Protiv Negativnog

среда, 25. јун 2008.

The Police, Ušće, 24.06.2008

Evo sjedim ispred tastature i blenem već nekih petnaest minuta ne znajući kako da počnem i šta da pomenem, valjda ću se snaći usput. Prije par mjeseci na forumu exita je izašlo pitanje kojih deset bendova bi ste voljeli da vidite ove godine među njima sam naveo i slavnu trojku. Exit mi nije ispunio želju (mada nisam ni očekivao) ali zato Raka Marić jeste, hvala mu. Najavljeno kao muzički događaj godine, koncert je bio održan na zaista najboljem koncertnom prostoru u Srbiji, a i šire, na Beogradskom Ušću u jednom od najtoplijih dana ove godine. I kakav god da ispadne, znao sam da će to zaista biti najveći događaj ove godine, većini nas je ovo prva i jedina prilika da vidimo Police jedan od najboljih bendova svih vremena, koji iako ima svega 5 albuma, uživa ogromnu popularnost u svijetu, gomila pjesama im je obrađivana a Gordon Samner, tj. Sting je jedna od najvećih figura rok muzike svih vremena. Kad se sve ovo uzme u obzir jasno je da je ovo bio događaj koji ne smijemo propustiti. Stigao sam oko 19 časova na Ušće i bio zatečen jedinom lošom stvari u organizaciji, nedostatku putokaza i sređenih prilaza zoni P2 (za koju je bilo prodato najviše karata). Prolazilo se kroz razne kozje staze, usput se čudeći zašto se prodaju kaubojski šeširi!? Biće da su naši dragi „mali privrednici“ pomiješali The Police sa ZZ Top ili tako nekim bendom. Posle nekih pola sata lutanja konačno ulazim u koncertni prostor, čekanje nije dugo, obezbeđenje i radnici na ulazu su zaista bili efikasni (što je prijatno iznenađenje s obzirom kako to uglavnom ide kod nas). Prostor je bio lijepo urađen, prostran, šankovi na pravim mjestima, cijene nisu bile prevelike, pivo 140, sladoled 100 dinara (ovo ostalo nije interesovalo većinu), čekam da počne Counting Crows. Iz nekog razloga, iako je sve pripremljeno, oni kasne sa izlaskom, a vrućina je nenormalna iako je već prošlo 20 časova, te su se maltene svi posjetioci nervirali oko znojenja koje je trajalo od ulaska do izlaska sa Ušća. Konačno se predgrupa pojavljuje oko 20 i 30, i njihov repertoar se sastoji uglavnom od predstavljanja novog albuma Saturday Nights, Sunday Mornings. Svirka nije loša, publika tapše iako je nestrpljva ali su pjesme suviše spore. Mislim da predgrupa nije dobro odabrana, zato što im se repertoar sastoji uglavnom od sporih pjesama, a takođe njihova popularnost u ovim krajevima je minimalna, malo smo skakali uz poznatu Mr. Jones i to je bilo to. Posle nekih 70 minuta Adam Duric i ekipa se oprašta od nas, srećni što imaju besplatne karte za Police, i umalo da zaboravim, njegovo ponašanje na bini i kontakt s publikom je bilo fino i nepretenciozno, zaslužuje sve pohvale. Par minuta prije 22 časa Stjuart Kouplend izlazi na binu, udara u gong i šou može da počne, Endi Stramer i Sting izlaze na binu i kreće Message In The Bottle. Urlici oduševljenja u publici, ljudi skaču i pjevaju, atmosfera odlična te se meni raspoloženje (narušeno vrućinom) automatski popravlja mada primjećujem da bi publika mogla da bude malo energičnija. Walking On The Moon je sledeća, lijep tekst i odlična melodija za igranje, pjesma stvorena za ugođaj mada primjećujem da se publika poprilično umirila, samo smoreno cupkaju i poneko maše glavom. U tom trenutku negdje iz malog mozga se sjećam nekog starog Utiska nedjelje u kome je gostovala Kristina Kovač i pričala kako je smorilo što su ljudi na Stingovom koncertu uglavnom stajali i djelovali smoreno dok je ona skakala te da naša publika umije biti itekako nezahvalna. Tada sam mislio da je to vjerovatno neki produkt njene umišljenosti i standardan fenomen nekih naših ljudi koji kritikuju sve oko sebe, ali prevario sam se. Demolition Man i Voices Inside My Head to samo potvrđuju, niko ne zna tekst, i osim par ljudi (koji su srećom bili oko mene pa sam makar znao da