Protiv Negativnog

недеља, 23. новембар 2008.

Neophodnost promjene

Razmišljam da li je glupo da nastavim dalje u istom ritmu, i ne vidim razlog zašto bi bilo. Imam ideju za još jedan tekst koji priča o preživljavanju, hvatanju u koštac sa sopstvenom egzistencijom. Jedini razlog zašto razmišljam da li da nastavim je što se osjećam kao neko ko piše za jeftini časopis. Nadam se da ne ostavljam takav utisak, jer poenta ovoga nije da vas potapše po ramenu (ili da mene potapše, svejedno) u trenucima problema, nego da zaista skrene pažnju na aspekte u životu koje ne vidimo toliko dobro, koje ne praktikujemo kad treba i koji nam izmiču. Promjena je jedna njih, po mom mišljenju ona je ono najpostojanije u čovjeku. Martin Hajdeger je jedan od filozofa koje najmanje volim, ali u jednom je sigurno u pravu – čovjeka bolje opisuju njegovi potencijali, sve ono što on nije, od onoga što on jeste u tom trenutku, od njegove aktuelnosti. Sve ono čemu težimo, sve ono što možemo biti nas mnogo bolje opisuje od onoga što trenutno jesmo. I iako sam u nekom starijem tekstu to već pominjao nije od zgoreg ponoviti tu misao – po meni čovjek je zapravo ona laž u koju toliko vjeruje, i za koju najviše želi da bude istinita. A sreća svakog pojedinca se može mjeriti time koliko mu pođe za rukom da ta laž zaista postane istina. Promjene nisu lake, daleko od toga. Ne možemo svoje navike preko noći izmjeniti, obrazovati se onoliko koliko želimo, nabaciti navike koje nam se sviđaju ili preći u neko stanje za kojim žudimo. Ali možemo početi, upravo time što se nećemo bojati promjene. Jedini razuman razlog da se bojimo, je ako smatramo da ćemo promjenom izgubiti sebe, izgubiti ono što smo smatramo sopstvom. No ako smo svjesni toga, nismo u opasnosti, jer dok god smo svjesni sebe, nijedna promjena nas neće uzdrmati onamo gdje ne bi trebalo. Potrebno je zapamtiti da nas ne određuje muzika koju slušamo, odjeća koju nosimo, ili generalno način na koji izgledamo. Takođe nas ne određuje to što smo srednjoškolci, studenti, pripravnici ili trajno zaposleni, određuju nas neke druge, dublje stvari koje nijedna promjena neće izbrisati, samo izmjeniti i to uvjek u pravom smjeru. Kada je najbolji trenutak za promjenu? Po mom mišljenju to je trenutak nečeg što posmatramo kao životni neuspjeh, nekog gubitka ili osjećaja zapadanja u apatičnost svakodnevice. Tada ne da je najbolji trenutak, već je tada promjena neophodna, i izbjegavanjam iste samo možete nauditi sebi. Nije bitno da li je to zbog otkaza, pada ispita, smrtnog slučaja ili bolnog raskida, bitno je da se to mora izvesti. I svaki mali korak je potreban, jer ne možemo odjednom postati bolji i drugačiji, ali možemo krenuti. Da li ćemo to učiniti tako što ćemo promjeniti frizuru, pustiti brkove ili ošišati bradu... možda ćemo pak odlučiti da ranije ležemo, da se više bavimo sportom ili slušamo kvalitetniju muziku. Izbor je na svakom od nas, i nije bitno kako ćemo početi, niti kako će se sve završiti. Bitno je čemu težimo i koliko se trudimo, a drugačije ne možemo, jer promjena je ono najosnovnije što nam čini da se osjećamo živima.

петак, 21. новембар 2008.

