Protiv Negativnog

четвртак, 31. децембар 2009.

Stoti put Protiv Negativnog

Oni koji ovo čitaju isključivo preko fejsbuka možda ne znaju da se blog zove Protiv negativnog i da je zapravo to misija ovih pisanija. A kako je počelo? Tada sam često pričao ocu kako je teško, maltene nemoguće biti objavljen negdje a da to zaista vrijedi, smatrajući da ja imam kvaliteta za tako nešto, ali nemam prilike. On mi je odgovorio da otvorim blog, pokušam na taj neki nezavisni način pa da vidimo šta će ispasti. Rezultat su prethodnih 99 tekstova, različitih tema, kompozicija, ali u suštini sa jednom glavnom porukom ili, bolje rečeno, mišlju. Ta ideja je sadržana u nazivu, ona je borba protiv negativnog, plasiranje afirmativne misli, poziv da se svako probudi i uključi, da ispravi svijet oko sebe koliko je moguće. Angažovanost i suprotstavljanje ambivalenciji su ono na šta se cilja. Zašto se onda blog ne zove prostije “Pozitivnost” ili nešto u tom smislu? Prvo, iz prostog razloga što mi se ovaj naziv više sviđa, a drugo zbog toga što je usmjereno ka pobijanju onog što je negativno i loše, pa tek onda ka eventualnom postavljanju neke nove misli i ideje. Pošto je usmjerenost egzistencijalna, lakše je ukazivati i kritikovati ono što je loše, nego postavljati nove norme, nekako je na svima nama da sami pronađemo šta treba i šta valja da činimo, potrebno je samo probuditi duh, uništiti učmalost i nepotrebno očajanje. Vrijedi ići napred sa ogorčenjem na stvari oko sebe, dokle god je ono u kontrolisanim dozama. Tako ćemo popraviti svijet a da prethodno ne uništimo sebe. Nego, neću više da zamaram. Za ovaj stoti, jubilarni blog sam zamolio svoje prijatelje i ljudi koji čitaju ove strane maltene od početka da mi napišu nešto baš na ovu temu, Protiv negativnog, na koji god način žele i hoće. Hvala svima što čitate i potrošite koji minut da razmislite o onome što mogu da vam kažem i nadam se da ćete uživati u sledećim redovima. Ja svakako jesam.


Neobično negativno

Ovo o čemu želim da pišem je jedna pojava koju ne volim, zapravo me nervira, ali – bar ovog puta – pisaću o njoj što mogu pozitivnije. Ta pojava se ispoljava onda kada želimo da negiramo običnost i našu relativno uniformnu i dosadnu svakodnevnicu, čineći nešto neobično i drugačije. Recimo u Francuskoj je postojao jedan časopis u kojem objavljivane samo ideje ili dela koja su apsolutno beskorisna (npr. kućna vrata koja možete lako poneti sa sobom). Cilj ovog časopisa bio je u negativnom postavljanju prema uobičajenom ponašanju i načinu mišljenja po kome sve treba da bude korisno. Na takvo ponašanje nailazimo i svakodnevno, bilo kroz grafite, neobično oblačenje, frizure, razgovore, performanse i druge umetničke (i sve druge) ekspresije. Po svojoj motivaciji ovo ponašanje je negativno, upereno protiv nečega, protiv ove običnosti i ušuškanosti (i ta negativnost je inače ono što mene nervira). Ipak zbog ove svoje neobičnosti ponašanje mora biti kreativno i afirmativno, jer neobično ne možemo dobiti čistim negiranjem, i to je ono što ovakvo ponašanje odvaja od čiste negativnosti. S druge strane ta afirmativnost i kreativnost je usiljena zbog svoje motivacije i to je ono što ga deli od spontanog pozitvnog ponašanja kome bih uvek bio naklonjeniji. Prednosti i lepe stvari koje neobično negativno čini su, što se u tom slučaju kroz negativno ponašanje može upoznati i naučiti pozitivno što na neki način otvara vrata za čisto pozitivno ponašanje, i time negira negativnost. I jedna stvar koja je meni posebno draga, što se ovim upoznavanjem sa sopstvenim pozitivnim ponašanjem otvara mogućnost posmatranja ponašanja drugih kao pozitivnih, pa se tako i gubi negativni stav. – „I ko je jednom u sebi shvatio čoveka razumeće sve ljude“ (Cvajg, Fantastična noć)

Igor Cvejić

Igor je moj kolega filozof i dragi prijatelj. Ima 23 godine, živi u Beogradu i apsolvent je na našoj grupi, inače najbolji student u generaciji. Takođe ima svoj blog na kome ponekad nešto zapiše i preporučujem da ga pogledate – Nomina sunt odiosa na adresi http://hocloco.blogspot.com


Privilegovani

A ponekad me i sumnja poseti. Čini mi se da ljudi sa malo truda žive lepo i lako i da sa malo ulaganja postižu mnogo. Izgleda kao da svojim skrivanjem izbegavaju da snose odgovornost za svoje postupke, a opet im sve polazi za rukom i okolina ih prihvata. Prepuštanje se tada nameće kao idealan izbor, a stalno gunđanje, pridike i nezadovoljstvo kao recept za lagodan život proseka.

