Protiv Negativnog

понедељак, 22. март 2010.

Gdje je nama Bob Dilan?

            
            Za Roberta Cimermana, što je pravo ime Bob Dilanu ste svi čuli, ne sumnjam. Imam više od jednog razloga da ga spominjem u ovom tekstu, iako će sama tema biti savremena, vezana za naše društvo, ovaj geografski predio i ovo vrijeme. Počeo bih sa jednom, jedinom pozitivnom vezom. Naime, šestog juna ćemo imati prilike da ga čujemo uživo u Beogradu, prvi put posle 20 godina i mada njegovi koncertni nastupi sigurno više nisu tako upečatljivi kao nekad, vrijedi vidjeti uživo ovog čovjeka, možda je to i poslednja prilika za nas ovdje. Ajmo sad o negativnim stvarima. Vjerovatno vam je poznat događaj koji se zbio prije nekoliko dana u emisiji Jugoslava Ćosića na B92. Prilikom gostovanja Nebojše Medojevića, Ćosić je pozvao preko telefona Stanka Subotića Caneta i dao mu priliku da pljuje po Medojeviću, da pokuša da pere svoj imidž i da optuži svakog koga je stigao. Nisam u zabludi da je savjest čista Medojeviću ili ljudima koje je Cane optuživao ali dati udarni medijski prostor čovjeku koji je u bjekstvu, osumnjičenom za pronevjere, zloupotrebe položaja, šverc duvana a po poslednjim naznakama i velikih količina droge, je jednostavno nemoralno. Kakve sad Dilan ima veze sa tim? Događaj me potsjetio na njegovu pjesmu „Lonesome death of Hattie Carol“ i govori o istinitom događaju kada je Vilijam Zanzinger, duvanski magnat (sic!) ubio Heti Kerol (crnkinju, te je zločin imao i rasne konotacije) iz čiste obijesti te načinu na koji se posle izvukao i nastavio normalno da živi. Doduše, ne baš normalno. Reputacija mu je za života bila poljuljana zbog pomenute pjesme i nikad nije uspio da povrati svoj ugled.

            A šta se dešava kod nas? Upravo obrnuto. Ljudi koji su pobjegli od sudova, gdje bi trebali da odgovaraju za optužnice dobijaju vrijeme u udarnim terminima da pričaju šta im padne na pamet. Umjesto da intelektualci (a Jugoslav Ćosić definitivno nije glup čovjek, niti bez uticaja) koriste tu svoju pamet da makar na neki način poboljšavaju ovo društvo oni rade suprotno, dozvoljavaju kriminalcima da „peru“ biografije zarad rejtinga gledanosti. I Subotić ima neku svoju Heti Kerol, samo što nikoga (a pogotovo ne Ćosića) nije briga za to. Nekima koji za sebe kažu da su intelektualci u Crnoj Gori opet nije bitno što postoji sumnja (makar neopravdana) da se krijumčar droge (a to krijumčarenje se mjeri u tonama) krije pod okriljem državne vlasti već pričaju kako je tu ugrožen identitet države? Nije im bitno što će neki dom biti uništen, što će neka sitna riba ni kriva ni dužna otići u zatvor umjesto „velikog bosa“ i tamo propasti, ne, bitno je da se priča o identitetu i da držiš sebe u prvom planu čisto iz obijesti. Radi se o načinu na koji se određeni dio društva ponio prema pričama da se Darko Šarić, tražen po interpolovim poternicama krije u Crnoj Gori. Oni su potpuno smeli sa uma zločine za koje ga traže i mogućnost da ga neko iz vlade Crne Gore krije i štiti. Umjesto toga, oni su optužili opoziciju da, prozivajući ovog kriminalca direktno šteti crnogorskoj naciji i želi da uguši njen identitet? Da, i ja sam zbunjen i užasnut ovom logikom.

            Gdje su nama protesne pjesme? Zašto svi blagonaklono gledaju na to što se Crnogorski vojnici šalju u Avganistan a vojska gura u NATO savez umjesto da pričaju generalno protiv svakog rata? Još gore, zašto se umjetnici u Srbiji i Crnoj Gori zalažu za taj savez ili makar ne govore protiv njega? Otkad su oni postali ti koji se zalažu za rat? Kako to da nemamo nekog ko će da zapjeva Masters of War, kad ćemo da se okupimo oko tako neke ideje? Ili nam svima odgovara više da se pustimo niz vjetar ili povoljnu struju političkih moćnika, stranih investitora a ne da pričamo o onome što je bitno, što suštinski pokušava promjeniti svijet na bolje. Ne živim u zabludi da je Dilan svetac, da nije ipak jedan bogat i uspješan čovjek i umjetnik. Ali on je taj svoj uticaj i talenat iskoristio tako što se zalagao protiv rata, protiv nepravde, protiv kriminalaca a za dobrobit malog čovjeka. Ostao je nestranački orjentisan, vječna opozicija svakoj vlasti i stalni kritičar. Ovdje se brže bolje učlanjuju u partiju, kandiduju na izborima za sve pozicije, guraju u ministarske fotelje, a mi na sve to blagonaklono gledamo, umjesto da prozivamo i umjetnike i inlektualce zbog izdaje svog poziva i integriteta radi stranačkih interesa. Tako da i naša krivica u tome postoji, što ih puštamo. Dilana je zbog svih svojih zasluga zaslužio da ga zovu “svješću nacije” a ovdje nijedan umjetnik više nema tako lijepu konotaciju, sve po zasluzi.

