Protiv Negativnog

петак, 30. октобар 2009.

Balkaski špijun

Kada se završila moja prva prava i ozbiljna veza, da tako kažem, prva ljubav, kao i svako u sličnoj situaciji, bio sam pogođen i tužan. Iz nekog razloga i dalje dobro pamtim veče koje je usledilo i sa osmjehom ga se sjećam. Moja porodica je nekako saznala šta se desilo (uvijek je postojala neka tajna veza preko koje se svaka riječ o meni prenese, nije bilo bitno ko će prvi saznati, kada bi maltene momentalno i svi ostali ukućani bili upućeni) i dočekala sa riječima utjehe, pažnje i svim što ide uz to. Ono što mi je najsimpatičnije bilo je sledeće – moj otac je, bez ikakve najave otišao do prodavnice (a poznat je kao ne baš najvrijedniji), kupio par kesa čipsa, došao kod mene i predložio da gledamo jedan odličan a duhovit film – Balkanskog špijuna. Eto, ovo je drugi tekst zaredom u kojem ga spominjem, ne bez razloga. Možda me je zapravo to prvo spominjanje potsjetilo da jedno ovakvo djelo zaslužuje čitav tekst posvećen sebi. Ne želim da otkrivam toplu vodu, svima je već poznato da je to literarno jedno od najjačih djela Dušana Kovačevića (a kada se tako nešto kaže za jednog ovakvog pisca i dramaturga, to ima svojstvenu težinu) i da ga je ovekovječila gluma našeg najboljeg, a vjerovatno jednog od najboljih svjetskih glumaca Danila Bate Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića. Svi imamo po neku omiljenu scenu, da li je to trenutak kada Ilija i njegov brat Đuro špijuniraju u parku i Ilija nakon što padne sa drveta kaže „orao pao, orao pao“, ili možda javljanje na telefon – „možda niste okrenuli pravi broj, ali ste dobili onoga koga ste tražili“ te scena kada njih dvojica sa ponosom gledaju sliku Staljina... Izbor je ogroman, svaka scena je kultna. Koja je poenta ovog teksta dakle? O gledanju, čitanju, posmatranju nekih velikih djela danas i njihovom smislu, poruci i poenti koja se mijenja zavisno od toga da li se radi o drugačijem društvu, vremenu i prostoru. Smatram da je to možda i najbolji pokazatelj da je jedno djelo veliko, time se valjda dokazuje njegova univerzalnost. Kao što je za mene kritika jednog sistema, tj. njegovih produkata moglo da bude dobra zabava i način da sklonim misli sa trenutnog problema, tako i cijelo društvo danas može izvlačiti neke svoje, nove pouke. Kako danas gledati Balkanskog špijuna? Možda će zvučati paradoksalno, ali jedna takva figura kao što je Ilija Čvorović, paranoik, slijepi pristalica jedne ideologije i jednog vođe (Staljina) danas nam može samo predstavljati jednog pozitivca. Pritom mislim na sve ono što on priča, ne mislim da treba zatvarati i mučiti sumnjivog komšiju. Smiješno je da zaluđenik u jednom sistemu može biti glas savjesti u drugom. Pritom mislim na ovaj naš, danas. Ko je slušao hit benda Letu Štuke Minimalizam, zna da se pjesma posvećena korumpiranim političarima, „balkanskom“ kapitalizmu i sveukupnom kritičkom osvrtu na političku situaciju danas završava upravo riječima Ilije Čvorovića. Citirao sam ih i u prošlom tekstu, ali u sasvim drugom kontekstu (još jedan pokazatelj koliko različitih konotacija ima u tom dijalogu), ali riječi – nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima. Nije se rat ni završio a ti si se vratio sa pošteno zarađenim kapitalom. Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu. Da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude. Je li?“ Da je to, umjesto svom nesretnom komšiji, rekao maltene svim političarima, biznismenima, viđenim liderima iz civilnog sektora „od Vardara do Triglava“ mogli bi mu samo aplaudirati. Ovih dana je popularno da se zagovara ulazak u NATO savez, iz mnogobrojnih razloga i uz neizbježnu apologiju. Neki kažu kako smo zaslužili da nas bombarduju, drugi hvale NATO akcije čišćenja bombi koje su sami posejali (sa sve izrazima oduševljenja njihovom demokratičnosti). Eh, gdje nam je sad Ilija da kaže – i oprostiće ti Đura što te tukao. Šta se zapravo desilo? Jesmo li negdje skrenuli pa da nam jedan poludjeli lik iz filma postaje glas razuma, glas morala? Nisam upoznat sa tim ali mogu ovo reći – velika umjetnička djela valja iznova iščitavati, pregledati, mogu nam pomoći i ukazati da smo negdje pogrešno skrenuli. Balkanski špijun je jedno od njih. Pozdrav svima iz Atine (o tome u sledećim tekstovima)

среда, 21. октобар 2009.