A zašto da ne? Možda ti modeli i nisu toliko loši koliko mi se čine?

Srećom, uvek se u pravom trenutku javi situacija koja me sasvim razuveri i, na moju veliku radost, otkrije koliko ovakvim sumnjama nema mesta!

Kako sam tako sigurna? Probala sam! Jedan dan bio je dovoljan da shvatim koliko ovakav način životarenja čoveka onesposobljava, unesrećuje i stvara u njemu negativne, razarajuće emocije.

Tako zavist nije moćna, osim da razjeda onoga ko joj pribegava. Pakosno ogovaranje je uzaludno bacanje vremena, bez ikakve kreativnosti, koje samo osiromašuje onog ko se često bavi ovom rekreacijom, a povređuje drugoga. Isto je i sa gledanjem tuđih poslova, kao i primećivanjem tuđih mana (često nepostojećih), koje uvek lako primetimo, dok se naše istovremeno uvećavaju. Traženje dlake u jajetu samo je dobro izvežbavanje čula za detektovanje svega negativnog.

A šta će nama zapravo sve to? Možda se tako osećamo sigurnije, nadmenije, jače? Gajeći ovakvu vrstu iluzije, samo dublje zapadamo u blato, sporije se krećemo, gubeći iz vida ono što bi nas sutra zaista moglo ispuniti i usrećiti.

Zbog svega ovoga pozitivno razmišljanje ne treba shvatati kao nešto bogomdano i uobičajeno, već ga treba gajiti kao najveću vrlinu i - privilegiju! Nećete biti mlakonje ili seka perse ako osobi sa kojom vam je lepo kažete da vam prija njeno ili njegovo društvo. Nećete ispasti naivni ako se javite nekome u prolazu ili mu pomognete da nešto ponese. Ne iskorišćavaju vas prijatelji ako vas zamole da nešto za njih uradite, niti bilo kakav poklon i uloženo vreme za nekoga može biti bačeno. Vaša kuća je vaše ogledalo i zato niste picajzla ako je marljivo sređujete; a kada pređete preko tuđe gluposti, niste vi ti koji su ispali glupi.

Sve su ovo načini da pomognete sebi da rastete, gurajući zaista nebitne stvari u stranu. I ma koliko nam se one često činile vrlo bitnim, setite se samo nekog primera iz prošlosti, koji sada za vas nema nikakvu važnost, a u to vreme ste se silno izjedali i zbog toga lupali glavu.

Ne igrajte se sa sobom, već volite sebe i trudite se da svaku svoju vrlinu pomno negujete. Ma koliko ponekad apsurdno izgledalo, ovakvo ulaganje se isplati na duže staze. Ovom svetu je malo potrebno da bude srećan.

Milica Lazarević Jekić

Milica je kolega bloger i jedina osoba među ovim gostujućim tekstopiscima koju ne poznajem ličnost. Mada s obzirom na međusobno čitanje koje traje več duže vremena mogu reći da se na neki čudan način poznajemo. Ona ima 26 godina, apsolvent je srpske književnosti i trenutno čeka prinove na čemu joj i ovim putem čestitam i želim sve najbolje. Njen blog možete naći na http://www.cvrkutanje.net


Kopajući s osmjehom

My brother, where do you intend to go tonight?

I heard that you missed your connecting flight

Ovi stihovi su mu bili na pameti dok je pokušavao shvatiti kako je dospio tu gdje se trenutno nalazi. Hodeći po zvijezdama okupanom nebu vrtio je film koji se sastojao od poslednjih 18 mjeseci njegovog života. Osjetio je neku davno zaboravljenu vrstu unutrašnjeg mira. Život koji mu je bio u previranju sastavljenom od glavobolja, slomljenih srca i prestao je da postoji onog trenutka kada je jedno drugo biće preuzelo njegovo tijelo. Mirnije, mudrije i sretnije biće. Nebrojeno puta osjećao se kao čovjek koga će živog zakopati neprestane lavine problema, razočaranja i karata za koje je osjećao da su mu nepravedno dodjeljene. Nije znao zašto, ali ipak nikad nije odustao, konstantno pružajući ruke ka nekom tankom svjetlu koje je sijalo kroz sve to, iako je bilo vremena kada je bilo tako mutno da ga je jedva primjećivao. Pitao se da li je to ono što ga je napravilo, ne samo njega već nebrojene druge ljude, da nastave kopati, boriti se i održavajući se u životu iako se ponekad čini da, gdje god da se okrenemo, ne dobijamo ništa sem kritike, bijesa i nedostatka razumjevanja. Da li je to bio ponos? Ili možda instinct? Da li je to bio dio Boga koji se nalazi u svima? Nije imao odgovor na ovo, ali je svaki od ovih odgovora tačan, da svaki igra ulogu u tome. Ipak, u ovom trenutku, sve je bilo drugačije. Bio je oslobođen, njegov pogled na život se promjenio od samosažaljivajućeg, beznadežnog ka jednom optimističkijem i afirmativnijem. Shvatio je da ne bi bio to što jeste danas, da nije prošao kroz sve to. A danas je: obrazovan, srećan i mudar čovjek. Čovjek koji je uspješno izronio iz skoro zatvorenog groba sa osjećajem da može stići na vrh svijeta.