sam među ljudima koji vole da se provode te neću odskakati svojim gubljenjem na pjesmama koje volim) svi samo gledaju, kao da su došli u pozorište. Razumijem ja vrućinu pa i godište prisutnih (od starijih koji nisu u formi do mlađih koji ne znaju većinu pjesama) ali koncert ovakvog benda se gleda jednom u životu, jedinstvena prilika da se čovjek izluduje uz odlične pjesme a publika blene. Don’t Stand So Close To Me popravlja utisak, ovaj tekst već zna makar trećina, tapše se na Stingovu zapovjed, i skače s vremena na vrijeme. Pjesma jeste bila malo drugačija izvedena, ali nije bila lošija. Driven To Tears (ne znam zašto nju izvode, nije nešto posebno) nastavlja u ovom maniru, a slijedi je po meni najbolja pjesma u prvom dijelu koncerta – Hole In My Life. Savršena izvjedba, zgodno za igranje i skakanje (nekolicine nažalost) sve skupa odličan ugođaj. Slijedi je vrlo vesela Every Little Thing She Does Is Magic pa onda jedna od najkultnijih pjesama benda Wrapped Around Your Finger. Inače u skoro svim pjesmama se ističu Stramerove solaže, a pogotovo je bio interesantan kada je zumiran na velikom video bimu sa kaišem za gitaru na kome piše Oh my God! They killed Kenny, uz par duhovitih South Park sličica, prilično neobična za ovog muzičara u godinama. Do kraja idemo u istom maniru, prvo vesela De Do Do Do, De Da Da Da (to se makar pjevalo, lako se zapamti refren), pa spora Invisible Sun (sa sve tužnim slikama usamljene afričke djece ali i optimističnim završetkom, tj. sa slikama koje ipak prikazuju sreću). Regularan dio koncerta je završen sa Can’t Stand Losing You, potresnom pjesmom o momku koji ne može da pređe preko bolnog raskida, ali kao i svaka pjesma grupe, odrađen u prijatnom i pjevljivom rok-rege stilu. Bend napušta binu, i ja se nadam da će makar na bisu publika bolje da reaguje, i imao sam sreće. Roxanne svi prihvataju uz skakanje i pjevanje, slijedi je King Of Pain te najbolja pjesma na koncertu So Lonely (inače svi pominju kako Message In The Bottle zvuči kao Mesečina bato, a niko da kaže kako So Lonely zvuči kao Stalone, Staloooneee). Za vrijeme te pjesme je zaista bio najbolji provod, dugo je trajala, kontakt benda sa publikom je bio savršen, solaže odlične, atmosfera onakva kakva je trebala da bude tokom cijelog koncerta. Za kraj bisa ide Every Breath You Take, koju naravno svi znaju te dobro reaguju uz nju i bend se ponovo povlači. Aplauzi, dovikivanje, urlanje vraća Stramera na binu koji sam stoji i doziva Stinga i Kouplenda (bio je najsimpatičniji od tria, meni makar), njih dvojica konačno izlaze i kreće poslednja pjesma Next To You, jedna od najboljih sa prvog, kultnog Outlandos d’Amour albuma. Svi skačemo u početku i onda na moje zaprepašćenje shvatam da svi stoje i ponovo se čudno gledaju, da ne znaju tekst!? No dobro, ja sam skakao i pjevao za petoro, a i bilo je još takvih ludaka u masi te se koncert privodi kraju uz loš odgovor publike. Treći bis nismo ni mogli očekivati jer čim su izašli sa bine, većina publike je krenula ka izlazima i još jednom pokvarila raspoloženje svima nama koji smo jedva čekali ovaj koncert i koji nećemo imati prilike ponovo da uživamo u ovim pjesmama. Za zaključak mogu samo reći da je Raka Marić ponovo dokazao da je odličan organizator, jer osim male gluposti sa ulazima (što i nije tako strašno) sve ostalo je bilo savršeno, ozvučenje, raspored, šankovi, zaista sve. Bend je dao sve od sebe, umor je bio jako vidljiv al su se svejedno potrudili, šteta što nismo bili u prilici da čujemo Walking In Your Footsteps, Man In A Suitcase ili Synchronicity II ali većina publike nije ni zaslužila, dok mi koji smo se uživjeli u atmosferu nismo bili brojni. To bi bilo to, više sreće uz neki sledeći bend, jer naša publika uglavnom nije onakva kakva je bila sinoć te se nadam da je ovo samo izuzetak koji potvrđuje pravilo, i uprkos tome ja sam se odlično proveo.

