Protiv Negativnog

четвртак, 31. децембар 2009.

Stoti put Protiv Negativnog

Oni koji ovo čitaju isključivo preko fejsbuka možda ne znaju da se blog zove Protiv negativnog i da je zapravo to misija ovih pisanija. A kako je počelo? Tada sam često pričao ocu kako je teško, maltene nemoguće biti objavljen negdje a da to zaista vrijedi, smatrajući da ja imam kvaliteta za tako nešto, ali nemam prilike. On mi je odgovorio da otvorim blog, pokušam na taj neki nezavisni način pa da vidimo šta će ispasti. Rezultat su prethodnih 99 tekstova, različitih tema, kompozicija, ali u suštini sa jednom glavnom porukom ili, bolje rečeno, mišlju. Ta ideja je sadržana u nazivu, ona je borba protiv negativnog, plasiranje afirmativne misli, poziv da se svako probudi i uključi, da ispravi svijet oko sebe koliko je moguće. Angažovanost i suprotstavljanje ambivalenciji su ono na šta se cilja. Zašto se onda blog ne zove prostije “Pozitivnost” ili nešto u tom smislu? Prvo, iz prostog razloga što mi se ovaj naziv više sviđa, a drugo zbog toga što je usmjereno ka pobijanju onog što je negativno i loše, pa tek onda ka eventualnom postavljanju neke nove misli i ideje. Pošto je usmjerenost egzistencijalna, lakše je ukazivati i kritikovati ono što je loše, nego postavljati nove norme, nekako je na svima nama da sami pronađemo šta treba i šta valja da činimo, potrebno je samo probuditi duh, uništiti učmalost i nepotrebno očajanje. Vrijedi ići napred sa ogorčenjem na stvari oko sebe, dokle god je ono u kontrolisanim dozama. Tako ćemo popraviti svijet a da prethodno ne uništimo sebe. Nego, neću više da zamaram. Za ovaj stoti, jubilarni blog sam zamolio svoje prijatelje i ljudi koji čitaju ove strane maltene od početka da mi napišu nešto baš na ovu temu, Protiv negativnog, na koji god način žele i hoće. Hvala svima što čitate i potrošite koji minut da razmislite o onome što mogu da vam kažem i nadam se da ćete uživati u sledećim redovima. Ja svakako jesam.


Neobično negativno

Ovo o čemu želim da pišem je jedna pojava koju ne volim, zapravo me nervira, ali – bar ovog puta – pisaću o njoj što mogu pozitivnije. Ta pojava se ispoljava onda kada želimo da negiramo običnost i našu relativno uniformnu i dosadnu svakodnevnicu, čineći nešto neobično i drugačije. Recimo u Francuskoj je postojao jedan časopis u kojem objavljivane samo ideje ili dela koja su apsolutno beskorisna (npr. kućna vrata koja možete lako poneti sa sobom). Cilj ovog časopisa bio je u negativnom postavljanju prema uobičajenom ponašanju i načinu mišljenja po kome sve treba da bude korisno. Na takvo ponašanje nailazimo i svakodnevno, bilo kroz grafite, neobično oblačenje, frizure, razgovore, performanse i druge umetničke (i sve druge) ekspresije. Po svojoj motivaciji ovo ponašanje je negativno, upereno protiv nečega, protiv ove običnosti i ušuškanosti (i ta negativnost je inače ono što mene nervira). Ipak zbog ove svoje neobičnosti ponašanje mora biti kreativno i afirmativno, jer neobično ne možemo dobiti čistim negiranjem, i to je ono što ovakvo ponašanje odvaja od čiste negativnosti. S druge strane ta afirmativnost i kreativnost je usiljena zbog svoje motivacije i to je ono što ga deli od spontanog pozitvnog ponašanja kome bih uvek bio naklonjeniji. Prednosti i lepe stvari koje neobično negativno čini su, što se u tom slučaju kroz negativno ponašanje može upoznati i naučiti pozitivno što na neki način otvara vrata za čisto pozitivno ponašanje, i time negira negativnost. I jedna stvar koja je meni posebno draga, što se ovim upoznavanjem sa sopstvenim pozitivnim ponašanjem otvara mogućnost posmatranja ponašanja drugih kao pozitivnih, pa se tako i gubi negativni stav. – „I ko je jednom u sebi shvatio čoveka razumeće sve ljude“ (Cvajg, Fantastična noć)

Igor Cvejić

Igor je moj kolega filozof i dragi prijatelj. Ima 23 godine, živi u Beogradu i apsolvent je na našoj grupi, inače najbolji student u generaciji. Takođe ima svoj blog na kome ponekad nešto zapiše i preporučujem da ga pogledate – Nomina sunt odiosa na adresi http://hocloco.blogspot.com


Privilegovani

A ponekad me i sumnja poseti. Čini mi se da ljudi sa malo truda žive lepo i lako i da sa malo ulaganja postižu mnogo. Izgleda kao da svojim skrivanjem izbegavaju da snose odgovornost za svoje postupke, a opet im sve polazi za rukom i okolina ih prihvata. Prepuštanje se tada nameće kao idealan izbor, a stalno gunđanje, pridike i nezadovoljstvo kao recept za lagodan život proseka.

A zašto da ne? Možda ti modeli i nisu toliko loši koliko mi se čine?

Srećom, uvek se u pravom trenutku javi situacija koja me sasvim razuveri i, na moju veliku radost, otkrije koliko ovakvim sumnjama nema mesta!

Kako sam tako sigurna? Probala sam! Jedan dan bio je dovoljan da shvatim koliko ovakav način životarenja čoveka onesposobljava, unesrećuje i stvara u njemu negativne, razarajuće emocije.

Tako zavist nije moćna, osim da razjeda onoga ko joj pribegava. Pakosno ogovaranje je uzaludno bacanje vremena, bez ikakve kreativnosti, koje samo osiromašuje onog ko se često bavi ovom rekreacijom, a povređuje drugoga. Isto je i sa gledanjem tuđih poslova, kao i primećivanjem tuđih mana (često nepostojećih), koje uvek lako primetimo, dok se naše istovremeno uvećavaju. Traženje dlake u jajetu samo je dobro izvežbavanje čula za detektovanje svega negativnog.

A šta će nama zapravo sve to? Možda se tako osećamo sigurnije, nadmenije, jače? Gajeći ovakvu vrstu iluzije, samo dublje zapadamo u blato, sporije se krećemo, gubeći iz vida ono što bi nas sutra zaista moglo ispuniti i usrećiti.

Zbog svega ovoga pozitivno razmišljanje ne treba shvatati kao nešto bogomdano i uobičajeno, već ga treba gajiti kao najveću vrlinu i - privilegiju! Nećete biti mlakonje ili seka perse ako osobi sa kojom vam je lepo kažete da vam prija njeno ili njegovo društvo. Nećete ispasti naivni ako se javite nekome u prolazu ili mu pomognete da nešto ponese. Ne iskorišćavaju vas prijatelji ako vas zamole da nešto za njih uradite, niti bilo kakav poklon i uloženo vreme za nekoga može biti bačeno. Vaša kuća je vaše ogledalo i zato niste picajzla ako je marljivo sređujete; a kada pređete preko tuđe gluposti, niste vi ti koji su ispali glupi.

Sve su ovo načini da pomognete sebi da rastete, gurajući zaista nebitne stvari u stranu. I ma koliko nam se one često činile vrlo bitnim, setite se samo nekog primera iz prošlosti, koji sada za vas nema nikakvu važnost, a u to vreme ste se silno izjedali i zbog toga lupali glavu.

Ne igrajte se sa sobom, već volite sebe i trudite se da svaku svoju vrlinu pomno negujete. Ma koliko ponekad apsurdno izgledalo, ovakvo ulaganje se isplati na duže staze. Ovom svetu je malo potrebno da bude srećan.

Milica Lazarević Jekić

Milica je kolega bloger i jedina osoba među ovim gostujućim tekstopiscima koju ne poznajem ličnost. Mada s obzirom na međusobno čitanje koje traje več duže vremena mogu reći da se na neki čudan način poznajemo. Ona ima 26 godina, apsolvent je srpske književnosti i trenutno čeka prinove na čemu joj i ovim putem čestitam i želim sve najbolje. Njen blog možete naći na http://www.cvrkutanje.net


Kopajući s osmjehom

My brother, where do you intend to go tonight?

I heard that you missed your connecting flight

Ovi stihovi su mu bili na pameti dok je pokušavao shvatiti kako je dospio tu gdje se trenutno nalazi. Hodeći po zvijezdama okupanom nebu vrtio je film koji se sastojao od poslednjih 18 mjeseci njegovog života. Osjetio je neku davno zaboravljenu vrstu unutrašnjeg mira. Život koji mu je bio u previranju sastavljenom od glavobolja, slomljenih srca i prestao je da postoji onog trenutka kada je jedno drugo biće preuzelo njegovo tijelo. Mirnije, mudrije i sretnije biće. Nebrojeno puta osjećao se kao čovjek koga će živog zakopati neprestane lavine problema, razočaranja i karata za koje je osjećao da su mu nepravedno dodjeljene. Nije znao zašto, ali ipak nikad nije odustao, konstantno pružajući ruke ka nekom tankom svjetlu koje je sijalo kroz sve to, iako je bilo vremena kada je bilo tako mutno da ga je jedva primjećivao. Pitao se da li je to ono što ga je napravilo, ne samo njega već nebrojene druge ljude, da nastave kopati, boriti se i održavajući se u životu iako se ponekad čini da, gdje god da se okrenemo, ne dobijamo ništa sem kritike, bijesa i nedostatka razumjevanja. Da li je to bio ponos? Ili možda instinct? Da li je to bio dio Boga koji se nalazi u svima? Nije imao odgovor na ovo, ali je svaki od ovih odgovora tačan, da svaki igra ulogu u tome. Ipak, u ovom trenutku, sve je bilo drugačije. Bio je oslobođen, njegov pogled na život se promjenio od samosažaljivajućeg, beznadežnog ka jednom optimističkijem i afirmativnijem. Shvatio je da ne bi bio to što jeste danas, da nije prošao kroz sve to. A danas je: obrazovan, srećan i mudar čovjek. Čovjek koji je uspješno izronio iz skoro zatvorenog groba sa osjećajem da može stići na vrh svijeta.

Noć je postajala hladnija, osjetio je blagu jezu na svojoj podlaktici i shvatio da je bolje da uđe unutra inače će se prehladiti a nije želio da bude bolestan na svom odmoru. Dohvatio je kvaku vrata na balkonu i nakon što je otvorio vrata bio je suočen sa zaprljanom sobom u kojoj je jedva malo zraka svjetla ulazilo. Opet je bio suočen sa tim. Ali ovaj put, počeo je da prokopava sa osmjehom.

Zoran Bošković

Zoran je žitelj Australije i moj stari prijatelj. Ima 22 godine i diplomirani je genetičar a je trenutno na master studijama iz neuro-nauke. Usput je neka varijanta mog psihijatra, a i ja sam njegov. Takođe ima blog na kome na žalost ne piše često, i možete ga naći na adresi http://eugenetheaxeman.blogspot.com/


...I, na kraju, reč ili dve protiv negativnog...

I shall remember this moment: the silence, the twilight, the bowl of strawberries, the bowl of milk. Your faces in the evening light. Mikael asleep, Jof with his lyre. I shall try to remember our talk. I shall carry this memory carefully in my hands as if it were a bowl brimful of fresh milk. It will be a sign to me, and a great sufficiency.

- Antonius Block, „Sedmi pečat“

Jedna od najgorih – ili najboljih, zavisi kako se gleda – stvari koje jedan film može da učini svojem gledaocu je da dovede u pitanje njegov način života i da ga u isto vreme suoči sa sopstvenom smrtnošću. „Sedmi pečat“ je upravo takav tip filma.

Nisam neki ljubitelj ljudskog roda, što je verovatno i jedan od glavnih razloga zbog kojih cenim Bukovskog kao pisca – delimo mnoge stavove o Čoveku. Previše smo plitki, ružni, tupavi, kolektivno patimo od lošeg ukusa i tokom svog života premalo pažnje obraćamo na bitne stvari. Od malih nogu postajemo robovi sistema, roboti programirani šta da osećaju, kako da misle i čemu da teže, potpuno šablonizovani.

