Protiv Negativnog

четвртак, 30. јул 2009.

Da ne tražiš previše?

Kada me pitaju kako se osjećam, a to su me pitali ozbiljno nekoliko puta ovih dana, uglavnom sam odgovarao sa odlično! (i umorno, al to nije bitno za ovaj tekst). Odgovor ljudi na to je bio, moram priznati, neobičan i neočekivan, naročito zbog toga što se ponavljao. Kažu da je baš lijepo da to čuju pošto rijetko ko tako odgovara, svi se nešto žale i nalaze problem, čak i ako kažu da su dobro uvijek tome slijedi jedno “ali”. Povezavši ovo sa još nekim razgovorima shvatio sam da ovi ljudi ne pričaju gluposti, nego da je ovakva pojava česta. Šta to znači? Da su neki od pesimističkih hrišćanskih mislilaca bili u pravu, da je ovaj svijet dolina plača, ili još gore, da nema ni nekog drugog svijeta, nego sve što sleduje čovjeku je teško, i nema nade u bilo šta bolje. Nadam se da ovo nije tačno, štaviše ne želim da prihvatim takvu mogućnost, padovi postoje, ali oni nisu sve na šta ćemo svesti ovaj svijet. O tome šta ovaj svijet jeste, do čega je moguće doći i čemu se sve možemo nadati zahtjeva mnogo više razmišljanja i mnogo više prostora od onog što može ponuditi običan tekst za jedan blog. Zato bih se ograničio samo na tu ljudsku tugu, na te teške probleme koje nas, čini se, sve hvataju i od kojih ne možemo pobjeći. Mislim da je samo u pitanju problem razgraničavanja, šta je zapravo to što možemo zahtjevati od spoljnjeg svijeta. Lijepo bi bilo da možemo istovremeno biti materijalno situirani, puni inspiracije, da smo rođeni sa jakim talentom, da smo lijepi i voljeni, priznati i popularni, ali da li je sve to realno? Moramo da ograničimo ono što zahtjevamo, ne postoji tako nešto kao što je savršenstvo u onom što nas okružuje i sa tim se treba pomiriti. Možda će neko reći da ne želi da živi u svijetu u kojem je nemoguće doživjeti neki ideal, i to je legitimno ali nije realno. Ideali sputavaju čovjeka na kraju, zato što nisu izvodljivi, ali treba imati Ideje, one su te koje vuku napred, koja nas tjeraju da istrajemo. Šta zapravo možemo da tražimo od života? Rekao bih, samo ono što možemo tražiti od sebe. Traži od sebe najviše a od drugih najmanje, jer jedino tako ćeš se sačuvati od razočaranja, stara je mudrost koju je izrekao Konfučije, i ona pogađa u metu ovdje savršeno. Mogu od sebe jedino da zahtjevam da sam dobar prema svima, da volim, da dajem sve od sebe u onome čime se bavim, da pokušavam da se izrazim kako znam i umijem, da na kraju krajeva budem promjena koju želim vidjeti u svijetu. I dokle god to ispunjavam, teško da ću moći da kažem da sam nesretan, kakvi god bili rezultati. Nije vaša stvar da li će vas neko voljeti, da li ćete imati puno prijatelja, dobijati dobru platu i biti hvaljeni za svoj izraz i svoje postupke. Oni će u jednom trenutku doći a vi dotad morate sačuvati svoj mir. Čovjek može da se nada svim lijepim stvarima, ali mora biti spremam da prihvati neuspjeh, da se pomiri sa ugašenom nadom u nešto, i nastavi dalje još odlučnije. I tek tada se zaista možemo nadati svemu tome, kada jurimo bezglavo ka onome što zavisi od drugih ljudi, teško ćemo to dobiti, ali kada težimo da prvo uradimo sve što je do nas, onda će doći i do onoga što zavisi od drugih. Onda nećemo tražiti previše, nego taman onoliko koliko treba.