Realizam i romantizam

U onome što znam o književnim pravcima tokom ljudske istorije literature, mogu reći da samo jedan iskreno ne volim, iz nekoliko razloga. To je ono što se naziva „realizmom“ pogotovo njegov francuski dio. Nastanak iste je bila reakcija na do tada dominantnu struju u književnosti – romantizam. Za razliku od optimizma, mističnosti i naglašavanja pozitivnih strana života, čovjeka, ljubavi, vrijednosti za koje treba umreti, realizam je zauzeo suprotnu poziciju. Kako mu i samo ime kaže, njihova želja je bila da pokaže ljude onakvim kakvim jesu, život težak koliko može biti i na svijet su generalno pesimistički gledali. Mišljenja sam da, u prikazivanju života onakvim kakav jeste, nisu više uspjeli od kolega iz romantizma. Razlog tome je prost, otišli su u drugu krajnost, prikazivali ljude gadnijim nego što mogu biti, pišući čitave romane bez ijedne makar prosječno pozitivne osobe, proglašavajući svaki ideal bezvrijednim i tako dalje. Ima naravno svijetlih primjera ali sve dok nije došlo do ujedinjenja ova dva pravca (kod Dostojevskog recimo) nismo imali pravo prikazivanje života kojem su realisti težili. E sad, zbog čega smatram romantizam boljim? Iako je jednako nerealan u prikazivanju života, njegove poruke su bolje, i danas tako zaboravljene. Dok nam realizam govori kako je sve crno, kako su ljudi u suštini prevrtljivi i samo gledaju svoje interese, romantizam gleda na svjetliju stranu života u kom i dalje postoje neke ideje i vrijednosti za koje se vrijedi boriti, nezavisno od rezultata, i sama borba je bitna. Realizam sa svojim pesimizmom nam možda može pomoći da bolje prođemo u nekim situacijama, ali će nas učiniti napornijim ljudima, sa kiselim stavom prema životu, vječito gunđajući. Romantizam nas pak može odvesti u oblake da potpuno izgubimo normalan stav prema životu ali s druge strane nas može naučiti nekim stvarima za koje se treba, dati nam snagu da uvijek istrajemo za određene ideje. Na kraju, sve zavisi od pojedinačnog čovjeka, treba i jedno i drugo imati. Čemu onda povlačenje ove teme i čitav ovaj tekst? Iz prostog razloga što se danas toliko uzima u obzir ono realno, a vrlo malo ono romantično (pogotovo ono istinski romantično, a ne neke lažno-patetične varijante). Shvatam da se želi dobro svakome kada mu se prebaci da je previše idealista, ili da je romantik, ali otkad je zabranjeno makar pokušati da se snovi učine živim, da se velike ideje realizuju? Zar je loše i postradati zbog tih ideja, ako na kraju dana znamo da makar možemo spavati zbog toga? Lako je gledati na stvari realno, vidjeti ih onakvim kakvim jesu, a teško vidjeti ih takvima ali željeti od njih proizvesti nešto drugačije. A kako stara grčka izreka kaže – „sve lijepo je teško“ dok jedna druga kaže da „sve što je lijepo je i dobro, kao što je sve što je dobro lijepo“. Zato, ne ubjeđujmo jedni druge da ne radimo ono što je i dobro i lijepo, pa makar bilo skoro pa nedostižno. Na neki način mislim da je ovo produkt današnjeg doba, kapitalizma. Ili je kapitalizam produkt „realistične“ prirode čovjeka? U glavama običnog čovjeka, socijalizam je ideologija koja se lakše prihvata i koja psihički bolje djeluje na svakog. Ali uz riječi Ilije Čvorovića – „nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki...“ iz legendarnog filma Balkasni špijun možemo samo da slegnemo ramenima što tako nešto nikad nije niti će moći da zaživi. Ne samo zbog pohlepnosti lidera, već i zbog običnog čovjeka. Onom bogatijem, uspješnijem, talentovanijem vjerovatno ne odgovara da bude jednak sa nekim koga ne smatra ravnim sebi, a iz iskustva znamo da dosta onih koji su siromašniji, manje sposobni i slično bi radije da se šlepaju uz ove uspješne i tako čine neki jadni prosjek nego da daju svoj maksimum i makar po zalaganju budu jednaki. Ima i onih koji su živjeli taj san, ali nedovoljno da bi ikad zaživio. Pa eto nama kapitalizma, tržišne utakmice i borbe, gdje je samo surova uspješnost mjerodavna za razliku od bilo kakvog osjećaja morala ili pravednosti. I to ide do te mjere da čak i veliki zastupnici kapitalizma govore da bi on morao biti “humaniji“ (Nikola Sarkozi, recimo). Da li to znači da je jednakost nemoguća i da nam je jedino moguće da živimo u surovom društvu bilo kojeg tipa? Ili je možda stvar u tome da previše obraćamo pažnju na ono što je „realno“, da u sebi i drugima gušimo romantičarsko-idealističe težnje, zato što su „glupe“ i zato što su samo jedno gubljenje vremena. Možda da stanemo i da zaista pokušamo neku od njih ostvarimo bi i našli sistem koji je ostvarljiv i dobar za sve, kao što bi usput mogli proizvesti neke druge apstrakcije u realnost. Ovaj tekst je vjerovatno konfuzan kao i sama materija, ali jedno ostaje – romantizam kao pravac, što idejni što umjetnički, ne bi smio da bude potlačen od strane realizma, kao što je danas.