субота, 14. јун 2008.

Objektivnost

Ljudski um je sklon uticajima volje i naklonosti jer uvjek daje prednost onome što želi da bude istinito

-Frensis Bekon

Planirao sam da napišem jedan tekst vezan za takozvanu objektivnost u novinarstvu, ali onda sam malo razmislio o toj ideji i shvatio da je glupo ograničiti se samo na novinarstvo, ovo je vezano za svaku raspravu, svaki naučni rad, svaki članak, izvještaj, recenziju i kolumnu, svako djelo literature... Meni je često zamjerano na pretjeranom ličnom pečatu, na tome što svemu što napišem pokušavam da dam jak lični pečat i time umanjujem objektivnost svega što izađe ispod moje ruke. Nikad nisam razumio te kritike, jer smatram da drugačije nije moguće, tj. da svako ko pretenduje na objektivnost samo zamazuje oči sebi i drugima. Ozbiljnije razmišljanje i podlogu za ovakvu priču sam dobio ove godine kroz djela vezana za filozofiju nauke i opšte metodologije, prvenstveno kroz autore kao što su Pol Fajerabend i Vilhelm Diltaj. S obzirom da ovo nije čas filozofije neću mnogo da drvim o tome šta su oni tačno rekli i gdje je tačno to rečeno već ću se samo pozvati na par detalja iz njihovih radova. Za početak tu je misao da niko nema ekskluzivno pravo na istinu, da niko za sebe ne smije reći da posjeduje znanje, jer se tu krije upravo najveće narušavanje istine i znanja. Istakao bih još jednu stvar, a to je da kada nešto stvaramo ili kada nešto interpretiramo u to uvjek učitavamo određen stepen ličnog, bilo da su neka iskustva, ideološko stanovište, skrivene želje, dosadašnje obrazovanje itd. Razmislite malo o ovome, pogledajte ljude oko sebe, čitajte istu vijest na različitim sajtovima, u suprotstavljenim novinama ili televizijama, bacite pogled kako na određeno naučno otkriće gledaju kreacionisti a kako darvinisti, i pokušajte da ne zauzimate strane. Teško je ne zauzeti stranu zar ne? Ali ako bi se baš potrudili, do neke mjere bi nam možda i uspjelo te bi vidjeli da, iako svi gorepomenuti pretenduju na objektivnost niko nije ni blizu objektivnog, sve su različita subjektivna mišljenja. Čak i ako prenesu potpuno istu vijest opet se taj pečat može vidjeti, zavisno od slike koja ide uz tekst, naslova ili time šta je štampano većim a šta manjim fontom. Čitanje između redova umije da bude zabavna stvar zar ne? Ne obraćanje pažnje može da bude pogubno za bilo koju osobu – gledam b92, čitam blic, i glasam za ldp!? Ili recimo čitam pravdu i kurir, slušam neki radio (ne mogu sad da se sjetim koji je tačno), pasionirano gledam suđenja Šešelju, radikal sam tim se dičim. Primjera može da bude milion, al to je upravo produkt do kog se dolazi kada se isključi svaki pluralizam u mišljenju, svaka kritičnost, kada se prave idoli koji imaju pravo na apsolutnu istinu, te kada drugi misle umjesto nas. Na polju nauke, koja pretenduje na najveću moguću objektivnost (što joj nikako ne uspjeva) imali ste tako velike potrese da je dovoljno samo malo pogledati njenu istoriju da vidite koliko se ograničavate ako bilo šta prihvatate kao apsolutnu istinu. Prekjuče Njunt, juče Ajnštajn, danas kvantna fizika i mehanika sjutra ko zna šta. Kada su „istine“ u nauci ovako propadljive, koliko su tek ništavne vijesti po medijima ili neka prolazna mišljenja u raspravama, po forumima, blogovima i ostalom. Suština svega je da je objektivnost nemoguća za čovjeka, nju može imati jedino neki Bog, neko superiorno biće, ne mi. Zato je moje mišljenje i preporuka svima da održe što jaču kritičnost u mišljenju, pa čak i skepticizam, prvenstveno prema političkim strankama i njenim članovima, prema medijima i prema svemu što učitavaju u sebe.