уторак, 28. јул 2009.

Zbog čega svirate?

Igrom slučaja danas sam naišao na dva različita slučaja u muzici, možemo ih slobodno nazvati dvema stranama medalje. Smatram da je bitno razmotriti do koje mjere muzika može uticati na nas, da li pretjerujemo ako kažemo da je u nekoj mjeri bitno koju muziku slušamo, koje muzičare najviše volimo? Jasno je da muzika ne može da se bori sa uticajem koji na nas ostavljaju naši roditelji ili okruženje od malih nogu, ali ona po meni ima drugu konkurenciju. Ta konkurencija je obrazovanje, literatura, filmovi i sve što ide uz to. U tome je muzika najmoćnija i ima poseban značaj. Naše prvo susretanje sa bilo kakvim „ozbiljnijim“ mislima se i dešavalo kroz nju, bilo da smo slušali rok, pop ili folk muziku. Prva pjesma koju čujete u jednom danu, vam nikako ne izlazi iz glave, stihovi se sami po sebi lako pamte, a stalno smo po nekim svirkama, žurkama ili makar kafićima gdje se nešto čuje u pozadini. Svako od nas nosi na stotine tekstova pjesama (makar ne bio u mogućnosti da ih tačno reprodukuje) i sve su to misli koje nas na neki način oblikuju. Sjećate li se srednje škole? Tada je najizraženije bilo ponašanje „ po fazonu“. Rokeri, metalci, pankeri, fenseri, dizelaši, rejveri, sponzoruše, naziva koliko vam duša želi. Površni opisi, ali grupe su se tako pravile, a svaka je imala predznak muzike koju je ta ekipa slušala. Tako su se pravila prijateljstva, upoznavali ljudi, prve veze i prvi ozbiljni izlasci (uz neizbježna „jutrenja“) ali prije svega stvaranje odnosa prema svijetu. Obratite pažnju u sledećem ozbiljnom razgovoru sa nekim koliko ćete navesti stihova od nekog popularnog muzičara kojeg volite, i koliko će to učiniti vaš sagovornik. Biće više slučajeva siguran sam. Naravno taj proces je dvosmjeran, neko ko je tužan nailaziće na takvu muziku i onda kroz nju produbljivati svoj odnos prema tugi i onom što ju je izazvalo, pobunjenik će juriti za borcima protiv nepravde, protesnim pjesmama i biće političko i društveno obrazovan u velikoj mjeri od tih istih ljudi. To može biti jako dobro, zato što nam je muzika pristupačnija od bilo kojeg ozbiljnijeg mislioca a može da nam prenese neke slične, dobre ideje. Ali ne može to da prođe bez svoje negativne strane. Kao što može da nas nauči svemu dobrom, može da nas pokvari, na više raznih načina. Ne mora to biti neko veliko i užasno zastranjivanje, al svejedno može biti problematično. Možda će nas navesti da idealizujemo neke stvari u svijetu, da se pogubimo u najgorem maniru slabih romantičara, možda će nas navesti da izgubimo vjeru, a opet nas može dovesti na apsolutnu površnost, na čisto materijalno posmatranje. Zato smatram da svi koji imaju djecu, malu i veliku, ili koju su u kontaktu sa njima, treba da posebno obrate pažnjuna to koju muziku slušaju, zato što ona može uticati na njihovo rasuđivanje i da ih obrazuje za budućnost. Da se vratim na početak i dva primjera. Prvi je ideja Marka Džonsona, koji je odlučio da napravi dokumentarac snimajući pjesme uličnih muzičara, ljudi koji sviraju za onoliko koliko običan prolaznik odluči da im da. Projekat se zove Playing for Change – www.playingforchange.com što predstavlja igru riječi jer change ovdje predstavlja i promjenu i sitniš. Moguće da bi gorepomenuti Mark podržao moj stav o značaju muzike i promjeni koju ona može da donese. Pjesme su uglavnom kolaži muzičara sa raznih krajeva svijeta, a na repertoaru su poznate numere kao što su Stand by Me, Change is gonna Come, War, no more Trouble... i pored svake stoji jedno objašnjenje i pozitivan pogled na svijet, jer njihov slogan je Peace Through Music, odnosno mir kroz muziku. Volio bih da vjerujem da je to moguće, postoji i cio dokumentarac koji vam preporučujem da potražite i pogledate. Druga strana medalje je ta da u Hrvatskoj i dalje nastupa Tompson i da postaje sve radikalniji. Na poslednjem koncertu su se orile ustaške parole i pozivi na linč i ubijanje svih onih koje određene strukture hrvatske nacije mrze. Veći problem od toga je koliki se prostor daje ovakvom tipu pjevača, njegovi koncerti se uživo prenose na nacionalnoj televiziji. A ako osim njegovih tekstova na tim koncertima preovladava ustaški folklor i skandiranje NDH, neko bi trebao da se zapita čemu to može da dovede? Želimo da muzičari sviraju za promjenu, da probaju donijeti mir kroz muziku, ali šteta je što to bivaju nezavisni projekti dok s druge strane nacionalne mreže staju iza poruka mržnje i uništavanja, što samo može dovesti do stvaranja novih generacija ljudi čije će vrijednosti biti poremećeni a samim tim i svo rasuđivanje.