петак, 16. октобар 2009.

Institucija

„Ah Ce, ti voliš jagnje, ali ja volim instituciju“

- Konfučije

Igrom slučaja sam prije neki dan čitao jedan intervju vezan za motiv glasanja crnogorske nezavisnosti koji je sasvim u skladu (mada na suprotnim polovima) sa gorenavedenom misli. Naime, izvjesni crnogorski intelektualac je rekao da je doktrina „država pa demokratija“ bila ispravna u to vrijeme, iako se po mišljenju te struje, ispostavilo da država koju su dobili (nezavisna Crna Gora) nije ispunila njihova očekivanja. Za ovaj tekst je nebitna cijela priča oko nezavisnosti već ćemo se samo fokusirati na izjavu „država pa demokratija“ i zbog čega je njen proizvod doveo do današnjeg razočaranja. Suština je da je u ovom slučaju država bila to „jagnje“, a demokratija „institucija“ (kakva takva, predstavlja ono čemu ova skupina teži). Da obrazložim citat i time povučem paralelu. Odgovor na pitanje Ceu, Konfučije je dao zbog toga što je od njega traženo da se založi za ukidanje žrtvovanja jagnjeta tokom zime da bi se tako narod osigurao od moguće gladi, iako je ovakav običaj vladao Kinom vjekovima. Zašto bi neko tako mudar odbio jedan, ipak zdravorazumski zahtjev? Osnov Konfučijevog učenja je zalaganje za skup etičko-religijski pravila života koje se zove „li“. Suština „lija“ je između ostalog u poštovanju starih običaja, kakvo je i izražavanje poštovanja određenim bogovima kroz žrtvovanja. Iako bi bilo praktične koristi u odustajanju od tog običaja tokom teških zima, Konfučije nije htio da to podrži zato što bi time istrgao jednu od glavnih institucija lija jer relativizovati značaj jednog običaja bi lako moglo da se odrazi na relativizovanje drugog, a time i relativizacije cijele institucije starih običaja. Samim tim, ako bi se ova institucija izvukla iz lija, on bi postao bezvrijedan, i otud dolazi citat na vrhu ovog teksta. Druge dvije institucije lija su socijalno-političko uređenje i etika svakodnevnog ponašanja. Kako to sada povezati sa pomenutim intervujom i jednim političkim stavom savremenog doba? Nažalost danas se previđa potreba za čitanjem i interpretiranjem klasičnih i modernih mislilaca te ostajemo uskraćeni za poruke koje bi nam danas mogle biti u pomoći. Smatram da bi čitanje samo ovog citata moglo pomoći u razjašnjavanju propasti ideje “države pa demokratije”. Šta su institucije jedne države, na čemu ona treba da stoji? To su prije svega njeno političko uređenje i građansko-nacionalna svijest. Ova ekipa je odlučili da je demokratija to uređenje koje žele, kojem teže i to nije sporno. Sporna je argumentacija. Ako smo odlučili da je demokratija taj sistem, kako možemo praviti državu ako do nje dolazimo na način koji znamo da je ne-demokratski te da će država počivati na instituciji koja je dijametralno suprotna od one koja se želi? Tu je ta greška u koracima. I zato je “država” o kojoj su oni pričali bila to jagnje koje je milije od institucije. Veća je želja bila dobiti nešto da bi se zadovoljile trenutne potrebne (imamo državu, nezavisni smo!) od onog što se smatralo dobrim, od institucije demokratske države. Samo da razjasnim još jednom, ja nisam neki ljubitelj i pristalica današnjeg vida demokratije, ali zastupam poziciju ovih mislilaca, i za potrebe ovog teksta, ako je za njih demokratija blagostanje, i za mene je. Treba navesti još jednu stvar, birajući jagnje u ovom slučaju nije samo odbačena institucija demokratije, nego je pravljena jedna druga institucija, tako da je svakim sledećim korakom sve teže kalemiti demokratiju na nju. Kao u priči sa Konfučijem, odstupanjem od jednog običaja žrtvovanja, zarad jagnjeta, rušila bi se cijela institucija i pravila neka nova, u kojoj poštovanje starih običaja neće imati to mjesto. Odstupiti od instituciji koju poštujemo, zarad kratkoročne dobiti, postavljamo presedan koji će dalje voditi izgradnje neke druge, neke koju nismo željeli i povratak na staro i željeno biće nemoguć. Ovaj tekst nije uperen na one kojima je dobro u Crnoj Gori danas, koji su dobili to što su htjeli. Oni su vjerovali u taj projekat ovakve Crne Gore i vjerovatno vjeruju i dalje, sviđalo se to nama ili ne. Uperen je ka ljubiteljima naknadne pameti, koji sada postupaju kao čovjek koji bi bacio nuklearnu bombu i onda se branio riječima – ali nisam znao da će eksplodirati. Jedna od prvih zakona kojima ovladamo je onaj o uzroku i posledici, a ako je uzrok u biranju jagnjeta, posledica će biti da nećemo imati instituciju. Jednostavno, nikakav drugi sistem nije mogao proizaći od ovakvog danas. Da je bilo više borbe za sam sistem, za tu demokratiju, a ne za samo ime države, možda bi rezultati bili drugačiji, možda se neki danas ne bi vajkali. No, to nikada nećemo saznati.