субота, 7. јун 2008.

Nick Cave and the Bad Seeds, 04.06.2008, Beogradska Arena

Kada bi mogli da biramo kakvi bi željeli da se ponovo rodimo pretpostavljam da bi svi odabrali da budu jedna bolja i savršenija verzija sebe, pa tako i ja. Ne bih želio da budem neko drugi ali ako bih baš morao da biram da budem neki drugi čovjek opet ne bih imao dileme, želio bih da budem Nik Kejv. I tako nešto sam mislio od kada sam prvi put pronašao njegovu poeziju i muziku, dakle od nekog drugog razreda srednje. Zbog čega to mislim? Zato što je maltene kompletna njegova muzika meni predivna, zato što se identifikujem sa popriličnim brojem tekstova, i zato što bih za neke pjesme volio da sam ih ja smislio. Jer zaista ne znam koju bi pjesmu radije posvetio osobi koju ću najviše voljeti od Into My Arms, ili način na koji osjećam da je Nobody’s Baby Now prava pjesma za svaku nekad voljenu osobu, a da su recimo stihovi I Let Love In nešto što bih rekao sebi za jedan određen period mog života. Mogao bih ovako da nabrajam do sjutra, al sigurno ste shvatili poentu. Kada je u januaru objavljeno da će Kejv posjetiti i naše krajeve ja sam brojao dane, i svaka loša stvar što mi se desila je bila ublažena time da sam ja kupio kartu i da ću prisustvovati magiji. Sama Arena je interesantan izbor za koncert, neki su se plašili da će biti prevelik, al broj ljudi je bio zadovoljavajući, nekih 8000 kažu zvanični izvori. Nov album je odličan, a mišljenje o tome sam već dao ranije pa da se ne ponavljam. Ušli smo na koncert negdje na pola svirke Eda Kepera, koji je bio u najmanju ruku simpatičan. Iskreno nisam bio previše zainteresovan za njegovo muziciranje te vam zaista ništa ne mogu o tome reći. A onda negdje oko 9 i 15 scena je krenula da grmi, Loša Sjemena su polako izlazila na scenu, a onda se pojavio i sam Kejv, i malo je reći da smo poludjeli. Atmosfera mračna, efekti prosti a odlični, pjesme se ređaju a mi uživamo. Kombinacija pjesama sa novog albuma i nekih velikih hitova nikog ne ostavlja ravnodušnog, neki pjevaju, neki igraju, skaču, ali većina radi sve to zavisno od toga koja je pjesma na tapetu. Bilo da je mračna, tužna, spora ili brza publika se snalazi i odlično reaguje, što i samog Nika očigledno oduševljava, iako s vremena na vrijeme konta da publika ne radi baš ono što bi on htio, ali je svejedno sve kako treba. Već vidim da će “thank you in serbian” ostati na neki način čuveno, jer u nemogućnosti da čuje kako se “Thank you” kaže na srpskom iako je nekoliko puta pitao publiku ali nije razaznao Nik je samo rekao “thank you in serbian” te ponovio to nekoliko puta. Neću pojedinačno da pominjem jer je svaka bila savršenstvo za sebe, u regularnom dijelu mene su najviše oduševile Deanna i The Ship Song jer sam potpuno zaboravio da će te pjesme izvoditi i kad je došlo do njih moje ponašanje je bilo u stilu djeteta kojem je ispunjena najveća želja. Takođe bih izdvojio Moonland, pjesmu koja ne zvuči ni upola dobro na albumu koliko je moćna u živoj izvjedbi, uz Dig, Lazarus, Dig!!! vjerovatno