Protiv Negativnog

субота, 20. децембар 2008.

Knjiga o Jovu

U Starom Zavjetu postoji nemali broj priča koji su teolozima, filozofima, i raznim drugim misliocima predstavljali problem. Bivajući zbirka priča, pjesama, proročanstava i zakona, koje obuhvataju veliki vremenski period logično je da postoje određena neslaganja između samih knjiga. Ako u to još uvedemo Novi Zavjet, naći ćemo još veći broj problematičnih mjesta za same vjernike i mislioce. I to nije ništa loše, jer svete knjige treba proučavati, time i svoju vjeru iskušavati i sebe preispitivati. To je po meni mnogo važnije od svih drugih praktikovanja vjere (ako je moguće praviti ikakvu hijerarhiju). Ipak, mišljenja sam da je knjiga o Jovu bezrazložno stavljena u domen ovih problematičnih mjesta, iako su je mnogi tu gurali, a svoj put je našla i do popularne kulture (recimo u jednoj epizodi crtane serije South Park). O čemu se priča u njoj? Centralna figura je Jov, bogougodan čovjek koji je nagrađen izobiljem. Ima dosta lijepe i zdrave djece, veliko imanje, mnogo stoke, poštovan je u društvu i ima mnogo prijatelja. Ali Satana (koji nije predstavljen kao otpadnik, već kao neko blizak Bogu) govori Bogu da je Jov vjeran i dobar samo zato što dobro živi, i da jedino iz tog razloga slavi Boga. Kada bi mu se kojim slučajem oduzelo to blagostanje, on bi prvi kudio i hulio. Satani biva dozvoljeno da Jovu oduzme sve, te serijom nesretnih slučajeva njemu pomre sva stoka, presahne imanje a djeca izginu. Čak ni tad Jov ne poklekne već kaže: „dobro smo primili od Boga, a zar zla nećemo primati?“ Nakon toga dođe bolest na njega i on poče gubiti vjeru, stane očajavati nad svojom sudbinom i žaliti se Bogu. Od tada priča poprima formu dijaloga, sa jedne strane su prijatelji Jova – Elifas, Vildad i Sofar koji ga pokušavaju ubjediti da je on sigurno negdje pogriješio i da je Bog uvjek pravedan, a s druge strane je sam Jov koji se brani. Ova forma je itekako zanimljiva i potsjeća na Platonove dijaloge, jer predstavljaju maltene čistu filozofsku raspravu. Na kraju je još i besjeda Elijuleva, koji brani Boga čak i ako postoji nepravda u svijetu (vjerovatno prva napisana Teodikeja – odbrana Boga) i na samom kraju, u domenu grčkog Deus ex machina se pojavljuje Bog, vraća Jovu sve što je izgubio, dajući mu duplo više. Kao što vidite, ovo je mnogo više od obične starozavjetne priče, već predstavlja jednu filozofsko teološku raspravu o postojanju zla u svijetu, sudbinama pravednih i nepravednih ljudi, Božjoj dobroti itd. Šta je bitno znati kada se čita knjiga o Jovu? Prvo, da je pisana u periodu kada kod Jevreja nije postojalo vjerovanje u zagrobni život kakvo je bilo objavljeno kasnije, već da svi prelaze u neki magloviti svijet, šeol. Otuda konstantno preispitivanje dobre sudbine nepravednih, a teške sudbine pravednih, jer nije postojalo izraženo vjerovanje u kaznu i nagradu (da se tako prosto izrazim) nakon smrti. Drugo, opisani Satana ne predstavlja đavola, već predstavlja Božjeg sledbenika, anđela, on još nije otpao od Boga, te nema govora o nekoj opkladi između Boga i đavola. Treće, tada postoji jako vjerovanje u Boga koji djeluje u svijetu, koji interveniše skoro svugdje, koji nije u apsolutnom smislu duh, čista misao, nepokretni pokretač, nazovite ga kako želite. Knjiga o Jovu svoju apsolutnu smislenost dobija Novim zavjetom, jer muke pravednika koji ostaje vjeran će biti nagrađene i „njihovo će biti carstvo nebesko“ nakon smrti, a nepravednici će morati na strašni sud da izađu, i to što je njihov život na zemlji bio bogat, ne znači ništa, jer je taj život kratak u odnosu na ono što će uslijediti. Mišljenja sam da je uvodni dio knjige ubačen kao metafora, prilično neobično djeluje da bi Bog namjerno činio nepravde (pa makar i na kratko) bilo kojem čovjeku na zemlji, već je taj dio ubačen da bi se lakše shvatio razlog da i pravednici mogu bez ikakvog razloga da postradaju. Svijet ovaj jeste nesavršen između ostalog zbog toga što pravedni, dobri, krotki stradaju u njemu, dok bolje prolaze neki koji su im sušta negativna suprotnost. I to se ne dešava iz razloga što Bog želi da im otežava život na zemlji već iz problematične ljudske prirode kojoj je prirodnije da griješi te i da nagrađuje grešnost prije nego pravednost. Ali ako se ima u vidu da smrt nikako nije kraj, onda to i nije toliko bitno. Iz ovog razloga vjerujem da je poslednji dio sa današnje tačke gledišta nebitan, ako vjerujemo u „život posle života“ onda nam je jasno da bi Jov na kraju bio spašen, nije potrebno da čitamo kako ga Bog ponovo nagrađuje da bi vjerovali u božju pravednost. Imajući sve ovo u vidu, smatram da knjiga o Jovu ni u kom smislu nije problematična ili neobjašnjiva sa stanovišta vjere.

четвртак, 18. децембар 2008.

Darko Rundek & Cargo Orkestar u Sava centru, 17.12.2008.

Bilo je savršeno. Šta? Nije dovoljno za izvještaj? Ali to je tako teško izraziti riječima? Naročito kada se jedan koncert doživi lično, kada je pun intime, kao da se svira samo za vas. Možda niste znali da u punoj sali Sava centra možete imati osjećaj da ste na brodu, teretnom, član ste posade i razmišljate. Vaše misli su upravo povezane kroz muziku, koju možda i svira neko na brodu, a možda je se jednostavno prisjećate ili je čak sami stvarate. More je trenutno mirno i sjećate se nekih loših dana, lutanja po krčmama. I tada ste mislili da je za vas već kasno iako je bila neka djevojka, neka joj ime bude Ena, koja je pokušavala dovesti vas u red ali završilo se tako što ste ona i dalje ima plavu sjenu u crnim očima, a vi ste eto daleko, na nekom brodu izgleda. I misliš (da pređemo na ti, jer svako od vas je ipak ti) da zapravo stalno gledaš istu sliku, sada je to samo ustalasano more, ali kažu da se u moru može vidjeti i čuti čitav svijet, zato u kom god da je položaju sad talas u koji gledaš, to jeste ista slika koja je u tvojoj glavi po ko zna koji put. A nekad si bio drugačiji, nekad si čvrsto stajao, kad god bude vrijeme za to, nisi trpio nikakve sejmene, nikakvo tlačenje. Kao i slobodoumni ljudi iz Španskog građanskog rata bio si spreman da se boriš za san i da pjevaš Ay Carmela, protiv ugnjetača, njihovih pomagača, legionara i fašista. Možda si i zapravo bio u tom građanskom ratu samo si zaboravio. A rat koji se nikad ne mijenja, kao da je bio nekad, kao da je bio tu, kako je moguće da se ne sjećaš? Zar sada ne ideš na Kubu baš iz tog razloga, da zaboraviš na svu tu muku, kažu da tamo niko kruha gladan nije, i da nema demokracije. Možda taj pjesnik laže ne znam, a ne znaš ni ti, uostalom boljem se ne možeš nadati. Morao si ostaviti svoju Mariju, kojoj si tako volio pjevati onu primorsku: „Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, voljela si more, a sad si porasla Mare, a sad si porasla Mare, pa voliš mornare...“ Da nisi pošao na brod iz tog razloga? Da bi ti stihovi zaista bili istiniti? I džabe sada sviraju pjesme kao što je Makedo, ti ne razmišljaš o takvim djevojkama, nešto drugo te vuče, nešto što je bilo a i nadanje da će nešto drugo biti, nešto novo, neko novi. Šta je stvar sa cvijećem i djevojkama kad smo već kod toga? Dobar trenutak za razmisliti, jer ti znaš šta voliš i teško ti je ići dalje od toga, zumbuli, naročito bijeli su predivni, zašto bi tražio drugo cvijeće. Tako zagubljen u misli ne primjećuješ da je podne, negdje na obali vjerovatno su neki seljaci, možda baš bruse kose ovog trenutka a oko tebe mornari šetaju po krmi, neki razgovaraju a neki se kockaju. Kao da te niko ne primjećuje i kao da zvuk oluje čuješ samo ti. Da li je to zvuk u tvojoj glavi, koja je pogođena nostalgijom i grmi što se više približavaš nekoj drugoj obali, još ti je daleko odredište ali svakim minutom sve si dalje domovini i nečemu što ti je dosad bilo izvjesno a ploviš ka nekim nepoznatim vodama, ljudima i idejama. Možda zato taj zvuk čuješ samo ti, svakako ne možeš sada tu zaigrati kolo ili raditi ko zna šta. Okrećeš se i osmatraš palubu, i opet ti je smiješno ime broda, Wanadoo, kakav kreten još naziva brod tako? Nije mogao da smisli nešto besmislenije, teško bi to uspio čak i da se potrudio. Uzalud pitaš takve stvari u svojoj glavi, nema odgovora na to. Ma nema odgovora ni na jedno pitanje koje si sad postavio, ne mogu ti ni ja pomoći. Oko tebe je samo more, nepoznati ljudi i taj stari brod sa čudnim imenom. Gledaš u ruke dok se čuje neko čudno zapjevanje, nešto kao uajdalalaj, šta li rade ti ostali mornari? Ko su oni uopšte? Tako stojiš i gledaš se kako postojiš, dok bi mogao da misliš ko te čeka u sledećoj luci, možda će to biti neka nova ljubav, koja će te gledati zamišljeno, dok nosi bijelu bluzu i crnu suknju i urednu kosu. Nosiće nakit svoje majke ili bake, to i nije bitno, a voleće onu meksičku pjesmu koju i ti voliš i onda ćete zajedno plesati na mjesečini. Tada bi bilo lijepo stojati i gledati se kako postojiš, to je nešto što vrijedi zamišljati i željeti. Ali ljubav se rijetko tako nalazi i još ređe tako ispada, kao što se ona uostalom ne trži niti ne kupuje, pa makar nam apokalipsa bila blizu. Hm, apokalipsa, gledaš u sunce i misliš da li je to i moguće uskoro. Sunce previše jako blješti, stavljaš kaubojski šešir i misliš kako ličiš na Šejna, u svakom smislu. Nisi zakon velikom broju ljudi ali jesi sebi, jesi lutalica, bježiš od uspomena i tragaš za nečim, ko zna čim na zapadu. Ne treba ti šal, pa čak ni onaj od svile, jer tamo je toplo. U glavi su ti rastanci, gomile rastanaka, ljubavne propasti, daleka prijateljstva, porazi i pobjede a vjetar samo huči, onako smirujuće kako samo morski vjetar umije. Talasi i dalje udaraju o brod i ti misliš o nekom vremenu, možda već bliskom kada će biti najljepše ustati u sunčano jutro, šetati po plaži sa rukama u džepovima i jednostavno se osmjehivati, bez razloga i bez prestajanja.