уторак, 21. јул 2009.

Čovjek na mjesecu

Vidi se da nisam dugo vremena pisao, ovo će biti treći tekst u četiri dana. Ali krenulo me, bilo bi glupo ne iskoristiti priliku, inspiracija dolazi kada ona hoće, ja se tu malo šta pitam. Na današnji dan, prije ravno četrdeset godina desio se jedan fantastičan događaj koji nije imao ni blizu velik značaj kakav je trebao da ima, čovjek je hodao drugim nebeskim tijelom, Mjesecom. Prije nego što zapišem ono što sam planirao, želio bih da rasčistim dvije stvari. Prva je negiranje bilo kakvog slijetanja na Mjesec, pod pretpostavkom da je to jedna dobro izrežirana predstava i za to postoje neke zanimljive i možda tačne hipoteze. Ovako nešto je naravno moguće, doduše s obzirom na prirodu hladnog rata i značaj koji je osvajanje Mjeseca tada predstavljalo, čudno je da ovakve reakcije nisu prvo potekle od lidera Sovjetske Rusije. Suština je da možemo da biramo u šta želimo da vjerujemo, jer imamo neke razloge i za jedno i za drugo. Ja biram da vjerujem u to da su ljudi zaista bili na Mjesecu, ako sam postavljen između dvije mogućnosti, ja ću odabrati onu bolju, a ljepše je misliti da je čovjek i prije četrdeset godina bio sposoban za tako nešto nego da je to jedna obmana. To je moj vid ružičastih naočara možda, ali makar znam da ću se bolje osjećati. Druga stvar je jednostavna priroda tog slijetanja, čisto demonstracija moći i prenošenje hladnoratovske borbe u osvajanje svemira, da tu nije bilo ničeg ujedinjavajuće, ničeg pozitivnog. I ovo je možda tačno, al druga strana medalje je da su svi tada bili ispred televizora, svojih ili tuđih, da su bili oduševljeni, ponosni što su ljudi i što su živi u generaciji koja postiže nešto tako fantastično i nezamislivo. Čovjek na mjesecu je predstavljao trenutak jedinstva svih ljudi, i iako je to bio samo trenutak, ne znači da nije vrijedan. Hipici su tih godina, u svoj svojoj gluposti i prekomjernoj drogiranosti, ipak predstavljali jednu pojavu koja će biti zapamćeni po nekim lijepim idejama, po tome što su vojnicima koji su uperili oružije u njih odgovorili tako što su im stavili cvijeće u puške. U Evropi su bile omladinske revolucije, cvjetala je egzistencijalistička filozofija koja je govorila o tome kako da se čovjek izgrađuje, kako da se oslobodi, da komunicira, da objasni sebe sebi i da bude srećan. Muzika je pozivala na mir, prostetovala protiv nepravde, bila progresivna i oblikovala na dobar način mnoge ljude. Predviđala se svemirska era, velika istraživanja, smanjenje i konačan nestanak sukoba. Imalo je sve ovo mnoge negativne strane, ali bazirajmo se na pozitivnim, za svrhu