Protiv Negativnog

среда, 27. фебруар 2008.

12

Smatrao sam da je malo vjerovatno da će ikad jedan rimejk biti zaista bolji od originala na koji se ugledao iz prostog razloga što današnji filmovi ne mogu biti toliko dobri koliko su bili nekad, te što se ne prave rimejkovi loših filmova. Šta zapravo podrazumjevam pod rimejkom koji je prevazišao original? To bi trebao da bude tako dobar film da onaj originalni postaje nepotreban, da ga možemo odložiti u neku fioku, te da bi jedini razlog da ga pogledamo bio iz čisto istorijskog pogleda na film, ništa više. Ovo ostvarenje Nikite Mihalkova je upravo takav uspjeh, rimejk koji je daleko prevazišao djelo na koje se ugledao. Dvanaest ljutih ljudi (12 angry men) je jedan od najvećih klasika iz zlatnog doba američke produkcije, sa blistavom naslovnom ulogom Pitera Fonde, film izuzetne snage iako u njemu nema ni jednog momenta akcije, i za koji sam sumnjao da će ikad biti prevaziđen. Prva bitna razlika je što je nova verzija duža za nekih sat i deset minuta. I u tom dodatom dijelu leži prava snaga filma, jer iako je pozornica premještena, iako je na optuženičkoj klupi Čečen, a ne neki obični Američki propalitet ta promjena nam ništa ne znači. Većina dijaloga iz originala je sačuvana, način na koji jedan od porotnika pokušava ostale ubjediti u naizgled nemoguću nevinost optuženog je skoro identičan originalu, mada su likovi ovdje upečatljiviji i gluma je mnogo bolja (po riječima samog Mihalkova tu su najbolji glumci koje Rusija trenutno ima) mada to može zvučati nemoguće. Prva bitna razlika je reakcija svakog od porotnika nakon što promjene svoje mišljenje. Oni doživljavaju pravo umno očišćenje, katarzu, te svaki od njih priča po jednu fascinatnu priču iz sopstvenih života (čega nije bilo u originalu i to je jedna od pozitvnijih strana ove verzije) koje su tako dobro smišljene, da morate povjerovati u realnost istih. To me dovodi do možda najveće pozitivne strane filma, on je potpuno realan, al ne u smislu da je obično preslikavanje života, već u najboljem maniru junaka tragike pokazuje likove koji su u konfliktu sami sa sobom, te način na koji to prevazilaze, to suđenje ne odlučuje samo sudbinu osuđenog, već i svih porotnika, čija je muka jednaka, ako ne i veća, zato što su u konfliktu sa sobom, zato što se bore protiv najvećeg neprijatelja. I, umjesto da gubeći tu bitku (jer se bitka sa samim sobom najčešće gubi) izgube i tog mladića, oni, pobjeđujući sebe, oslobađajaći sebe svog tereta, žele da oslobode i optuženog. Najzanimljivije u svemu tome je da se ta sloboda zadobija upravo pričanjem priče, prilično neuobičajenim vidom katarze. Ne želim dalje da vam otkrivam radnju jer bi to moglo svima da pokvari utisak, a to bi bila šteta. Nego ga lijepo pogledajte, pa da komentarišemo, sa posebnim akcentom na tih dodatih sat i deset minuta.

недеља, 24. фебруар 2008.