Darko Rundek i Cargo Orkestar su izveli sledeće numere:


Ena
Ista slika
Sejmeni
Ay Carmela
Kao da je bilo nekad
Kuba
Slick senorita
Makedo
Zumbul
Podne
Zvuk oluje
Kolo
Wanadoo
Uzalud pitaš
Ruke
Uajdalalaj
Stojim i gledam se kako postojim
Ljubav se ne trži
Apokalipso
...
Sunce (sa Dinom Šaranom iz grupe Letu štuke)
Šejn
...
Šal od svile

недеља, 23. новембар 2008.

Neophodnost promjene

Razmišljam da li je glupo da nastavim dalje u istom ritmu, i ne vidim razlog zašto bi bilo. Imam ideju za još jedan tekst koji priča o preživljavanju, hvatanju u koštac sa sopstvenom egzistencijom. Jedini razlog zašto razmišljam da li da nastavim je što se osjećam kao neko ko piše za jeftini časopis. Nadam se da ne ostavljam takav utisak, jer poenta ovoga nije da vas potapše po ramenu (ili da mene potapše, svejedno) u trenucima problema, nego da zaista skrene pažnju na aspekte u životu koje ne vidimo toliko dobro, koje ne praktikujemo kad treba i koji nam izmiču. Promjena je jedna njih, po mom mišljenju ona je ono najpostojanije u čovjeku. Martin Hajdeger je jedan od filozofa koje najmanje volim, ali u jednom je sigurno u pravu – čovjeka bolje opisuju njegovi potencijali, sve ono što on nije, od onoga što on jeste u tom trenutku, od njegove aktuelnosti. Sve ono čemu težimo, sve ono što možemo biti nas mnogo bolje opisuje od onoga što trenutno jesmo. I iako sam u nekom starijem tekstu to već pominjao nije od zgoreg ponoviti tu misao – po meni čovjek je zapravo ona laž u koju toliko vjeruje, i za koju najviše želi da bude istinita. A sreća svakog pojedinca se može mjeriti time koliko mu pođe za rukom da ta laž zaista postane istina. Promjene nisu lake, daleko od toga. Ne možemo svoje navike preko noći izmjeniti, obrazovati se onoliko koliko želimo, nabaciti navike koje nam se sviđaju ili preći u neko stanje za kojim žudimo. Ali možemo početi, upravo time što se nećemo bojati promjene. Jedini razuman razlog da se bojimo, je ako smatramo da ćemo promjenom izgubiti sebe, izgubiti ono što smo smatramo sopstvom. No ako smo svjesni toga, nismo u opasnosti, jer dok god smo svjesni sebe, nijedna promjena nas neće uzdrmati onamo gdje ne bi trebalo. Potrebno je zapamtiti da nas ne određuje muzika koju slušamo, odjeća koju nosimo, ili generalno način na koji izgledamo. Takođe nas ne određuje to što smo srednjoškolci, studenti, pripravnici ili trajno zaposleni, određuju nas neke druge, dublje stvari koje nijedna promjena neće izbrisati, samo izmjeniti i to uvjek u pravom smjeru. Kada je najbolji trenutak za promjenu? Po mom mišljenju to je trenutak nečeg što posmatramo kao životni neuspjeh, nekog gubitka ili osjećaja zapadanja u apatičnost svakodnevice. Tada ne da je najbolji trenutak, već je tada promjena neophodna, i izbjegavanjam iste samo možete nauditi sebi. Nije bitno da li je to zbog otkaza, pada ispita, smrtnog slučaja ili bolnog raskida, bitno je da se to mora izvesti. I svaki mali korak je potreban, jer ne možemo odjednom postati bolji i drugačiji, ali možemo krenuti. Da li ćemo to učiniti tako što ćemo promjeniti frizuru, pustiti brkove ili ošišati bradu... možda ćemo pak odlučiti da ranije ležemo, da se više bavimo sportom ili slušamo kvalitetniju muziku. Izbor je na svakom od nas, i nije bitno kako ćemo početi, niti kako će se sve završiti. Bitno je čemu težimo i koliko se trudimo, a drugačije ne možemo, jer promjena je ono najosnovnije što nam čini da se osjećamo živima.

петак, 21. новембар 2008.

Male pobjede

Pišem jer ne mogu da zaspim. Nije loša taktika čini mi se. Ili će mi se u procesu prispavati ili ću izbaciti kakav-takav tekst. Šta su zapravo male pobjede? Po mom mišljenju to je jedini način da preživimo u ovom svijetu, zapravo jedini razlog zbog kojeg preživaljavamo. To su oni momenti kada vaš tim postigne pobjednički pogodak u poslednjem minutu, saznate da vaš omiljeni bend gostuje u vašoj zemlji sledeće godine ili kada jednostavno vidite slobodno mjesto u gradskom prevozu. S druge strane to može biti osmjeh nepoznate vam osobe na ulici, kiša koja pada baš onda kada ste osjećali da je to ono nedostajuće, na kraju krajeva to je i neki mali gest koji činite a koji nailazi na pravu reakciju. Koliko god to apsurdno zvučalo, mi ipak živimo samo zbog toga što znamo da ćemo umrijeti, i jedino kada nešto smisleno činimo, činimo iz straha od tog trenutka, „memento mori“ odnosno „sjeti se smrti“. Spoznaja da nećemo uvjek biti ovdje nas tjera da činimo nešto od našeg života, da uradimo nešto što će ostaviti traga, nešto što će nam izgraditi bolju budućnost ili nas samo tjerati da se sjećamo tog trenutka sa smješkom. Ambicije su nam drugačije, uvjek je oko nas neki karijerista, buduća majka, najobrazovaniji, najpamentija, najljepša, najhrabriji itd. Težimo ka uspjehu u svemu čime se bavimo, što automatski povlači za sobom drugu stranu medalje, trenutak neostvarenosti, porušene ambicije, razbijenog sna. Na neki način svi težimo ka tome da mijenjamo svijet, pitanje je samo na koji način i u kojoj mjeri. Možemo to raditi u smislu da pokušavamo promjeniti same sebe pa vidjeti šta će to prouzrokovati (eh taj kategorički imperativ), možda ipak želimo da promjenimo ljude oko nas, koji su nam u ovoj ili onoj mjeri bliski, a naravno možemo biti ambiciozniji i željeti da promjenimo sistem vrijednosti, pojam kvaliteta, elementarno ustrojstvo. Štagod bio naš cilj, zidovi i prepreke su uvjek oko nas, češće se spotičemo nego što uspjevamo (jer zadovoljstvo zbog ostvarenja određenog cilja se događa samo jednom, dok su neuspjesi na tom putu učestali), mnogo je više razočaranja nego radovanja, ili nam se samo tako čini. E tu nastupa ovo o čemu sam pričao, karika koja nam nikad ne dozvoljava da odustanemo, da se predamo. Male pobjede nas čuvaju od ludila, od onog osjećanja da je svijet protiv nas, da smo se rodili sa pogrešnom sudbinom ili da nas Bog iz nekog razloga ne voli. Suština tog preživljavanja je u prepoznavanju tih detalja, tih uspjeha koji mogu, a i ne moraju, biti vaši, ali sa kojima se svakako identifikujete. A to zaista može biti bilo šta, mogu biti čak i uspjesi fiktivnih likova iz knjiga, filmova ili serija, zašto da ne. Stvarni problemi nas uzdrmavaju i ruše nam koncepciju postojanja uvjek, zbog njih dovodimo u pitanje sopstveni sistem vrednosti i uz to nas navode da pravimo korake koje inače ne bismo željeli da preduzmemo. Zbog malih pobjeda s tim uspjevamo da se izborimo, zbog njih možemo da spavamo, da se smješkamo čak i kada ne bi trebalo, da uviđamo svjetliju stranu života, na kraju krajeva, zbog njih možemo da živimo, nastavimo i kad se to ne očekuje od nas te da se i dalje nadamo i vjerujemo.