Noć je postajala hladnija, osjetio je blagu jezu na svojoj podlaktici i shvatio da je bolje da uđe unutra inače će se prehladiti a nije želio da bude bolestan na svom odmoru. Dohvatio je kvaku vrata na balkonu i nakon što je otvorio vrata bio je suočen sa zaprljanom sobom u kojoj je jedva malo zraka svjetla ulazilo. Opet je bio suočen sa tim. Ali ovaj put, počeo je da prokopava sa osmjehom.

Zoran Bošković

Zoran je žitelj Australije i moj stari prijatelj. Ima 22 godine i diplomirani je genetičar a je trenutno na master studijama iz neuro-nauke. Usput je neka varijanta mog psihijatra, a i ja sam njegov. Takođe ima blog na kome na žalost ne piše često, i možete ga naći na adresi http://eugenetheaxeman.blogspot.com/


...I, na kraju, reč ili dve protiv negativnog...

I shall remember this moment: the silence, the twilight, the bowl of strawberries, the bowl of milk. Your faces in the evening light. Mikael asleep, Jof with his lyre. I shall try to remember our talk. I shall carry this memory carefully in my hands as if it were a bowl brimful of fresh milk. It will be a sign to me, and a great sufficiency.

- Antonius Block, „Sedmi pečat“

Jedna od najgorih – ili najboljih, zavisi kako se gleda – stvari koje jedan film može da učini svojem gledaocu je da dovede u pitanje njegov način života i da ga u isto vreme suoči sa sopstvenom smrtnošću. „Sedmi pečat“ je upravo takav tip filma.

Nisam neki ljubitelj ljudskog roda, što je verovatno i jedan od glavnih razloga zbog kojih cenim Bukovskog kao pisca – delimo mnoge stavove o Čoveku. Previše smo plitki, ružni, tupavi, kolektivno patimo od lošeg ukusa i tokom svog života premalo pažnje obraćamo na bitne stvari. Od malih nogu postajemo robovi sistema, roboti programirani šta da osećaju, kako da misle i čemu da teže, potpuno šablonizovani.

Dobar posao, na kojem ćemo provoditi veći deo svojih budnih časova; dobra kola, koja će oslikavati naš status u društvu; prostrana kuća ili stan, u kojem će živeti žena i troje dece, za koje skoro uopšte nećemo imati vremena – sve su to ciljevi koji sami po sebi možda i nisu loši, ali svejedno ciljevi koji dovode do utiska da mi više nismo ti koji žive naše živote, nismo aktivni učesnici već pasivni posmatrači, davljenici koji se prepuštaju bujici.

Jednostavni prizori više nas ne dotiču, ne umemo da cenimo pogled sa terase na usnuli grad u gluvo doba noći, kada je udaljeni lavež pasa lutalica jedini zvuk koji remeti potpunu tišinu. Promiče nam lepota svetlosti ulične svetiljke, čiji se zraci probijaju kroz novembarskom kišom orošenu opustelu krošnju lipe. Postajemo sve više i više slepi za tuđe patnje i bol, postepeno prestajemo da primećujemo izgladnelu staricu vremenom išibanog lica koja na obližnjoj stanici pokušava da isprosi dovoljno za jogurt i burek, a pogled na drevnog, reumatičnog kera koji ispred pekare protiv Smrti umesto šaha igra neku svoju igru već odavno ne može da nas dirne.

Šetajući gradom, vozeći se gradskim prevozom, sve što vidim iza bezizražajnih maski su ovakvi ljudi. Pogledam li u ogledalo, shvatim da ni ja nisam mnogo drugačiji, i tu padam u očajanje. Ima li ikakve nade za nas? „Ima“, glas odgovara. Dok god postoje umetnici koji ne štede svoju publiku, ima nade. Možemo biti sigurni sve dok god je neko uvek tu da nas podseti na vrednost i lepotu zdela mleka i šumskih jagoda, kušanih u tišini smiraja dana, okruženi prijateljima.

Molimo se da ne nestane ovakvih ljudi, jer tada ćemo zaista biti izgubljeni.

Miloš Milivojević

Poslednji tekst koji vam nudim je djelo Miloša, diplomiranog softverskog inžinjera. Ima 23 godine, iz Loznice je a živi u Beogradu gdje je trenutno na master studijama. Nažalost, nema svoj blog trenutno mada su mu priče i neki radovi objavljivani u Politikinom zabavniku recimo.