Posjeta orkestra

Priznajem da nikad nisam gledao film koji dolazi iz Izraela ali imao sam dosta sreće što ovaj nisam propustio. Nije lako u nekih 87 minuta filma prikazati život onakav kakav jeste, svu njegovu magiju ali i sveprožimajuću setu ali to je reditelju Eran Kolirinu uspjelo u prvom filmu koji je uradio. Radnja filma se bazira na egipatskom policijskom orkestru koji je došao u Izrael da svira na otvaranju Arapskog kulturnog centra u Petah Tikvi. Naravno, pošto su se našli u stranoj zemlji od početka upadaju u probleme te završavaju u nekoj zabiti maltene bez para i bez mogućnosti prevoza do sjutradan. Sam orkestar je jako interesantan, sastavljen od najrazličitijih tipova ljudi, od kojih niko nije naročito sretan pomenutim razvojem događaja. Iako su svi glumci nama nepoznati, oni su svoj posao uradili maestralno, te je vrlo lako saživjeti se sa njima u priči i saosjećati. Muzika koja prati film je savršeno odabrano, bilo da se radi o klasicima kao što je Summertime ili o laganoj muzici koja prati radnju u pozadini. Takođe, ovo je najduhovitiji film koji sam pogledao u proteklih godinu dana, ako ne i više, publika se gromoglasno smijala na maltene svakoj fori u filmu, jer su one savršeno uklopljene i smišljene sa puno dobrog ukusa. Sama njihova funkcija je da bolje očaraju taj sukob arapskog i izraelskog svijeta, kulture ali i da nam olakša praćenje filma, da lakše ponesemo tugu koju on nosi. Sam režiser je izjavio da mu je žao što se publika toliko smijala na premijeri, ali pretpostavljam da je i on kasnije shvatio da je i sam život takav, preovlađujuća seta i tuga sa pojedinim komičnim momentima koji nam omogućavaju da dalje živimo, da se ne predamo. Ne bih dužio sa pričom, već bi samo dodao jedan citat iz filma koji je i svojevrsna poruka njega, koji u par rečenica i opisuje čitav film ali i sam život:

Maybe this is how your concerto ends. I mean... not a big end with trumpets and violins, maybe this is the finish. Just like that, suddenly. Not sad, not happy. Just... a small room, a lamp, a bed, child sleeps, and... tons of loneliness.

Što prije pogledajte ovaj film, nećete se pokajati.

недеља, 17. фебруар 2008.

Big band uz zvuke gitare, Sava centar 16.02.2008.