четвртак, 13. новембар 2008.

Dani oslobođeni strepnje

Po filozofima koji pripadaju egzistencijalizmu (a kojima se najviše bavim u poslednje vrijeme), granične situacije su one koje nas izgrađuju. To su bol, gubitak, drugi teški udarci sudbine ali i velike odluke, problemi koje valja riješiti. A ono što je konstantno u čovjeku je neko treperenje, strepnja, drhtanje... A s obzirom da naslov govori upravo u oslobađanju od ovih stanja, da li to znači da sam našao odgovor na ta velika pitanja, da sam pronašao nešto što ovi veliki filozofi (Kjerkegor, Jaspers, Hajdeger, Sartr...) nisu uspjeli? Daleko od toga, ali mislim da sam našao jedan od zgodnih načina da se pobjegne, makar na kratko, kada je potrebno. Jedna osoba mi je uvjek govorila da želi da bude malo prostija, da je lakše kada je čovjek površniji, jer je time slobodniji od problema, slobodan od razmišljanja, pa i od bilo kakve veće ambicije. Mislim da je ovakvo razmišljanje na dobrom tragu, jer Kjerkegor recimo kaže „tamo gdje iščezne strepnja, čovjek je još samo površan“. Na tu stranu cilja i ovaj tekst, da strepnja zaista jedino može iščeznuti površnošću, i nikako drugačije. Ovih dana mi se događaju neke stvari, oko kojih bi se inače brinuo (bez razloga kao i uvjek) ali koje me ne dotiču, u meni nema drhtanja. Da li sam konačno došao do smisla života pa me ništa ne može pogoditi? Zapravo, naišao sam na jako dobru kompjutersku igru kojom se zanimam ovih dana, te me stvari iz svakodnevice ne pogađaju. Igre su u smislu puštanja mozga na ispašu superiornije od zabavne knjige, filma ili serije zato što imaju strašnu prednost – interakciju. Gledajući film, mi smo uvjek pasivni, te nam se te glupe misli koje nas muče, koje nas tjeraju na treperenje, odnekuda pojave i kljucaju nas sa strane. Kod igara to se ne može desiti, ruke su konstantno na tastaturi i mišu, mozak uposlen dijalozima, pričom, zagonetkama, borbom, te nema mjesta drugim stvarima, čovjek ulazi u simulaciju. I mada ovo u suštini nije dobra stvar, u pojedinim slučajevima nije loše. Štaviše, moglo bi se prepisivati kao terapija, jer niko nije toliko snažan da stalno može da se bori sa pravim ili umišljenim problemima, nekad je dobro svesti se na površnosti, dozvoliti umu da se bavi banalnostima, da bi kasnije lakše mogao da podnese stvarne probleme, da bi mu strepnja bila lakša i prirodnija.

недеља, 9. новембар 2008.

Zrno utjehe

Upravo sam se vratio sa projekcije novog filma iz franšize o Džejms Bondu, koji kao i njegov prethodnik Kazino Rojal, sa svojim prethodnicima ima svega dvije-tri dodirne tačke, i dobro je što je tako. Slobodno možemo reći da je sa filmom Umri drugi dan, Bond izgubio svaku dodirnu tačku sa zdravim razumom, dobrim ukusom i dobrom pričom te je zaokret koji nam donose ovi filmovi sa Danijelom Krejgom itekako zdrava promjena. Zaista, Šon Koneri kao Džejms Bond je mogao da spava dve noći u ambaru i da onda odatle izađe čist, ispeglan i očešljan ali ti filmovi su imali odličnu priču, bili duhoviti i generalno imali šmeka, nešto što je nestajalo sve više i više dok su Bonda glumili Timoti Dalton i Pirs Brosnan da bi na kraju Bond postojao samo da bi vozio Aston-Martin, pio votka martini (promućkan), predstavljao se prvo prezimenom i preživljavao na način na koji bi mu čitava X-Men postava pozavidjela. Ovo je naravno upućeno svima koji kažu da Bond više nije “to”. Naprotiv, izubijani, krvavi, ciničan i vrlo neobičan Bond kakvog tumači Danijel Krejg je ono što je trebalo franšizi i ovaj film ide u tom smjeru. Zrno utjehe se direktno nastavlja na Kazino Rojal, MI6 pokušava da uđe u trag misterioznoj “Kompaniji”, ko su i šta im je cilj a agent 007, vođen i ličnom željom za osvjetom će proputovati od Italije, Haitija, Austrije do Bolivije u pokušaju da dokuči ovog čudnog i novog neprijatelja. Sama priča je dobra, drži pažnju ali nije na nivou prošlog dijela. Jednostavno, jasno je da je ovaj film neka vrsta prelaznog dijela (u trilogiji ili tetralogiji, ko će ga znati), a takvi filmovi imaju najveći problem sa pričom, niti nas uvode, niti zaključuju već pokušavaju da nam zadrže pažnju i pripreme nas na kulminaciju koja bi trebalo da slijedi. Samo je jedan “srednji dio” u filmskoj istoriji uspio da bude zaista fantastičan, i kvalitet Imperije koja uzvraća udarac će teško biti dostignut. U ovoj dijelu, saznajemo nešto o Kompaniji, o “zrnu” pa i o komplikovanom odnosu Bonda i M ali ne dovoljno, nijedno važno pitanje nije ni blizu zatvaranja i moramo čekati sledeći dio. Gluma je prilično dobra, Krejg naravno briljira kao i Džudi Denč, a Olga Kirilenko kao nova Bond djevojka je pravi izbor. Što se ostatka glumačke postave tiče, neki repriziraju svoje uloge (Džefri Rajt kao Feliks Lajter, Đankarlo Đanini kao Rene Matis) a tu su i neki novi. Režiju potpisuje Mark Forster, još jednom nam dokazujući svoju svestranost, s obzirom da je prije ovog režirao filmove kao što su Stranger Than Fiction i Monster’s Ball, i on je tehnički savršeno odradio svoj posao, akcione scene su odlične, a sam film nas cijelo vrijeme drži u tenziji, ne dopuštajući nijedan moment dosade ili gadljivosti nad nekom patetikom. Sve u svemu, prava ekipa koja je odradila pravi posao (ne znam dal treba da pominjem fotografiju koja je predivna). Za kraj, ono što je meni najvažnije, konačno vidimo Bonda koji se bori protiv nekih protivnika koji bi bili zamislivi (ako zaista i ne postoje) u pravom svijetu. Za razliku od ludih naučnika, zlih sovjetskih generala, sjevernokorejaca i svih nemogućih protivnika ovdje imamo internacionalne korporacije, postavljanje diktatorskih režima, borbu za vodu i naftu što su problem koji postoje u pravom svijetu. Džejms u jednom trenutku kaže svom kolegi iz CIA: “Pitam se šta bi bilo od Južne Amerike da nije kokaina i komunizma, vi ste zaista uspjeli da uništite sve ovo”, na šta mu ovaj odgovara: “S obzirom da si Britanac, shvatiću to kao kompliment”. Sve u svemu, film je zaista dobar, drži pažnju i zabavan je, preporuka za sve generacije. I zanima me ko je slagao da Bond pije koka-kolu zero, pošto o tome svi pričaju iako te scene naravno nema.

уторак, 7. октобар 2008.

