Protiv Negativnog

понедељак, 07. новембар 2011.

Novo: Blog prebačen na drugu adresu

Poštovani prijatelji i dragi čitaoci,

Od današnjeg dana ova stranica više neće biti osvježavana zato što se blog nalazi na novoj adresi http://www.stefandjukic.com

Svi stari tekstovi, komentari i dodaci su tamo prebačeni, a ima i dosta novosti. Nadam se da vam neće teško pasti da pređete na novu adresu i da ćemo se i dalje čitati i razmjenjivati ideje. Ovaj post i ovaj blog (bez osvježavanja) će stojati na ovoj adresi da bi preusmjeravao dosadašnje i eventualne nove čitaoce na novu adresu.

Vidimo se na www.stefandjukic.com
Pozdrav svima

среда, 12. октобар 2011.

Sivilo globalizma



            Globalizam kao tema privlači svakog ko je ikad išta razmišljao o kretanjima u svijetu uopšte. Ja u tom pogledu nisam drugačiji i već sam se te problematike doticao. Učestalost te teme nikoga ne čudi jer se mi srećemo sa njom toliko često koliko se srećemo sa čašom vode. Kompjuter na kome ovo pišem je odraz globalizma, kao što je i internet na kome će tekst osvanuti, kao i Google i Facebook preko kojih objavljujem ove riječi. Globalizam je i upotreba engleskog jezika u menijima Word-a, kao i limenka koka kole koju bih sada rado popio. Najprizemniji vid globalizma je svakako u izrazu „globalno selo“ zato što je svijet upravo to i postao i imajući u vidu našu glad za tuđom intimom možemo da pratimo kretanje velikog broja ljudi, njihove poslove i ideje, znali oni to ili ne.

            Danas je vrlo popularno biti anti-globalista iako je to zvanje u 99% slučajeva zloupotrijebljeno. Većinu naravno čine klinci koji na Twitteru pišu razne poruke sa svojih Apple Iphone-ova ili Dell laptopova, dok sjede za Ikea stolovima ili idu u zamišljene protestne šetnje hodajući u Nike patikama. Sama ta pojava je paradoksalna ali ne želim da ih kritikujem, bolje je za sve nas mlade da smo makar malo ogorčeni da se, koliko god ta borba bila ograničena i smiješna, zalažemo za nešto, umjesto da gutamo šta nam plasira naš omiljeni medij (od desne do lijeve strane, svejedno je). Drugi po veličini su komunisti/socijalisti, misleći da se time opiru kapitalizmu i američkoj hegemoniji, objašnjavajući šta nam je sve oduzeo kapitalizam i zašto bi pod okriljem socijalističke internacionale sve bilo bolje, pravednije i ljepše. Oni variraju od vašeg komšije koji nosi majicu Če Gevare dok nekih zaludnih političara pa čak i ostarelih akademika i profesora. Nekako tu uvijek izostave činjenicu da je osnova pravog komunizma jedna jaka socijalistička internacionala i globalni radnički pokret koji će zajedno zbaciti sadašnju vladajuću buržoaziju i povesti nas u ljepši svijet. Kao što se vidi, suština je u globalizmu opet, jer komunizam ograničen na jednu državu ne može da opstane a da ostane iskren svojim idealima. Dakle ti anti-globalisti su zapravo samo drukčiji globalisti. Takva je i treća kategorija anti-globalista, onih koji po meni najviše zaslužuju da budu prokazani. To su ljudi koji su anti-globalisti iz računa, jer im se ne sviđa američki globalizam pa prizivaju neki drugi, ruski, kineski, venecuelanski. Nema ništa loše u tome da se vole više te zemlje od Amerike, samo treba biti iskren i priznati zalaganje za jedan drugačiji globalizam, tj. za novo robovanje robnim markama, samo druge vrste i drugog pisma.