Danas je u žiži interesovanja sredstava informisanja situacija oko Kosova i Metohije, al ja ću radije u svom maniru to da preskočim, da tjeram kontru i pričam o nečemu pozitivnijem, pa ako bude potrebe pričati o statusu KiM to je bolje učiniti hladne glave, kroz nekoliko dana. Big band RTS-a ove godine slavi svoj šesdeseti rođendan i ovim koncertom je zaista spektakularno obilježio tu priliku. Ideja da se rok pjesme rade u džez (ili sličnim) aranžmanima je vrlo popularna posljednjih par godina, mnogi su se u tome oprobali a najveću pažnju su zadobili odavno popularni Pol Enka (gostuje i kod nas ovog aprila) i Ričard Čiz. Ali ono što ovaj događaj postavlja na stepenicu više je činjenica da su autori čije su pjesme obrađivane i sami učestvovali u tome, te izvodili svoje pjesme u ovim neobičnijim aranžmanima. Sam izbor trojice muzičara je jako interesantan, jer je svaki na svoj način ostavio pečat u onome što nazivamo ex-yu rok i svaki je originalan na svoj način. Sava centar je bio ispunjen do poslednjeg mjesta, štaviše mnogo ljudi je stajalo pošto je obezbeđenje bilo dobronamjerno prema nama koji nismo imali karte ali smo željeli da uživamo u ovakvom događaju. Nakon odlično urađene uvertire na scenu je stupio svjetski mega car, Rambo Amadeus i krenula je legendarna Čobane vrati se. Usledile su Predrasude, pjesma koja je očigledno stvorena da se izvede u džez varijanti i viđeni su prvi soloi na koncertu, kojih je bilo dosta od saksofonista i trubača Big benda. Do kraja svog dijela Rambo je izveo Biti star a biti car i Ća je bilo. Ostaje žal što je Rambo opet odlučio da eksperimentiše sa nekim pjesmama iako je bilo nekih koje je publika više željela i koje bi se mnogo bolje uklopile u džez aranžmane. Nažalost, Rambo je odavno prestao da izvodi neke svoje starije pjesme, te je šteta što nismo mogli čuti Emocije, Fala Ti Majko ili recimo Sokolov Greben. Nakon Ramba na binu je stupio Dado Topić, očigledno zadovoljan što učestvuje na ovakvom događaju i vrlo motivisan da se pokaže u što boljem izdanju. On je izveo neke pjesme koje nikad nije izvodio uživo, jer su pravljene da bude izvedene sa duvačkom sekcijom, a svoj pravi sjaj su zaista doživjele uz čitav orkestar. Dado je svoj dio otvorio sa pjesmom Radmila, uslijedila je Kad tata sređuje stvari, pa onda prelijepa balada Zvjezdana prašina. Iako su pjesme i dalje vukle na svoj rok original, džez aranžman ih je obogatio i učino daleko boljim od pjesama koje Time inače izvodi, dakle od Makedonije, Istine Mašine, Da li znaš da te volim i drugih… Topić je svoj dio završio uz Rokenrol mamu, izvedenu u fanki stilu, te smo svi cupkali u svojim sjedištima. Nakon što su se završile duge ovacije na binu je stupio Vlatko Stefanovski, i krenula je Gypsy Song. S obzirom da je Stefanovski jedan od najboljih muzičara na ovim prostorima, tj. jedan od najboljih gitarista na svijetu nije potrebno da mnogo širim priču. Bluz klasik Stormy Monday je zvučio nestvarno dobro uz pomoć orkestra a na solažama se Vlatko smjenjivao sa divnim zvucima saksofona. Uslijedilo je instrumentalno izvođenje Zajdi, zajdi, koja teško da će ikad zvučati bolje i za kraj jedna od najpoznatijih pjesama Leb i Sol, Kao kakao. Slobodno mogu reći da je odličan potez to što je ova pjesma ostavljena za kraj jer je najbolje zvučala i najviše prevedena u džez manir, u kom su uživali i muzičari i publika. Posle dugotrajnih ovacija muzičari su se vratili na bis i odradili vrlo zanimljivu improvizaciju, nešto bez čega ovaj događaj nije bio potpun. Bilo bi dobro kada bi ovakvih događaja bilo više, jer predstavljaju svojevrsno kulturno uzdizanje za sve nas i oplemenjivanje domaće rok muzike. Nadam se da će makar sve ovo izaći na nekom cd-u, da se uživanje u ovakvoj muzici ne zaustavi na ovom jednom koncertu

субота, 16. фебруар 2008.

Odakle mi pravo? (muke jednog stvaraoca)