ovog teksta. Kakvo je stanje uslijedilo? Čovjek ne samo da nije posjetio druga nebeska tijela, već i na Mjesec nije kročio od 1972. Misija Nase „Pathfinder“ koja je istraživala Mars je te godine koštala manje od jednog sasvim prosječnog filma, ljubavne drame (Titanik), a kada je sledeći put poslala sondu da istražuje glavna vijest u svjetskim medijima je bila „Britni Spirs se udala u Vegasu“. Dok se njima uskraćuje budžet, preko 500 milijardi godišnje je išlo na operaciju donošenja haosa u Irak (tako bi trebalo zvati taj projekat). Toliko o prestanku sukoba. Srećom Kinezi i Rusi su dodali gas u istraživanju svemira, ali i to je prilično slabo u odnosu na ono što smo očekivali. Artur Klark je predviđao da ljudska rasa neće napredovati do 2001. godine onako kako je predstavljeno u tom filmu ali da će biti na bliskom nivou. Naravno veoma je pogriješio, vjerovatno zbog gorepomenutog načina plasiranja ljudskih i zemaljskih resursa. Preovlađujuća filozofija danas je hladna, anglosaksonska, koja se bavi jezikom i nikako da se ispetlja iz njega, kojoj je čovjek potpuno stran, a time i cio svijet. Razmišljanja kojima se bavite prije ručka, a onda idete da igrate golf. Muzika je površna, preovlađuju kola, pištolji i bilo ženska bilo muška tijela, dok je književnost puna šunda i otkrivanja tople vode kroz pisce tipa Paolo Koeljo, Den Braun i još gore varijante koje pišu o svakoj mogućoj religiji svijeta, otkrivaju tajne i zavjere a da pojma nemaju o istima (najbolji primjer – Dragulj Medine). Da li ovo znači da smo mi generacija gora od one prije četrdeset godina? Da smo nemaštovitiji, zarobljeniji u svakodnevici, gluplji na kraju krajeva? Mislim da smo daleko od toga, samo da su ljudi pošli pogrešnim putem, možda baš od tog trenutka kada su svi zajedno prisustvovali jednom nesvakidašnjem događaju, da nisu iskoristili šansu koja im je tada data i da moramo naći nešto novo. Moramo napraviti novu preovlađujuću misao, ideje iza kojih će stati i oni koji će ih razumjeti, mada će biti onih koji neće imati pojma o tome. Inače smo se predali, pomirili se sa tim da je prva vijest u medijima ko zna koja glupost Britni ili Paris Hilton a ne novo svemirsko istraživanje, da će se po televiziji gostovati Den Braun a ne Žan-Pol Sartr i tako dalje. Te odluke su na nama, koji smo nosioci ove generacije. Za kraj samo da se ogradim, svjestan sam da je i tada bilo svakojakih gluposti, kao i da danas ima ponečeg dobrog, ali po svemu sudeći polet i duh je danas daleko slabiji nego tada, i treba ga oživjeti, vjerovati u ideale makar znati da su neostvarivi.

понедељак, 20. јул 2009.