            Sebe ne vidim kao anti-globalistu zato što sam svjestan da postoji nešto dobro u tome. Globalizam je zaslužan za to što mogu svakodnevno da razgovaram sa svojim dobrim prijateljem koji živi u Australiji i dijelim lijepe i ružne momente sa nekim ko mi znači. Takođe je zaslužan za mnoge stvari koje mi olakšavaju život i pomažu u svakodnevici. Zaslužan je za mnogo toga lijepog što znam i dijelom je učinio da budem ovakva osoba kakva sam sada i pomaže mi da se i dalje unapređujem. S druge strane zaslužan je za toliko toga lošeg a ono preko čega ja nikako ne mogu da pređem je njegovo sivilo, i koliko god da su mi smiješni ili odvratni oni gorepomenuti anti-globalisti, toliko su mi pobornici globalizma i branioci njegovog sivila ispod svake kritike.

            Nije lako reći u hiljadu riječi šta je uzrok svega lošeg što proizilazi iz globalizma, niti pretendujem na to da posjedujem neophodno znanje i stil da to iskažem, ali mogu da pokušam da dam naznaku. A ona se sastoji u tome da globalizam nikad nije iskreno pokušao da ujedini sve boje zemaljskog spektra već da propagira sivilo ideologije koja je trenutno najjača i koja ga gura. Hoću da kažem da globalizam zapravo nikad nije pokušao da bude ono što mu ime sugeriše, jedinstvo planete i čovječanstva, već samo jedan neokolonijalni projekat. Nije bila poenta u tome da se vrsta okupi oko ideje čovjeka kao čovjeka, onoga dobrog što se u nama ne mijenja hiljadama godina, već da se nametnu one vrijednosti za koje je upitno da su najbolje i koje je donedavno dijelila samo jedna grana opšte ljudske civilizacije. Zato globalizacija nije ideja ujedinjenja svega ljudskog već nametanja nekih proizvoljnih vrijednosti kao što su liberalna demokratija američkog sistema, neoliberalna ekonomija, engleski jezik i alfabet, pop muzika, holivudski filmovi i potrošački mentalitet.

            Imam više razloga za ovakve tvrdnje. Igrom slučaja sam u kontaktu sa određenim brojem stranih poslovnih ljudi sa zapada i maltene su svi složni u tome da je najveći problem koji očekuje njihove (zapadne) zemlje je trenutak kada djeca imigranata odrastu i krenu njihova kultura i identitet postanu bitni činioci u zemljama u koje su emigrirali. Dakle najveći problem sa kojim će se suočiti je tuđ identitet. Na zvaničnom nivou ovo se moglo čuti kroz izjavu Angele Merkel od prije nekih godinu dana kada je rekla da je multikulturalizam u Njemačkoj propao zato što Turci koji žive tamo i dalje daju svojoj djeci turska imena, uče ih jezik i običaje zemlje iz koje su potekli. Ova izjava koja odiše duhom ružne njemačke istorije dobro pokazuje prirodu „globalizma“ i „multikulturalizma“ kakav se danas propagira. Multikulturalizam bi trebao da se sastoji u tome da svako ima pravo da poštuje svoje vrijednosti i svoje ideje i da ljudi različitih ideja mogu živjeti jedni pored drugih ali za njemačku kancelarku nije tako, već je multikulturalizam u tome da svi u Njemačkoj govore samo njemački i poštuju samo njemačke ideale nezavisno od svoje boje kože i kulturnog nasleđa. To nije globalizacija, to je asimilacija. Pratio sam raspravu kod jednog prijatelja na fejsbuku gdje je kritikovana Grčka zato što i dalje istrajava na korišćenju svog alfabeta u znakovima pored puta, umjesto da pređe na zapadno pismo i prilagodi se. Ovim želim reći da sivilo globalizma zastupaju i obični ljudi jer im je tako lakše. Umjesto da iskoriste pola sata, sat vremena svog života (a toliko vremena svako od nas izgubi na neku nebitnu radnju) da nauče grčka slova prije nego što se tamo zapute (a onda logički prokljuve o čemu se radi na tim znacima, nije teško, bio sam) oni će radije tražiti da se sve olakša, da se sve posivi. Zato je globalizam danas težnja da čovjek izgubi svu širinu toga što jeste i da postane jedna uniformna roba, koja govori engleski i koristi latinicu, sluša Kristinu Agileru (ili šta je već aktuelno) gleda filmove Majkl Beja ili Ketrin Bigelou (zavisi koja strana američke vojske mu više prija) a ponekad i glupe romantične komedije, da čita Džona Grišama i Stefani Majer, da bude poslušni potrošač velikih robnih marki i kliče neoliberalizmu Evropske Unije i Sjedinjenih Američkih Država. Svemu ostalom je mjesto u muzeju, ne u upotrebi. A to sivilo će samo uništi čovjeka i pretvoriti ljudski rod u klasu dosadnih robota. Ja nemam ništa protiv nijedne od tih stvari i ne mislim da treba da prestanu da postoje. Samo u globalizmu kakvom ga ja vidim treba gajiti i upotrebljavati i grčki alfabet i slovensku ćirilicu, kao i kanđi, devaganari, bopomofo i tako dalje. Tu treba ostaviti mjesta i guslama i vuvuzeli (samo ne u onolikoj mjeri kao na svjetskom prvenstvu, ako je ikako moguće) i ukuleleu i didžeridu, kao i imenima zi svih kultura, raznovrsnim filmovima, političkim sistemima i nacionalnim herojima. Jedino tada bi globalizam zaista bio lijep pokret koji ujedinjuje i tako bi ispunjavao jednu lijepu svrhu. Ovako je samo produžena ruka kolonijalizma. Pitanje je da li će ikada postojati iskrena volja da se prihvati i poštuje nešto tuđe, da se razumije drugi čovjek i druga kultura, ali rješenje svakako nije asimilovanje toga tuđeg i proglašavanje samo svojeg kao najboljeg, ljudskog, globalnog.