недеља, 11. октобар 2009.

Moć jedne riječi

Šta je zajedničko najvećem broju zemalja danas? I to onim koje je nezamislivo porediti, recimo Švajcarskoj, Sjevernoj Koreji, Crnoj Gori, Srbiji, SAD, Južnoafričkoj republici i tako dalje? Pojedinačnim građanima su to možda mnoge stvari, ali na državnom nivou isključivo jedna – demokratija. To je vjerovatno najmoćnija riječ danas, nezavisno od toga kako shvatate njeno značenje, ona ima moć idola, zlatnog teleta. Demokratija je inače sistem vladavine najpoznatiji po svojoj primjeni u antičkoj Atini i predstavlja „vladavinu naroda“. Šta je to tada značilo? Značilo je da je nosilac suverenosti u Atinskom polisu bio narod, odnosno njegovi slobodni građani (osobe muškog pola, kada dostignu zrelost, a nisu rob ili stranac). Ovo je prilično restriktivno, mora se priznati, ali recimo u Švajcarskoj, žene su dobile pravo glasa tek u 1971. godini. A i tad je njihovo pravo glasa (a i pravo glasa muškaraca) bilo daleko manje od onog koje su imali u staroj Atini. Biti nosilac suverenosti je značilo da se periodično okupljala narodna skupština koja je odlučivala o svim bitnim odlukama za državu – recimo o ratnim planovima, odnosima sa drugim polisima, zakonima, porezu, svemu bitnom što možete da zamislite. Izvršna vlast se birala od svih tih slobodnih građana, nekad glasanjem, nekad izborima, te je svako mogao biti na nekoj bitnoj poziciji. Kada sledeći put kažete da je demokratija „vladavina naroda“ znajte da ovo predstavlja takvu vladavinu, jer su narod definisali malo drukčije nego mi danas (narod = slobodni građani). Danas je ovako nešto neizvodljivo, što je razumljivo, prije svega zbog daleko većih i mnogostruko puta naseljenijih država. Ali kako je moguće da je demokratija postala takva mantra? Kada neku odluku sprovodimo, bitno je da se kaže da je to demokratski, o čemu god da se radi. Kada se glasa onako kako vladaoci žele, onda se glasa demokratski, a kada želimo da osudimo naše neprijatelje, reći ćemo da su protivnici demokratije. Ovo je naročito zanimljivo jer u, sa našeg stanovišta, majke demokratije, Atini, situacija nikad nije bila takva. Platon je pričao da je demokratija jedan od najgorih sistema, jedino što je gore od nje je anarhija i u nekim slučajevima tiranija. Aristotel je smatrao da je demokratija (tj. republika, kao neka varijanta predstavničke demokratije koja stoji na jakim zakonima) ne pretjerano dobar sistem ali vjerovatno najprihvatljiviji za najveći mogući broj situacija. Herodot, koji je živio u doba najvećeg procvata tog sistema je dovodio u pitanje da li je demokratija najbolja opcija, i iako je smatrao da jeste, našao je za shodno da provjeri, za razliku od ljudi danas. S druge strane, maltene svaki ozbiljniji politički mislilac je smatrao da na različitom prostoru u različito vrijeme mora da se primjeni drugačiji politički sistem, da nema