Dobar posao, na kojem ćemo provoditi veći deo svojih budnih časova; dobra kola, koja će oslikavati naš status u društvu; prostrana kuća ili stan, u kojem će živeti žena i troje dece, za koje skoro uopšte nećemo imati vremena – sve su to ciljevi koji sami po sebi možda i nisu loši, ali svejedno ciljevi koji dovode do utiska da mi više nismo ti koji žive naše živote, nismo aktivni učesnici već pasivni posmatrači, davljenici koji se prepuštaju bujici.

Jednostavni prizori više nas ne dotiču, ne umemo da cenimo pogled sa terase na usnuli grad u gluvo doba noći, kada je udaljeni lavež pasa lutalica jedini zvuk koji remeti potpunu tišinu. Promiče nam lepota svetlosti ulične svetiljke, čiji se zraci probijaju kroz novembarskom kišom orošenu opustelu krošnju lipe. Postajemo sve više i više slepi za tuđe patnje i bol, postepeno prestajemo da primećujemo izgladnelu staricu vremenom išibanog lica koja na obližnjoj stanici pokušava da isprosi dovoljno za jogurt i burek, a pogled na drevnog, reumatičnog kera koji ispred pekare protiv Smrti umesto šaha igra neku svoju igru već odavno ne može da nas dirne.

Šetajući gradom, vozeći se gradskim prevozom, sve što vidim iza bezizražajnih maski su ovakvi ljudi. Pogledam li u ogledalo, shvatim da ni ja nisam mnogo drugačiji, i tu padam u očajanje. Ima li ikakve nade za nas? „Ima“, glas odgovara. Dok god postoje umetnici koji ne štede svoju publiku, ima nade. Možemo biti sigurni sve dok god je neko uvek tu da nas podseti na vrednost i lepotu zdela mleka i šumskih jagoda, kušanih u tišini smiraja dana, okruženi prijateljima.

Molimo se da ne nestane ovakvih ljudi, jer tada ćemo zaista biti izgubljeni.

Miloš Milivojević

Poslednji tekst koji vam nudim je djelo Miloša, diplomiranog softverskog inžinjera. Ima 23 godine, iz Loznice je a živi u Beogradu gdje je trenutno na master studijama. Nažalost, nema svoj blog trenutno mada su mu priče i neki radovi objavljivani u Politikinom zabavniku recimo.

I to bi bilo to, oprostite na povelikoj dužini ovog bloga, ali rekao bih da vrijedi za posebnu priliku. Sretna vam nova godina uz raznorazne želje koje se mogu naći u svim ovim tekstovima. Moji prijatelji rekoše to daleko bolje od neke generičke čestitke koju bih sad mogao da smislim.

субота, 19. децембар 2009.

Na Agori

A da je junaštvo branit sebe od drugoga, a čojstvo drugog od sebe... e to!

Nedavno sam se i ovdje pohvalio da sam bio u Grčkoj, na Lezbosu. Kasnije sam iskoristio priliku da posjetim i Atinu, vidim neke od znamenitosti i osjetim taj čudni i ogromni grad. Ne bih mogao sa sigurnošću izdvojiti šta mi se u njoj najviše svidjelo, ali mogu reći da je, umno, na mene najbolje djelovala stara Atinska Agora, odnosno antički trg. Agora je predstavlja sam centar i središte dešavanja antičke Atine, postavljena u podnožju Akropolja i Areopaga (na kome se sastajalo vijeće areopagita i obavljalo bilo sudsku bilo izvršnu bilo savjetodavnu dužnost, zavisno od perioda) okružena mnogobrojnim stoama (tremovima) u kojima su se obavljale raznorazne aktivnosti, od trgovine, diplomatije do vježbi retorike, filozofskih škola i umjetničkih radova. Bilo koji student filozofije (kakav god da mu je stav prema grčkoj filozofiji) ne može šetati Sokratovim, Platonovim, Aristotelovim koracima a da ne osjeti neko posebno osjećanje, neki ponos ili štošta drugo. Ako postoji meka za filozofe, onda je to antička Agora. Namjerno je konstantno upisujem velikim slovom. U hostelu u Atini sam upoznao mnogo ljudi sa raznih strana, raznih profesija i stekao dosta novih prijatelja, poznanika. Jedan Amerikanac me je zapitao za mišljenje, kako to da su Grci, utemeljitelji skoro svega što je relevantno danas, bilo da su to prirodne nauke, politički sistemi, umjetnosti, došli na današnji stepen, jedne suštinski nebitne nacije. Za početak da kažem da se ne slažem potpuno sa svojim američkim prijateljem, makar iz jednog razloga. Današnji Grci su makar jednu stvar naslijedili od svojih antičkih predaka, odličnu otvorenost uma. Ne svi naravno, ali maltene svako s kim sam tamo razgovarao (a bilo je različitih tipova) je bio na većem nivou otvorenosti uma od 90% studenata, profesora, kulturnih radnika kod nas. A i ljudi koje znam sa zapada (mada su uglavnom bolji od nas) nisu ni do koljena grčkoj sposobnosti za slušanje, pokušavanje razumjevanja i konstantno uvažavanje tuđeg mišljenja. Zbilja, zašto su stari Grci bili bolji od nas? Pod jedan, ono što svi znamo, bila su druga vremena. Pod dva, razmišljali su i razgovarali su, manje su dozvoljavali sebi da odlutaju, ispitivali su šta su stigli (ne svi naravno, ali ako pogledamo antičku Atinu, pretpostavljam da ćemo naći procentualno najviši broj ljudi koji su ostavili pečat u civilizaciji, a radili su, rodili se ili afirmisali u ovom polisu), bogatstva koristili više za razvijanje duha nego ikoja druga civilizacija. Sve ovo naravno u njihovom zlatnom dobu. Gorepomenuti Aristotel je bio najveći autoritet 1500 godina posle svoje smrti. Skeptički argumenti se i danas pokušavaju pobiti, Herodotov metod istorije (makar u nekom nivou preispitivanja događaja i sistema) je nešto na čemu bi mu mnogi moderni istoričari mogli pozavidjeti a političari uče kako da govore od Perikla. Da li su oni bili inteligentniji od nas? Ne vjerujem. Samo su razvijali svoj um daleko više nego mi danas. Istina, postojanje ropstva (koje nije bilo u Atini uopšte surovo kao recimo u Rimu) je mnogo olakšavalo, mada bi neki argumentovali da današnji kapitalistički vid rada nije nešto mnogo bolji od toga. Ipak, imamo slobodnog vremena koliko imamo i ne koristimo čak ni to malo što nam ostaje za bilo koji tip smislene diskusije, već nas zanimaju ragbi i kola, tračevi pop pjevačica i veliki brat. Lista ide unedogled. Postavite sve grčke mudrace u današnje vrijeme, natjerajte ih da se ponašaju kao običan čovjek i neće biti nikakvih velikih djela od njih. Mišljenja sam da je to glavni razlog njihove širine i mudrosti i naše gluposti. Jer ova zatvorenost običnog čovjeka nužno utiče na intelektualca i on njome mora biti zaražen. Gledajući televiziju, čitajući novine, razgovarajući vidite da ljudi koji bi imali najšira shvatanja imaju navijački mentalitet mi Zvezda - vi Partizan. Mi evolucionisti – vi kreacionisti. Mi vjernici – vi ateisti. Mi Kantovci – vi Hegelijanci. Neko će reći da je tako bilo i ranije i u toj Atini koju toliko hvalim. Možda jeste, al otkud onda njima sva ta otkrića i širina umskih razmatranja, a nama baš i ne? Neko će se pitati kakve veze sa ovim ima citat s početka. Primjeri čojstva i junaštva je jedna lijepa knjižica koju je napisao crnogorski vojvoda Marko Miljanov, nešto čime se Crnogorci diče. A junaštva kao vrline skoro nigdje, a čojstvo više i ne znamo šta je. Odbranićemo druge od sebe tako što ćemo ići da bijemo nevine po Avganistanu (procenat ubijenih civila i terorista tamo je vjerovatno 100 prema 1), definisali smo dotad nezapamćen termin anti-ratnih profitera (briljantnost), intelektualci koji sebe vide kao alternativne i slobodne rade kao savjetnici političara koje kritikuju (kakvi političari, takvi savjetnici valjda). Region nije ništa bolji. Inače primjetićete možda da je citat od gore iz pjesme Azre MSP i to takođe nije slučajno. Reklo bi se da je Džoni Štulić kroz svoje pjesme dobro kritikovao i time na neki način želio popraviti društvo u kojem je živio. I onda je otišao i rekao da ga boli za sve nas i cio ovaj predio. S druge strane Sokrat je kritikovao i kritikovao i na kraju dozvolio da ga pogube zbog svojih uvjerenja. E tako je to bilo na Agori, a ovako na našim vajnim trgovima. Zato se i divimo starim Grcima, mada ih prikriveno i mrzimo jer su po svemu sudeći bili daleko bolji od nas.

понедељак, 14. децембар 2009.

O pravu jačeg

„Najsnažniji nikad nije dovoljno snažan da bi uvijek vladao, dokle god ne pretvori snagu u pravo a poslušnost u dužnost“

Žan-Žak Ruso


U svom kapitalnom djelu Društveni ugovor, jedan od najbitnijih mislilaca prosvetiteljstva se bavi osnivanjem države, te se sasvim pravilno pita na čemu će ona počivati. Da li će to biti neki dogovor, da li pravo jačeg, da li nešto treće? Ono što je zapanjujuće porazno sa ovim djelom je da njegove kritike, upućene dekadentnoj vlasti iz francuske dinastije Burbona na mnogo mjesta teže pogađaju današnje nego ondašnje društvo. Jedna od njih je i analiza o pravu jačeg. Izlišno je da u ovom tekstu govorim u formiranju države, zato što danas nismo u mogućnosti da pravimo neko novo društvo i neku novu državu (mada je lijepo o tome teoretisati), želim da se pozabavim međunarodnim pravom i odnosima, koje je izgleda i dalje u nastajanju. Mada institucija međunarodnog prava postoji, kao što postoje i osnovni akti tipa Povelja UN ili pojedinačni dokumenti i rezolucije (nama vrlo poznata nosi broj 1244) one se rijetko poštuju. NATO intervencija na Jugoslaviju je izvršena mimo svih prava (za tako nešto bi bilo potrebno odobrenje Savjeta bezbjednosti UN, čega nije bilo) a Američko-Britanska invazija na Irak nije imala čak ni podršku NATO alijanse. Neposredan događaj kojim bih se pozabavio je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije i njegovo međunarodno priznanje od preko 60 svjetskih država tj. aktuelan proces koji se vodi pred međunarodnim sudom i ono me je zapravo natjeralo da razmišljam o ovoj temi. Prvo da razjasnim – zbog čega Ruso odbacuje pravo jačeg kao način za postavljanje nekog prava? I sami možemo zamisliti nekoliko razloga. Za njega su dva posebno važna – prvo je da pravo jačeg važi samo dok si jači, kada nestaje sile, nestaje i prava. Ono je suviše nestabilno da bi se održalo, čim udesiš da si jači, proizvešćeš nova pravila nalik na tvog prethodnika i batinom ih sprovoditi. S druge strane ako nas razbojnik iznenadi u šumi, mi ćemo mu dati naš novac, zato što mu njegov položaj i oružije koje nosi daju za pravo. U slučaju da pak nema oružije, ili da smo jači od njega, ne samo da mu nećemo dati novac već ćemo ga i pošteno umlatiti. Odnos jačeg prema slabijem, kada ga ovaj prvi prinudi da poštuje njegov zakon je kao odnos razbojnika prema žrtvi, možemo priznati da je razumna stvar da se slabiji potčini, ali ne i moralna i pravedna. Ako nam pravo ne počiva na moralu i pravdi, kakvo je to pravo? Želimo li ga takvim? U svakom slučaju, zaključili smo da pravo jačeg nije nešto što je za pohvalu i poštovanje. Sad je pitanje sledeće, da li je srpska strana u pravu u slučaju koji se vodi pred međunarodnim sudom u Hagu? Potsjetimo se, pitanje postavljeno pred sudom je sledeće – da li je secesija Kosova i Metohije u skladu sa međunarodnim pravom? Imajući u vidu ovako formulisano pitanje, jasno je da je sasvim sekundarno da li je na terenu sada “nova realnost”, da li je to “nerevezirbilan proces” zbog određenog broja priznanja, da li počinjeni zločini bivšeg režima opravdavaju ovakav potez. Zašto? Zato što međunarodno pravo ne poznaje ovakve odredbe kada se radi o tome ko i kako može proglasiti nezavisnost. Ako hoćemo, možemo da u njega unesemo takve odredbe ali onda odoše Sjeverna Irska, Baskija, Korzika, Abhazija, Južna Osetija, Kurdistan i šta sve ne. Zanimljivo je da je komisija Evropske unije (čija je većina članica priznala nezavisnost) izjavila da je jednostrano proglašenje nezavisnosti pokrajina u Gruziji u suprotnosti sa međunarodnim pravom iako je situacija na terenu tamo čak gora (ako ne gora, onda ista) nego što je bila na Kosovu. Sve u svemu, u onome što danas podrazumjevamo pod međunarodnim pravom ne postoji mogućnost da pripadnici određene pokrajine proglase nezavisnost ako se sa time ne slaže većinsko stanovništvo zemlje u čijem je sastavu ili ne postoji određeni ugovor (recimo odredba u ustavu te zemlje) koja to dozvoljava. No, to smo svi znali i može se postaviti pitanje koja je svrha ovog teksta? Nije proglašena nezavisnost KiM čisto da bi se bilo u skladu sa međunarodnim pravom već zato što su tako odlučili neki daleko moćniji od nas i suočimo se sa tim, može im se. Ali problem je što ti isti žele da nam prodaju to kao pravo, žele da nas ubjede da je sila pravo i da nam je dužnost da budemo poslušni. Ko je među njima pred sudom podržao Kosovo a ko Srbiju? S jedne strane su: SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Holandija, Austrija, Norveška, Danska, Finska, Bugarska, Hrvatska, Albanija, Jordan i Saudijska Arabija. Ako izuzmemo poslednjih pet, u pitanju su države koje asociramo sa slobom, demokratičnošću, pravednošću i svim lijepim i pozitivnim što bi mogli sebi da poželimo. Ko je s druge strane? Kina, Rusija, Španija, Rumunija, Kipar, Argentina, Brazil, Vijetnam, Bolivija, Venecuela, Azerbejdžan i Bjelorusija. Izuzev Španije, sve same zemlje koje nas asociraju sa autoritarnošću, sprovođenjem mjera silom, neslobodom, ili su nas makar tako naučili američki filmovi. Naravno da su stvari daleko komplikovanije od toga ali teško je ne skrenuti pažnju na ovo. Ko u ovom slučaju prodaje i propagira zakon sile a ko poštovanje zakona i ugovora oko kojih smo se svi dogovorili? Da nam nisu prethodno usađena osjećanja vrlo pogrešna? Vrlo je moguće da bi nam bilo pametno da malo preispitamo svoja uvjerenja kada jasno vidimo da se Vijetnam, Azerbejdžan i Bjelorusija bore za pravo i pravdu, a šampioni slobode pokazuju mišiće i nasilje pretpostavljaju pravu. I za kraj samo ovo – među ovim prvima se nalazi 10 članica NATO, čiji ulazak se široko propagira. Tu je takođe 8 članica Evropske Unije, 2 kandidata, Norveška kojoj EU ne treba i zemlje koje nisu u Evropi te i ne mogu biti u tom klubu. Čudno je da ta Evropa koja nema alternative propagira pravo jačeg, a ne pravo zakona, mada od NATO-a to i nije tako iznenađujuće. A kome zakon ležu u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom. Tu rečenicu valjda svi dobro znate.