субота, 24. септембар 2011.

Dobre vijesti



            Petak prije podne, dan posle diplomskog. Sjedim i pijem neku ogromnu kafu u Nušićevoj sa prijateljem koji je istog jutra došao u Beograd. Dan prije se proslavljalo i redom su se posjećivale kafane tako da sam izrazito mamuran a plus sam spavao sa otvorenim prozorom tako da sam navukao neku prehladu. Usta su mi suva i ne postoji dovoljna količina vode koja može to da popravi. Na očima duboki podočnjaci i boli me dok gledam. Kijam. Ipak vodi se prijatan razgovor, valjda ne postoji to loše stanje kojem riječi ne mogu pomoći, bolje nego sva tečnost, kafa, ljekovi protiv bolova i ostalo. Tema je bila fudbal i mršave šanse crnogorske reprezentacije da uđe u baraž za evropsko prvenstvo kada sam primjetio da se jedna starija žena spotakla preko pločnika i pala. Podigao sam glavu i ugledao krv na njenoj ruci, otvoren prelom, možda i na dva mjesta, gospođa je bila starije, kosti krhke, tako da nije ni čudno. Htio sam joj pomoći ali već su tu bile dvije djevojke, jedan čovjek u tridesetima i žena koja je držala bebu. Svako je preuzeo na sebe određeni zadatak, pa je djevojka sa bebom umirivala staricu, dok su druge djevojke pošle u obližnji kafić po stolicu, da bi je pomenuti čovjek na nju podigao. Onda je izvadio telefon i pozvao kola hitne pomoći dok su je djevojke i dalje umirivale i bodrile. Još par ljudi je htjelo da pomogne, uključujući i mene, ali smo se vratili da ne bi pravili gužvu i uzimali svjež vazduh starici. Na kraju su došli bolničari i sve se mirno i dobro završilo.

