Protiv Negativnog

уторак, 22. март 2011.

Napred Gadafi!



            Teško je ovih dana voljeti Moamera Gadafija. Mediji u svijetu kao i kod nas čine sve da blate i izvrnu ruglu libijskog vođu revolucije (što mu je i zvanična titula kojom vlada zemljom). Pokazuju nam jednog ekscentričnog čovjeka, koji se uglavnom oblači na čudan i nama stran način, okružen ženskim tjelohraniteljima i kažu da koristi plaćenike da bi se razračunao sa nemirnim dijelom zemlje i da je naredio pilotima da bombarduju demonstrante. Takođe kažu da posjeduje ogromno bogatstvo i da je diktator, da ne poštuje nijednu vrijednost civilizovanog svijeta. Sa druge strane su uglađeni svjetski državnici, demokratski izabrani, školovani u najboljim školama, među njima i jedan dobitnik nobelove nagrade i vidimo ih kako napadaju istog tog Gadafija, ali samo zato što ih je on primorao na to, što je odlučio da se krvavo razračuna sa opozicijom a oni mu to ne mogu dopustiti.

            Ipak kada čitate komentare po domaćim sajtovima, vidjećete da preovladavaju oni koji ga podržavaju a da su glasovi koji navijaju za „međunarodnu koaliciju“ u velikoj manjini. Ako otvorite fejsbuk, naići ćete na veliki broj ljudi koji je za glavnu sliku na svom profilu stavio Gadafijev lik, ili zelenu Libijsku zastavu, ili orla sa grba. Ako budete malo dalje tražili vidjećete da grupa „Support for Muammar al Gaddafi from the people of Serbia“ u trenutku dok ovo pišem ima 37565 članova, a grupa „Gadafi brate, Crna Gora je uz tebe“ je za samo dva dana skupila 2,669 poštovalaca. Kao poređenje za Crnu Goru mogu vam dati grupu koja poziva građane Crne Gore da se na predstojećem popisu izjasne kako govore crnogorskim jezikom, grupa koju je očigledno sponzorisala vlada i/ili neka od političkih partija. Ona je od septembra prošle godine skupila 3,796 ljudi. U svakom slučaju, internet je odličan pokazatelj da Srbi i Crnogorci ovih dana navijaju za Gadafija i da je većina tekstova i komentara na neki način povezana sa podrškom Libijskom narodu i njihovom lideru.

            Neki će reći da nešto nije u redu sa nama, da nas ničemu nisu naučili naši „zapadni prijatelji“ i da smo i dalje fašisti opterećeni nacionalizmom, devedesetima i anti-zapadnjaštvom. Ovako nešto ne ide dalje od obične uvrede i više govori o onima koji izriču takve stavove a ja bih iskoristio sledeće redove da objasnim svoj stav i vjerovatno stav većine koji danas navijaju za Gadafija i Libijce. Neprijatelji jednog čovjeka mogu dosta toga da nam kažu o njemu i to je suština ove priče. Dok je sukob u Libiji bio isključivo između vladinih snaga i pobunjenika, ljudi na ovim prostorima su imali uglavnom ambivalentan stav. Neki su podržavali pobunjenike i nadali se demokratiji ili nekom socijalističkom samoupravljanju. Drugi su navijali za Gadafija zbog ličnih simpatija prema njemu. Ipak većina nas je posmatrala to kao unutrašnju libijsku stvar o kojoj ne možemo znati dovoljno jer nismo tamo, niti imamo rođake ili prijatelje koji bi nam mogli objasniti pobliže kakva je priroda sukoba, jer ako su nas nečemu naučili ratovi devedesetih to je da sukob nikad nije crno-beo i da nema tako nečeg kao što su dobri i loši momci kada se potegne oružije. Što se samog Gadafija tiče, svjesni smo da on nije među „dobrim momcima“ čim je toliko dugo na vlasti, da posjeduje ogromno bogatstvo i da se ponaša osiono jer mu to položaj dozvoljava.