Jasno je da se muke jednog stvaraoca ne mogu završiti onako lako, na jednom problemu izbora, pošto problema ima na sve strane. Problem polaganja prava na ime umjetnik, stvaraoc pa i filozof mi je prvi put pala na um prilikom posjete Rusiji, Sankt-Petersburgu, koji za mene predstavlja najdivniji grad na ovoj planeti. Grad star tri stotine godine, prilikom kojih je građen da bude to što je danas, mjesto koje i dalje drži duh nekih kulturnijih i klasičnijih vremena, sa nepromjenjenom arhitekturom, sa očuvanim spomenicima i riznicama umjetničkih djela svih vrsta. Neki ga zovu Sjeverna Venecija zato što leži na velikom broju rijeka (samo podsjećanje na Nevu me uvjek oraspoloži) ali je prigodnije da se Venecija zove Južni Peterburg. Pravo mjesto da se svaki sujetni čovjek podsjeti svoje maline (moram da iskoristim ovaj pridjev, nepoznat našem jeziku ali poznat u grčkom – simpatičan antipod veličini) da shvati da, čak i ako je kapacitet za stvaraoca, intelektualca, dug put stoji pred njim u gradu čiju osnovnu strukturu je dao genijalni De Rosi a u kom su stvarali Puškin, Dostojevski, Tolstoj, Čehov i mnogi drugi. Meni se ova ideja rodila u prelijepom ljetnjem dvorcu carice Katarine Druge u Carskom Selu. U tom malom mjestu izvan Sankt Petersburga (a to je bila i prva relacija za voz u Rusiji), koje je mnogo volio Puškin čovjek može samo da uživa. I upravo spoznaja te činjenice, da ste u mjestu koje, iako je malo izgleda predivno, ima jedan od najljepših i najraskošnijih evropskih dvoraca, a usput znate da je u njemu stvarao Aleksandar Sergejevič, čovjek koji je utro put divnoj ruskoj literaturi natjera vas da postavite sebi pitanje koje sam stavio u naslov – odakle mi pravo? Kako bilo ko, suočen sa takvom veličinom, smije sebe dovesti u istu ravan, nazvavši sebe pjesnikom kao što je i Puškin bio pjesnik, nazvati sebe filozofom, pozivom koji je imao i Hegel, nazvati sebe stvaraocem kao što su mnogi bili? Sebe dovoditi u ravan sa ovakvim veličinama može jedino uistinu sujetan čovjek, onaj koji misli da je pametan, a nije. Šta je zapravo potrebno da bi bio stvaralac, filozof, pjesnik? Teško da postoje prave odrednice, nije to nešto što se može riješiti listom instrukcija ali opet je to nešto čemu mnogi teže, svako na svoj način, pa i autor ovih redova. I zaista, malo ko od nas polaže pravo da se tako nazove, ali ne treba očajavati, ne treba se spotaknuti na prvom koraku i uplašiti se autoriteta, već im se diviti i stvarati svoj put. Ako kažem za sebe da imam zelene oči biću relativno upravu, ali nikako ne mogu reći da su moje oči plave boje, nemam pravo na to. Ali drugi će mi jasno reći da imam zelene oči, te da imam priznanje za to. Tako jedino drugi (ne svi, ali neki) mogu da ocjene da li je neko filozof, stvaraoc, umjetnik, to je nešto što se primjeti, ne čime pojedinac ubjeđuje druge u svoju vrijednost. Ja mogu samo reći da sam ona laž, u koju toliko vjerujem i za koju toliko želim da bude istinita. I što mi u većoj mjeri to pođe za rukom, utoliko sam bolji čovjek. Zato se i usuđujem da sebe trenutno nazovem stvaraocem, filozofom ali sam svjestan da to za sada predstavlja samo puku laž. Ipak moram vjerovati u stvari koje nisu, jer one na drugi način ne mogu postati stvarne.

среда, 13. фебруар 2008.

13. februar, dan zaljubljenih

Mislio sam da nema ništa ogavnije od predizborne propagande, zaglupljujućih parola i smiješnih faca kandidata ali prevario sam se, zato što sam zaboravio da uvjek može biti gore. zaljubljivanje uz muziku osamdesetih na dan zaljubljenih, tradicionalni koncert Neno Belan na dan zaljubljenih, Djura i Mornari, Dan zaljubljenih za parove u klubu tom i tom, posaljite voljenoj osobi poruku preko mts jukebox-a, sniženje za parove na dan zaljubljenih. Lista se nastavlja unedogled. Došlo mi je da idem i da cijepam plakate jedan po jedan. Vjerovatno bi mi neko od vas sada dobacivao da je to zato što su drugi zaljubljeni a ja nisam, pa sam jelte, zavidan. Naprotiv, i kada sam bio zaljubljen taj datum nisam obilježavao iz mnogo razloga. Takođe, nije da ne znam koji su datum prozvali danom zaljubljenih, već je datum prije njega namjerno stavljen u naslov, objasniću i zašto. Ja stvarno mogu progutati maltene svo đubre koje nam propaganda liberalnog konzumerizma plasira, mogu i da progutam dan žena, prvi maj, i sve druge za život normalnog čovjeka nebitne datume, ali dan zalubljenosti posebno mrzim. Volio bih da upoznam tu osobu koja je sebi dala za pravo da imenuje jedan dan danom zaljubljenih jer je zaslužila teške batine. Iskorištavati i time dovoditi ljubav u izvještačenost je užasna podlost. Jer, ako to nekome od vas još nije jasno, nazivati 14. februar danom zaljubljenih je učinjeno iz jednog jedinog razloga – da bi kapitalisti više zarađivali, jer je prirodno da parovi jedni drugima kupuje poklone, da se malo više časte kada izađu i da potroše mnogo više novca nego što bi uradili da taj dan nema tako bombastično ime. Sami datumi su potpuno glupa stvar, jer jedno „volim te“ znači sve, bilo da je izrečeno 14. februara, ili na godišnjicu veze ili na bilo koji drugi nebitan dan. Ako te volim danas i želim nešto da ti poklonim, to ću i učiniti, neću dozvoliti da mi se vještački namještaju rokovi i datumi i koješta. Otud i naziv teksta, apelujem na sve da bojkotuju dan zaljubljenih, da ne kupuju poklone za njega i da ne planiraju izlaske. Ako ste već nešto kupili ili isplanirali, učinite to na ovaj dan, jer je svaki dan sa voljenom osobom podjednako bitan, a ako ste planirali da propustite jedan dan u viđanju, neka to bude baš sutrašnji, u inat konzumerizmu, u inat izvještačenja ljubavi. Datum je u suštini nebitan, vrijeme je tvorevina koju smo vještački sebi nametnuli, a zapravo je bitno ono što osjećamo, svakog trenutka i po tome se treba ponašati.