уторак, 08. децембар 2009.

Svjetlost

U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze.

Ne znam u kojoj mjeri se to dalo primjetiti u tekstovima ovdje, ali ja sam u suštini jedna vjerujuća osoba. Namjerno koristim izraz vjerujuća, zato što smatram da je to prava odrednica za osobu koja vjeruje u Boga, i kojoj je to suština, a tek onda sama religija kao ljudska organizacija. Opet, kao filozof imam tu tendenciju da mi maksima bude “vjerujem da bi razumio, razumijem da bi vjerovao” tako da me same ideje, misli, problem iz religioznih tekstova interesuju i ponekad se daju povezati sa nečim svakodnevnim, današnjim. Biblija, bila ona tačna ili ne u cjelosti, je svakako jedna vanvremena knjiga i kao takva (i Stari i Novi Zavjet, svaki na svoj način) je vrijedna čitanja, nezavisno od vašeg ličnog stava prema hrišćanstvu. Zato se nadam da će i ateistima biti zanimljiv ovaj tekst. Citat s početka je uvod četvrtog jevanđelja, po Jovanu, a mišljenja sam da je to najinteresantnije jevanđelje, koje dopunjuje i zaokružuje svojim idejama prva tri i daje jedan sasvim drugačiji uvid (hronologija događaja je naravno ista, al je pogled drugačiji, naime Jovan je bio jedan od učenika Isusovih, dok su ostala trojica jevanđelista bili ljudi sa strane). Ovaj početak mi je interesantan između ostalog što je potpuno nerazumljiv svakome bez dovoljnog filozofskog obrazovanja i zbog toga što daje jedno metafizičko tumačenje Boga i postanka svijeta (kao što su davali grčki, pogoto predsokratski filozofi). Mene zapravo najviše zanimaju poslednje dvije rečenice. Ponovno interesovanje za njih sam dobio prije nekoliko dana, pročitavši ih na statusu jednog prijatelja na fejsbuku. Svašta se može naći na tim socijalnim mrežama danas i one mogu biti daleko više od pukog gubljenja vremena ako ih znate iskoristiti. Nego, zašto baš ta rečenica? Razmislite malo o svakodnevici, pokušajte obuhvatiti što je više ljudi moguće u tom razmišljanju. Nije ta svakodnevica baš sjajna zar ne? I što više obratimo pažnju na nju, sve smo nezadovoljniji. Ne daj Bože da se počnemo zanimati činjenicama o broju bolesnih ljudi, izgladnele djece, svakodnevnim katastrofama. Neće nam biti dobro, makar na jedan dan. A ipak, borimo se sa tim, preživaljavamo iz dana u dan, nastavljamo dalje, svako na svoj način. Neko je idealista, neko optimista, oni gledaju u bolje sjutra i nadaju se da će se sve to isplatiti, ali nisu oni jedini, štaviše, manjina su. Šta je sa gomilama cinika, ogorčenih ljudi, pesimista, ljudi koji se žale na Boga i prirodu, na druge ljude, nesretne okolnosti (često sa jako dobrim razlozima), i oni isto preživaljavaju iz dana u dan, zar ne? I oni imaju djecu, izgrađuju sebe i okolinu, bore se za nešto. Zbog čega? Očekivano bi bilo da odustanu odavno. S jedne strane odgovor je jasan, čovjek nekako teži da zaboravi na teške stvari, gurne ih u stranu ili da jednostavno nije nevjerovatno da i najveći pesimista ima neku, mada slabu nadu da će sjutra biti bolje. To sve stoji ali mislim da ima još nešto. Svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Nije nemoguće da je i ovdje neko rješenje. Ako postoji neki pradavni princip, logos, koji je sa nama od samog početka, koja je bila svjetlost ljudima i koja ne dozvoljava da odustanemo. Ne dozvoljava nam da budemo obuzeti tamom, koja bi u ovom slučaju predstavljala skup svih nevolja i nepravdi. Na kraju krajeva, ne može se pobjediti zlo drugim zlim djelima (jer će nam se uvijek vratiti na neki način), zlo je jedino moguće prevazići dobrim, jedino tad tama neće obuzeti svjetlost. Možda je taj pradavni princip upravo ono što zovemo neuništivim ljudskim duhom, koji se prenosi s koljena na koljeno, koji ne odustaje ni u najgoroj nevolji i muci. Kažu da postoji momenat kada je sve gotovo, kada su sve nade ugašene i kada treba biti budala da bi nastavio. Zanimljivo koliko mnogo ljudi jesu takve „budale“ i koje na kraju uspiju u tome. Možda baš zbog te stare crte u karakteru koja nam ne da da odustanemo. Ako pak neko kaže da je ovo trućanje jer Bog ionako ne postoji, mislim da se čak i tu može dati odgovor. Neka i bude tako, ali primjećujemo ovu crtu u karakteru u svakom slučaju, taj „ljudski duh“. Zar je nemoguće da se on razvio paralelno sa sviješću, da je to jedna plemenita nadgradnja koja naš instinkt pretvara od oruđa za samoodržanjem u oruđe za popravljanje sebe i svijeta. Zašto ne bi to bila jedna crta koja je evoluirala, jer istorija, jednako kao i svakodnevica pokazuje da je istrajnost i borba uvijek u nama. Da svjetlost i dalje svijetli u tami, i da nikako ne biva obuzeta.

четвртак, 03. децембар 2009.

Psihološke barijere

Težim tome da sebe nazovem filmofilom. Mislim da sam tu strast otkrio početkom srednje škole. Čak sam dugi niz godina planirao da upišem režiju (što bi bila greška, jer sam u međuvremenu shvatio da mi je pisanje ipak poželjnija opcija, a tim i filozofija). Tako da možete pogoditi da sam gledao (i da volim da gledam) svašta, od najnovijih holivudskih blokbastera, do crno-bijelih klasika. Interesantno, jedan stvaraoc, režiser i pisac, koga sam konstantno propuštao, kome nikako nisam dao šansu je Vudi Alen. Zbog čega? Zato što mu je tema svakog filma o nekoj izgubljenoj ljubavi i seksu, tačnije seksualnim frustracijama, s obzirom na to da sebe uvijek stavlja u glavne uloge i onako ružan i mali prolazi kroz veze sa jako lijepim željama. Sve nerealno i nemoguće reklo bi se? Ili ako čak i nije nerealno, onda sigurno u sebi nosi neki drugi psihološki problem dotične osobe, i frustracije koje liječi kroz te filmove. Prilično glup razlog da ne gledate neki film, zar ne? Na kraju krajeva, sve to ne znači da oni neće biti vrhunac sedme umjetnosti, sa odlično izgrađenim likovima, čudnim i originalnim pristupom priči, sa neponovljivim šmekom. Da se primjetiti da sam ispravio tu grešku, pogledao nekoliko Alenovih filmova i svaki me je na svoj način oduševio, imam samo riječi hvale za njih. I o mom nekadašnjem razlogu da ga izbjegavam mislim na potpuno drugi način, da sam na njegovom mjestu vjerovatno bih učinio isto. Zbilja, ako vam se da prilika da snimite film i da sebe stavite u glavnu ulogu pored neke lijepe glumice i da to nikako ne naškodi samom kvalitetu priče i filma, zašto bi ste je propustili? Ja prvi ne bih. Ono o čemu valjda želim da govorim je stvar koja stoji iza razloga mog izbjegavanja Vudi Alena, jedna psihološka barijera koju sam sam podigao. Nešto mi se nije dopadalo u ideji njegovih filmova (i to samo ono što sam načuo) i ja sam automatski odlučio da ga ne gledam. Predubjeđenja u nama su tako jaka da smo spremni da sebe lišimo mnogih dobrih stvari, uživanja, poznastava, produhovljenja samo zato što smo tvrdoglavo odlučili da nećemo preći preko neke glupe stvari. Upoznate novu osobu i ona vam kaže da voli određeni bend i odmah gubi mnogo poena kod vas na nivoima koji nemaju veze sa muzikom, čujete za nekog pisca da je bio đubre prema ljudima i nikad ne damo šansu njegovim knjigama (kao da nam njegovo ponašanje išta znači) i tako dalje. Primjera je mali milion. Zanimljivo je koliko pažnje dajemo nebitnim stvarima dok lagano zaboravljamo na ono prema čemu se treba usresrediti. Valjda nam takve opsesije pomažu, zato što idu na više nivou, jer onda zaboravljamo na prave probleme, izbjegavamo odgovornost i zaluđujemo se nebitnim stvarima. Počinje od negledanja filma zbog scenariste, nastavlja se odbacivanjem ljudi do benda, a završava odbijanjem posla zbog frizure buduće šefice ili boje itisona u firmi. Naravno, ovo ide i u suprotnom smjeru, ka glorifikaciji i hrljenju ka nečemu zbog nebitnih detalja. Za prvi primjer to bi bilo oduševljavanje bilo kojim umjetnikom samo zbog nečega što je rekao, za šta se založio ili čak zbog istih ukusa. To je sve lijepo i možda vrijedno poštovanja (ako bi recimo taj gest ili misao bila zaista odlična) ali ništa ne govori o glumi, filmovima, pjesmama dotične osobe. U nauci/filozofiji je još gore. Pristaje se na sve dokle god se taj mudrac (ili češće „mudrac“) zalaže za istu stvar. Uzdizanje u nebesa naučnika i filozofa je samo po sebi vrlo loša stvar, što će reći da je očajna kada se to radi nekima koji uopšte ne zaslužuju i kada se njihov lik i djelo brani bez obzira na sve. Time im se dozvoljava da i dalje šire (ili da se i dalje širi, ako su mrtvi) njihova naopaka teorija i da se neka u suštini dobra ideja ukalja greškama ovih, tj. da se mnogi koji inače ne bi, navedu na pogrešno posmatranje i shvatanje određene problematike. Kada se sve to okiti sa kojekakvim doktorskim titulama postaje loše. Bitno je uvijek gledati šta je određena osoba rekla ili „dokazala“, način na koji je to uradila, a ne za šta se bori, koju diplomu ima i u kojim novinama je dala intervju. Kad smo na nivou ličnih poznastava, to bi značilo jednostavno potpuno obrnutu stvar od one gore, odnosno davanje bodova nekoj osobi prosto zbog ukusa u nekim stvarima, te potpuno zanemarivanjem pravih nedostataka (nekih, bilo kojih) zarad vašeg omiljenog benda, auta, boje. I naravno, zapošljavanje u bilo kojoj branši iz svakog pogrešnog razloga. Htio sam da prodajem igrice jer ih volim ali se onda ispostavilo da tu nema ničeg zabavnog, samo sjedjenje u stolici 8 sati dnevno i razgovor sa nezanimljivim i napornim kupcima. Opet postoji milion primjera. U zaključku, može se samo reći da barijere ide na obe strane, bilo kada sebe odbijamo ili kada se približavamo nečemu, uvijek iz pogrešno zasnovanih i čak nelogičnih razloga.