Strah od papira

Prije nekoliko dana sam dobio jedan od boljih komplimenata u životu. Kakvi god da smo, volimo da nas pohvale, da u nama prepoznaju nešto novo ili nešto staro na šta smo itekako ponosni. Naravno lijepo je čuti kada vam neko kaže da ste duhoviti, pametni i lijepi ali nijedna od tih „opštih“ pohvala se ne može mjeriti sa nečim posebnim što vam se čini da nađu u vama ili vam gestom ukažu na to. O kakvoj pohvali ja ovdje govorim? Stvar je u tome da, ako sam dobro shvatio, sam imao određen uticaj na to da se jedna osoba koju veoma cijenim literarno izrazi, odnosno da ponovo počne da piše. Ništa posebno, možda bi neko rekao. Ali to bi mogao reći samo neko ko se nikad nije ozbiljno bavio pisanjem na temu, da zada sebi neki cilj koji želi da ispuni te da se onda suoči sa bijelim papirom. Može to biti tekst za blog, ozbiljni esej, pjesma, priča ili diplomski rad, isti problem je uvijek tu, ako ozbiljno prilazimo našoj temi. Da li ćemo ispuniti ono što želimo, da li ćemo se pokazati u najboljem svjetlu, izraziti pravu emociju, sve to nam prolazi kroz glavu. Ako pak radimo neki prikaz, dolazi nam problem opravdanja, „ko sam ja da pišem o temi nekog velikana koga cijenim“, da li ga smijem ispravljati ako naiđem na očiglednu grešku, vrijedim li toliko? Tu su i drugi problemi, opštije prirode – ko sam ja da pišem pripovjetke kada je pripovjedač bio i Čehov, da se nazovem pjesnikom kao što je bio Prever, oprobam se u romanima pored jednog Kafke? Da ne žudim možda samo za pažnjom i odobravanjem, da li ja svojim pisanjem samo želim da se pokažem u dobrom svjetlu drugima, da li sebe obmanjujem sa razlozima zbog kojih pišem? Ne pominjem i mogućnost da me pogrešno shvate, da pokvare ono što sam zamislio, da utičem na sasvim pogrešan način.. Ovo je sedamdeset-sedmi upis na ovom blogu i ovakvi problemi, ovakva pitanja i još mnogo drugih su stalno isplivavala. Ko iole ozbiljno prilazi papiru, istovremeno ga se i plaši. Neću da unižavam druga zanimanja, igrom slučaja trenutno radim u firmi za knjigovodstvo i to smatram poštenim poslom kojim se može ponositi svako ko se njim bavi (kao i uostalom svakim drugim poštenim zanimanjem), ali smatram da se njemu ne pristupa kao pisanju, ili bilo kom umjetničkom izrazu. Ne želim u njemu da pogriješim, ali ako mi se to desi, ide ispravka, izvinjenje i vraćamo se na staro bez problema. A rađanje teksta je kao rađanje djeteta, ostavljanje nekog sopstvenog pečata na svijet, koji će napraviti neki, makar i najmanji uticaj na okolinu. Zato je normalno drhtati dok se tako nešto porađa, plašiti se uopšte da pristupimo papiru da ne bi izrodili nešto čudovišno ali i biti ispunjeni kada naš rad pogodi svoj cilj. Opasnost je veća, ali je onda i nagrada daleka bolja, mentalna naravno. Tako valjda sve stvari u životu funkcionišu, niko nam nije rekao da će biti lako. Zbog svega ovoga je sjajno kada shvatite da ste na nekoga uticali da napiše makar i jedan tekst, bilo kog tipa, jer je uspio da pređe preko svih ovih muka i podario nam jednu svoju ideju. Otvorio nam se za najdublju moguću kritiku, što zahtjeva neopisivu hrabrost. Svima koji pišu, makar i ovako kratke članke za blog šaljem pohvalu (eto sad ispadam malo samozadovoljan, oprostićete mi nadam se), i na sve apelujem da uhvate u koštac sa praznim papirom, kakvu god ideju da imaju, jer samo će nas razmjena ideja oblikovati na pravi način, popraviti i osloboditi.