уторак, 12. фебруар 2008.

Šta želim da znam?

Jedan od najvećih filozofa svih vremena, pišući svoja kapitalna djela, sebi je postavio 3 veoma važna pitanja:

  • Šta mogu da znam?
  • Šta treba da činim?
  • Čemu mogu da se nadam?

Iz ovoga su proizašle 3 Kantove kritike – Kritika čistog uma, Kritika praktičnog uma i Kritika moći suđenja. Ali u svijetu, a pogotovo u filozofiji danas mi se čini da postoji jedno važnije pitanje, koje bi trebalo da prethodi gorepomenutim, a i svim drugim pitanjima. To pitanje je zapravo i naslov ovog rada – Šta želim da znam? Možda vam zvuči neobično, pa i trivijalno jedno ovakvo pitanje ali ono to nije, pođimo od filozofije. Današnje stanje u njoj je, blago rečeno, na niskom nivou. Disciplina koja je pretendovala da odgovori na svako pitanje, da nam podari znanje o svemu, je u potpunoj defanzivi. Umjesto da se bavi bitnim stvarima, ona proučava trivijalnosti, prevashodno jezik. Kada izreknemo neki sud šta pod time podrazumjevamo? Kada imenujemo neku stvar nekim imenom, šta smo uradili? Ovo su zaista gluposti, i uništavaju ime filozofa, niko ko izučava ovakva pitanja ne bi smio sebe da nazove „ljubiteljom mudrosti“, jer u ovakvim stvarima mudrosti nema. Filozofija nastaje u iščuđavanju, u ispitivanju, u želji da objasnimo sebe, stvari koje nas okružuju, smisao, uzroke i posledice, a ne u jeziku. I ne manje bitno od ovoga je da filozofiju treba podjednako proučavati i proživljavati, to nije nešto što radite prije podne a popodne igrate golf ili slažete domine. To je nešto što vas vrlo rijetko napušta i što vas određuje. Dakle, ako na pitanje „šta želim da znam“ odgovaram sa „šta radim kada izričem neki moralni sud“, sebe ne smijem nazvati filozofom, i moram priznati da moj rad neće postići nikakav napredak. Jer, zašto filozofiramo, zašto istražujemo? Ja lično želim da objasnim sebi (a ako je moguće i još nekome) zašto postojim, kako postojim, da li imam neki smisao a nakon toga i šta je duša, kakav je Bog, kakav je moj odnos sa Njim itd. Mislim da bi svaki filozof, naučnik, ustvari svaki čovjek trebao sebi postaviti jedno takvo pitanje, i time će shvatiti i nešto o sebi. Teško da ćemo profitirati od odlaska na Mars ili od upoznavanja sa vanzemaljcima ako i dalje ne znamo šta je duša? Džabe nam shvatanje evolutivnog lanca dupljara ako ne shvatamo zašto volimo, zašto žudimo, zašto na kraju krajeva, mislimo. Potrebno je preispitati prioritete u današnjoj intelektualnoj zajednici jer pravog umnog napretka teško da će biti, dokle god ne prestanemo da se bavimo trivijalnim stvarima za samog čovjeka. Ako ne postoji jasno definisan smisao života, onda je on baš u traženju tog smisla, a mi ga tražimo na svim pogrešnim mjestima. Stanislav Lem (neka počiva u miru) je to divno pokazao u jednom od svojih najboljih romana, u Solarisu: čovjek se sreće sa inteligentnom planetom-okeanom, koji je toliko superiorniji da je čovjeku potpuno stran, potpuno neshvatljiv. Iako je čovjek uspio da istraži dubine svemira, naišavši na Solaris je shvatio da ne zna ništa, zato što ne zna sebe. Ovakav trend neznanja bi mogao da traje dokle god postoji ljudska rasa, ali ja se nadam da će se čovječanstvo urazumiti. Pravi napredak nije u stvaranju lagodnijeg života preko tehnologije, pravi napredak je uzdizanje onog umnog u sebi