I to bi bilo to, oprostite na povelikoj dužini ovog bloga, ali rekao bih da vrijedi za posebnu priliku. Sretna vam nova godina uz raznorazne želje koje se mogu naći u svim ovim tekstovima. Moji prijatelji rekoše to daleko bolje od neke generičke čestitke koju bih sad mogao da smislim.

субота, 19. децембар 2009.

Na Agori

A da je junaštvo branit sebe od drugoga, a čojstvo drugog od sebe... e to!

Nedavno sam se i ovdje pohvalio da sam bio u Grčkoj, na Lezbosu. Kasnije sam iskoristio priliku da posjetim i Atinu, vidim neke od znamenitosti i osjetim taj čudni i ogromni grad. Ne bih mogao sa sigurnošću izdvojiti šta mi se u njoj najviše svidjelo, ali mogu reći da je, umno, na mene najbolje djelovala stara Atinska Agora, odnosno antički trg. Agora je predstavlja sam centar i središte dešavanja antičke Atine, postavljena u podnožju Akropolja i Areopaga (na kome se sastajalo vijeće areopagita i obavljalo bilo sudsku bilo izvršnu bilo savjetodavnu dužnost, zavisno od perioda) okružena mnogobrojnim stoama (tremovima) u kojima su se obavljale raznorazne aktivnosti, od trgovine, diplomatije do vježbi retorike, filozofskih škola i umjetničkih radova. Bilo koji student filozofije (kakav god da mu je stav prema grčkoj filozofiji) ne može šetati Sokratovim, Platonovim, Aristotelovim koracima a da ne osjeti neko posebno osjećanje, neki ponos ili štošta drugo. Ako postoji meka za filozofe, onda je to antička Agora. Namjerno je konstantno upisujem velikim slovom. U hostelu u Atini sam upoznao mnogo ljudi sa raznih strana, raznih profesija i stekao dosta novih prijatelja, poznanika. Jedan Amerikanac me je zapitao za mišljenje, kako to da su Grci, utemeljitelji skoro svega što je relevantno danas, bilo da su to prirodne nauke, politički sistemi, umjetnosti, došli na današnji stepen, jedne suštinski nebitne nacije. Za početak da kažem da se ne slažem potpuno sa svojim američkim prijateljem, makar iz jednog razloga. Današnji Grci su makar jednu stvar naslijedili od svojih antičkih predaka, odličnu otvorenost uma. Ne svi naravno, ali maltene svako s kim sam tamo razgovarao (a bilo je različitih tipova) je bio na većem nivou otvorenosti uma od 90% studenata, profesora, kulturnih radnika kod nas. A i ljudi koje znam sa zapada (mada su uglavnom bolji od nas) nisu ni do koljena grčkoj sposobnosti za slušanje, pokušavanje razumjevanja i konstantno uvažavanje tuđeg mišljenja. Zbilja, zašto su stari Grci bili bolji od nas? Pod jedan, ono što svi znamo, bila su druga vremena. Pod dva, razmišljali su i razgovarali su, manje su dozvoljavali sebi da odlutaju, ispitivali su šta su stigli (ne svi naravno, ali ako pogledamo antičku Atinu, pretpostavljam da ćemo naći procentualno najviši broj ljudi koji su ostavili pečat u civilizaciji, a radili su, rodili se ili afirmisali u ovom polisu), bogatstva koristili više za razvijanje duha nego ikoja druga civilizacija. Sve ovo naravno u njihovom zlatnom dobu. Gorepomenuti Aristotel je bio najveći autoritet 1500 godina posle svoje smrti. Skeptički argumenti se i danas pokušavaju pobiti, Herodotov metod istorije (makar u nekom nivou preispitivanja događaja i sistema) je nešto na čemu bi mu mnogi moderni istoričari mogli pozavidjeti a političari uče kako da govore od Perikla. Da li su oni bili inteligentniji od nas? Ne vjerujem. Samo su razvijali svoj um daleko više nego mi danas. Istina, postojanje ropstva (koje nije bilo u Atini uopšte surovo kao recimo u Rimu) je mnogo olakšavalo, mada bi neki argumentovali da današnji kapitalistički vid rada nije nešto mnogo bolji od toga. Ipak, imamo slobodnog vremena koliko imamo i ne koristimo čak ni to malo što nam ostaje za bilo koji tip smislene diskusije, već nas zanimaju ragbi i kola, tračevi pop pjevačica i veliki brat. Lista ide unedogled. Postavite sve grčke mudrace u današnje vrijeme, natjerajte ih da se ponašaju kao običan čovjek i neće biti nikakvih velikih djela od njih. Mišljenja sam da je to glavni razlog njihove širine i mudrosti i naše gluposti. Jer ova zatvorenost običnog čovjeka nužno utiče na intelektualca i on njome mora biti zaražen. Gledajući televiziju, čitajući novine, razgovarajući vidite da ljudi koji bi imali najšira shvatanja imaju navijački mentalitet mi Zvezda - vi Partizan. Mi evolucionisti – vi kreacionisti. Mi vjernici – vi ateisti. Mi Kantovci – vi Hegelijanci. Neko će reći da je tako bilo i ranije i u toj Atini koju toliko hvalim. Možda jeste, al otkud onda njima sva ta otkrića i širina umskih razmatranja, a nama baš i ne? Neko će se pitati kakve veze sa ovim ima citat s početka. Primjeri čojstva i junaštva je jedna lijepa knjižica koju je napisao crnogorski vojvoda Marko Miljanov, nešto čime se Crnogorci diče. A junaštva kao vrline skoro nigdje, a čojstvo više i ne znamo šta je. Odbranićemo druge od sebe tako što ćemo ići da bijemo nevine po Avganistanu (procenat ubijenih civila i terorista tamo je vjerovatno 100 prema 1), definisali smo dotad nezapamćen termin anti-ratnih profitera (briljantnost), intelektualci koji sebe vide kao alternativne i slobodne rade kao savjetnici političara koje kritikuju (kakvi političari, takvi savjetnici valjda). Region nije ništa bolji. Inače primjetićete možda da je citat od gore iz pjesme Azre MSP i to takođe nije slučajno. Reklo bi se da je Džoni Štulić kroz svoje pjesme dobro kritikovao i time na neki način želio popraviti društvo u kojem je živio. I onda je otišao i rekao da ga boli za sve nas i cio ovaj predio. S druge strane Sokrat je kritikovao i kritikovao i na kraju dozvolio da ga pogube zbog svojih uvjerenja. E tako je to bilo na Agori, a ovako na našim vajnim trgovima. Zato se i divimo starim Grcima, mada ih prikriveno i mrzimo jer su po svemu sudeći bili daleko bolji od nas.