среда, 18. новембар 2009.

Ljubav prema katastrofi

Kada se tekstu da ovakav naslov, nekako je logično pomisliti da se radi o filmovima. I to filmovima “sjajnih” režisera koje predvode Majkl Bej i Ronald Emerih koji su uspješno uništili maltene svaku iole poznatiju (za prosječnog Amerikanca) građevinu na našoj planeti. Naročito ako imamo u vidu da je nedavno izašao film katastrofe nad katastrofama – 2012. Ipak, nema sumnje da postoje kritičniji, informativniji i duhovitiji tekstovi od onog koji bi ja mogao da napišem o njima. Ono o čemu ja želim ovdje pisati je određena forma urođenog mazohizma koji svi imamo. Zbog čega, nije mi baš jasno. Pročačkajte malo svoje uspomene, bitne momente iz života, vaše težnje, odnos sa prijateljima, stare ljubavi. Mislim da, ako bi izvršili potpuno objektivnu analizu istih, bili frapirani koliko bitnu poziciju zauzimaju negativna sjećanja prilikom definisanja nekih stvari. Ljubav je tu najbolji primjer ali ne i jedini. Kada prizovete tu apstraktnu misao, koga i šta vidite? Ako se radi o „šta“ mogućnosti su velike i mogu u sebi uključivati potrebu da konsultujete najbližeg psihologa ili psihijatra, po izboru. Ali ako pričamo o „ko“ odgovor je jednostavan. Sigurno neće biti u pitanju osoba koju držite u najboljem mogućem sjećanju. To nekako uvijek izblijedi. Naravno, ta osoba vam je i dalja draga, želite joj sve najbolje u životu, srećni ste za njene/njegove uspjehe, ali kad pomislite “ljubav” ne pomislite na tu osobu, nažalost. Pomislite na nekog drugog. A taj neko ili vas je povrijedio, nije bio ono što ste mislili, možda su okolnosti uništile taj odnos, mogućnosti su velike ali je ishod isti. To sjećanje je u nekoj mjeri tužno. A nikad ne pamtite u toj mjeri osobe koje su bile mnogo bolje prema vama. Zbog čega je to tako? Postoje razni razlozi. O jednom sam već pisao, takozvani “lažni romantizam”, pretjerano romantiziranje ideje ljubavi kao nečeg tužnog i teškog, kao patnje i velike boli. Ovo je možda tačno al svakako nedovoljno. Ljubav je samo jedan primjer u kome se prisjećamo katastrofa. Isto je sa nekim drugim pokušajima, naše najveće želje su često one neostvarene, naša najbolja prijateljstva su nerijetko ona koja ne možemo imati, kao što su naše asocijacije na poduhvat češće one neuspjele. Ne govorim ovdje toliko iz svog iskustva koliko što sam slušao priča. Moguće je sledeće objašnjenje – kada naša dobra ideja ne prođe, imamo osjećaj o sebi kao o nekom antičkom heroju, velikom čovjeku, vizionaru, pa sve da se vaša ideja sastojala u formiranju novog rok benda ili kreiranju nove modne linije papuča. Bitno je da je “viša” sila zabranila, nije bitno o čemu se radilo. Bio sam na svadbi prije par mjeseci i tu nalazim još jednu potvrdu ove priče, da imamo ljubav prema katastrofi. Kada su najavljivali muziku, neko je rečeno kako je dobra prilika za goste da uživaju, “da zaborave na sve”. Na sve? Zar je toliko teško, jesmo li toliko opterećeni svakodnevnim i metafizičkim mukama da nam je par sati jela, pića i muzike na svadbi jedini način da odahnemo? Ili je stvar u tome što se pretjerano opterećujemo, što stvari koje su pozitivne vežemo za teške trenutke ne bi li sebe vidjeli kao antičke heroje i time dali mnogo više boje i važnosti sopstvenim životima i danima kojima možda nismo zadovoljni? Zar nije bolje jednostavno podići kvalitet života, vezivati prijateljstvo, pravdu, dobrotu, želje, ljubav za neke uspješne stvari i tako napredovati. Zaboraviti na katastrofu čak i kada pijemo, gledati na svijetlu stranu čak i kada je teško? Govorili su da se izgrađujemo isključivo u teškim i graničnim situacijama. Što će reći da baš tada moramo vezivati pozitivne stvari za ono što je pred nama, a ako je to nemoguće, onda nalaziti način da ispadne bolje sledeći put.

недеља, 15. новембар 2009.

O čovjeku, ukratko

Ne volim da povezujem tekstove sa nekim aktuelnim događajem. Mislim da to nisam učinio nijednom dosad, ali ovo je na neki način posebna prilika, ne želim da se okoristim nečim što su aktuelni događaji da bi isticao svoje poente, nego da pomenem i ukažem na jednu svjetliju stranu oko koje nam je patrijarh pomagao. Danas nas je napustio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle, istinska veličina, koga su poštovali pripadnici svih vjera, kao i ateisti i uopšteno svi ljudi koji su znali ili čuli za njega. Ovo nije tekst o crkvi, a ni o vjeri, već o jednom čovjeku kao što sam naslov kaže. Prije nekoliko sedmica, ovdje je izašao tekst pod nazivom „Zaslužni građanin“ gdje sam sa žaljenjem zaključio da se narod obično okuplja oko političara, vojnih generala i sličnih vođa, a da nema prave volje kada treba ispratiti, pomenuti i slaviti istinske veličine. Drago mi je što mi je danas stavljeno do znanja da sam pogriješio u toj svojoj tvrdnji, makar za ovaj jedan put. Zbog čega? Dao bih za početak nekoliko ličnih primjera. Vijest da je patrijarh umro sam primio od jednog prijatelja, ubijeđenog ateiste, koji je uprkos svog neslaganja sa crkvom i idejom Boga uopšte bio prilično potrešen viješću. Rekao je da je tužan što je takva veličina otišla sa ovog svijeta, da je pitanje kada ćemo imati nekog takvog koga možemo zvati „svojim“, bio on svjetovni ili duhovni čovjek i da će otići da zapali svijeću Pavlu u pomen. Vršljajući po fejsbuku, popularnoj socijalnoj mreži, vidio sam kod mnogo svojih prijatelja, nezavisno od nacije, odnosu prema vjeri i crkvi, izraze tuge i saučešća, međusobnih prepiski punih riječi hvale i divljenja patrijarhu i iskrenih osjećaja bola. Kasnije sam otišao do crkve, tj. parohijskog doma (crkva u Baru je tek u izgradnji) da zapalim svijeću. A tamo sam vidio mnogo naroda, napolju je gorilo makar stotinu svijeća što je za jednu malu parohiju koja biva puna jedino na veliki praznike više nego lijepo. Vjernici i oni koji to nisu, pravoslavni i svi ostali, srbi, crnogorci i svi drugi su došli i odali svoju počast njegovoj svetosti. Malo sam provrtio najpoznatije informativne sajtove i komentare, pogotovo one na kojima se uglavnom mogu naći ružne riječi upućene pravoslavnoj crkvi. I tamo je većina komentara bila pozitivna, sa određenim stepenom tuge. Koliko mogu vidjeti preko televizije, izgleda da u Beogradu velika masa ljudi polako dolazi da se poslednji put pozdravi sa duhovnim vođom. O svim mogućim zvaničnicima nema potrebe da govorim. A ko je zapravo bio Pavle? Šta je govorio? U vrijeme početka građanskog rata u Bosni i Hrvatskoj govorio je da nijedno dijete, nijedna žena ili čovjek ne smiju biti povređeni samo zbog toga što su druge nacije ili vjere. Govorio je da to što smo se rodili u određenoj naciji, na određenom vremenu i prostoru nismo birali, ali to da li ćemo biti ljudi ili ne, naša je odluka, te moramo gajiti čovještvo u nama. Rekao je da treba da se pazimo neljudi, al još više da se pazimo da sami postanemo neljudi. Kada je Milošević krenuo da zavodi svoju diktaturu, crkva se držala po strani kao i uvijek, ali je Pavle ipak pisao da treba osloboditi Vuka Draškovića '93, da se ne smiju tući ljudi na demonstracijama, na kraju da posle '99 Slobodan mora odstupiti i pustiti nove snage. Iako je bio poglavar jedne prilično bogate i snažne crkve, uvijek je postio, vozio se gradskim prevozom, bio uvijek smeran i skroman, posvećen vjeri i vjernicima. I ono što je lijepo u svemu tome, prepoznat je kao takav. Kada se govorilo negativno o crkvi uvijek je postojao pozitivan primjer Pavla. Danas, kada se oplakuje njegova smrt, svi podjednako navode njegove nesumnjive vrline. Zaista, prelijepo je vidjeti da narod slavi i ugleda se na jednu nesumnjivo dobru osobu, na nekog ko nikad nije bio oportunista, ko nikog nije povrijedio i ko je izgleda uvijek bio na pravoj strani. Da se nadovežem na gorepomenuti stari tekst, lijepo je prepoznati nekog ko u svakom smislu zaslužuje da bude zaslužni građanin. I sada, ko je vjernik, ne treba da tuguje, zato što je Pavle očito bio pokazatelj svega što jedan pravi hrišćanin treba da bude, i ako Bog postoji, sad je sigurno na pravom mjestu. A svi vjernici su dobili jednog pravog i divnog zastupnika na onom svijetu. Takođe, ko i nije vjernik, a poštovao ga je, ne treba da tuguje. Prava je sreća u ovo vrijeme vidjeti da je neko poživio dugo i na kraju umro za ono što je vjerovao a na kraju da je slavljen zbog toga i da će njegove riječi i djela i dalje da žive među nama. Pa i ako nema Boga, opet je njegov život bio smislen, jer je živio u nadi i vjeri i davao je svima nama, uvijek pozivavši na ono što je dobro i lijepo. Završiću samo riječima Matije Bećkovića - "Niko u bučnije vrijeme nije govorio tiše, a da se čuo dalje, niko nije govorio manje da je rekao više, niko u bezočnije doba nije duže gledao istini pravo u oči."

четвртак, 05. новембар 2009.