понедељак, 11. фебруар 2008.

Ifigenijina smrt u Aulidi

„Mudar je Sofokle, mudriji Euripid, a najmudriji među svim Grcima je onaj koga zovu Sokrat“. Biti drugi po mudrosti na prostoru koji je predstavljala antička Grčka i nije tako mala stvar (a proročištu u Delfima treba vjerovati) te kad gledate tragediju koja je izašla iz pera takvog uma očekujete da režiser što više ispoštuje originalni tekst i da vas oduševi. Sa zadovoljstvom moram reći da je to režiseru Stevanu Bodroži pošlo za rukom i valja mu čestitati na takvom uspjehu. Za one koji nisu poznati sa radnjom tragedije predočiću im ukratko njenu postavku – Grčka vojska se okupila u Aulidi, spremna da napadne Troju ali iz nekog razloga polazak se dugo vremena odlaže. Problem je u tome da je vrač Kalhant prorekao loše uslove za plovidbu morem sve dok se Artemidi ne prinese žrtva, a kao žrtva se zahtjeva Ifigenija, najodanija ćerka grčkog vođe Agamemnona. Scenografija je prilično jednostavna ali efektna (pogotovo muzika), dok su kostimi jako čudni jer niti su u skladu sa antičkim vremenom, niti su savremeni te nije baš najjasnije šta su autori pokušali sa njima da postignu. A sad o bitnim stvarima, gluma je na vrlo visokom nivou. Za to je najzaslužniji odličan pozorišni glumac Slobodan Beštić koji je na vrhunskom nivou prikazao jednog tragičnog junaka. A Agamemnonova sudbina i dilema je jedna od najsnažnijih u antičkim dramama (meni lično jača i od Edipa i od Antigone), jer se sukobljavaju čast i ljubav, obaveze vođe, kralja i obaveze oca, racionalno i emotivno. I zato snažno odzvanjaju riječi: „Šta sam ja u odnosu na cijelu Grčku“? A Beštić je tu dilemu odlično dočarao, mi tokom cijele drame gledamo jednog velikog čovjeka kako se lomi između dve sudbine, između dve dužnosti i kao što Agamemnom svojom sudbinom nosi čitavu Grčku vojsku, tako Beštić nosi ovu predstavu, njegove suze su i suze svih koji su uživali u predstavi. Što se ostalih likova tiče, Marija Vicković kao Ifigenija se pokazala u dobrom svjetlu, pokazujući nam jasnu transformaciju od nezrele djevojke („ja želim da živim, a ne da sad slavno umrem“) do junaka, spremnog da se žrtvuje za dobrobit svih (i čije će herojstvo biti nagrađeno). Za razliku od njih dvoje Branko Vidaković kao Menelaj i Stela Ćetković kao Klitemnestra su malo slabije odradili svoj posao. Naime, nisam mogao da se otmem utisku da su njihovi likovi prenaglašeni te time i nerealni, mada podvlačim da je to moj lični utisak. Još moram pohvaliti hor koji predstavlja jedna osoba (Sonja Knežević ili Hana Jovčić, zavisno od izvođenja) i u kombinaciji slabog svjetla, snažne muzike ostavlja sasvim dobar utisak (a prenijeti Grčki hor iz tragedija nije jednostavno te čestitam režiseru). U prethodnom radu sam pomenuo da se nadam da će me ova predstava dovesti do katarze i ona je to svakako uspjela, zahvaljujući i literarnom predlošku i režiseru i glumcima, predstava vas nikako ne ostavlja ravnodušnog, nezadovoljnog ili tužnog. Ona podstiče na razmišljanje o mnogo čemu (što će naravno varirati od osobe do osobe, i to je dobro) te mogu reći da je efektna u svakom pogledu. Preporučujem svakom ljubitelju pozorišta i grčkih drama.

