tebu zadesila velika nesreća i prokletstvo, zbog protivprirodnog braka vlastodržaca. Tek se tada saznaje u kakvom su odnosu Edip i Jokasta, i šta su njihova djeca, i da zbog svega toga pati čitav njihov narod. Edip je mogao, i imao je veće pravo od čeških komunista, da kaže da nije znao, da se sve to dešavalo van mogućnosti njegovog pojmljenja i da samim tim on nije kriv. Ali Edip je postupio drugačije, prihvatio je svoju krivicu, makar bila nehotimična, iskopao sebi oči i zauvijek napustio Tebu.

Ne propagiram ja, kao ni Tomaš ni Kundera, da čovjek kad nehotice nešto skrivi mora postupiti radikalno, sebi iskopati oči i takve stvari raditi. To je samo metafora. Prvenstveno mora da shvati krivicu i da je prizna, jasno, pred svima. Drugo, ako je on na takvoj poziciji, kao nekad češki komunisti, ne smije sebi da dozvoli da „ne zna“, ako oni nisu znali, ko je trebao da zna? Time se duplira krivica, ne samo da je taj neko kriv što je doveo do određenog neželjenog rezultata, već je do toga doveo svojim neznanjem, a to nikako nije smjelo da mu se dogodi. Smatram da je prihvatanje krivice iz neznanja jedan civilizacijski korak na koji danas, na žalost, nismo spremni kao društvo. Ni mi ovdje na Balkanu, ni istočne zemlje, a pogotovo ne zapadne. Ne želim da se bavim zapadom i istokom, to su njihovi problemi. Kako je ovaj problem izražen kod nas? Previše jako, mišljenja sam. Oni koji su nekad doveli na vlast Miloševića, i podržavali ga dugi niz godina su u svoju odbranu govorili da nisu znali kakav je on i do čega sve može dovesti. A ti ljudi i dalje drže neke funkcije, recimo vladajuće u Crnoj Gori. Lako su prošli sa tim. Da se zadržimo na Crnoj Gori, među ljudima koji su u poslednje vrijeme postali veliki kritičari vladajuće struje je popularno da govore kako jesu bili za nezavisnu državu ali da nisu znali da će to ispasti ovako loše i da ćemo imati blagu diktaturu. Njihovim rječnikom se izražavam. Time oni žele da kažu da imaju pravo sada da se bune. Po mom mišljenju nemaju, dok ne priznaju da su direktno oni krivi za stanje protiv kojeg se sada bore. Trebali su znati. U Srbiji posle petog oktobra jedna struja je govorila kako je pogrešno vjerovala Koštunici (nisu znali pa su pogriješili) a druga kako su se zeznuli što su pratili Đinđića (ni oni navodno nisu znali). Onda su se vlastodršci iznenadili time da im je „zapad oteo Kosovo“. Nakon raskola u radikalnoj stranci, Vučić i Nikolić su pričali kako nisu znali kakav je Šešelj i za šta je sve sposoban. Kao da smo u društvu neznalica. Niko ništa ne zna i za to neznanje ne odgovara. Zamorno je navoditi sve primjere, sami ste se dosad sigurno sjetili gomile koju nisam pomenuo.

Time stižem i do aktuelnih dešavanja sa kojima ću završiti. Gej parada, parada ponosa, skup homoseksualaca, gej pandurada, kako je već ko naziva se završila neslavno i pogubno. Mnogi su se dosad oglasili i opet niko nije priznao svoju krivicu i svoju glupost iz neznanja. Koja je bila poenta tog skupa? Da se spreči diskriminacija određene manjinske grupe. Da li je bilo neophodno i da li je to diskriminisanje toliko izraženo? Ne. A čak i ako jeste da li je makar ovo dovelo do toga da se ta prava poprave? To definitivno ne. Samo je produbljen jaz u društvu. I ko će zbog toga da strada? Stradaće neki pojedinac koji možda nije ni bio na paradi niti je podržavao, a homoseksualac je po orijentaciji, zato što ova čitava manjina biva još omraženija u društvu posle svega ovoga. Još će stradati neki klinci, bilo od batina koje su dobili od policajaca bilo od zatvorskih kazni. A nisu zaslužili, zato što je njima izmanipulisano, od strane raznoraznih. Način na koji bi društvo moglo da napreduje iz svega ovoga je da svi priznaju svoju krivicu, počev od države. Nakon njih krivicu treba da priznaju organizatori parade, zato što je ovo sve bilo nepotrebno, a naročito je bilo nepotrebno trošiti preko milion evra (organizacija i načinjena šteta) za nešto što je na kraju samo produbilo razlike. I oni su trebali da znaju da će do toga doći. Treba krivicu da preuzmu desničarske organizacije i mediji, to valjda ne moram objašnjavati zašto. Umjesto toga svi upiru prstom jedni na druge i ništa se ne postiže. Kod nas postoji pluralizam, ali ne u smislu raznovrsnih individua, već totaliristički pluralizam (koji iznenađujuće dobro živi i u komunizmu i u kapitalizmu) mi i oni, desnica i ljevica, evropejci i tradicionalisti, Srbi i Crnogorci, homo i hetero. Upiranjem prsta se ta razlika samo produbljuje. Kada bi kojim slučajem svi priznali krivicu, pa makar i iz neznanja, razlika bi počela da se briše, i samo jedno izvinjenje narodu u cjelini bi učinilo više od 100 parada i sličnog reakcijskog aktivizma kojim se ništa ne postiže.