Vječno vraćanje istog

Primjećujete li kako ljudi sve više i više vole da koriste strane izraze ne bi li zvučali „kul“ – evo čak i ja to sad radim. Šalu na stranu, poplava stranih izraza je sve veća, recimo danas sam dobio letak na kome me pozivaju na najveći globalni event, ne znam zaista šta fali riječi događaj. Zašto sve ovo pričam? Pa poslednji put kad sam se direktno susreo sa izrazom koji stoji u naslovu ta osoba je koristila izraz eternal recurrence umjesto srpske varijante, koja po mom skromnom mišljenju, bolje zvuči, bolje opisuje sam pojam te je time sadržajnija. Izgleda da sam opet slagao, jer nije to bilo poslednji put kad sam se susreo sa gorepomenutim. O čemu se radi? Ovo je zapravo samo bio zgodan način da uđem u priču, jer „vječno vraćanje istog“ je izvestan tip manije za mene. Ali jedno po jedno, prvo da objasnimo šta taj izraz znači. Za one koji nisu znali, pravolinijsko posmatranje vremena, tj. da je svijet krenuo iz jedne tačke i ide ko zna kuda, bez ponavljanja istih događaja (možda ima sličnih al nikad istih) je čisto hrišćanski izum (mada je možda i postojao prije dominacije hrišćanstva, nikad nije bio tako istican, niti globalno prihvaćen) dok je u staroj Grčkoj recimo, vrijeme posmatrano ciklično. Skoro svaki bitniji mislilac se negdje dotakao cikličnosti vremena, neki su išli dotle da su tačno izračunavali koliko godina će još postojati ovaj svijet dok se ne uništi i ponovo sastavi, pa onda idemo nanovo. Stoici su čak bili izričiti u tome, da se svijet stvara i uništava u vječnom plamenu i tako iznova i iznova, a ono što se u međuvremenu dešava (život zemlje i ljudi na njoj) je uvjek potpuno isti što predstavlja zanimljivu determinističku tezu. Zašto sve ovo pričam? U kom vidu ovo može biti manija za mene? Vjerovatno zbog toga što ja posmatram sve događaje u ovom svjetlu, upoređujem sadašnje događaje sa prethodnim, nalazim paralele i naizgled iste stvari (bilo banalne, bilo značajne) i tako pokušavam da pripremim sebe na ono što će uslediti. I zaista ne znam da li ima ikakve logike u ovome, jer se rijetko koje predviđanje zaista pokaže ispravnim, ali ipak nastavljam (filozof – čovjek koji zna da ne ide, ali nastavlja). Mora biti da je moja, a na neki način i želja svakog čovjeka za izvjesnošću toliko velika da pokušavamo da predvidimo događaje, da predvidimo do čega će dovesti naše odluke da se hvatamo za bilo kakvu mogućnost predznanja. Neki vole horoskop, neki gledaju u šolju, ja konstantno analiziram prethodne stvari i čekam da se „isto vrati“. I zaista mi je teško da odustanem od toga uprkos tome što često kada čovjek ne uradi ništa, stvari se same od sebe već nekako srede, ili kad uradi malo, toliko da se ne vidi da je išta uradio, stvari se odviju baš onako kako treba. Teško je naučiti se spontanosti valjda, i naše traganje za izvjesnošću je uglavnom bez prestanka, makar određenog broja ljudi, nas koji volimo da smo stalno u kontroli nad situacijom, jer kad nam se čini da smo samo pušteni niz rijeku, gubimo se i ne znamo šta ćemo od sebe. Ali opet, možda je neko od svih tih mislilaca bio u pravu, Kjerkegor polemiše da li je čitav život ponavljanje, da li je ono stvarnost i ozbiljnost bivstvovanja? Ne znam zaista, ali eto nam svima tema za razmišljanje.

четвртак, 2. октобар 2008.

Situacija u "Politici"

Nekoliko puta sam želio da napišem još jedan tekst o medijskoj situaciji u Srbiji (o dnevnim novinama) pošto od prošlogodišnjih tekstova „Dvije Srbije“ i „Mudrijaši“ nisam ama baš ništa rekao o tome iako sam imao par ideja. Poslednja dešavanja u dnevnim novinama i samom preduzeću „Politika novine i magazini d.o.o.“ su me natjerali da još ponešto prozborim na temu medija. Šta se zapravo dogodilo? Upravo ono što su mnogi najavljivali, da će dolaskom nove garniture vlasti država povući svoje poluge i izmjeniti uredničku strukturu u najstarijim dnevnim novinama na ovim prostorima, tj. u Politici. Naime na jučerašnjoj sjednici Skupštine preduzeća PNM generalni direktor preduzeća Srđan Janićijević je podnio ostavku dok je glavni i odgovorni urednik Ljiljana Smajlović razriješena dužnosti, što je i sama najavljivala već neko vrijeme. Ja ću se samo zadržati na dešavanja oko gospođe Smajlović, da se ova tema ne širi pretjerano. Neki će reći da je sasvim normalno što je smijenjena, s obzirom da je bilo jasno da je Koštuničin kadar i da je ovo trebalo da bude urađeno mnogo ranije. Ovakva kritika nikako ne stoji, štaviše potpuno je promašena, i to iz dva bitna razloga. Prvo, ako Ljiljana Smajlović i jeste kadar DSS-a (u šta zaista ne želim da ulazim) i tako dovedena na tu funkciju mi i dalje treba da posmatramo kakvi su njeni rezultati prvenstveno, a oni su više nego dobri. Politika je u trenutku njenog dolaska na mjesto glavnog i odgovornog urednika bilo u stanju ruine. Deset godina Miloševićevog tiranstva nad ovim novinama su i dalje bili itekako očigledni i Politici je bilo teško da se izvuče, da nađe svoje mjesto na tržištu, da prije svega pokaže da su to dnevne novine vrijedne čitanja. Kakvo je stanje u Politici sada? Grafički su to najbolje odrađene novine, najobimnije i najozbiljnije po sadržaju i iako nisu najtiražnije (problem do kojeg ćemo doći kasnije) ipak ostvaruju sasvim zavidan profit. Dakle, ako je suditi po urađenom, ovaj otkaz je neopravdan. Druga bitna stvar je da negdje treba prestati sa partijskim uređivanjem medija, jer se postavlja pravilo da sledeća vlada smijeni budućeg urednika po istom principu i tako unedogled. Negdje se mora stati, a ova vlada teži da bude ozbiljna, pomirljiva vlada svih građana – ovako neće doći do toga. Zašto Politika predstavlja dnevne novine koje su ipak bez konkurencije u Srbiji a vjerovatno i šire. Zato što nemaju jasno zauzetu poziciju, u njoj možete čitati kolumne analitičara i stručnjaka svih profila, u nijednim drugim novinama ne možete naći tekstove Ljubomira Žarkovića i Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića i Boška Jakšića, Mirjane Bobić-Mojsilović i Marka Vidojkovića i tako dalje. Ni u jednim drugim novinama nemate toliko dobre i opširne tekstove i analize o dešavanjima u svijetu (recimo u Blicu ona zauzimaju dvije strane, dok je recimo završetak Velikog brata bio propraćen na čitavih pet) što je nešto što fali svim dnevnim novinama. Dodaci koji dolaze uz Politiku su raznovrsni i zanimljivi i tako dalje. Vjerovatno sam ovdje i pronašao problem u uređivanju Politike, a to je da ona pokušava da gaji pluralizam, što je u današnjoj Srbiji, da ne kažem uopšte u svijetu danas izrazito problematično. Ljudi ovdje žele samo da im se priča ono što oni misle da je ispravno, nikakva kritika nije legitimna, žele da gledaju i slušaju B92, čitaju Blic i glasaju za LDP (eventualno i za DS), s druge strane imamo ljude koji se guše u Kuriru, Pravdi, radio G/F/D ili tako nešto, znam samo da je jedno slovo u pitanju i glasaju za radikale, Velju Ilića i sl. Čitam danas reakcije na b92.net vezanim za ove smjene, ljudi naravno likuju al se usput pitaju šta još „onaj Antonić“ radi u Politici i širi svoje evroskeptičke misli. Zar je to toliko strašno? Inače tekst govori o tome da su i evropeizam i evroskepticizam legitimne pozicije i da ni oni prvi nisu izdajnici niti su ovi drugi fašisti, ali isti ovi komentatori sa b92.net sajta pokazuju da jedno takvo pomirenje nije moguće u Srbiji, makar ne danas. Srbija danas, i ona „evropska“ i ona „nacionalna“ uglavnom ne želi pomirenje, ne želi u istim novinama Jakšića i Vukadinovića, već uglavnom želi dogmu, želi da sluša samo ono što i sama misli, nema mjesta kritici, nema mjesta raspravi, nema mjesta razmišljanju. Ako ne misliš kao ja, nisi u pravu. I zbog toga ova smjena ne treba nikoga da čudi, jedino ona manjina, koja ne želi da joj određuju vidike na jednu ili drugu stranu gubi zbog ovoga. Al manjinu ionako niko ništa nije pitao.

субота, 13. септембар 2008.

Nedelja kad je otišao Hase

Okrenu se Hase poslednji put,

Uzdignutih pesnica i ozarena lica.

Kao da veli, mene više nema,

Al imate, još mnogo važnih utakmica...