Mitilini

Kad god se povede razgovor o mjestima koje želimo posjetiti, uglavnom se spominju jedne te iste lokacije. Neko želi u Pariz, drugi u Barselonu, London, Njujork, sjever Italije. Tu su uvijek i Prag, Sankt Peterburg i u najluđem slučaju veliki gradovi dalekog istoka. Suština je jedna, kada se radi o putovanjima, malo ko je originalan. A nerijetko ta mjesta, mala ili velika, zabačena ili iza ćoška, posjeduju više ljepote i zanimljivosti nego gradovi koji su isključivo turističke atrakcije. Ja nisam drugačiji od većine te mi nikad ne bi palo na pamet da dođem u Mitilini da nisam bio prethodno pozvan. Glavni grad ostrva Lezbos, čuvenog po najboljem uzu (grčki aromatični alkohol od anisa), maslinovom ulju i kao imenilac izvjesne seksualne orijentacije je mjesto koje svakako vrijedi posjetiti. Zadaću vam jedan, možda težak misaoni eksperiment. Probajte da zamislite Sutomore kao veći lučki grad, sa istorijom od preko dvije hiljade godina, daleko kulturnije i ljepše i dobićete Mitilini. Zato što je to grad čiji stanovnici žive na oko 20 metara od mora, a opet ima kuća koje idu daleko u brda, a vegetacija je spoj maslina, palmi i četinara. To je grad od 40 000 stanovnika, rodno mjesto Pitaka, Sapfo ali i Hajrudina Barbarose. Njime su vladali Grci, Flamanci, Đenovljani i Turci dok je obala današnje Turske udaljena svega 50 kilometara, vidljiva golim okom i danju i noću i na svega sat vremena trajektom. Kažu da se brže stiže do Turske nego do drugog kraja ostrva. A u sam Mitilini možete doći avionom iz Atine, Soluna ili Krita, te brodom iz većine grčkih i turskih luka. Ima nekoliko hotela različitog cjenovnog ranga ali je preporučljivije naći privatan smještaj. Grci su vrlo ljubazni i prijateljski nastrojeni prema nama i generalno vole ljude iz Crne Gore i Srbije. Zato obavezno napomenite odakle ste. Neki su me čak pitali znam li kada će biti sledeće velike demonstracije u Beogradu kako bi mogli gađati Američku ambasadu pošto su u Grčkoj policajci brutalniji. Od mjesta koje obavezno treba posjetiti tu je ogromni zamak čije najranije očuvane zidine datiraju iz šestog vijeka i u kojem možete jedan naspram drugog naći ostatke hrama posvećene Demetri, katoličku crkvu Svetog Jovana Krstitelja kao i turske Hamame. Takođe vrijedi posjetiti arheološki muzej, antički teatar i statuu Slobode na ulazu u luku, mada je i samo lutanje uskim i strmim ulicama nešto što bi moglo predstavljati zadovoljstvo. U najmanju ruku daće vam jasnu predstavu kako ljudi žive tamo. Od zanimljivosti izvan grada tu je okamenjena šuma, veliki rimski akvadukt i ljetovalište Petru. Noćni život je raznovrstan i svako može naći mjesto koje ga zanima. To podrazumjeva tradicionalnu grčku muziku, elektroniku i pop, alternativu, rok i metal ili džez i bluz. Cijene su nešto više nego kod nas kad se radi o pićima a hrana je u istom rangu. Ono što treba da imate u vidu je da „ne“, isto akcentovano i izgovoreno kao u našem jeziku znači „da“, otvorena šaka ispružena nadolje predstavlja najgoru uvredu, toalet papir se baca u kantu a ne u wc šolju. Takođe, što se saobraćaja tiče osjećaćete se kao kod kuće, jer ni vozači ni pješaci ne poštuju propise. Sad sve što vam ostaje je da sledeći put, kada se odlučite na odmor, dođete u Mitilini.

петак, 30. октобар 2009.

Balkaski špijun

Kada se završila moja prva prava i ozbiljna veza, da tako kažem, prva ljubav, kao i svako u sličnoj situaciji, bio sam pogođen i tužan. Iz nekog razloga i dalje dobro pamtim veče koje je usledilo i sa osmjehom ga se sjećam. Moja porodica je nekako saznala šta se desilo (uvijek je postojala neka tajna veza preko koje se svaka riječ o meni prenese, nije bilo bitno ko će prvi saznati, kada bi maltene momentalno i svi ostali ukućani bili upućeni) i dočekala sa riječima utjehe, pažnje i svim što ide uz to. Ono što mi je najsimpatičnije bilo je sledeće – moj otac je, bez ikakve najave otišao do prodavnice (a poznat je kao ne baš najvrijedniji), kupio par kesa čipsa, došao kod mene i predložio da gledamo jedan odličan a duhovit film – Balkanskog špijuna. Eto, ovo je drugi tekst zaredom u kojem ga spominjem, ne bez razloga. Možda me je zapravo to prvo spominjanje potsjetilo da jedno ovakvo djelo zaslužuje čitav tekst posvećen sebi. Ne želim da otkrivam toplu vodu, svima je već poznato da je to literarno jedno od najjačih djela Dušana Kovačevića (a kada se tako nešto kaže za jednog ovakvog pisca i dramaturga, to ima svojstvenu težinu) i da ga je ovekovječila gluma našeg najboljeg, a vjerovatno jednog od najboljih svjetskih glumaca Danila Bate Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića. Svi imamo po neku omiljenu scenu, da li je to trenutak kada Ilija i njegov brat Đuro špijuniraju u parku i Ilija nakon što padne sa drveta kaže „orao pao, orao pao“, ili možda javljanje na telefon – „možda niste okrenuli pravi broj, ali ste dobili onoga koga ste tražili“ te scena kada njih dvojica sa ponosom gledaju sliku Staljina... Izbor je ogroman, svaka scena je kultna. Koja je poenta ovog teksta dakle? O gledanju, čitanju, posmatranju nekih velikih djela danas i njihovom smislu, poruci i poenti koja se mijenja zavisno od toga da li se radi o drugačijem društvu, vremenu i prostoru. Smatram da je to možda i najbolji pokazatelj da je jedno djelo veliko, time se valjda dokazuje njegova univerzalnost. Kao što je za mene kritika jednog sistema, tj. njegovih produkata moglo da bude dobra zabava i način da sklonim misli sa trenutnog problema, tako i cijelo društvo danas može izvlačiti neke svoje, nove pouke. Kako danas gledati Balkanskog špijuna? Možda će zvučati paradoksalno, ali jedna takva figura kao što je Ilija Čvorović, paranoik, slijepi pristalica jedne ideologije i jednog vođe (Staljina) danas nam može samo predstavljati jednog pozitivca. Pritom mislim na sve ono što on priča, ne mislim da treba zatvarati i mučiti sumnjivog komšiju. Smiješno je da zaluđenik u jednom sistemu može biti glas savjesti u drugom. Pritom mislim na ovaj naš, danas. Ko je slušao hit benda Letu Štuke Minimalizam, zna da se pjesma posvećena korumpiranim političarima, „balkanskom“ kapitalizmu i sveukupnom kritičkom osvrtu na političku situaciju danas završava upravo riječima Ilije Čvorovića. Citirao sam ih i u prošlom tekstu, ali u sasvim drugom kontekstu (još jedan pokazatelj koliko različitih konotacija ima u tom dijalogu), ali riječi – nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima. Nije se rat ni završio a ti si se vratio sa pošteno zarađenim kapitalom. Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu. Da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude. Je li?“ Da je to, umjesto svom nesretnom komšiji, rekao maltene svim političarima, biznismenima, viđenim liderima iz civilnog sektora „od Vardara do Triglava“ mogli bi mu samo aplaudirati. Ovih dana je popularno da se zagovara ulazak u NATO savez, iz mnogobrojnih razloga i uz neizbježnu apologiju. Neki kažu kako smo zaslužili da nas bombarduju, drugi hvale NATO akcije čišćenja bombi koje su sami posejali (sa sve izrazima oduševljenja njihovom demokratičnosti). Eh, gdje nam je sad Ilija da kaže – i oprostiće ti Đura što te tukao. Šta se zapravo desilo? Jesmo li negdje skrenuli pa da nam jedan poludjeli lik iz filma postaje glas razuma, glas morala? Nisam upoznat sa tim ali mogu ovo reći – velika umjetnička djela valja iznova iščitavati, pregledati, mogu nam pomoći i ukazati da smo negdje pogrešno skrenuli. Balkanski špijun je jedno od njih. Pozdrav svima iz Atine (o tome u sledećim tekstovima)

среда, 21. октобар 2009.

Realizam i romantizam

U onome što znam o književnim pravcima tokom ljudske istorije literature, mogu reći da samo jedan iskreno ne volim, iz nekoliko razloga. To je ono što se naziva „realizmom“ pogotovo njegov francuski dio. Nastanak iste je bila reakcija na do tada dominantnu struju u književnosti – romantizam. Za razliku od optimizma, mističnosti i naglašavanja pozitivnih strana života, čovjeka, ljubavi, vrijednosti za koje treba umreti, realizam je zauzeo suprotnu poziciju. Kako mu i samo ime kaže, njihova želja je bila da pokaže ljude onakvim kakvim jesu, život težak koliko može biti i na svijet su generalno pesimistički gledali. Mišljenja sam da, u prikazivanju života onakvim kakav jeste, nisu više uspjeli od kolega iz romantizma. Razlog tome je prost, otišli su u drugu krajnost, prikazivali ljude gadnijim nego što mogu biti, pišući čitave romane bez ijedne makar prosječno pozitivne osobe, proglašavajući svaki ideal bezvrijednim i tako dalje. Ima naravno svijetlih primjera ali sve dok nije došlo do ujedinjenja ova dva pravca (kod Dostojevskog recimo) nismo imali pravo prikazivanje života kojem su realisti težili. E sad, zbog čega smatram romantizam boljim? Iako je jednako nerealan u prikazivanju života, njegove poruke su bolje, i danas tako zaboravljene. Dok nam realizam govori kako je sve crno, kako su ljudi u suštini prevrtljivi i samo gledaju svoje interese, romantizam gleda na svjetliju stranu života u kom i dalje postoje neke ideje i vrijednosti za koje se vrijedi boriti, nezavisno od rezultata, i sama borba je bitna. Realizam sa svojim pesimizmom nam možda može pomoći da bolje prođemo u nekim situacijama, ali će nas učiniti napornijim ljudima, sa kiselim stavom prema životu, vječito gunđajući. Romantizam nas pak može odvesti u oblake da potpuno izgubimo normalan stav prema životu ali s druge strane nas može naučiti nekim stvarima za koje se treba, dati nam snagu da uvijek istrajemo za određene ideje. Na kraju, sve zavisi od pojedinačnog čovjeka, treba i jedno i drugo imati. Čemu onda povlačenje ove teme i čitav ovaj tekst? Iz prostog razloga što se danas toliko uzima u obzir ono realno, a vrlo malo ono romantično (pogotovo ono istinski romantično, a ne neke lažno-patetične varijante). Shvatam da se želi dobro svakome kada mu se prebaci da je previše idealista, ili da je romantik, ali otkad je zabranjeno makar pokušati da se snovi učine živim, da se velike ideje realizuju? Zar je loše i postradati zbog tih ideja, ako na kraju dana znamo da makar možemo spavati zbog toga? Lako je gledati na stvari realno, vidjeti ih onakvim kakvim jesu, a teško vidjeti ih takvima ali željeti od njih proizvesti nešto drugačije. A kako stara grčka izreka kaže – „sve lijepo je teško“ dok jedna druga kaže da „sve što je lijepo je i dobro, kao što je sve što je dobro lijepo“. Zato, ne ubjeđujmo jedni druge da ne radimo ono što je i dobro i lijepo, pa makar bilo skoro pa nedostižno. Na neki način mislim da je ovo produkt današnjeg doba, kapitalizma. Ili je kapitalizam produkt „realistične“ prirode čovjeka? U glavama običnog čovjeka, socijalizam je ideologija koja se lakše prihvata i koja psihički bolje djeluje na svakog. Ali uz riječi Ilije Čvorovića – „nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki...“ iz legendarnog filma Balkasni špijun možemo samo da slegnemo ramenima što tako nešto nikad nije niti će moći da zaživi. Ne samo zbog pohlepnosti lidera, već i zbog običnog čovjeka. Onom bogatijem, uspješnijem, talentovanijem vjerovatno ne odgovara da bude jednak sa nekim koga ne smatra ravnim sebi, a iz iskustva znamo da dosta onih koji su siromašniji, manje sposobni i slično bi radije da se šlepaju uz ove uspješne i tako čine neki jadni prosjek nego da daju svoj maksimum i makar po zalaganju budu jednaki. Ima i onih koji su živjeli taj san, ali nedovoljno da bi ikad zaživio. Pa eto nama kapitalizma, tržišne utakmice i borbe, gdje je samo surova uspješnost mjerodavna za razliku od bilo kakvog osjećaja morala ili pravednosti. I to ide do te mjere da čak i veliki zastupnici kapitalizma govore da bi on morao biti “humaniji“ (Nikola Sarkozi, recimo). Da li to znači da je jednakost nemoguća i da nam je jedino moguće da živimo u surovom društvu bilo kojeg tipa? Ili je možda stvar u tome da previše obraćamo pažnju na ono što je „realno“, da u sebi i drugima gušimo romantičarsko-idealističe težnje, zato što su „glupe“ i zato što su samo jedno gubljenje vremena. Možda da stanemo i da zaista pokušamo neku od njih ostvarimo bi i našli sistem koji je ostvarljiv i dobar za sve, kao što bi usput mogli proizvesti neke druge apstrakcije u realnost. Ovaj tekst je vjerovatno konfuzan kao i sama materija, ali jedno ostaje – romantizam kao pravac, što idejni što umjetnički, ne bi smio da bude potlačen od strane realizma, kao što je danas.