Male pobjede

Pišem jer ne mogu da zaspim. Nije loša taktika čini mi se. Ili će mi se u procesu prispavati ili ću izbaciti kakav-takav tekst. Šta su zapravo male pobjede? Po mom mišljenju to je jedini način da preživimo u ovom svijetu, zapravo jedini razlog zbog kojeg preživaljavamo. To su oni momenti kada vaš tim postigne pobjednički pogodak u poslednjem minutu, saznate da vaš omiljeni bend gostuje u vašoj zemlji sledeće godine ili kada jednostavno vidite slobodno mjesto u gradskom prevozu. S druge strane to može biti osmjeh nepoznate vam osobe na ulici, kiša koja pada baš onda kada ste osjećali da je to ono nedostajuće, na kraju krajeva to je i neki mali gest koji činite a koji nailazi na pravu reakciju. Koliko god to apsurdno zvučalo, mi ipak živimo samo zbog toga što znamo da ćemo umrijeti, i jedino kada nešto smisleno činimo, činimo iz straha od tog trenutka, „memento mori“ odnosno „sjeti se smrti“. Spoznaja da nećemo uvjek biti ovdje nas tjera da činimo nešto od našeg života, da uradimo nešto što će ostaviti traga, nešto što će nam izgraditi bolju budućnost ili nas samo tjerati da se sjećamo tog trenutka sa smješkom. Ambicije su nam drugačije, uvjek je oko nas neki karijerista, buduća majka, najobrazovaniji, najpamentija, najljepša, najhrabriji itd. Težimo ka uspjehu u svemu čime se bavimo, što automatski povlači za sobom drugu stranu medalje, trenutak neostvarenosti, porušene ambicije, razbijenog sna. Na neki način svi težimo ka tome da mijenjamo svijet, pitanje je samo na koji način i u kojoj mjeri. Možemo to raditi u smislu da pokušavamo promjeniti same sebe pa vidjeti šta će to prouzrokovati (eh taj kategorički imperativ), možda ipak želimo da promjenimo ljude oko nas, koji su nam u ovoj ili onoj mjeri bliski, a naravno možemo biti ambiciozniji i željeti da promjenimo sistem vrijednosti, pojam kvaliteta, elementarno ustrojstvo. Štagod bio naš cilj, zidovi i prepreke su uvjek oko nas, češće se spotičemo nego što uspjevamo (jer zadovoljstvo zbog ostvarenja određenog cilja se događa samo jednom, dok su neuspjesi na tom putu učestali), mnogo je više razočaranja nego radovanja, ili nam se samo tako čini. E tu nastupa ovo o čemu sam pričao, karika koja nam nikad ne dozvoljava da odustanemo, da se predamo. Male pobjede nas čuvaju od ludila, od onog osjećanja da je svijet protiv nas, da smo se rodili sa pogrešnom sudbinom ili da nas Bog iz nekog razloga ne voli. Suština tog preživljavanja je u prepoznavanju tih detalja, tih uspjeha koji mogu, a i ne moraju, biti vaši, ali sa kojima se svakako identifikujete. A to zaista može biti bilo šta, mogu biti čak i uspjesi fiktivnih likova iz knjiga, filmova ili serija, zašto da ne. Stvarni problemi nas uzdrmavaju i ruše nam koncepciju postojanja uvjek, zbog njih dovodimo u pitanje sopstveni sistem vrednosti i uz to nas navode da pravimo korake koje inače ne bismo željeli da preduzmemo. Zbog malih pobjeda s tim uspjevamo da se izborimo, zbog njih možemo da spavamo, da se smješkamo čak i kada ne bi trebalo, da uviđamo svjetliju stranu života, na kraju krajeva, zbog njih možemo da živimo, nastavimo i kad se to ne očekuje od nas te da se i dalje nadamo i vjerujemo.

четвртак, 13. новембар 2008.

Dani oslobođeni strepnje

Po filozofima koji pripadaju egzistencijalizmu (a kojima se najviše bavim u poslednje vrijeme), granične situacije su one koje nas izgrađuju. To su bol, gubitak, drugi teški udarci sudbine ali i velike odluke, problemi koje valja riješiti. A ono što je konstantno u čovjeku je neko treperenje, strepnja, drhtanje... A s obzirom da naslov govori upravo u oslobađanju od ovih stanja, da li to znači da sam našao odgovor na ta velika pitanja, da sam pronašao nešto što ovi veliki filozofi (Kjerkegor, Jaspers, Hajdeger, Sartr...) nisu uspjeli? Daleko od toga, ali mislim da sam našao jedan od zgodnih načina da se pobjegne, makar na kratko, kada je potrebno. Jedna osoba mi je uvjek govorila da želi da bude malo prostija, da je lakše kada je čovjek površniji, jer je time slobodniji od problema, slobodan od razmišljanja, pa i od bilo kakve veće ambicije. Mislim da je ovakvo razmišljanje na dobrom tragu, jer Kjerkegor recimo kaže „tamo gdje iščezne strepnja, čovjek je još samo površan“. Na tu stranu cilja i ovaj tekst, da strepnja zaista jedino može iščeznuti površnošću, i nikako drugačije. Ovih dana mi se događaju neke stvari, oko kojih bi se inače brinuo (bez razloga kao i uvjek) ali koje me ne dotiču, u meni nema drhtanja. Da li sam konačno došao do smisla života pa me ništa ne može pogoditi? Zapravo, naišao sam na jako dobru kompjutersku igru kojom se zanimam ovih dana, te me stvari iz svakodnevice ne pogađaju. Igre su u smislu puštanja mozga na ispašu superiornije od zabavne knjige, filma ili serije zato što imaju strašnu prednost – interakciju. Gledajući film, mi smo uvjek pasivni, te nam se te glupe misli koje nas muče, koje nas tjeraju na treperenje, odnekuda pojave i kljucaju nas sa strane. Kod igara to se ne može desiti, ruke su konstantno na tastaturi i mišu, mozak uposlen dijalozima, pričom, zagonetkama, borbom, te nema mjesta drugim stvarima, čovjek ulazi u simulaciju. I mada ovo u suštini nije dobra stvar, u pojedinim slučajevima nije loše. Štaviše, moglo bi se prepisivati kao terapija, jer niko nije toliko snažan da stalno može da se bori sa pravim ili umišljenim problemima, nekad je dobro svesti se na površnosti, dozvoliti umu da se bavi banalnostima, da bi kasnije lakše mogao da podnese stvarne probleme, da bi mu strepnja bila lakša i prirodnija.