недеља, 10. фебруар 2008.

Blagoslov katarze

Zaista mi je teško da procjenim kakav bih čovjek bio da nemam mogućnost emotivnog pražnjenja kroz umjetnost. Katarza kao pojam dolazi od grčke riječi katharsis što znači čišćenje i najkraće rečeno predstavlja očišćenje duše od čulnosti. Aristotel je govorio da je funkcija umjetnosti da pojedinca dovede do katarze, vodeći ga u smijeh i u plač, oslobađajući ga od iracionalnog. Iz ovoga se može zaključiti da čovjek, koji dovoljno često dovodi sebe u katarzu, bolje sagledava stvari oko sebe, bolje reaguje, jer je racionalniji, smireniji i skladniji. Ali, čovjek ne može a da se ne zapita – koliko je to zapravo dobro? Da li racionalizacija dovodi do zahlađenja u čovjeku? Da li moramo iracionalno postupati da bi bili ljudi ili je to samo mit, stvoren od nekih pjesnika ili umjetnika druge vrste, kojima je to iracionalno bliže i koji su u takvom stanju češće? Jer, teško je očekivati da umjetnici sami sebe kroz svoja djela dolaze do katarze, oni se moraju prazniti na drugačiji način. Ali, s obzirom da sebe ne nazivam umjetnikom, nisam prozvan da pričam o tome te ću priču o njima završiti isključivo na nagađanjima. Koji je pravi momenat katarze? Sam kraj priče, neki tužan ili srećan momenat u filmu? Odgovor je da to nije nijedan od njih, tj. da je katarza potpuno intimno iskustvo, koje varira od osobe do osobe. I to je ono što je najljepše, što svakog oslobađa drugačiji momenat, što katarza nema pravilo, što je ne možete vještački prouzrokovati u sebi ili u drugima. Zato sam taj momenat meni postaje sve problematičniji, jer sam previše sebe navikavao na taj vid pražnjenja, te su me tužne stvari iz života jedva doticale, sve komplikovanije emocije su izlazile kroz umjenost. Ali šta da radim kada nemam na čemu da se ispraznim? Kada me one stare stvari koje su prouzrokovale katarzu u meni ne dotiču više a potreba za njom postoji? To je nešto čega se pribojavam i nešto što me stiže s vremena na vrijeme. Hladnu racionalnost nije lako zadržati, emocije su uvjek tu, a iracionalno ponašanje samo čeka kada će se ispoljiti i uništiti nešto lijepo, zavladati čovjekom i odvući ga u nešto što nije želio. Večeras idem da gledam Euripidovu tragediju „Ifigenijina smrt u Aulidi“, grčki tragičari su majstori dovođenja do katarze, možda će to pomoći.