            Ovo što sam ispričao predstavlja istinit događaj, viđen iz mog ugla. U njemu sam mogao da se uvjerim da ljudi zaista mogu biti nesebični i dobri, i da žele pomoći nekome kome je to potrebno iako čak i ne poznaju tu osobu. I to nije prvi put. Bio sam svjedok jednog većeg broja situacija u kome je nekome bila potrebna pomoć, makar i simbolična, i uvijek se našao neko ko je bio spreman da pomogne, da učini nešto dobro za potpunog stranca. Otvorite sada novine, upalite televizor ili još bolje, otvorite stranu vašeg omiljenog portala za vijesti. Vidjećete većinom ružne strane ljudskog roda i svakodnevice, vidjećete gomilu nepravde, ružnih djela, mržnje. Ako otvorite komentare na svakoj od tih vijesti naći ćete makar jednog koji govori o tome kako su ljudi danas odvratni, kako se svaka vrijednost izgubila i kako zaslužujemo sve loše što nam se događa.

            Nisam i nikad neću biti pobornik plasiranja vijesti kojima se anestetizira javnost i preko kojih im se nabijaju na nos ružičaste naočare. Ali kod nas to uglavnom i ne postoji. Kod nas se anestetizira na dva načina, i oba su puna mržnje i zlobe. Ili se raspiruju međunacionalne tenzije i nesporazumi ili se prenose šokantne vijesti o svirepim ubistvima, krađama, životima uništenih od droge, alkohola, kocke te o svakom mogućem nedostatku ljudskosti. O ovim prvima sam već pričao, i vjerovatno ću ponovo govoriti, ali to ovdje nije tema. Drugih ima gdje god se okrenete: mladić ubio djevojku, svoju majku i sebe sjekirom, ogromna tuča nastala nakon što je momak iz jedne grupe viknuo Srbija!; stariji čovjek izgubio sav novac na ruletu pa skočio sa zgrade, ostavio ženu i troje djece bez prebijene pare, mladić uhapšen nakon što je pokušao da obije trafiku ne bi li našao novac za heroin itd. Ovakvim pričama nas stalno bombarduju i ja ne želim da poreknem da su one istinite. Postoji mnogo toga ružnog oko nas i na to ne treba zatvarati oči. Ali šta je sa suprotnim dešavanjima? Gdje je priča o posjetiocima kafića koji su istog trena skočili da pomognu starici? Ili o slučajnim prolaznicima koji su spasili ženu od lopova? O momcima koji su najbolji prijatelji iako su različitih vjera i nacija? Ili recimo priča o momku koji je pod dejstvom lakih droga shvatio da mu je život bio besmislen i koji je odmah sjutra okrenuo novi list i postao uzoran građanin? Te priče su stvarne u istoj mjeri kao i one prethodne, loše. Ipak o njima slušamo rijetko, jedna takva priča ide na dvadeset negativnih i kao da nikad nema mjesta za lijepe vijesti, dobre vijesti.

            Postoji više razloga tome i svi su podjednako ružni. Prvi je očigledan, ružne i šokantne vijesti se dobro prodaju jer ljudi vole da se skandalizuju o stvarima koje se dešavaju daleko od njih. U mnogima čuči voajer koji želi sve da zna o tuđoj prljavštini kao i o svemu gadnom i katastrofičnom. Drugi razlog leži u tome da malo ko voli da čuje o ljudima boljim od sebe. Mnogi među nama ne bi pomogli starici koja je krvavo slomila ruku, niti bi bili spremni da se druže sa svim ljudima oslobođeni predrasuda i dopišite sami. Zato ne vole da čitaju o tim dobrim ljudima i dobrim djelima, ona ih ugrožavaju i tjeraju ih da bolje razmisle o svom životu, da budu kritički nastrojeni prema svakoj svojoj misli i svom danu a dobro znamo da malo ko to želi. Zato se više vole ružna djela, jer ona služe kao hvalospjev sopstvenoj dobroti. Kada pročitaju o momku koji je zaklao svoju djevojku pa sebe oni to shvataju kao pohvalu i dovoljno im je da misle kako su normalni i dobri i nisu nikog zaklali tog dana, ali kada čitaju o tuđoj nesebičnosti i dobroti onda su razumljivo ugroženi jer se ne sjećaju kada su poslednji put učinili tako nešto. Možda zbog toga ima jako malo tih pozitivnih vijesti, jer ih je prvo teško naći, a i kad se nađe poneka onda je lako diskvalifikovati je, misliti da je izmišljena ili da takve stvari rade samo neke poslednje naivčine.