петак, 16. октобар 2009.

Institucija

„Ah Ce, ti voliš jagnje, ali ja volim instituciju“

- Konfučije

Igrom slučaja sam prije neki dan čitao jedan intervju vezan za motiv glasanja crnogorske nezavisnosti koji je sasvim u skladu (mada na suprotnim polovima) sa gorenavedenom misli. Naime, izvjesni crnogorski intelektualac je rekao da je doktrina „država pa demokratija“ bila ispravna u to vrijeme, iako se po mišljenju te struje, ispostavilo da država koju su dobili (nezavisna Crna Gora) nije ispunila njihova očekivanja. Za ovaj tekst je nebitna cijela priča oko nezavisnosti već ćemo se samo fokusirati na izjavu „država pa demokratija“ i zbog čega je njen proizvod doveo do današnjeg razočaranja. Suština je da je u ovom slučaju država bila to „jagnje“, a demokratija „institucija“ (kakva takva, predstavlja ono čemu ova skupina teži). Da obrazložim citat i time povučem paralelu. Odgovor na pitanje Ceu, Konfučije je dao zbog toga što je od njega traženo da se založi za ukidanje žrtvovanja jagnjeta tokom zime da bi se tako narod osigurao od moguće gladi, iako je ovakav običaj vladao Kinom vjekovima. Zašto bi neko tako mudar odbio jedan, ipak zdravorazumski zahtjev? Osnov Konfučijevog učenja je zalaganje za skup etičko-religijski pravila života koje se zove „li“. Suština „lija“ je između ostalog u poštovanju starih običaja, kakvo je i izražavanje poštovanja određenim bogovima kroz žrtvovanja. Iako bi bilo praktične koristi u odustajanju od tog običaja tokom teških zima, Konfučije nije htio da to podrži zato što bi time istrgao jednu od glavnih institucija lija jer relativizovati značaj jednog običaja bi lako moglo da se odrazi na relativizovanje drugog, a time i relativizacije cijele institucije starih običaja. Samim tim, ako bi se ova institucija izvukla iz lija, on bi postao bezvrijedan, i otud dolazi citat na vrhu ovog teksta. Druge dvije institucije lija su socijalno-političko uređenje i etika svakodnevnog ponašanja. Kako to sada povezati sa pomenutim intervujom i jednim političkim stavom savremenog doba? Nažalost danas se previđa potreba za čitanjem i interpretiranjem klasičnih i modernih mislilaca te ostajemo uskraćeni za poruke koje bi nam danas mogle biti u pomoći. Smatram da bi čitanje samo ovog citata moglo pomoći u razjašnjavanju propasti ideje “države pa demokratije”. Šta su institucije jedne države, na čemu ona treba da stoji? To su prije svega njeno političko uređenje i građansko-nacionalna svijest. Ova ekipa je odlučili da je demokratija to uređenje koje žele, kojem teže i to nije sporno. Sporna je argumentacija. Ako smo odlučili da je demokratija taj sistem, kako možemo praviti državu ako do nje dolazimo na način koji znamo da je ne-demokratski te da će država počivati na instituciji koja je dijametralno suprotna od one koja se želi? Tu je ta greška u koracima. I zato je “država” o kojoj su oni pričali bila to jagnje koje je milije od institucije. Veća je želja bila dobiti nešto da bi se zadovoljile trenutne potrebne (imamo državu, nezavisni smo!) od onog što se smatralo dobrim, od institucije demokratske države. Samo da razjasnim još jednom, ja nisam neki ljubitelj i pristalica današnjeg vida demokratije, ali zastupam poziciju ovih mislilaca, i za potrebe ovog teksta, ako je za njih demokratija blagostanje, i za mene je. Treba navesti još jednu stvar, birajući jagnje u ovom slučaju nije samo odbačena institucija demokratije, nego je pravljena jedna druga institucija, tako da je svakim sledećim korakom sve teže kalemiti demokratiju na nju. Kao u priči sa Konfučijem, odstupanjem od jednog običaja žrtvovanja, zarad jagnjeta, rušila bi se cijela institucija i pravila neka nova, u kojoj poštovanje starih običaja neće imati to mjesto. Odstupiti od instituciji koju poštujemo, zarad kratkoročne dobiti, postavljamo presedan koji će dalje voditi izgradnje neke druge, neke koju nismo željeli i povratak na staro i željeno biće nemoguć. Ovaj tekst nije uperen na one kojima je dobro u Crnoj Gori danas, koji su dobili to što su htjeli. Oni su vjerovali u taj projekat ovakve Crne Gore i vjerovatno vjeruju i dalje, sviđalo se to nama ili ne. Uperen je ka ljubiteljima naknadne pameti, koji sada postupaju kao čovjek koji bi bacio nuklearnu bombu i onda se branio riječima – ali nisam znao da će eksplodirati. Jedna od prvih zakona kojima ovladamo je onaj o uzroku i posledici, a ako je uzrok u biranju jagnjeta, posledica će biti da nećemo imati instituciju. Jednostavno, nikakav drugi sistem nije mogao proizaći od ovakvog danas. Da je bilo više borbe za sam sistem, za tu demokratiju, a ne za samo ime države, možda bi rezultati bili drugačiji, možda se neki danas ne bi vajkali. No, to nikada nećemo saznati.

недеља, 11. октобар 2009.

Moć jedne riječi

Šta je zajedničko najvećem broju zemalja danas? I to onim koje je nezamislivo porediti, recimo Švajcarskoj, Sjevernoj Koreji, Crnoj Gori, Srbiji, SAD, Južnoafričkoj republici i tako dalje? Pojedinačnim građanima su to možda mnoge stvari, ali na državnom nivou isključivo jedna – demokratija. To je vjerovatno najmoćnija riječ danas, nezavisno od toga kako shvatate njeno značenje, ona ima moć idola, zlatnog teleta. Demokratija je inače sistem vladavine najpoznatiji po svojoj primjeni u antičkoj Atini i predstavlja „vladavinu naroda“. Šta je to tada značilo? Značilo je da je nosilac suverenosti u Atinskom polisu bio narod, odnosno njegovi slobodni građani (osobe muškog pola, kada dostignu zrelost, a nisu rob ili stranac). Ovo je prilično restriktivno, mora se priznati, ali recimo u Švajcarskoj, žene su dobile pravo glasa tek u 1971. godini. A i tad je njihovo pravo glasa (a i pravo glasa muškaraca) bilo daleko manje od onog koje su imali u staroj Atini. Biti nosilac suverenosti je značilo da se periodično okupljala narodna skupština koja je odlučivala o svim bitnim odlukama za državu – recimo o ratnim planovima, odnosima sa drugim polisima, zakonima, porezu, svemu bitnom što možete da zamislite. Izvršna vlast se birala od svih tih slobodnih građana, nekad glasanjem, nekad izborima, te je svako mogao biti na nekoj bitnoj poziciji. Kada sledeći put kažete da je demokratija „vladavina naroda“ znajte da ovo predstavlja takvu vladavinu, jer su narod definisali malo drukčije nego mi danas (narod = slobodni građani). Danas je ovako nešto neizvodljivo, što je razumljivo, prije svega zbog daleko većih i mnogostruko puta naseljenijih država. Ali kako je moguće da je demokratija postala takva mantra? Kada neku odluku sprovodimo, bitno je da se kaže da je to demokratski, o čemu god da se radi. Kada se glasa onako kako vladaoci žele, onda se glasa demokratski, a kada želimo da osudimo naše neprijatelje, reći ćemo da su protivnici demokratije. Ovo je naročito zanimljivo jer u, sa našeg stanovišta, majke demokratije, Atini, situacija nikad nije bila takva. Platon je pričao da je demokratija jedan od najgorih sistema, jedino što je gore od nje je anarhija i u nekim slučajevima tiranija. Aristotel je smatrao da je demokratija (tj. republika, kao neka varijanta predstavničke demokratije koja stoji na jakim zakonima) ne pretjerano dobar sistem ali vjerovatno najprihvatljiviji za najveći mogući broj situacija. Herodot, koji je živio u doba najvećeg procvata tog sistema je dovodio u pitanje da li je demokratija najbolja opcija, i iako je smatrao da jeste, našao je za shodno da provjeri, za razliku od ljudi danas. S druge strane, maltene svaki ozbiljniji politički mislilac je smatrao da na različitom prostoru u različito vrijeme mora da se primjeni drugačiji politički sistem, da nema univerzalne vrijednosti, da bi donošenje jednog (recimo demokratskog) sistema na silu bilo gdje bio potpuno sulud projekat. Ovo važi i za najbitniju pristalicu predstavničke demokratije danas, Džon Stjuart Mila. Šta nam se desilo u međuvremenu? Danas postoji cenzura, ne smije se biti bilo šta što je u suprotnosti sa demokratijom, pristalice anarhije, monarhije, autoritarnog socijalizma, prosvećene diktature (aristokratije) su ostrakizovani na svaki mogući način. Svaki sistem se branio snažno, na svaki mogući način protiv svakog ko ga je dovodio u pitanje, naučili smo to na ovim prostorima dobro, kroz socijalizam-titoizam prije svega. Ali ovdje je zanimljivo da se demokratija danas brani netolerancijom, cenzurom i sličnim mjerama protiv čega bi zapravo trebala da se bori. Samo malo pogledajte oko sebe i vidjećete do koje mjere se pokušavaju marginalizovati bilo koji činioci koji ne prihvataju demokratiju kao svog idola. I to nije jedini nedemokratski istupak demokratija danas. Izglasaće se zakoni protiv kojih je velika većina građana i javnosti (vidi: Zakon o informisanju, Srbija), partije će podržati Ustav iako znaju da glasači čiji bi trebali da su predstavnici, ne žele taj akt (vidi glasanje za Crnogorski Ustav) ili pristupiti vojnom savezu protiv kojeg su se glasači na referendumu izjasnili (Slovenački ulazak u NATO). To bi trebala da bude vladavina naroda, onog istog naroda preko kojeg se izgleda gazi svakom mogućom prilikom. Svijet nije mnogo drugačiji. U Sjedinjenjim Američkim Državama, predsjedničkom sistemu (dakle mjesto centralizovanja vlasti je predsjednik) na snazi je zakon koji dozvoljava da pobjedi kandidat koji ima manje glasova, zbog specifičnog sistema elektorskih glasova po državama. Evropska Unija će donijeti Ustav, građani ga oboriti na referendumu, pa će onda isti taj Ustav donijeti kao sporazum, pošto za to nema direktnog izjašnjavanja glasača. Osim u jednoj zemlji koja će ga oboriti. I onda će morati da glasaju opet, dok ne glasaju po volji vlasti. Vladavina manjine, ne vladavina naroda. Šta sve ovo govori? Da je moć jedne riječi toliko jaka iako se ona sama izvitoperila do neprepoznatljivosti. I protiv toga se treba boriti, kritikovati i nastupati što jače. Možda je Čerčil u pravu kada je rekao da demokratija nije idealan sistem, al da je najbolji koji imamo dosad. Što ne znači da nismo u mogućnosti da nađemo neki novi i bolji. Monarhija je bilo staro rješenje za stari problem. Komunizam isto. Demokratija prijeti da postane tako nešto. Zato je potrebno stalno voditi dijalog, stalno pružati pozitivne i negativne kritike a ne postavljati apriorne sisteme vrijednosti. Jedna riječ ne smije da ima moć. Ubistvo je ubistvo, a laž je laž i to što kažete da je to bilo „demokratski“ neće promjeniti stvar. Nažalost, izgleda da je danas to zaboravljeno. Zbog toga treba oboriti moć te jedne riječi.

понедељак, 28. септембар 2009.