недеља, 9. новембар 2008.

Zrno utjehe

Upravo sam se vratio sa projekcije novog filma iz franšize o Džejms Bondu, koji kao i njegov prethodnik Kazino Rojal, sa svojim prethodnicima ima svega dvije-tri dodirne tačke, i dobro je što je tako. Slobodno možemo reći da je sa filmom Umri drugi dan, Bond izgubio svaku dodirnu tačku sa zdravim razumom, dobrim ukusom i dobrom pričom te je zaokret koji nam donose ovi filmovi sa Danijelom Krejgom itekako zdrava promjena. Zaista, Šon Koneri kao Džejms Bond je mogao da spava dve noći u ambaru i da onda odatle izađe čist, ispeglan i očešljan ali ti filmovi su imali odličnu priču, bili duhoviti i generalno imali šmeka, nešto što je nestajalo sve više i više dok su Bonda glumili Timoti Dalton i Pirs Brosnan da bi na kraju Bond postojao samo da bi vozio Aston-Martin, pio votka martini (promućkan), predstavljao se prvo prezimenom i preživljavao na način na koji bi mu čitava X-Men postava pozavidjela. Ovo je naravno upućeno svima koji kažu da Bond više nije “to”. Naprotiv, izubijani, krvavi, ciničan i vrlo neobičan Bond kakvog tumači Danijel Krejg je ono što je trebalo franšizi i ovaj film ide u tom smjeru. Zrno utjehe se direktno nastavlja na Kazino Rojal, MI6 pokušava da uđe u trag misterioznoj “Kompaniji”, ko su i šta im je cilj a agent 007, vođen i ličnom željom za osvjetom će proputovati od Italije, Haitija, Austrije do Bolivije u pokušaju da dokuči ovog čudnog i novog neprijatelja. Sama priča je dobra, drži pažnju ali nije na nivou prošlog dijela. Jednostavno, jasno je da je ovaj film neka vrsta prelaznog dijela (u trilogiji ili tetralogiji, ko će ga znati), a takvi filmovi imaju najveći problem sa pričom, niti nas uvode, niti zaključuju već pokušavaju da nam zadrže pažnju i pripreme nas na kulminaciju koja bi trebalo da slijedi. Samo je jedan “srednji dio” u filmskoj istoriji uspio da bude zaista fantastičan, i kvalitet Imperije koja uzvraća udarac će teško biti dostignut. U ovoj dijelu, saznajemo nešto o Kompaniji, o “zrnu” pa i o komplikovanom odnosu Bonda i M ali ne dovoljno, nijedno važno pitanje nije ni blizu zatvaranja i moramo čekati sledeći dio. Gluma je prilično dobra, Krejg naravno briljira kao i Džudi Denč, a Olga Kirilenko kao nova Bond djevojka je pravi izbor. Što se ostatka glumačke postave tiče, neki repriziraju svoje uloge (Džefri Rajt kao Feliks Lajter, Đankarlo Đanini kao Rene Matis) a tu su i neki novi. Režiju potpisuje Mark Forster, još jednom nam dokazujući svoju svestranost, s obzirom da je prije ovog režirao filmove kao što su Stranger Than Fiction i Monster’s Ball, i on je tehnički savršeno odradio svoj posao, akcione scene su odlične, a sam film nas cijelo vrijeme drži u tenziji, ne dopuštajući nijedan moment dosade ili gadljivosti nad nekom patetikom. Sve u svemu, prava ekipa koja je odradila pravi posao (ne znam dal treba da pominjem fotografiju koja je predivna). Za kraj, ono što je meni najvažnije, konačno vidimo Bonda koji se bori protiv nekih protivnika koji bi bili zamislivi (ako zaista i ne postoje) u pravom svijetu. Za razliku od ludih naučnika, zlih sovjetskih generala, sjevernokorejaca i svih nemogućih protivnika ovdje imamo internacionalne korporacije, postavljanje diktatorskih režima, borbu za vodu i naftu što su problem koji postoje u pravom svijetu. Džejms u jednom trenutku kaže svom kolegi iz CIA: “Pitam se šta bi bilo od Južne Amerike da nije kokaina i komunizma, vi ste zaista uspjeli da uništite sve ovo”, na šta mu ovaj odgovara: “S obzirom da si Britanac, shvatiću to kao kompliment”. Sve u svemu, film je zaista dobar, drži pažnju i zabavan je, preporuka za sve generacije. I zanima me ko je slagao da Bond pije koka-kolu zero, pošto o tome svi pričaju iako te scene naravno nema.