Iz nekog razloga, ljudi smatraju da se ova pjesma ne odnosi na Asima Ferhatovića, već na Tita, pa je čak svrstavaju u protestne pjesme. Pa, svako ima pravo na svoje mišljenje, vrlo je moguće da je ova interpretacija pogodila ideju pjesmu, ali mene to ne zanima. Za mene ova pjesma predstavlja nešto sasvim drugačije, u njoj vidim najbolje sabijenu jugo-nostalgiju iako je pisana par godine prije svega što se dogodilo. Ovo je jedna od pjesama koju ako pustim jednom, moram pustiti još makar pet-šest puta (dovodeći cimere do ludila), to je pjesma koju sam najviše puta slušao u zadnjih godinu dana (kaže last.fm) i koja me ponekad dovede do suza. Šta je tako lijepo u njoj? Za početak ne priča o nekim velikim likovima, o velikim idejama ili događajima, po mom mišljenju ljudi prave grešku kada nostalgično gledaju na ta ne tako davna vremena kroz te velike ideje i ljude. Po meni poenta jugonostalgije nije Tito, ni sletovi ni bratstvo (a pogotovo ne jedinstvo) već nešto manji ljudi i događaji, ali mnogo bitniji na neki racionalno neobjašnjiv način. Asim Ferhatović je vjerovatno najvoljeniji fudbaler koji je ikad igrao u Sarajevu, priča o njegovim driblinzima traje i dalje. Za reprezentaciju je igrao samo jednom, nije bio talenat kao Džajić ili Bobek ali kažu da je imao najveće srce, da li je to tačno ne znam, sve što o njemu znam je da je poslužio kao inspiracija za najljepšu pjesmu Zabranjenog Pušenja. Čak je ulica u kojoj su živjeli Nele i Sejo (Fuada Amidžića) preimenovana u ulicu Asima Ferhatovića, što je samo po sebi fenomen. I ovdje sam stao, zanimljivo kada krenete sa nekim tekstom i samo lupite u zid. Zanimljivo je čitati svoj tekst nakon par mjeseci, pogotovo ako je isti nezavršen. U suštini jako sam slab sa vremenom a i voljom u poslednje vrijeme pa vadim odnekud ovaj tekst, koji ipak ima neku izraženu poentu pa ne bi bilo strašno da stoji na blogu i popuni prazninu dok završim 2-3 teksta na kojima trenutno radim. Jugonostalgija je u suštini lijepa stvar, podsjeća nas na vrijeme kada je bilo bolje, ali ipak na pogrešan način idealizovana. Ljudi su dozvolili da se idealizuje jedan sistem i jedan vođa koji je bio loš, i nadam se da se neće ponoviti. Ali trenutak je bio zgodan, borba velikih sila je, ma koliko to čudno djelovalo, dalo Jugoslaviji povlašćen položaj a ideja bratstva i jedinstva je idealno pasovala generalno neobrazovanom narodu odmah nakon drugog svjetskog rata. Zašto kažem da je sistem bio loš? Upravo zbog toga šta se iz njega izrodilo, posledice nikad ne dolaze same po sebi, sve stvari hitaju ka svom kraju. Zato nemojte idealizovati pogrešne stvari, poenta bajke zvane SFRJ nije druže Tito mi ti se kunemo već upravo Nedelja kad je otišo Hase... (bi-bi-si na mome radiju, Oslobođenje u mojim rukama). Mali ljudi su zapravo jedini koji vjeruju i djelimično žive te ideale, oni „veliki“ se samo time bogate.


Izlazili smo svi sa stadiona ćutke

Culo se samo brujanje mase,

Poneki usklik i poneka zastava,

Svi u napad, jedan je Hase!

...

Svi u napad!

Jugoslavija!

Jedan je Hase!

четвртак, 28. август 2008.

Prvi rođendan

Rođendani su uvjek zanimljivi, ne zato što se tog dana nešto mijenja u onome ko slavi rođendan, ko postaje i formalo godinu dana stariji već zbog nečeg sasvim drugog. Rođendan za svakog od nas predstavlja kraj jednog perioda, predstavlja trenutak u kome se osvrćemo na sve što se dogodilo u prošlih godinu dana, kao što Kjerkegor kaže: "Život je moguće posmatrati samo unazad, ali ga moramo živjeti unapred". Da li ste čitali Hakslijev "Vrli Novi Svijet"? Ako jeste, sjećate se svakako različitih klasa ljudi, A+, B, C... Iz nekog razloga danas, kao i mnogo puta do sada, posmatrajući ljude po gradskom prevozu imao sam osjećaj da svaki pripada jednoj od tih klasa, da je individualnost u najmanju ruku, izgubljena. To je vjerovatno i razlog zašto ovaj blog postoji, zbog moje težnje da se iskažem, da ostavim pečat, ponekad i na silu. Zaista mi je zanimljivo sad čitati prethodne tekstove, njih 49 (zgodno je što je ovaj rođendanski upis i jubilarni, pedeseti) i vidjeti razvoj stila, promjenu stavova pa čak i određen stepen sazrevanja. Plan mi je bio da iskoristim ovu priliku da izdvojim neke tekstove koji su mi posebno dragi, koji su reprezentativniji od drugih, ali ne mogu. Svako može uvidjeti koliko su određeni tekstovi bolji od nekih drugih ali trenutno ne znam šta bih najrađe izdvojio, svaki ima svoju funkciju te svaki ima neki vid ljepote. Pretpostavljam da težnja bloga, suprostavljanje ambivalenciji, uzdržavanju od suda i odluke nije vjerovatno ni malo ispunjena, ali cilj je pokušati, pa ako i u najmanjoj mjeri dođe do tog uticaja, mogu biti zadovoljan. Priznajem da nisam prečesto pisao, ali trudio sam se da ne pišem na silu i na zadatu temu, već zaista kad imam nešto da kažem, kada po mom mišljenju valja dati neki stav. Nadam se da će do sledeće godine broj tekstova biti dupliran, te da će ih sve skupa biti 150. Da iskoristim priliku da se nadovežem na ovo sa početka, za ovih godinu dana se toliko toga promjenilo, toliko misli, stanja uma i emocija ali u suštini i dalje uživamo u istim lijepim pričama u istoj muzici u društvu istih osoba, a jedna od velikih Konfučijevih mudrosti bješe da "nikad ne treba skrenuti sa puta (tao)" a on je vjerovatno znao o čemu govori.

среда, 13. август 2008.

Njegoš i vrhovi Lovćena

Danas sam čuo jednu jako zanimljivu priču i volio bih da je podijelim ovdje. Svi ste naravno upoznati ko je bio Petar II Petrović Njegoš, najznamenitiji crnogorski vladika. Iako se u državnim poslovima nije isticao toliko kao njegov prethodnik Petar prvi, pa ni kao njegov nasljednik knjaz Danilo, vladika Petar drugi i danas predstavlja najvećeg i najmudrijeg crnogorca. Zaista, malo ko se može pohvaliti takvim književnim opusom, među kojima je teško odrediti njegovo najbriljantije djelo mada je „Luča mikrokozma“ najbliža tom epitetu. Da ne dužim dalje nego da pređem direktno na stvar. Juče sam čuo veoma zanimljivu priču, maltene legendu o tome kako je došlo da se vladika Njegoš sahrani na Jezerskom vrhu. Kada su ga upitali zašto želi da bude sahranjen na jednom od vrhova Lovćena on je obrazložio – „zato što sam ja nešto mudriji od vas ostalih, pa je i red da budem sahranjen na malo višem mjestu“. Prilično je diskutabilno, ako ne i potpuno nemoguće da je Petar drugi bio toliko sujetan i arogantan ali za svrhu priču, prihvatićemo to. Njegovi potčinjeni su ga upitali: „Gospodaru, istina je da ste mudriji od nas, ali zašto onda da vas sahranjujemo na Jezerskom vrhu kada je Štirovnik viši, pa je logično da počivate na najvišem vrhu“? Vladika im na to odgovori: „Zato što će posle mene doći još mudriji i neko od njih bi trebao biti sahranjen na tom najvišem vrhu, ne ja“. I zaista, Štirovnik je viši 45 metara i danas tamo niko ne počiva. Da li je uzrok tome što niko među Crnogorcima ne smije za sebe da kaže da je mudriji od velikog Petra drugog? To je istina, ali ima još nešto, naime na Štirovniku su postavljeni televizijski repetitori, pa i nije moguće da neko na njemu počiva. Izgleda da je vladika bio izrazito dalekovid, jer za većinu ljudi danas televizija i predstavlja vrhunsku mudrost i ni svih grčkih sedam mudraca, sa sve Konfučijem i Njegošem pride ne bi mogli ljude da ubjede u ono što može televizija. I ne samo to, nego televizija može da ubjedi u raznorazne neistine oko samog vladike, pa se tako licitira sa raznoraznim njegovim stavovima, da se „Gorski vijenac“ proglasi genocidnim djelom i šta sve ne. Zaista, mudar i dalekovid bješe vladika.

понедељак, 11. август 2008.