субота, 18. јул 2009.

A šta je to što znamo?

Ovaj članak bi mogao da se nazove i „zašto još filozofija?“ i nadam se da će to biti razjašnjeno do kraja teksta. Na pragu prošlog vijeka, aprila 1900. godine, lord Kelvin (čuveni fizičar) je na sastanku Britanskog kraljevskog društva oduševljeno rekao kako Njutnova teorija savršeno objašnjava sve pojave u fizičkom svijetu i kako smo zapravo saznali sve što može da se sazna. Rijetko ko je napravio ovoliki lapsus u polju kojem se bavio. Uslijedile su neke nama poznate teorije kao što je ona o relativnosti, princip neodređenosti, rođenje kvantne fizike i mnogo drugih teorija o kojima ne lupamo glavu iz čiste predostrožnosti, mogao bi mozak da nam eksplodira od njihove nepojmljivosti. Kao što kažu – onaj ko kaže da se razumije u kvantnu mehaniku, nema o njoj ama baš nikakvog znanja. Sjećate se kako su vas u školi učili da se elektron kreće oko jezgra u pravilnoj orbiti? To recimo uopšte nije tačno. On se zapravo nalazi u superpoziciji nad svim mogućim mjestima oko protona i „bira“ gdje će da bude. Na ljudskom nivou to bi značilo da ja mogu sada da budem u svojoj sobi ali bih već sledećeg trenutka mogao biti na moru, u vozu ili u Australiji. Ako bi mi se dao određen „spisak“ mjesta nad kojima bih mogao da budem u sledećem trenutku samo svojim izborom, ja bih bio u superpoziciji nad njima. Kao neka vrsta ličnog teleporta, to je zapravo način na koji se elektron kreće. Takođe, jeste li znali da je teorija gravitacije postala diskutabilna? Trenutno se istražuje mogućnost postojanja posebnih čestica, „gravitona“ koji zapravo nose u sebi gravitaciju, što će reći da ona ne zavisi od mase nebeskih tijela, već od posebnih čestica. A kako tek da se postavimo prema raznoraznim teorijama paralelnih univerzuma tj. postojanja Multiverzuma a ne univerzuma? Te teorije idu do te mjere da bi u tim drugim univerzumima slobodno mogli da važe drugi fizički zakoni, da postoje druge konstantne, da je 2+2=5, dok istovremeno u njima postoji svako od nas, samo što je potpuno drugačiji. Ako se opet vratimo u taj ludački svijet kvantne fizike, on će nam reći da postoji mogućnost da svaka naša odluka ima svog parnjaka u nekom drugom univerzumu, ako ja pred izborom od dva puta skrenem desno, moj parnjak u drugom univerzumu skreće lijevo, i slično. Najluđe od svega, renomirani fizičari konstantno istražuju evo teorije (potražite na netu 4 nivoa paralelnih univerzuma, M-teoriju, ciklične univerzume) i pokušavaju se naći empirijski načini da se ovo dokaže. I kakve sad veze filozofija ima sa bilo čim? Ona je vjerovatno jedina disciplina u kojoj postoji neko prećutno saglasje da je sve podložno diskusiji, nijedan razuman filozof neće reći da je sve riješeno i rečeno, da smo sve saznali. Ona iako nije nauka mora i dalje da bude majka naukama iz dva razloga. Prvi je ta urođena skeptičnost i kritičko mišljenje koje se kroz filozofije mora izraziti. Drugo je vezano za činjenicu da dosta od ovoga što je spomenuto i što se istražuje danas je već teoretisano u filozofiji na ovaj ili onaj način. Kao što je Karl Jaspers rekao prije više od pola vijeka: Filozofija ne smije ustuknuti, naročito ne danas. A za sve ostale, preporuka ostaje, nemojte uzimati zdravo za gotovo ono što znamo danas, zato što ćemo možda već sjutra imati neka potpuno drugačija saznanja.