univerzalne vrijednosti, da bi donošenje jednog (recimo demokratskog) sistema na silu bilo gdje bio potpuno sulud projekat. Ovo važi i za najbitniju pristalicu predstavničke demokratije danas, Džon Stjuart Mila. Šta nam se desilo u međuvremenu? Danas postoji cenzura, ne smije se biti bilo šta što je u suprotnosti sa demokratijom, pristalice anarhije, monarhije, autoritarnog socijalizma, prosvećene diktature (aristokratije) su ostrakizovani na svaki mogući način. Svaki sistem se branio snažno, na svaki mogući način protiv svakog ko ga je dovodio u pitanje, naučili smo to na ovim prostorima dobro, kroz socijalizam-titoizam prije svega. Ali ovdje je zanimljivo da se demokratija danas brani netolerancijom, cenzurom i sličnim mjerama protiv čega bi zapravo trebala da se bori. Samo malo pogledajte oko sebe i vidjećete do koje mjere se pokušavaju marginalizovati bilo koji činioci koji ne prihvataju demokratiju kao svog idola. I to nije jedini nedemokratski istupak demokratija danas. Izglasaće se zakoni protiv kojih je velika većina građana i javnosti (vidi: Zakon o informisanju, Srbija), partije će podržati Ustav iako znaju da glasači čiji bi trebali da su predstavnici, ne žele taj akt (vidi glasanje za Crnogorski Ustav) ili pristupiti vojnom savezu protiv kojeg su se glasači na referendumu izjasnili (Slovenački ulazak u NATO). To bi trebala da bude vladavina naroda, onog istog naroda preko kojeg se izgleda gazi svakom mogućom prilikom. Svijet nije mnogo drugačiji. U Sjedinjenjim Američkim Državama, predsjedničkom sistemu (dakle mjesto centralizovanja vlasti je predsjednik) na snazi je zakon koji dozvoljava da pobjedi kandidat koji ima manje glasova, zbog specifičnog sistema elektorskih glasova po državama. Evropska Unija će donijeti Ustav, građani ga oboriti na referendumu, pa će onda isti taj Ustav donijeti kao sporazum, pošto za to nema direktnog izjašnjavanja glasača. Osim u jednoj zemlji koja će ga oboriti. I onda će morati da glasaju opet, dok ne glasaju po volji vlasti. Vladavina manjine, ne vladavina naroda. Šta sve ovo govori? Da je moć jedne riječi toliko jaka iako se ona sama izvitoperila do neprepoznatljivosti. I protiv toga se treba boriti, kritikovati i nastupati što jače. Možda je Čerčil u pravu kada je rekao da demokratija nije idealan sistem, al da je najbolji koji imamo dosad. Što ne znači da nismo u mogućnosti da nađemo neki novi i bolji. Monarhija je bilo staro rješenje za stari problem. Komunizam isto. Demokratija prijeti da postane tako nešto. Zato je potrebno stalno voditi dijalog, stalno pružati pozitivne i negativne kritike a ne postavljati apriorne sisteme vrijednosti. Jedna riječ ne smije da ima moć. Ubistvo je ubistvo, a laž je laž i to što kažete da je to bilo „demokratski“ neće promjeniti stvar. Nažalost, izgleda da je danas to zaboravljeno. Zbog toga treba oboriti moć te jedne riječi.