понедељак, 14. децембар 2009.

O pravu jačeg

„Najsnažniji nikad nije dovoljno snažan da bi uvijek vladao, dokle god ne pretvori snagu u pravo a poslušnost u dužnost“

Žan-Žak Ruso


U svom kapitalnom djelu Društveni ugovor, jedan od najbitnijih mislilaca prosvetiteljstva se bavi osnivanjem države, te se sasvim pravilno pita na čemu će ona počivati. Da li će to biti neki dogovor, da li pravo jačeg, da li nešto treće? Ono što je zapanjujuće porazno sa ovim djelom je da njegove kritike, upućene dekadentnoj vlasti iz francuske dinastije Burbona na mnogo mjesta teže pogađaju današnje nego ondašnje društvo. Jedna od njih je i analiza o pravu jačeg. Izlišno je da u ovom tekstu govorim u formiranju države, zato što danas nismo u mogućnosti da pravimo neko novo društvo i neku novu državu (mada je lijepo o tome teoretisati), želim da se pozabavim međunarodnim pravom i odnosima, koje je izgleda i dalje u nastajanju. Mada institucija međunarodnog prava postoji, kao što postoje i osnovni akti tipa Povelja UN ili pojedinačni dokumenti i rezolucije (nama vrlo poznata nosi broj 1244) one se rijetko poštuju. NATO intervencija na Jugoslaviju je izvršena mimo svih prava (za tako nešto bi bilo potrebno odobrenje Savjeta bezbjednosti UN, čega nije bilo) a Američko-Britanska invazija na Irak nije imala čak ni podršku NATO alijanse. Neposredan događaj kojim bih se pozabavio je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije i njegovo međunarodno priznanje od preko 60 svjetskih država tj. aktuelan proces koji se vodi pred međunarodnim sudom i ono me je zapravo natjeralo da razmišljam o ovoj temi. Prvo da razjasnim – zbog čega Ruso odbacuje pravo jačeg kao način za postavljanje nekog prava? I sami možemo zamisliti nekoliko razloga. Za njega su dva posebno važna – prvo je da pravo jačeg važi samo dok si jači, kada nestaje sile, nestaje i prava. Ono je suviše nestabilno da bi se održalo, čim udesiš da si jači, proizvešćeš nova pravila nalik na tvog prethodnika i batinom ih sprovoditi. S druge strane ako nas razbojnik iznenadi u šumi, mi ćemo mu dati naš novac, zato što mu njegov položaj i oružije koje nosi daju za pravo. U slučaju da pak nema oružije, ili da smo jači od njega, ne samo da mu nećemo dati novac već ćemo ga i pošteno umlatiti. Odnos jačeg prema slabijem, kada ga ovaj prvi prinudi da poštuje njegov zakon je kao odnos razbojnika prema žrtvi, možemo priznati da je razumna stvar da se slabiji potčini, ali ne i moralna i pravedna. Ako nam pravo ne počiva na moralu i pravdi, kakvo je to pravo? Želimo li ga takvim? U svakom slučaju, zaključili smo da pravo jačeg nije nešto što je za pohvalu i poštovanje. Sad je pitanje sledeće, da li je srpska strana u pravu u slučaju koji se vodi pred međunarodnim sudom u Hagu? Potsjetimo se, pitanje postavljeno pred sudom je sledeće – da li je secesija Kosova i Metohije u skladu sa međunarodnim pravom? Imajući u vidu ovako formulisano pitanje, jasno je da je sasvim sekundarno da li je na terenu sada “nova realnost”, da li je to “nerevezirbilan proces” zbog određenog broja priznanja, da li