Do neba

Kada pričamo o filmskoj industriji danas, zauzimaju se najoprečnija mišljenja. Ljubitelji modernih tehnologija i specijalnih efekata su vjerovatno jedini koji su potpuno zadovoljni onim u šta se sedma umjetnost pretvorila. Što se ostalih tiče, neki napadaju hiperprodukciju i Holivud, drugi ističu mogućnosti i napretke filmskih industrija o kojima dosad nismo mnogo toga znali, a koji plasiraju sjajne filmove raznih žanrova. Treći opet uživaju u pomalo od oba, i pričaju o tome da nije sve Holivud, nešto je i nezavisna produkcija. Mišljenja su, kao što rekoh, mnoga. Ono oko čega se moramo složiti, to je da je industrija animiranih filmova bolja i raznovrsnija nego ikad i prevaziđena je kao medij isključivo za najmlađe. Proteklih godina smo mogli vidjeti neka od najljepših i najsavršenijih ostvarenja koja mogu da idu rame uz rame sa klasicima. Ono što su nekad bili Snežana, Pepeljuga ili Fantazija, danas su Mućkalica (Ratatouille), Voli, Čudovišta (Monsters Inc.) i sasvim sigurno novo ostvarenje Piksara – Do neba (Up). Priča prati sasvim nestvarnu pustolovinu Karla Fredriksena, penzionisanog prodavca balona, koji ide u ostvarenje sna o putovanju na Rajske vodopade o kojem je uvijek maštao sa svojom, na početku filma preminulom ženom. Igrom slučaja u tome mu se pridružuje dječak Rasel i pas Dag. Neću više skoro ništa reći o radnji iz prostog razloga što je vrijedi doživjeti od početka do kraja. Kada pogledate trejler ili čujete nešto o ovom filmu, učiniće vam se daleko nadrealniji i dječiji nego što jeste. Između ostalog, Karla i Rasel na Rajske vodopade stižu u kući koja leti uz pomoć balona. To je prva pozitivna stvar ovog crtaća. Osnova radnje je plod jedne divne mašte i djeca mogu potpuno proživljavati te nestvarne stvari. Likovi su dopadljivi, svako na svoj način, i svi predstavljaju neku vrstu otpadnika. Karl je izbjegao da ga pošalju u starački dom, Rasel ima porodičnih problema, a Dag je prilično omrznut od ostalih pasa. Svaki od likova će napredovati do završetka radnje a vama će dati priliku da se identifikujete, zato što su dopadljivi ali ne i savršeni. Ipak, suština priče je puna divnih poruka i zato je istovremeno i za starije. Proživljavanje dječijih snova, život za avanturu i potraga za promjenom je ono što stoji u korjenu. Tu je i prilično jaka socijalna nota i crtani je zapravo daleko tužniji nego što se na početku čini i tu je njegova snaga. Ako uspijete ostati potpuno mirni tokom njega, onda nešto vjerovatno nije u redu sa vama. Nenametljiva duhovitost, s jedne, i poprilična nota sjete u pozadini će vam izmamiti i smijeh i suze i nadaćete se, zapravo zdušno navijati za srećan kraj od trenutka kada se upoznate sa likovima. A to je bitna nota, do neke mjere zaboravljena, po kojoj se cijeni umjetnost. Ako vam ne izmami ni smijeh ni suze, niti vas natjera na razmišljanje, slaba vajda od umjetničkog djela. Katarza je bila i ostala njen cilj i Do neba to postiže sa neobičnom lakoćom. Zato je u svakom smislu crtani za svakoga, i sigurno jedan kome ćemo se iznova vraćati. Nakon što sam gledao Volija mislio sam da animirani film ne može ići ljepše i dalje od toga. Do neba izgleda pomjera granice još više, put gore (Up). I da zaključim priču s početka, dobrih filmova je snimljeno na tone i možemo im se uvijek vraćati, ako smo zaljubljenici. A što se crtaća tiče, njih nikad dosta i lijepo je da idu u korak sa novim tehnologijama. Dobro je kad se može pružiti mogućnost djeci da uživaju u novim avanturama i pričama, kada im se plasiraju pozitivni i dopadljivi likovi i šalju divne poruke. Jer svi imamo svoje heroje i ideale kad smo mali, a ovi su za primjer.

четвртак, 10. септембар 2009.

Zaslužni građanin

Čitanje vijesti iz zemlje i svijeta je greška koju nerijetko činim. Priznajem da imam problem, neku varijantu mazohizma. S jedne strane itekako želim da povjerujem da „svijet“ nije loše mjesto za život, da su ljudi suštinski dobri, da nam samo malo fali da bi sve bilo kako treba (pa je zbog toga u haosu) a s druge čitajući ono što se događa samo kvarim sebi mogućnost da povjerujem. Jer jako često imam prilike, kao i svi vi, da pročitam nešto što je sasvim nesaglasno sa bilo kojim pozitivnim uvjerenjem glede ljudi i ljudskog roda. Šta se to desilo danas? U Rigi, glavnom gradu Letonije, bivše sovjetske republike a današnjeg člana Evropske unije je postavljena statua Aleksandra Sergejeviča Puškina kao poklon od strane Moskve svom pobratimskom gradu a u čast velikog pjesnika. Ovo je lijepa vijest, jer cijeniti ljude kao što je bio glavni predstavnik romantizma u Rusiji, potsjećati nas na velike misli i ideje koje nose djela kao što su Evgenije Onjegin, Kapetanova kći, Pikova dama i druge. Ružna vijest, s druge strane je ova – šesdeset političara, umjetnika, naučnika i drugih javnih ličnosti je uputilo protesnu notu zbog ovog čina. Razlog je bizaran kao i sam čin – Puškin predstavlja simbol ruske imperijalističke ere, u njegovom liku i djelu nema ničega što predstavlja evropske vrijednosti i kao takav ne zaslužuje da se nađe u parku Atisa Kronvaldsa, koji to predstavlja. Ovo je pogrešno i strašno na toliko različitih nivoa. Za početak, kakve su te evropske vrijednosti ako u njima nema mjesta za Puškina? Ako je jedan ovakav velikan nedovoljno dobar za Evropu, šta će nam onda ta Evropa, to nisu vrijednosti za koje treba da se borimo ili da ih živimo. Takođe, to znači da i sam romantizam ne spada u te vrijednosti, da time odbacujemo i pisce kao što su Gete i Bajron, filozofe kao što su Kjerkegor, Šopenhauer i Niče (svi bili pod velikim uticajem romantizma), veliki broj likovnih umjetnika. Dalje, čisto sumnjam da bi Kronvalds imao išta protiv toga da dijeli park sa Puškinom. Mada nam je nepoznat, ovaj čovjek je jako bitan za Letonce i očuvanje njihovog jezika, i ako je zaista bio velikan teško da bi mu smetao neko kao Puškin. To je pokazatelj pravih veličina, ne nalaze se ugroženi, ne traže politiku u svemu, ne žele da se konfrontiraju kroz glupe stvari. Potpisnici ove peticije kroz svoju navodnu želju da zaštite Kronvaldsa (mada je očigledno da samo žele sebe da gurnu u prvi plan) mu zapravo prave medveđu uslugu, nepotrebno ga dovodeći u vezu sa jednom idiotskom i kontraproduktivnom akcijom. Ovo me je potsjetilo na jedan događaj sa naših prostora. Prije neku godinu je napravljena velika priča oko davanja bulevara Zoranu Đinđiću na Novom Beogradu. Bilo je mnogo buke, bilo je dosta protesta ali i podrške a obe strane se nisu zapitale o nekoliko stvari. Strana podrške da li je u redu dizati toliku buku oko jedne ulice i insistirati na predlogu kada obično ime ulice postavlja tolike podjele i kada mu se toliko ljudi protivi. Ulice bi trebalo da su zajedničke. A druga strana, da ipak razmisli o tome da li je taj čovjek ostavio neki trag te na kraju bio ubijen dok je bio na visokoj državnoj funkciji i da nije red da prave takav problem iz prostog razloga što on nije dio njihove političke opcije. Ipak, jedna kritika važi za obe strane – da li bi ste toliko energije utrošili da se borite da Puškin dobije neku od većih ulica? Ili Rembrant, Betoven, Kant, Aristotel? Odgovor bi bio ne, dnevna politika je bitnija od univerzalnih vrijednosti, koje daleko prevazilaze one nazovi evropske o kojima priča šesdeset Letonaca. Neko će reći da je Đinđić ostavio veći pečat u Srbiji od svih gorenavedenih i da je više učinio za svoj narod. Ne znam da li je to tačno, ali za svrhu ovog teksta pravimo se da jeste. Poenta je da smo na vrijeme štovali i borili se za vrijednosti koje predstavljaju svi ovi gore, da više obraćamo pažnju na pisce, pjesnike, slikare, filozofe od političara koji dođu i prođu ne bi nam bili potrebni nikakvi spasioci među političarima. Ali ako se i dalje budemo borili za nekakve vrijednosti koje izostavljaju ovakve umove pod maskom bilo kakvih vrijednosti, pa i evropskih, nećemo krenuti dalje. Ovo važi i za Balkan i za Letoniju i za sve. Zato dajte glavne trgove i ulice onima koji su stvarno zaslužni za cio ljudski rod, bez kojih ne možemo zamisliti onaj kulturni dio civilizacije, onaj koji je bitan, a probajmo zaboraviti na onaj politički, on sadrži u sebi mrlje i ružne stvari po pravilu.

недеља, 06. септембар 2009.

Traćenje vremena

Nikad mi nije bilo poznato da li je to važi za sve, ali ja sam uvijek bio loše sreće kada sjedim u nekoj čekaonici. Nikad nema niti jedne zanimljive osobe s kojom bih mogao razgovarati, časopisi se kreću od izrazito loših do očajnih te mi to vrijeme čekanja uglavnom bude svedeno na tešku dosadu ako nemam nikakvu temu za razmišljanje. Ponekad se i odvažim te uzmem da čitam neki od tih ponuđenih časopisa. I jednom sam u nekom takvom časopisu (pretpostavljam da je bio „ženski“ pošto se obično samo takvi nude) pročitao koliko vremena trošimo na neke obične radnje, kao što je recimo spavanje, odlazak u toalet, čekanje u redu, penjanje/spuštanje stepenicama i slično. U tekstu koji je pratio ovo istraživanje preovladavao je maltene paničan ton, jer je strašno koliko života (otprilike trećina) nam ode na tako nešto „nepotrebno“ kao što je spavanje. Da ne pominjemo fiziološke potrebe ili vožnju gradskim i međugradskim prevozom. I da, čovjek teško može da se makar ne osjeti nelagodno kada shvati koliko mu vremena u životu ode na neke stvari koje smatra nebitnim i koje eto samo mora da obavlja. Ne mogu sad da se sjetim koliko bi to bilo kad se sve sabere, ali sam poprilično siguran da nam više od pola života ode na neke stvari od kojih bi voljeli da smo slobodni, i da to vrijeme korisnije upotrebimo. Sve to jako dobro zvuči i daje nam vrlo dobar izgovor za sve stvari u životu koje smo planirali ali nikad nismo uradili, za svaku propuštenu priliku. Ali ono što ovaj članak, kao i ljudi koji prihvataju ovakav stav ne uzimaju u obzir je traćenje vremena i života na mnoge druge stvari koje nam nisu neophodne, koje ne predstavljaju realnu fizičku potrebu a ipak ih radimo. Ako ne bi spavali, ne bi mogli da funkcionišemo, isto važi za fiziološke potrebe, vrijeme u gradskom prevozu nam ode ipak zbog nekog cilja a i to vrijeme je moguće nekako ispuniti (makar to bilo izmišljanje novih psovki). S druge strane, nisu pomenute razne stvari na kojima ljudi gube vrijeme, a mogli bi da prođu bez njih. Mijenjanje kanala u isčekivanju da naiđe nešto dobro, sređivanje pred svaki izlazak iz kuće (makar to bilo i do trafike), masturbiranje, čitanje tupavih tekstova kao što je gorepomenuti i drugo. Suština je da, ako bi dobili još trećinu života koja nam odlazi na spavanje, vjerovatno bi je većina od nas straćila na gluposti nalik na ove pomenute. Postoje među nama ljudi kojima bi prijalo da dan traje duže, da ne moraju da gube vrijeme na spavanje ili čekanje u redovima, ali oni se na kraju izbore. A ako pričamo samo pričamo o tome koliko bi dobro bilo da imamo još vremena, moramo se prvo zapitati kako trošimo vrijeme koje nam je dato, da li smo odgovorni prema onome sa čime raspolažemo. Ovo ne znači da ne treba ponekad izgubiti nešto vremena na glupe stvari, da ne valja dangubiti, potreban nam je s vremena na vrijeme taj tip odmora da bi pročistili mozak, ali većina nas ga zloupotrebljava i onda nalazi izgovore u vremenu koje izgubi na spavanju. Zato treba sebi postavljati ovakva pitanja i preuzimati više odgovornosti za sopstveno slobodno vrijeme, jer samo njime raspolažemo do kraja.