Ajmo na seks

Kada se susretnete sa predstavom ovakvog naziva zaista je teško čovjeku da se postavi. Svjedoci smo društva koje zaista biva zatrpano pričama o seksu, bombardovanjem sa televizije i drugih medija te “umjetnosti” koja potpomaže to ludilo. Tako da kada neko odluči da pogleda predstavu sa ovakvim imenom zaista ne zna čemu može da se nada. Moguće je da ćemo dobiti dobru kritiku pomenutog problema, ali s druge strane možda nas dočeka propao pokušaj šokiranja kroz pozorište kada smo već odavno otupjeli na priče o seksu. “Ajmo na seks” je komad rađen po djelu Valentina Krasnogorova, inženjera elektrotehnike i pisca koji je ovo djelo napisao u svojoj 81. godini što čini sve još više zanimljivim. Režiju potpisuje Lidija Đedović a uloge tumače Nada Vukčević, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Simo Trebješanin i Nikola Perišić. Zanimljivo je da nijedan od likova nema ime, već su samo potpisani kao žena, djevojka, muž, profesor i sestra što je pun pogodak jer likovi zaista mogu da predstavljaju bilo koga, oni su u određenom smislu “karakteri” i ne trebaju im vlastita imena. Komad je urađen u formi kabarea, sa prepoznatljivim crno-bijelim stilom na sceni, i u odjelima i u generalnoj scenografiji. Muzika i pjesme su odlično odabrane, bend je fantastičan a i glumci su pokazali zavidno umijeće bilo da su pjevali Fever, I Want To Break Free ili Show Must Go On. “Ajmo na seks” je rečenica koju glumci neprekidno izgovaraju iako ni u jednoj kombinaciji glumaca na sceni seksa nema i to na neki način predstavlja glavni ton predstave. Svi samo pričaju, kroz priču iskazuju svoje frustracije zato što sve svode na seks i time pokušavaju da zamaskiraju šta zapravo jesu, pokazuju svoju usamljenost, svoju prazninu i svoj pokušaj da se pronađu u ovom svijetu. Ali pažnja, nijedan od likova na sceni uopšte nije onakav kakvim se izdaje i cjelokupna priča o seksu zapravo predstavlja masku i svojevrstan bijeg što komadu daje na težini. Mada nam se može učiniti da je ponašanje glumaca na sceni, da su dijalozi previše prosti i pretjerano vulgarni na momente do kraja komada sve to biva opravdano i zaista jaka poenta ne bi mogla da se tako dobro izvede da se više vodilo računa o kvalitetu jezika. Naime, jedan od likova, muž se cijelo vrijeme žali kako svi stalno pričaju o seksu a on bi da priča o “nečem pametnom” i na kraju mu to uspjeva. Oni svi izlaze na scenu, svako uzima po jednu stolicu i pripremaju se da pričaju o nečemu što nije seks, o nečemu pametnom. Nažalost, o čemu god da pokušaju pričati stvar se opet svede na seks i oni shvataju da zapravo ni o čemu drugom i ne umiju razgovarati. Ovo je dobra i jasna kritika modernog društva, koja odlično pogađa njegovu ispraznost, da se zaista ni o čemu više ne umije razgovarati, da su ljudi uglavnom postali isuviše površni i da im seks, kao kratkotrajno ali sigurno zadovoljstvo ostaje jedini razlog zašto žive. U jednom od dijaloga čak dolazi do poređenja ljubavi i seksa, gdje se likovi slažu da je seks bolji jer je isključivo uživanje, bez nekog velikog truda, dok je ljubav uvjek problematična, nesigurna i teška. Zaista ne bi smjeli da se složimo sa ovakvom konstatacijom iako bi mnogi bili skloni, a ovakva predstava i jeste kritika takvih ljudi i takvog života. Na kraju, predstava dobija sasvim dobru kulminaciju, razotrkivanje ali to bi trebao svako sam za sebe da otkrije, pogledavši predstavu. Odlična gluma, jako dobra scenografija i muzika, duhovit i inteligentan komad je ono što bi ukratko mogli da kažemo o ovoj predstavi, zaista zaslužuje sve preporuke i valja joj prići bez predrasuda.

петак, 8. август 2008.

Jedan olimpijski dan

Prije nekoliko sati, svječanim otvaranjem su počele još jedne olimpijske igre koje ovaj put organizuje Kina. Posle mnogo peripetija, glupavih i sramotnih demonstracija (ogavnošču se ističe napad demonstranata na paraolimpijku Jin Jing) te zaista velikih očekivanja igre su otvorene. I svi smo nemo, otvorenih usta gledali pravi spektakl. Bilo je očekivano da će jedna komunistička zemlja (glavni koreograf nije bio nikakav umjetnik, već vojni oficir), pogotovo Kina u kojoj je tradicija velika, napraviti vrhunski doživljaj ali ovo je prešlo sve granice. Svi su saglasni da je ovo najgrandioznije i najljepše otvaranje igara, pa moram i ja. Istina je da se sjećam, i to ne tako dobro, svega par igara ali očigledno je da, što tehnologija postaje bolja, to su i otvaranja maštovitija, savršenija i fantastičnija. Da li su najljepši bili bubnjari na početku, put svile sa brodovima, mašina za štampanje ili neki drugi dio programa nije bitno, za pohvalu je što je sve bilo u skladu sa tom lijepom tradicijom, u skladu sa filozofijom Konfučija (svaki dio je imao vezu sa nekom od njegovih misli) i sa širokom rukom prijateljstva – prijatelji su nam došli iz daleka, koliko radosni smo mi. A možda su opet najljepše bile scene paljenja baklje, ili prelijepih pjesama, te desetine hiljada slika nasmijanih dječijih lica? Kao što rekoh, nije to toliko bitno, bitno je da smo mogli uživati, da smo mogli da osjetimo toplinu, da je prikazivana poruka mira i sloge. Dozvoliću sebi da budem patetičan (jer zaista ne mogu da odolim) ali ovo ovakvo otvaranje je zaista jedna mala pobjeda nekih lijepih i pozitivnih ideja, mala pobjeda koja nam omogućuje da vjerujemo u takve stvari, iako su takve pobjede rijetke i nikad velikih razmjera. I naravno, neću ovdje prestati sa patetikom, naročito ne sad kad me je krenulo. Ovakvo otvaranje nam je omogućilo da za tih par sati ne mislimo na konzumerizam u koji se olimpijada pretvorila (nije bilo reklamnih panoa na otvaranje, ali ćemo zato svih sledećih dana biti zatrpani time). Takođe smo uspjeli da ne mislimo o tome da u Gruziji trenutno ginu civili bez ikakvog dobrog razloga (a dal ga ikad i ima?) a da Savjet Bezbjednosti ne možemo da se složi oko saopštenja i akcije jer SAD-u smeta rečenica „da se sve strane uzdrže od sukoba“. Da ne nabrajam dalje, ovakvo divno otvaranje nam je omogućilo da se osjetimo lijepo, da vjerujemo u sve one pozitivne stvari i strane u životu, da mislimo da zaista jedan svijet ima jedan san, a ne mnogo košmara i na tome treba biti zahvalan. Zahvalan Pekingu, Kini i pun čestitki za organizaciju.

петак, 18. јул 2008.

Medeja

Opet mi se dešava ono što ne volim, ali jednostavno ne mogu da odolim potrebi da to uradim. Naime, sinoć sam gledao predstavu koja je u svakom pogledu uvreda za antički teatar te ponovo moram jedno umjetničko djelo kritikovati, iako nisam ljubitelj žestoke kritike. Za početak ističem da sam se poprilično radovao odlasku u pozorište u svom Baru, jer se ne sjećam kad sam poslednji put gledao neku predstavu ovdje. Takođe, dodatni plus je bila činjenica da se ona odigrava na pozornici u Starom gradu te da se radi o antičkom djelu što daje dodatni šmek cjelokupnom izvođenju. Medeju je režirao Slobodan Milatović, u produkciji kotorskog pozorišta a naslovne uloge tumače Tihana Ćulafić, Marinko Madžgalj i Katarina Krek. Tekst na osnovu kojeg je rađena predstava je djelo vjerovatno najvećeg antičkog dramaturga, Euripida, i predstavlja jedno od najtežih djela grčke misli. Priča se bazira na Jasonu i Medeji, inače junacima priče o zlatnom runu i Argonautima, ali u periodu nakon što su došli na Korint. Tamo je Jason prinuđen da se oženi sa ćerkom Kreonta, Kreuzom. Nije potrebno mnogo mudrosti da bi shvatili da Medeja nije na to blagonaklono gledala, između ostalog imali su dvoje djece. Neću vam otkrivati šta se dešava, jer treba pročitati tragediju, koja je možda najkompleksnija i najteža u antici i zbog izbora djela treba pohvaliti režisera. Sama pozornica je zanimljivo izvedena, i predstavlja možda najbolji aspekt predstave. Jason i Medeja su u invalidskim kolicima i stalno prolaze kroz nekakve lance što predstavlja zanimljiv dodatak i dobra je metafora za njihovu tešku sudbinu i muku koja se sruči na jednog antičkog junaka. Sa lijeve strane je hor, neophodan u ovakvim tragedijama (mada ga ponekad izbjegavaju) al koji je, na kraju krajeva, bio jedna parodija ideje grčkog hora. Problem je u tome što, iako su djevojke u horu lijepo pjevale, taktovi pjesme su nas stalno podsjećale na one kotorske pjesme i samo smo čekali kad će hor da zapjeva: „dođite na feštu, najbolju bokeljsku“; antički hor treba da da ozbiljnost i težinu dešavanjima na sceni, ne da bude raspjevana klapa. Kompozicija predstave nije mnogo bolja, sumnjam da bi iko ko nije upućen u radnju djela, mogao da shvati šta se zapravo desilo, sve je nekako haotično i pogubljeno i djeluje kao da ni likovi nemaju predstavu šta se dešava, a kamoli publika. Gluma je prečesto bila prenaglašena, te su nas glumci više podsjećali na heroje indijske produkcije (poznate po takvom glumatanju) nego na ozbiljne grčke junake. U pozadini je bio bend, koji je služio kao neki dopunski hor, i s obzirom da je bio isuviše pojačan, predstavljao je kaznu za uši i bio potpuno nepotreban. Sve ovo je činilo da predstava ne stvori baš nikakvu emociju, o eventualnoj katarzi (koja je i cilj antičke tragedije) nema ni govora te nikako ne možemo biti zadovoljni onim što smo vidjeli. Mada je početna ideja bila dobra, i bilo je detalja koji su zaista mogli biti sjajno iskorišteni (ponašanje djece zaslužuje svaku pohvalu) ovoj predstavi ne možemo dati prelaznu ocjenu. Još kad je oko 22 i 30 počeo hodža da pjeva sa obližnjeg minareta, tada smo mogli da shvatimo da sve klizi u lakrdiju, šteta.