najbolja sa novog albuma uživo (mada su i ostalih pet zvučale zaista moćno i fantastično). Posle More News From Nowhere, bend se povukao, svi smo vrištali, pljeskali i dozivali ih nazad, te je uslijedio očekivani bis. Ono što u tome nismo očekivali ni u najluđim snovima je da ćemo čuti čak sedam pjesama! I da će jedna od njih biti The Weeping Song, pjesma koju bend nije izvodio nekoliko godina i za koju su svi na ovoj turneji dosad bili uskraćeni. Najbolje od svega je da je Nik pitao publiku šta želi da čuje, a da su ljubitelji gorepomenute bili najglasniji te je želja bila uslišena. Malo je reći da je i ovih pokazano da je Kejv jedinstven u mnogo čemu, i da je njegov kontakt sa publikom fantastičan, po mom mišljenju daleko bolji od svih koji su gostovali ovdje u zadnjih pet-šest godina, jednostavno zna se ko je umjetnik a ko je prolazan, a mi smo imali prilike da vidimo pravog umjetnika ovog puta. Tokom bisa smo čuli neke od najboljih pjesama iz opusa benda, između ostalih one tri koje sam na početku pomenuo. Kada je bend ponovo napustio binu aplauzi i vriska je bila još jača nego prilikom pozivanja na prvi bis, ljudi su zaista bili u ekstazi iako je koncert dotad trajao više od dva sata i dvadeset minuta. Ekipa se vraća i svira svoju verziju kultne pjesme Wanted Man, svakako ne jedne od najboljih pjesama na kojoj su radili ali zaista savršene za završetak koncerta, odlično uklopljenje u atmosferu. I tako, prošlo je 48 sati od koncerta a ja sam i dalje pod ogromnim utiskom, sasvim siguran da je ovo najbolji koncert u mom životu i da je maltene nemoguće to nadmašiti (osim u slučaju da ponovo gledam ovu ekipu u nešto drugačijem izboru pjesama). Sve skupa, čuli smo 23 pjesme, najviše na turneji (recimo dan ranije u Zagrebu su svirali svega 19), čitav spektakl je trajao dva sata i trideset minuta, što je mnogo više u odnosu na sve strane izvođače koje smo viđali (kahm, kahm Pepersi). Sve je bilo savršeno, nema nijedne zamjerke na koncert i mogu samo reći hvala vam na engleskom iliti thank you in serbian. Hvala Džejmsu, Džimu, Martinu, Konveju, hvala Vorenu i Tomasu, posebno hvala Miku i iz sveg srca hvala Niku, i svaka čast. Održite obećanje pa da se vidimo kroz dvije godine ponovo, da zajedno uživamo, jer je bilo vidno da je bend uživao kao i publika, da svirka nije bila obično odrađivanje već da je svaki atom snage upotrebljen da sve bude savršeno za sve, što će potvrditi svako ko je bio u Areni. Za kraj vas ostavljam da pogledate neke slike koje sam uhvatio (nikakav kvalitet jer je u pitanju mobilni, al šta je tu je) i da vidite šta smo sve čuli te divne noći

Night Of The Lotus Eaters
Dig, Lazarus, Dig!!!
Todays’s Lesson
Red Right Hand
Your Funeral My Trial
Midnight Man
The Mercy Seat
Deanna
We Call Upon The Author
Get Ready For Love
Moonland
The Ship Song
Papa Won’t Leave You Henry
More News From Nowhere

The Lyre Of Orpheus
The Weeping Song
Hard On For Love
Into My Arms
Nobody’s Baby Now
Lovely Creature
I Let Love In
Stagger Lee

Wanted Man