počinjeni zločini bivšeg režima opravdavaju ovakav potez. Zašto? Zato što međunarodno pravo ne poznaje ovakve odredbe kada se radi o tome ko i kako može proglasiti nezavisnost. Ako hoćemo, možemo da u njega unesemo takve odredbe ali onda odoše Sjeverna Irska, Baskija, Korzika, Abhazija, Južna Osetija, Kurdistan i šta sve ne. Zanimljivo je da je komisija Evropske unije (čija je većina članica priznala nezavisnost) izjavila da je jednostrano proglašenje nezavisnosti pokrajina u Gruziji u suprotnosti sa međunarodnim pravom iako je situacija na terenu tamo čak gora (ako ne gora, onda ista) nego što je bila na Kosovu. Sve u svemu, u onome što danas podrazumjevamo pod međunarodnim pravom ne postoji mogućnost da pripadnici određene pokrajine proglase nezavisnost ako se sa time ne slaže većinsko stanovništvo zemlje u čijem je sastavu ili ne postoji određeni ugovor (recimo odredba u ustavu te zemlje) koja to dozvoljava. No, to smo svi znali i može se postaviti pitanje koja je svrha ovog teksta? Nije proglašena nezavisnost KiM čisto da bi se bilo u skladu sa međunarodnim pravom već zato što su tako odlučili neki daleko moćniji od nas i suočimo se sa tim, može im se. Ali problem je što ti isti žele da nam prodaju to kao pravo, žele da nas ubjede da je sila pravo i da nam je dužnost da budemo poslušni. Ko je među njima pred sudom podržao Kosovo a ko Srbiju? S jedne strane su: SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Holandija, Austrija, Norveška, Danska, Finska, Bugarska, Hrvatska, Albanija, Jordan i Saudijska Arabija. Ako izuzmemo poslednjih pet, u pitanju su države koje asociramo sa slobom, demokratičnošću, pravednošću i svim lijepim i pozitivnim što bi mogli sebi da poželimo. Ko je s druge strane? Kina, Rusija, Španija, Rumunija, Kipar, Argentina, Brazil, Vijetnam, Bolivija, Venecuela, Azerbejdžan i Bjelorusija. Izuzev Španije, sve same zemlje koje nas asociraju sa autoritarnošću, sprovođenjem mjera silom, neslobodom, ili su nas makar tako naučili američki filmovi. Naravno da su stvari daleko komplikovanije od toga ali teško je ne skrenuti pažnju na ovo. Ko u ovom slučaju prodaje i propagira zakon sile a ko poštovanje zakona i ugovora oko kojih smo se svi dogovorili? Da nam nisu prethodno usađena osjećanja vrlo pogrešna? Vrlo je moguće da bi nam bilo pametno da malo preispitamo svoja uvjerenja kada jasno vidimo da se Vijetnam, Azerbejdžan i Bjelorusija bore za pravo i pravdu, a šampioni slobode pokazuju mišiće i nasilje pretpostavljaju pravu. I za kraj samo ovo – među ovim prvima se nalazi 10 članica NATO, čiji ulazak se široko propagira. Tu je takođe 8 članica Evropske Unije, 2 kandidata, Norveška kojoj EU ne treba i zemlje koje nisu u Evropi te i ne mogu biti u tom klubu. Čudno je da ta Evropa koja nema alternative propagira pravo jačeg, a ne pravo zakona, mada od NATO-a to i nije tako iznenađujuće. A kome zakon ležu u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom. Tu rečenicu valjda svi dobro znate.

уторак, 8. децембар 2009.

Svjetlost

U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze.