субота, 5. јул 2008.

U odbranu teleološkog argumenta

„Ako časovnik ukazuje na postojanje časovničara, a univerzum

ne ukazuje na postojanje Boga, pristajem da budem nazvan budalom“

Volter


Uvod – U ovom radu autor će se baviti analizom teleološkog argumenta, struktuiranog na način na koji je to učinio Vilijem Pejli. Cilj rada je da izloži Pejlijevu argumentaciju, pokuša da odgovori na kritike koje predstavljaju opasnost za argument i time ga ojača. Teleološki argument značenje vuče od grčke riječi telos što znači cilj, svrha. Argument se sastoji iz dva dijela – prvi koji pokazuje postojanje nekog posebnog bića, i drugi kojim se dokazuje da je to Bog. Ovaj rad će obuhvatiti prvi dio argumentacije kroz prikaz Pejlijevog argumenta, a drugim dijelom će se uglavnom baviti odgovarajući na moguće kritike.


Pejlijev argument – Pejli nam izlaže svoj argument preko analogije sa časovnikom. Ako bi na nekom polju naišli na časovnik, morali bi se zapitati odakle on tu. I kada bi smo ga ispitali, vidjeli bi da je sastavljen od djelova koji su u odličnom međusobnom odnosu i podešeni su da služe određenoj svrsi. Jasno nam je da je ovaj složeni mehanizam imao svog tvorca[1]. Čak i u slučaju da časovnike više niko ne pravi, da je to davno izgubljena vještina, i dalje bi moralo da nam bude savršeno jasno da ga je neko nekad napravio[2]. Pejli dalje produbljuje analogiju sve više poredeći časovnike sa ljudima (npr. dodajući pretpostavku da bi časovnici mogli da stvaraju druge časovnike)[3]. Časovnik predstavlja jedan teleološki sistem, sistem u kome su sastavni djelovi savršeno uklopljeni da služe određenoj svrsi (u eksplikaciji argumenta ovo ćemo zvati svojstvom p) – u ovom slučaju pokazivanju tačnog vremena[4]. U nastavku svog djela on ukazuje na postojanje gomile malih teleoloških sistema (recimo ljudsko oko), a svi ti sistemi su udešeni da funkcionišu zajedno (recimo djelovanje raznih prirodnih sila jedne na druge) kao što je i časovnik udešen[5]. Argument bi smo mogli eksplicirati na sledeći način:

  1. Mašine su proizvod inteligentne zamisli zbog svojstva p
  2. Mnogi djelovi univerzuma imaju svojstvo p
  3. Univerzum, ili barem mnogo njegovih djelova je proizvod inteligentne zamisli

Pošto je jasno da čovjek nije mogao stvoriti univerzum, moramo tvorca potražiti na višem nivou, a na tom nivou možemo naći jedino Boga, te je On taj koji predstavlja tvorca. Bitno je još istaći da argument ne teži da bude logički nužan, pa ga ne možemo kritikovati na toj osnovi


Kritika – Mnogi su se bavili kritikovanjem teleološkog argumenta, a ovdje ćemo se baviti onima koji, po mišljenju autora, najviše mogu uzdrmati teleološki argument. Prvi tip kritike napada relevanciju analogije argumenta i ovo bi bio jedan klasičan primjer

I. Analogija u argumentu nije dobra, ne možemo kao analogiju za stvaranje svijeta uzeti stvaranje jednog časovnika. Analogiju bi jedino mogli izvoditi iz nastajanja drugih svjetova, ali njihovo nastajanje nismo vidjeli[6]

Drugi tip kritike napada zaključak da je ovaj svijet stvoren od (jednog) Boga

II. Kao što je na stvaranju recimo broda radilo više ljudi, tako je na stvaranju svijeta moglo raditi više bogova[7]

III. Ako univerzum duguje postojanje nekoj višoj instanci kao što je Bog onda i Bog duguje svoje postojanje nekoj višoj instanci te dolazimo do beskonačnog regresa


Odbrana Pejlijevog argumenta – Pokušaću da, jednu po jednu, odbacim ove kritike i time ojačam poziciju samog argumenta.

I. Izgleda da je Pejli bio svjestan postojanje ove kritike jer zbog nje ne smijemo u izvođenju dokaza reći „čitav univerzum“, već moramo uvesti dodatno tvrdnju „barem mnogo njegovih djelova“. Kada dodamo tu tvrdnju, onda izbjegavamo ovu kritiku, ali i zapažamo gdje je teleološki argument najslabiji – u toj nemogućnosti da izvrši korak ka univerzumu kao cjelini. Pejlijevo izvođenje ne može da nam da odgovor na to, ali to ne znači da ne bi mogli da na neki drugi način pokažemo da argument dođe do dokaza o čitavom univerzumu a ne samo o „mnogo njegovih djelova“.

II. Ako je svijet stvorilo više bogova iz toga slijedi da je svima njima bio potreban stvoritelj, jer oni ne mogu imati sva savršenstva već bi svaki morao da bude specijalizovan za nešto (pratimo analogiju sa ljudima – kao što kod pravljenja broda učestvuju i stolari i tesari i zidari tako bi kod pravljenja svijeta jedan bog pravio planine, drugi mora, itd.). Iz toga dalje slijedi da su oni te svoje osobine morali dobiti sa višeg nivoa jer nisu samodovoljni (čim nemaju sva savršenstva) što nas opet dovodi do jednog jedinstvenog stvoritelja. Čak bi smo mogli i ovo bezbolno uvesti u hrišćanski teološki sistem ako bi ova bića, ove „niže bogove“ nazvali recimo anđelima. Ovakva konstatacija zahtjeva dodatno objašnjenje, ali zbog ograničenog prostora možemo se pozvati na takvo određene Boga koje je Lajbnic opširnije objasnio u Teodikeji[8]

III. Ovdje se pozivamo na jedno pravilo koje je uveo Anselm u svom Monologijumu[9]. Božje postojanje se izvodi od njega samog, jer ako smo već prihvatili da on posjeduje sva savršenstva onda je (po distinkciji koju uvodi Anselm) nužno da je Bog samodovoljan, da mu ne treba viša instanca. Ali čak i ako ovo ne bi prihvatili, jasno je da Bog ne posjeduje svojstvo p zato što je jedinstven, nije sastavljen iz djelova koji služe nekoj svrsi kao već pomenuti časovnik te na njega ne važi Pejlijeva analogija.


Problemi odbrane – Prije nego što zaključimo ostaje još jedan problem – da li je Pejli potpuno izbjegao kritiku i time što je izbjegao da pomene univerzum kao cjelinu već se zadržao samo na „mnogo njegovih djelova“? Problem bi bio u tome što bi Pejli morao da navede što veći broj tih „djelova“ koji potpadaju pod njegovu definiciju i time pojača svoj argument a Pejli to i čini[10]. Time je prva kritika u potpunosti izbjegnuta.


Zaključak – Argument možemo sačuvati u ovom obliku jer je pokazano da možemo dati zadovoljavajući odgovor na sve 3 kritike. Ono čemu bi smo trebaio težiti je, da se pokuša preformulisati argument tako da govori o čitavom univerzumu a ne samo o mnogo njegovih djelova te da probamo i na taj način pokazati da je Bog jedini tvorac univerzuma.



[1] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[2] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli I; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[3] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli VIII; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[4] William Paley – Natural Theology, Chapter 2, III; http://home.att.net/~p.caimi/Paley-CHAP2.doc

[5] William Paley – Natural Theology, Chapter 3, On the Ray Of Light, Their Refraction and Reflection

[6] Dejvid Hjum, Dijalozi o Prirodnoj Religiji str. 37; Matica srpska, Novi Sad

[7] Dejvid Hjum, Dijalozi o Prirodnoj Religiji str. 61; Matica srpska, Novi Sad

[8] G.V. Lajbnic – Teodikeja prvi dio – 7. - str. 85; Plato, Beograd 1993.