среда, 3. март 2010.

Negativne želje



          Prije par dana dobio sam pitanje – šta mislim o negativnim željama? Pitanje je uslijedilo djelimično i kao reakcija na naziv bloga – zašto se zove „Protiv negativnog“, zašto nema čisto afirmativnu notu? Smatram da je odgovor koji je uslijedio, kao i razmišljanje na temu vrijedno pominjanja ovdje.

Prvo o prirodi imena, zato što je taj odgovor jednostavniji. Pozitivno obrtanje protiv negativnog bi bilo Pozitivno ili jednostavno Afirmativno. S jedne strane, to zvuči dosta gluplje, a s druge, nije dovoljno precizno. Kada se ophodimo prema širem spektru problema, tema, motiva, lakše je negativno ga odraziti, lakše je pokazati šta se neće, protiv čega se bori, nego jasno odrediti šta se želi. Jer ono što se želi nužno obuhvata mnogo više riječi, nego ono što se želi izbjeći i nekako pobjediti. Evo jedan primjer, na ovim stranicama je izašao izvještaj sa koncerta Nik Kejva, u vrlo pozitivnom maniru predočen. Zapravo, to je možda najbolji koncert na kojem sam bio. Kejv i njegovi melanholično-mračni tekstovi su sve, samo ne podesni za stranicu koja bi se zvala Afirmativno ili Pozitivino. S druge strane, smatram da uopšte nije nepozvan na stranicu pod nazivom Protiv negativnog, jer bol koji provejava kroz njegovu muziku može u vama proizvesti katarzu, dovesti do raznih razmišljanja, čime se ide protiv negativnog, protiv pasivnosti, slabosti, protiv negativnog u nama. Sve to naravno zavisi od osobe, ja dajem primjer kako na mene ponekad djeluje. S druge strane, možda više volite da se naslađujete bizarnim ubistvima iz pjesme Curse of Millhawen. Svakom svoje.

A sad o negativnim željama. Djetinje djeluju s vremena na vrijeme, a opet su tako učestale u nama. Koliko puta vam se desilo da ne možete dati precizan odgovor na nešto i da ne možete definisati šta želite, ali vam je vrlo lako da kažete šta ne želite. Ne znam šta hoću, ali svakako neću to i to! Takve negativne želje svi imamo, i protiv toga se treba boriti. Lako je davati izgovore za njih, ali izgovor nikad ne može postati pravi razlog za nešto. To što ti nećeš da budeš pravnik, a ne znaš šta hoćeš da budeš, znači samo da nisi dovoljno duboko istražio sebe i sopstvene mogućnosti, a ne da ti obrazovni sistem ne nudi dovoljno alternativa (van pomenutog prava npr). Neophodno je preći preko negativne želje i jasno iskazati predmet sopstvenog stremljenja.

Prevazilaženjem svake negativne želje, korak smo bliže shvatanju sebe, jer znajući šta želimo, čemu stremimo, bolje znamo ko smo. Ono što želimo i možemo biti mnogo bolje govori o nama nego ono što trenutno jesmo. Čovjek je stalno u previranju, današnji cilj postaje sredstvo za sjutra i što je jasniji cilj kojem se ide radi njega samog, bolje možemo odrediti sebe. Prost opis je opis studenta, neka bude medicine. Njegovu ličnost ćemo bolje označiti kao dermatologa, ako je to specijalizacija kojom će krenuti kroz par godina, nego kao studenta treće godine koji trenutno radi taj i taj ispit. Pod uslovom da želimo više od jedne proste skice i da ga želimo čisto profesionalno opisati.

Da li to znači da su negativne želje nužno nešto loše? Naprotiv, one su prirodan sled ka našem formiranju kao ljudskim bićima, kao što je gore skicirano. Kada Fihte definiše čovjeka, definiše ga na sledeći način, u tri momenta. Prvi momenat je „Ja“, naše unutrašnje misli i emocije, krajevi našeg tijela, granice onoga što što podrazumjevamo svojim imenom i prezimenom. Drugi momenat je „Ne-Ja“, koji predstavlja sve Drugo, sve što nisam Ja. Predmeti, druga bića, druge osobe, njihove misli, drugi kontinenti, planete, sve nad čim nemamo direktnu moć, ali i sve što nam ukazuje dokle su granice nas samih, i šta leži izvan. Treći momenat je Sve-Ja, sinteza Ja i Ne-Ja, odnosno postavljanje sebe u taj univerzum u jednoj pravoj simbiotičkoj vezi, sa jasno određenim granicama. Naravno, ovdje sam izostavio mnogo napornog transcendentalnog idealizma, vrlo teškog za čitanje. 

Analogija sa mojom prethodnom tezom vam je, nadam se, jasna. Da bi došli do Sve-ja, do pravog razumjevanja i postavljanje sebe u ovom čudnom kosmosu, na ovoj čudnoj planeti među ovim čudnim ljudima i drugim bićima, moramo preći određen put. Prvi korak je što bolje shvatanje unutrašnjeg sebe a drugi svega onog što nisam ja, postavljanje negativnih želja, htenja i odnosa. Ne treba istrajavati na negativnim željama, ali ne treba ih se ni bojati, treba sačekati da sazru i ukažu nam na svog afirmativnog parnjaka, na sve-želju da se tako izrazim. Ko zna, možda jednom i ovaj blog dobije jasnu i direktnu odrednicu, te ne bude sadržavao nešto negativno u svom nazivu.