            Ovo se promjenilo prije par dana, nakon što je počela operacija "Odisejeva zora". Dilema više ne postoji, onaj ko protiv sebe ima zapadnu vojnu mašineriju je na našoj strani. Razloga za ovo ima više. Prvi je logičan, te iste zemlje su bombardovale SR Jugoslaviju odnevši sa sobom preko 2000 nevinih života, koje su nonšalantno upisale kao kolateralnu štetu. Pogađali su bolnice, televiziju, putnički voz u pokretu i razne druge civilne ciljeve i usmrtile ljude koji ništa nisu imali ni sa Miloševićem ni sa Albancima, već su se samo našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Njihove porodice nisu dobile odštetu, kao ni jednu riječ izvinjenja, već izjave kako bi trebali da objasnimo svojoj djeci da smo za to sami krivi, da NATO predstavlja dobre momke. Ali osim tog emotivnog razloga ima i drugih. Navijati za autsajdera je nešto najprirodnije svakoj normalnoj osobi i tako mi, nepopravljivi idealisti i optimisti, želimo da vidimo kako libijska odbrana, malobrojna, neiskusna, slabije obučena i opremljena može da odoli najmoćnijoj svjetskoj sili. Tako nešto bi nam dalo tračak nade da se svjetskim siledžijama može odoljeti i da postoji neka nada da neće sila uvijek da nam kroji sudbinu. Treći je u iskrenosti. Kada se Gadafi obračunavao sa pobunjenicima rekao je da će ih razbiti, da neće pokazati nikakvu milost i on je to zaista mislio. Sarkozi, Obama, Kameron i ostali govore o tome kako žele da zaštite civile, da spriječe sukobe, da uvedu demokratiju. Za tako nešto su dostojni prezira jer nema osobe koja je povjerovala u ovo. Koncesije na naftu zapadnim zemljama ističu u sledeće dvije godine i prijeti im da izgube veoma važno izvorište crnog zlata. Suština je da, ako i jedni i drugi imaju loše metode i ciljeve, onaj koji laže će uvijek biti gori u očima svijeta. Četvrti razlog je nekako intiman, libijski lider je bio uz nas više puta kada nam je bilo teško. Slao je naftu kada smo bili pod sankcijama. Osudio je bombardovanje 1999 godine i poslao pomoć. Zato smo mi sad uz njega i njegov narod. Poslednji razlog koji ću da navedem, mada ih ima još mnogo je sigurno najbitniji. Na našem slučaju se najbolje pokazalo da u ovakvim avanturama uglavnom stradaju nevini civili, ljudi koji nemaju veze ni sa jednom stranom, koji žele da žive svoje normalne živote kao i dosad i ne interesuje ih puno previranje za bilo kakav interes. Preko njihovih leševa će se ostvariti „borba za bezbjednost civila“ a oni će, kao u našem slučaju, biti otpisani kao kolateralna šteta, čija su prava očigledno manja od krave na nekoj farmi.

            Zbog svega ovog, ali i zbog mnogo drugih stvari danas govorimo neke stvari. Govorimo da volimo Libiju kao što je ona nas voljela 1999. godine i pružamo joj svu moguću podršku. Govorimo napred Gadafi, porazi strane zavojevače. Govorimo izdrži pukovniče, zbog libijskog naroda, zbog svih nas koji smo bili pod bombama, zbog svih koji su bili maltretirani od strane siledžija. Nije više bitno šta si dosad radio i ko si bio, ti si sada simbol borbe malog čovjeka svuda. Tužno je što vjerovatno nećeš uspjeti, ali do tog trenutka, svi ovi ljudi a i ja među njima navijamo za tebe. Napred Muamere al Gadafi!

петак, 4. март 2011.

Mladalački ideali



            U poslednje vrijeme sam značajno smanjio učestalost objavljivanja tekstova na ovim stranama. Dva su razloga za to, prvi je finiširanje diplomskog rada te bilo kakvo otvaranje word dokumenta budi u meni grižu savjesti, a drugi je bliži ovom radu. Naime, zaposlio sam i nanovo se privikavam na rano ustajanje i druge radne obaveze. Zapošljavanje i ideali nekako uvijek idu ruku pod ruku zato što, prihvatajući jedno morate odustati od onog drugog. Izuzimam naravno one među vama koji su astronauti, NBA košarkaši, holivudski glumci a pogotovo one koji mijenjaju svijet na bolje. Govorim o svima koji ne spadaju u taj stoti dio promila (ako ne i manje) čovječanstva. Nije mi ovdje plan da se žalim (uz to, tek sam završio prvu radnu nedjelju) već da povežem nekoliko stvari. U svakom trenutku života mi odričemo od sebe neki ideal ili ga u najboljem slučaju sklanjamo za neko buduće vrijeme te ideali djetinjstva bivaju različiti od onih u srednjoj školi, ove opet zamjenjuju fakultetski snovi a zaposlenje najčešće briše sve te ideale i spušta vas na realnije pozicije. Osim trenutnog statusa i godine tu igraju svoju ulogu, tako borbu koju želimo da vodimo sa 15, spuštamo u sve realnije i realnije okvire dok na kraju ne zabilježimo makar jednu, tada već vrlo malu pobjedu. Nije ovo životni put svih, ali jeste ogromne većine.