Ne znam u kojoj mjeri se to dalo primjetiti u tekstovima ovdje, ali ja sam u suštini jedna vjerujuća osoba. Namjerno koristim izraz vjerujuća, zato što smatram da je to prava odrednica za osobu koja vjeruje u Boga, i kojoj je to suština, a tek onda sama religija kao ljudska organizacija. Opet, kao filozof imam tu tendenciju da mi maksima bude “vjerujem da bi razumio, razumijem da bi vjerovao” tako da me same ideje, misli, problem iz religioznih tekstova interesuju i ponekad se daju povezati sa nečim svakodnevnim, današnjim. Biblija, bila ona tačna ili ne u cjelosti, je svakako jedna vanvremena knjiga i kao takva (i Stari i Novi Zavjet, svaki na svoj način) je vrijedna čitanja, nezavisno od vašeg ličnog stava prema hrišćanstvu. Zato se nadam da će i ateistima biti zanimljiv ovaj tekst. Citat s početka je uvod četvrtog jevanđelja, po Jovanu, a mišljenja sam da je to najinteresantnije jevanđelje, koje dopunjuje i zaokružuje svojim idejama prva tri i daje jedan sasvim drugačiji uvid (hronologija događaja je naravno ista, al je pogled drugačiji, naime Jovan je bio jedan od učenika Isusovih, dok su ostala trojica jevanđelista bili ljudi sa strane). Ovaj početak mi je interesantan između ostalog što je potpuno nerazumljiv svakome bez dovoljnog filozofskog obrazovanja i zbog toga što daje jedno metafizičko tumačenje Boga i postanka svijeta (kao što su davali grčki, pogoto predsokratski filozofi). Mene zapravo najviše zanimaju poslednje dvije rečenice. Ponovno interesovanje za njih sam dobio prije nekoliko dana, pročitavši ih na statusu jednog prijatelja na fejsbuku. Svašta se može naći na tim socijalnim mrežama danas i one mogu biti daleko više od pukog gubljenja vremena ako ih znate iskoristiti. Nego, zašto baš ta rečenica? Razmislite malo o svakodnevici, pokušajte obuhvatiti što je više ljudi moguće u tom razmišljanju. Nije ta svakodnevica baš sjajna zar ne? I što više obratimo pažnju na nju, sve smo nezadovoljniji. Ne daj Bože da se počnemo zanimati činjenicama o broju bolesnih ljudi, izgladnele djece, svakodnevnim katastrofama. Neće nam biti dobro, makar na jedan dan. A ipak, borimo se sa tim, preživaljavamo iz dana u dan, nastavljamo dalje, svako na svoj način. Neko je idealista, neko optimista, oni gledaju u bolje sjutra i nadaju se da će se sve to isplatiti, ali nisu oni jedini, štaviše, manjina su. Šta je sa gomilama cinika, ogorčenih ljudi, pesimista, ljudi koji se žale na Boga i prirodu, na druge ljude, nesretne okolnosti (često sa jako dobrim razlozima), i oni isto preživaljavaju iz dana u dan, zar ne? I oni imaju djecu, izgrađuju sebe i okolinu, bore se za nešto. Zbog čega? Očekivano bi bilo da odustanu odavno. S jedne strane odgovor je jasan, čovjek nekako teži da zaboravi na teške stvari, gurne ih u stranu ili da jednostavno nije nevjerovatno da i najveći pesimista ima neku, mada slabu nadu da će sjutra biti bolje. To sve stoji ali mislim da ima još nešto. Svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Nije nemoguće da je i ovdje neko rješenje. Ako postoji neki pradavni princip, logos, koji je sa nama od samog početka, koja je bila svjetlost ljudima i koja ne dozvoljava da odustanemo. Ne dozvoljava nam da budemo obuzeti tamom, koja bi u ovom slučaju predstavljala skup svih nevolja i nepravdi. Na kraju krajeva, ne može se pobjediti zlo drugim zlim djelima (jer će nam se uvijek vratiti na neki način), zlo je jedino moguće prevazići dobrim, jedino tad tama neće obuzeti svjetlost. Možda je taj pradavni princip upravo ono što zovemo neuništivim ljudskim duhom, koji se prenosi s koljena na koljeno, koji ne odustaje ni u najgoroj nevolji i muci. Kažu da postoji momenat kada je sve gotovo, kada su sve nade ugašene i kada treba biti budala da bi nastavio. Zanimljivo koliko mnogo ljudi jesu takve „budale“ i koje na kraju uspiju u tome. Možda baš zbog te stare crte u karakteru koja nam ne da da odustanemo. Ako pak neko kaže da je ovo trućanje jer Bog ionako ne postoji, mislim da se čak i tu može dati odgovor. Neka i bude tako, ali primjećujemo ovu crtu u karakteru u svakom slučaju, taj „ljudski duh“. Zar je nemoguće da se on razvio paralelno sa sviješću, da je to jedna plemenita nadgradnja koja naš instinkt pretvara od oruđa za samoodržanjem u oruđe za popravljanje sebe i svijeta. Zašto ne bi to bila jedna crta koja je evoluirala, jer istorija, jednako kao i svakodnevica pokazuje da je istrajnost i borba uvijek u nama. Da svjetlost i dalje svijetli u tami, i da nikako ne biva obuzeta.

четвртак, 3. децембар 2009.