[9] Anselm Kanterberijski – Quod Vere Sit Deus; Monologium poglavlje VI

[10] William Paley – Natural Theology; Chapter 3 http://home.att.net/~p.caimi/Paley-CHAP3.doc

среда, 25. јун 2008.

The Police, Ušće, 24.06.2008

Evo sjedim ispred tastature i blenem već nekih petnaest minuta ne znajući kako da počnem i šta da pomenem, valjda ću se snaći usput. Prije par mjeseci na forumu exita je izašlo pitanje kojih deset bendova bi ste voljeli da vidite ove godine među njima sam naveo i slavnu trojku. Exit mi nije ispunio želju (mada nisam ni očekivao) ali zato Raka Marić jeste, hvala mu. Najavljeno kao muzički događaj godine, koncert je bio održan na zaista najboljem koncertnom prostoru u Srbiji, a i šire, na Beogradskom Ušću u jednom od najtoplijih dana ove godine. I kakav god da ispadne, znao sam da će to zaista biti najveći događaj ove godine, većini nas je ovo prva i jedina prilika da vidimo Police jedan od najboljih bendova svih vremena, koji iako ima svega 5 albuma, uživa ogromnu popularnost u svijetu, gomila pjesama im je obrađivana a Gordon Samner, tj. Sting je jedna od najvećih figura rok muzike svih vremena. Kad se sve ovo uzme u obzir jasno je da je ovo bio događaj koji ne smijemo propustiti. Stigao sam oko 19 časova na Ušće i bio zatečen jedinom lošom stvari u organizaciji, nedostatku putokaza i sređenih prilaza zoni P2 (za koju je bilo prodato najviše karata). Prolazilo se kroz razne kozje staze, usput se čudeći zašto se prodaju kaubojski šeširi!? Biće da su naši dragi „mali privrednici“ pomiješali The Police sa ZZ Top ili tako nekim bendom. Posle nekih pola sata lutanja konačno ulazim u koncertni prostor, čekanje nije dugo, obezbeđenje i radnici na ulazu su zaista bili efikasni (što je prijatno iznenađenje s obzirom kako to uglavnom ide kod nas). Prostor je bio lijepo urađen, prostran, šankovi na pravim mjestima, cijene nisu bile prevelike, pivo 140, sladoled 100 dinara (ovo ostalo nije interesovalo većinu), čekam da počne Counting Crows. Iz nekog razloga, iako je sve pripremljeno, oni kasne sa izlaskom, a vrućina je nenormalna iako je već prošlo 20 časova, te su se maltene svi posjetioci nervirali oko znojenja koje je trajalo od ulaska do izlaska sa Ušća. Konačno se predgrupa pojavljuje oko 20 i 30, i njihov repertoar se sastoji uglavnom od predstavljanja novog albuma Saturday Nights, Sunday Mornings. Svirka nije loša, publika tapše iako je nestrpljva ali su pjesme suviše spore. Mislim da predgrupa nije dobro odabrana, zato što im se repertoar sastoji uglavnom od sporih pjesama, a takođe njihova popularnost u ovim krajevima je minimalna, malo smo skakali uz poznatu Mr. Jones i to je bilo to. Posle nekih 70 minuta Adam Duric i ekipa se oprašta od nas, srećni što imaju besplatne karte za Police, i umalo da zaboravim, njegovo ponašanje na bini i kontakt s publikom je bilo fino i nepretenciozno, zaslužuje sve pohvale. Par minuta prije 22 časa Stjuart Kouplend izlazi na binu, udara u gong i šou može da počne, Endi Stramer i Sting izlaze na binu i kreće Message In The Bottle. Urlici oduševljenja u publici, ljudi skaču i pjevaju, atmosfera odlična te se meni raspoloženje (narušeno vrućinom) automatski popravlja mada primjećujem da bi publika mogla da bude malo energičnija. Walking On The Moon je sledeća, lijep tekst i odlična melodija za igranje, pjesma stvorena za ugođaj mada primjećujem da se publika poprilično umirila, samo smoreno cupkaju i poneko maše glavom. U tom trenutku negdje iz malog mozga se sjećam nekog starog Utiska nedjelje u kome je gostovala Kristina Kovač i pričala kako je smorilo što su ljudi na Stingovom koncertu uglavnom stajali i djelovali smoreno dok je ona skakala te da naša publika umije biti itekako nezahvalna. Tada sam mislio da je to vjerovatno neki produkt njene umišljenosti i standardan fenomen nekih naših ljudi koji kritikuju sve oko sebe, ali prevario sam se. Demolition Man i Voices Inside My Head to samo potvrđuju, niko ne zna tekst, i osim par ljudi (koji su srećom bili oko mene pa sam makar znao da sam među ljudima koji vole da se provode te neću odskakati svojim gubljenjem na pjesmama koje volim) svi samo gledaju, kao da su došli u pozorište. Razumijem ja vrućinu pa i godište prisutnih (od starijih koji nisu u formi do mlađih koji ne znaju većinu pjesama) ali koncert ovakvog benda se gleda jednom u životu, jedinstvena prilika da se čovjek izluduje uz odlične pjesme a publika blene. Don’t Stand So Close To Me popravlja utisak, ovaj tekst već zna makar trećina, tapše se na Stingovu zapovjed, i skače s vremena na vrijeme. Pjesma jeste bila malo drugačija izvedena, ali nije bila lošija. Driven To Tears (ne znam zašto nju izvode, nije nešto posebno) nastavlja u ovom maniru, a slijedi je po meni najbolja pjesma u prvom dijelu koncerta – Hole In My Life. Savršena izvjedba, zgodno za igranje i skakanje (nekolicine nažalost) sve skupa odličan ugođaj. Slijedi je vrlo vesela Every Little Thing She Does Is Magic pa onda jedna od najkultnijih pjesama benda Wrapped Around Your Finger. Inače u skoro svim pjesmama se ističu Stramerove solaže, a pogotovo je bio interesantan kada je zumiran na velikom video bimu sa kaišem za gitaru na kome piše Oh my God! They killed Kenny, uz par duhovitih South Park sličica, prilično neobična za ovog muzičara u godinama. Do kraja idemo u istom maniru, prvo vesela De Do Do Do, De Da Da Da (to se makar pjevalo, lako se zapamti refren), pa spora Invisible Sun (sa sve tužnim slikama usamljene afričke djece ali i optimističnim završetkom, tj. sa slikama koje ipak prikazuju sreću). Regularan dio koncerta je završen sa Can’t Stand Losing You, potresnom pjesmom o momku koji ne može da pređe preko bolnog raskida, ali kao i svaka pjesma grupe, odrađen u prijatnom i pjevljivom rok-rege stilu. Bend napušta binu, i ja se nadam da će makar na bisu publika bolje da reaguje, i imao sam sreće. Roxanne svi prihvataju uz skakanje i pjevanje, slijedi je King Of Pain te najbolja pjesma na koncertu So Lonely (inače svi pominju kako Message In The Bottle zvuči kao Mesečina bato, a niko da kaže kako So Lonely zvuči kao Stalone, Staloooneee). Za vrijeme te pjesme je zaista bio najbolji provod, dugo je trajala, kontakt benda sa publikom je bio savršen, solaže odlične, atmosfera onakva kakva je trebala da bude tokom cijelog koncerta. Za kraj bisa ide Every Breath You Take, koju naravno svi znaju te dobro reaguju uz nju i bend se ponovo povlači. Aplauzi, dovikivanje, urlanje vraća Stramera na binu koji sam stoji i doziva Stinga i Kouplenda (bio je najsimpatičniji od tria, meni makar), njih dvojica konačno izlaze i kreće poslednja pjesma Next To You, jedna od najboljih sa prvog, kultnog Outlandos d’Amour albuma. Svi skačemo u početku i onda na moje zaprepašćenje shvatam da svi stoje i ponovo se čudno gledaju, da ne znaju tekst!? No dobro, ja sam skakao i pjevao za petoro, a i bilo je još takvih ludaka u masi te se koncert privodi kraju uz loš odgovor publike. Treći bis nismo ni mogli očekivati jer čim su izašli sa bine, većina publike je krenula ka izlazima i još jednom pokvarila raspoloženje svima nama koji smo jedva čekali ovaj koncert i koji nećemo imati prilike ponovo da uživamo u ovim pjesmama. Za zaključak mogu samo reći da je Raka Marić ponovo dokazao da je odličan organizator, jer osim male gluposti sa ulazima (što i nije tako strašno) sve ostalo je bilo savršeno, ozvučenje, raspored, šankovi, zaista sve. Bend je dao sve od sebe, umor je bio jako vidljiv al su se svejedno potrudili, šteta što nismo bili u prilici da čujemo Walking In Your Footsteps, Man In A Suitcase ili Synchronicity II ali većina publike nije ni zaslužila, dok mi koji smo se uživjeli u atmosferu nismo bili brojni. To bi bilo to, više sreće uz neki sledeći bend, jer naša publika uglavnom nije onakva kakva je bila sinoć te se nadam da je ovo samo izuzetak koji potvrđuje pravilo, i uprkos tome ja sam se odlično proveo.