            Prošli tekst je bio donekle posvećen revolucijama koje i dalje plamsaju sjevernom Afrikom i mišljenja sam bio da su one ipak u određenoj mjeri orkestrirane iz nekih, zasad nepoznatih centara. To ne mora biti tačno ali čak i ako jeste postoji jedna stvar koju moram istaći – ljudi u tim zemljama (naročito oni mlađi) se bore za neki život o kojem sanjaju, pokušavaju da ostvare nešto što su vidjeli na televiziji i preko interneta (zato se jedan dio njih naziva fejsbuk revolucionarima). Kao što je ispravno istakao francuski filozof Alen Badju, nemamo prava da ih mi, Evropljani i Amerikanci učimo tome šta je demokratija, zato što su oni u samo nekoliko dana pokazali više demokratske i političke snage (kada se radi o idealima) nego što su Evropa i Amerika učinile u čitavom vijeku. Opet, možda iza svega stoji Al-Kaida ili tajne službe ili ko zna šta, običnom čovjeku to ništa ne znači. Običan čovjek je rekao da je bilo dosta, da ga neće više tretirati na ponižavajući način i da će on uzeti stvari u svoje ruke, daće čitavog sebe za svoj ideal. Na tome mu se Badju divi, a divim se i ja, svima onima koji su iskreni u tome, a ima ih i to niko ne može poreći.

            Sve ovo me je podsjetilo na priču o mladalačkim idealima i svijet u kojem živimo danas. Uzeo bih u poređenje ’68 u Evropi kao i hipi anti-ratni pokret u SAD sa današnjim društvom i omladinom. Koliko god ekstremni bili neki od vođa šesdeset-osme (ekstremna ljevica po ugledu na maoizam) ili koliko god su bili neozbiljni i na prejakim drogama pripadnici hipi pokreta njihova energija je pojam za ono što imamo danas. Danas imamo mlade kako koriste mogućnost interneta da bio pravdavali bombardovanje civila, imamo mlade i obrazovane koji to znanje i prilike koriste da bi djelili letke o neophodnosti NATO saveza ili nečeg drugog podjednako pogubnog. U Crnoj Gori prave veličanstvene oproštaje za vojnike koji idu da pomažu jednu najobičniju okupaciju a mladi i to podržavaju. Što se ovog poslednjeg tiče, ne shvatite me pogrešno, ne želim nikom od tih vojnika loše, oni su otišli tamo da ratuju zato što u svojoj zemlji nemaju mogućnost da obezbijede svoju porodicu onako kako bi željeli. Problem je saučestvovanje vlasti i još gore intelektualaca u nečem čiji pandan bi mogli naći u turskim osvajanjima Balkana, pa vi vidite šta biste rekli za onog ko bi se pridružio njihovoj vojsci da ide u osvajanje bilo čega.

            Mladi koji su se borili protiv nepravednosti sistema posleratne Evropi, kao i oni koji su protestvovali protiv američke brutalnosti i nepotrebne okupacije jednog udaljenog naroda su samo donekle ispunili svoje ideale. Neki od njih su nakon toga postal biznismeni, političari, pragmatisti. Ali to je normalno, osoba koja stari ostavlja svoje ideale i pokušava na realne načine da zaradi neki novac i obezbijedi nekakvu egzistenciju. Volio bih da ne mora biti tako i da ljudi što duže istrajavaju ali svjestan sam da većina nije sposobna za tako nešto. Ali šta će biti sa onim mladima koji su danas pragmatični, koji propagiraju jedan vojni savez uz obrazloženje da će to otvoriti radna mjesta. Kakav užas nas može očekivati od njih kada su protivnici bogaćenja i rata postali baš to protiv čega su se borili? Ako ste u mladosti odbacili svaki idealizam i postal pragmatisti, šta će se desiti sa vama kada vam pragmatičnost bude prirodna? Prije neki dan NATO vojnici su ubili devet dječaka, navodno greškom. Da li je to radno mjesto koje spominju oni koji propagiraju NATO vrijedno tih devet izgubljenih života? Njihova krv je na rukama onih koji propagiraju ratne saveze, oni su ti koji su oduzeli te snove, te ideale koji bi možda bili prelijepi i koji bi možda promijenili svijet. Tako nešto, koliko god bilo malo vjerovatno, je moguće. Biti protiv negativnog (a ovaj blog se i dalje tako zove) je biti protiv rata i ratnih saveza. Ja se možda jesam zaposlio i time izgubio nešto slobodnog vremena ali ne planiram da odustanem od svog ideala. Taj ideal se sastoji od pisanja za sve vas koji imate volju da čitate, da podijelim sa vama ideje i misli za koje smatram da su vrijedne slušanja, o kojima bi svi trebali da misle. Možda od toga nešto bude jednog dana, nešto zaista dobro, ako ne, spremam sam da me pozovu na odgovornost. A svakom od vas poručujem da vidite po kom idealu trenutno živite i da li ste zaboravili na njih?