Psihološke barijere

Težim tome da sebe nazovem filmofilom. Mislim da sam tu strast otkrio početkom srednje škole. Čak sam dugi niz godina planirao da upišem režiju (što bi bila greška, jer sam u međuvremenu shvatio da mi je pisanje ipak poželjnija opcija, a tim i filozofija). Tako da možete pogoditi da sam gledao (i da volim da gledam) svašta, od najnovijih holivudskih blokbastera, do crno-bijelih klasika. Interesantno, jedan stvaraoc, režiser i pisac, koga sam konstantno propuštao, kome nikako nisam dao šansu je Vudi Alen. Zbog čega? Zato što mu je tema svakog filma o nekoj izgubljenoj ljubavi i seksu, tačnije seksualnim frustracijama, s obzirom na to da sebe uvijek stavlja u glavne uloge i onako ružan i mali prolazi kroz veze sa jako lijepim željama. Sve nerealno i nemoguće reklo bi se? Ili ako čak i nije nerealno, onda sigurno u sebi nosi neki drugi psihološki problem dotične osobe, i frustracije koje liječi kroz te filmove. Prilično glup razlog da ne gledate neki film, zar ne? Na kraju krajeva, sve to ne znači da oni neće biti vrhunac sedme umjetnosti, sa odlično izgrađenim likovima, čudnim i originalnim pristupom priči, sa neponovljivim šmekom. Da se primjetiti da sam ispravio tu grešku, pogledao nekoliko Alenovih filmova i svaki me je na svoj način oduševio, imam samo riječi hvale za njih. I o mom nekadašnjem razlogu da ga izbjegavam mislim na potpuno drugi način, da sam na njegovom mjestu vjerovatno bih učinio isto. Zbilja, ako vam se da prilika da snimite film i da sebe stavite u glavnu ulogu pored neke lijepe glumice i da to nikako ne naškodi samom kvalitetu priče i filma, zašto bi ste je propustili? Ja prvi ne bih. Ono o čemu valjda želim da govorim je stvar koja stoji iza razloga mog izbjegavanja Vudi Alena, jedna psihološka barijera koju sam sam podigao. Nešto mi se nije dopadalo u ideji njegovih filmova (i to samo ono što sam načuo) i ja sam automatski odlučio da ga ne gledam. Predubjeđenja u nama su tako jaka da smo spremni da sebe lišimo mnogih dobrih stvari, uživanja, poznastava, produhovljenja samo zato što smo tvrdoglavo odlučili da nećemo preći preko neke glupe stvari. Upoznate novu osobu i ona vam kaže da voli određeni bend i odmah gubi mnogo poena kod vas na nivoima koji nemaju veze sa muzikom, čujete za nekog pisca da je bio đubre prema ljudima i nikad ne damo šansu njegovim knjigama (kao da nam njegovo ponašanje išta znači) i tako dalje. Primjera je mali milion. Zanimljivo je koliko pažnje dajemo nebitnim stvarima dok lagano zaboravljamo na ono prema čemu se treba usresrediti. Valjda nam takve opsesije pomažu, zato što idu na više nivou, jer onda zaboravljamo na prave probleme, izbjegavamo odgovornost i zaluđujemo se nebitnim stvarima. Počinje od negledanja filma zbog scenariste, nastavlja se odbacivanjem ljudi do benda, a završava odbijanjem posla zbog frizure buduće šefice ili boje itisona u firmi. Naravno, ovo ide i u suprotnom smjeru, ka glorifikaciji i hrljenju ka nečemu zbog nebitnih detalja. Za prvi primjer to bi bilo oduševljavanje bilo kojim umjetnikom samo zbog nečega što je rekao, za šta se založio ili čak zbog istih ukusa. To je sve lijepo i možda vrijedno poštovanja (ako bi recimo taj gest ili misao bila zaista odlična) ali ništa ne govori o glumi, filmovima, pjesmama dotične osobe. U nauci/filozofiji je još gore. Pristaje se na sve dokle god se taj mudrac (ili češće „mudrac“) zalaže za istu stvar. Uzdizanje u nebesa naučnika i filozofa je samo po sebi vrlo loša stvar, što će reći da je očajna kada se to radi nekima koji uopšte ne zaslužuju i kada se njihov lik i djelo brani bez obzira na sve. Time im se dozvoljava da i dalje šire (ili da se i dalje širi, ako su mrtvi) njihova naopaka teorija i da se neka u suštini dobra ideja ukalja greškama ovih, tj. da se mnogi koji inače ne bi, navedu na pogrešno posmatranje i shvatanje određene problematike. Kada se sve to okiti sa kojekakvim doktorskim titulama postaje loše. Bitno je uvijek gledati šta je određena osoba rekla ili „dokazala“, način na koji je to uradila, a ne za šta se bori, koju diplomu ima i u kojim novinama je dala intervju. Kad smo na nivou ličnih poznastava, to bi značilo jednostavno potpuno obrnutu stvar od one gore, odnosno davanje bodova nekoj osobi prosto zbog ukusa u nekim stvarima, te potpuno zanemarivanjem pravih nedostataka (nekih, bilo kojih) zarad vašeg omiljenog benda, auta, boje. I naravno, zapošljavanje u bilo kojoj branši iz svakog pogrešnog razloga. Htio sam da prodajem igrice jer ih volim ali se onda ispostavilo da tu nema ničeg zabavnog, samo sjedjenje u stolici 8 sati dnevno i razgovor sa nezanimljivim i napornim kupcima. Opet postoji milion primjera. U zaključku, može se samo reći da barijere ide na obe strane, bilo kada sebe odbijamo ili kada se približavamo nečemu, uvijek iz pogrešno zasnovanih i čak nelogičnih razloga.