петак, 04. септембар 2009.

Gospodin Leonard Koen


“…there is a crack in everything, that’s how the light gets in…”

Ne znam za vas, ali o ovom stihu razmišljam, skoro bez prestanka, od kada ga je sinoć Leonard Koen recitovao kao uvod za pjesmu Anthem, koju je i posvetio Beogradu, u ime svih borbi koje je proživio. Možda neću pogoditi smisao koji je autor namjenio, ali za mene ovaj stih dobro predstavlja mnogo toga što nas okružuje, a i vezan je za ono što smo doživjeli sinoć. Razmislite kakav stav imate prema nečemu što je savršeno, naspram nečega što je lijepo, dobro, ali sa ponekom manom, bilo da se radi o umjetničkom djelu, nečemu u prirodi, običnom gestu ili rečenici. Mada smo svjesni nečega što je savršeno, ono nam je daleko i pomalo strašno, dok je ono “skoro savršeno” privlačno, blisko, životno i ljudski, i zato možemo da ga volimo i osjećamo. Beogradska arena je sinoć bila ispunjena skoro do poslednjeg mjesta, zahvalnom i dobrom publikom, scena je bila lijepa i prigodna onome što se čulo, a organizacija pristojna. Bend, sastavljen od vrsnih muzičara, među kojima je recimo gitarista Bob Mecko, s kojim Koen sarađuje već decenijama i koji je ostavio značajan pečat u pjesmama koje volimo, i Šeron Robinson, fantastičan vocal i koautor na mnogim sjajnim pjesmama, te mnogi drugi, koji su imali priliku da nam izraze svoj neizmjeran talenat sinoć na različitim instrumentima. Među njima je stajao upravo gospodin Leonard Koen, suvonjav i simpatičan starčić, u odijelu sa šeširom, “pukotina” kroz koju je i ušla ta svjetlost zbog koje smo uživali svim srcem. Zato što on nema savršen glas niti savršen izgled, nije ni najbolji muzičar koga ste čuli ali ipak može postići nego svi sa pomenutim atributima. Njegove pjesme je, ogrubjelim glasom, pjevao preko tri sata sa jednom kratkom pauzom, povremeno svirajući gitaru uz to. I fascinatno je da te pjesme mogu da dodirnu potpuno raznovrsne ljude. Zaljubljeni par se grli i ljubi uz I’m Your Man, dok se neka usamljena duša sjeća kako je to nekad bilo reći ili čuti a momak tek izašao iz veze misli kako bi i on mogao, kao i Koen, da kleči i moli (iako niko nije povratio ženu na taj način kako kažu stihovi). Bilo je sasvim prigodno smješiti se uz Tower of Song ili Dance me to the End of Love kao i pustiti suzu na Famous Blue Raincoat ili Waiting for the Miracle. Suština je da se svako mogao osjetiti kao u nekom kabareu ili možda malo većem klubu, a da je muzika bila tu upravo zbog njega i njegovih prijatelja, a da je svaka pjesma, svaka riječ na neki način bila Aleluja. Jer čisto sumnjam da postoji iko ko sinoć nije ništa osjetio, niti otišao sa nekom novom mišlju nakon što se zavjesa spustila, bilo da nema rješenja, da se osjeća kao ptica na žici, crv na udici (Bird on a Wire) ili da planira da promjeni sistem iznutra, makar ga osudili na dvadeset godina dosade (First we take Manhattan). U tome i jeste veličina stihova i muzike Leonarda Koena, što je jedan od malobrojnih ljudi u rok/bluz/pop/folk (štagod vam se dopadalo) koji je istinski pjesnik, koga će pamtiti mnoge generacije koje dolaze, kao što su ga znale neke koje su već nestale ili sad žive. Za sebe mogu reći da mi je ovaj koncert zaista značio i da je prijao, i što je najbitnije da je bio drugačiji od svih kojima sam dosad prisustvovao. A ako moram izdvojiti neku pjesmu, to bi sigurno bila Suzanne, savršeno izvedena, tužna i inteligentna u isto vrijeme. Hvala vam iz srca, gospodine Koen.

“all men will be sailors, until the sea shall free them”

уторак, 01. септембар 2009.

Drugi rođendan

Pišem sa malim zakašnjenjem jer sam bio opterećen nekim obavezama ovih dana, ali kako kažu bolje ikad nego ikad, moram spomenuti da su prošle dvije godine od kad je ovaj blog počeo sa radom. To je bilo u petak, 28. avgust. Danas postoji preko 30 (i slovima – trideset) miliona aktivnih blogova, više nego što je bilo aktivnih korisnika interneta prije manje od deset godina. Što vjerovatno znači da je to danas polje u kojem nije lako istaći se, zato što možete naći blog o maltene svemu. Ovo ima svoju dobru stranu, jer je svaki korisnik interneta dobio mogućnost da izrazi svoje mišljenje, pokaže šta zna ili ukaže novi pogled na neke stvari. Negativna strana je ona vezana za svaku hiperprodukciju, na jedan dobar, ide deset loših. Što se mog bloga tiče, čini mi se da je u proteklih godinu dana konačno potpuno iskristalisana njegova funkcija, da ne kažem programska opredeljenost. To bi bila s jedne strane posvećenost nekim svakodnevnim, ali i onim dugovječnijim, idejama i problemima sa filozofskog stanovišta, neopterećenog terminologijom i komplikovanim učenjima, odnosno prilagođena što širem spektru ljudi koji o tome razmišljaju, a svemu je dodata neka doza mog amaterskog bavljenja psihologijom. Naravno to ne znači da i dalje neće biti izvještaja sa koncerata, recenzija filmova, knjiga ili predstava, jer i blogu i meni je potrebno osvježenje od „mudrovanja“ s vremena na vrijeme. Nažalost nisam ispunio prošlogodišnje obećanje da ću dogurati do stotinu tekstova, ali i taj broj je blizu. Taj propust je vezan što za moju neku ličnu lijenost da se pozabavim nekim problemom i idejom (pa imam gomilu tekstova sa jednom rečenicom u folderu Blog, koji čekaju da im se posvetim) ili opterećenost nekim drugim (da ne kažem pravim) problemima. Nadam se, valjda ne uludo, da će se učestalost objavljivanja povećati. Zahvaljujući fejsbuku (eto i socijalne mreže mogu nečem dobrom doprinijeti) ovaj blog sada ima mnogo više čitalaca, i komentara i rasprava na istom, tako da se svima vama zahvaljujem na pažnji i pogotovo tome što potrošite neko vrijeme razmišljajući o onome što ja piskaram ovdje. Takođe se moram zahvaliti na komentarima i primjedbama koje pomažu da i sam bolje shvatim nešto što sam htio reći, ili nešto što mi nije ni padalo na pamet, a trebalo je. Ono što je vrlo dobra strana jednog bloga, ili bilo koje druge forme zapisivanja, su datumi, odnosno mogućnost da locirate svoje određeno mišljenje, određeno stanje u prostoru i vremenu, da se potsjetite događaja i vašeg stava prema njima. Nešto kao fotografija, samo mnogo življe, životnije i bliže svakom od nas. Zato je neka kratka poruka svima ovdje, ne da pišu baš blog (neću konkurenciju! Šala naravno) ali u svakom slučaju da se izraze, uhvate u koštac sa svojim mislima i postave ih na papir, od toga vam može biti samo bolje. S jedne strane ćete biti na čistac sa tim što vam se vrzma po glavi, možda ćete i riješiti problem koji imate, jer ćete bolje razmisliti o njemu. S druge strane to je jedan trag koji ostavljate, na kraju, čini nam se da su nam trenuci sve više i više neuhvatljivi, da nam vrijeme bježi i da ga nikako ne možemo zauzdati. Čini mi se da je jedini način da ga zauzdamo upravo taj da mislimo, zapisujemo i stvaramo (ne mora to nužno biti neka umjetnost ili filozofija) i da ostavimo trag, liniju što bi rekli latini – „nullo dies sine linea“.

четвртак, 20. август 2009.

O humanističkim naukama

Vjerovatno je većina od vas svjesna da je jezik vjerovatno ljudska tvorevina koja najbrže evoluira. Dovoljno puta ponovite neku pogrešnu formulaciju i jezik će se prilagoditi. Dovoljno puta insistirajte na pogrešnom značenju neke riječi, uključite u to i medije i okolinu, i ona će promjeniti svoje značenje. Svjež primjer iz našeg okruženja je riječ nacionalizam, inače lijepa romantičarska ideja o ljubavi ka svojoj naciji (bez ugrožavanja drugih) čije značenje se pretvorilo u šovinizam. S druge strane šovinizam (mržnja po nacionalnoj osnovi) je promjenio značenje u mržnji prema ženskom polu (a za to postoji riječ mizoginija). Ta značenja su pogotovo smiješna ako imamo u vidu korjene tih istih riječi. Recimo Šovin je bio vojnik u Napoleonovoj vojsci i poznat je (mada je moguće da nije ni postojao) po svojoj strasnoj mržnji prema svemu što nije Francusko i ludoj odanosti u borbi protiv svih koji nisu Francuzi. Kakve to veze ima sa netrepeljivošću prema ženama, ne znam. Humanizam je takođe jedna riječ čije je znanje izmjenjeno, što između ostalog dovodi do priličnih nesporazuma kada se objašnjava period poznat kao Humanizam i renesansa. Humanisti nisu bili nikakvi ljubitelji čovjeka, borci za humanitarna prava ili tako nešto. Humanisti su bili poznavaoci antičkih jezika (grčkog i latinskog), antičke umjetnosti i filozofije. Zbog toga se danas ono što smatrate pod pojmom društvene nauke, zapravo postavlja pod pojam humanističkih nauka ili negdje društveno-humanističkih nauka. Sociologija, psihologija, lingvistika, filozofija, istorija i mnoge druge bliske djelatnosti spadaju pod taj pojam. I danas postoji jedan poprilično jak problem za njih, koji se stvara na ovim prostorima. U jeziku je to upravo insistiranje na pogrešnim terminima, bez prethodnog obraćanja pažnje na značenje koje onda jezik vode u evolutivno iskrivljavanje. Za ovo najveću krivicu nosi jezička nekultura na televiziji, ali i zapanjujuća nepismenost učenijih ljudi koji bi trebalo da znaju bolje. Ako pevaljka kaže da je “zlato najzlatnije”, to nema nikakvu snagu, i ne može ući u jezik. Ali ako dosta veliki akademski i politički krug miješa nacionaliste sa šovinistima a šoviniste sa mizoginistima, pravi se problem. I daleko od toga da je jedini. Druga stvar je stav da su o ovim disciplinama svi prozvani da nešto govore, bez ikakvog prethodnog znanja. Nije bitno da li se nalazite na kafani, ulici, forumu, televiziji ili u parlamentu. Takođe, vaš sagovornik može biti bilo ko. Zapanjujuće je da se niko od ovih ljudi ne bi usudio da protivreči i da mudruje jednom hemičaru, biologu, matematičaru. To se smatra ozbiljnim naukama. Ali kada se radi o političkim teorijama, psihologiji, jeziku i ne daj Bože, filozofiji, onda su svi pametni. I to pametni do te mjere da cijelu discipline jednostavno bace u stranu i proglase je nebitnom. Morate znati da se istorijom ne može baviti svako, da uprkos tome što svi “filozofiramo” ako želite da pričate o ozbiljnoj metafizici, morate prvo pročitati dosta knjiga i umjeti baratati terminima. Nemojte olako postavljati ljudima dijagnoze ako ne znate ništa o psihologiji/psihopatologiji. Koliko je država “neuredna”, možemo vidjeti i po ovim disciplinama. Ako se ukazom a ne pravom teorijom postavljaju neke norme, ako se stručnjaci ne bave strukom, već političari, onda nešto nije u redu. Nažalost, kod nas se svako bavi svačim, naročito na ovim poljima. Ipak, ma šta vi mislili, jezik ne stvara par stručnjaka uz pomoć države, crkva se ne registruje u policiji, a to što napišete knjigu o nekom period, ne činije istorijski tačnom. Ako se diplomirani filozof ili psiholog ne bave elektrotehnikom ili mašinstvom, ne dozvolite da se mašinci i slični bave jezikom, istorijom i pravima. I čak kada se stručnjaci bave strukom, moramo paziti da ne budu ostrašćeni. Nažalost, ništa iz ovog teksta nije realnost na ovim prostorima, pa ni u glavama ljudi.