            Želim sada reći zašto su bitne te pozitivne vijesti. Njihova svrha nije samo u tome da konstatuje da postoji neki dobar čovjek koji je učinio neko dobro djelo. To nije bitno. Bitno je koliko na nas utiču informacije iz naše neposredne okoline, a u ovakvom vremenu neposredna okolina su i novine i televizija i internet. Uzmite pa čitajte te ružne vijesti, pa čitajte komentare i razmislite kako ćete se osjećati. Sigurno će vam biti jako loše i nije isključeno da će te biti puni nekog kiselog stava prema svijetu a možda će vas pretvoriti u gore ljude. Naša okolina nas u velikoj mjeri oblikuje i niko ne živi sam za sebe zato što je svaki čovjek socijalno biće. Zbog toga dobre vijesti mogu biti terapija za sve nas, mogu sve one koji su željni ružnoće da probude iz te učmalosti i natjeraju ih da urade nešto. A one druge, koji ne žele ružnoću mogu da podsjete da nisu sami u svijetu, da nisu naivni zato što žele da čine dobro i da popravljaju stvari i da postoji toliko razloga za dobro. Neko vrijeme planiram da otvorim blog pod nazivom Pozitivni ljudi, koji će se baviti onima koji su činili dobre i lijepe stvari a da nisu tražili mnogo zauzvrat, ljudi o kojima ne znamo puno. Svako ko je zainteresovan je više nego dobrodošao da se pridruži. Svijet se može popraviti i time što konstatujemo šta je to lijepo u njemu. To lijepo će nam biti putokaz kako da činimo nešto još ljepše.

уторак, 20. септембар 2011.

Studiranje s greškom



            Konačno dolaze dani u kojima kiša i oblačno vrijeme nisu rijetkost, a u ovom stanu sa pogledom na more uz kišu jako dobro ide vruća kafa. Opet uz vruću kafu dobro dođe otvorena bijela strana novog teksta i jedan pasijans sa strane, čisto da probije trenutke nedostatka inspiracije. Kada tome dodam situaciju u kojoj konačno mogu pisati ili se baviti bilo kakvim umnim radom bez griže savjesti, očekuje me plodna jesen što se tiče umovanja na ovom blogu, nadam se i na moje i na vaše zadovoljstvo.

            Razlog nedostatka griže savjesti sastoji se u tome da sam, posle 5 godina i 11 mjeseci diplomirao te ponio izrazito perspektivno i željeno zvanje diplomiranog filozofa. Nakon što sam dobio potvrdu u diplomiranju u ruke bio sam prinuđen isključiti telefon da ne bih istog trena bio zatrpan mnogobrojnim ponudama za posao. Šalim se naravno i nema potrebe za nekim pretjerano kiselim sarkazmom jer samo naivni upisuju Filozofski fakultet nadajući se brzom strukovnom zaposlenju, velikom novčanom uspjehu i brzoj penziji. U nekih hiljadu riječi (što je format koji ovdje njegujem) je teško strpati sve što se mora ispričati kada pravim retrospektive jednog tako bitnog perioda života kao što je studiranje ali se može napraviti makar jedna simpatična skica.

            Tekst je nazvan studiranje s greškom ne zato što sam i u jednom trenutku smatram da griješim birajući taj poziv, ustanovu i sve što ide sa tim već iz jedne, maltene nadrealne činjenice, da sam studiranje počeo i završio uz štamparske greške. Jula 2005. godine u vrijeme upisa na Filozofski fakultet u Beogradu su bili moj otac i sestra pa su, prirodno, preuzeli na sebe obavezu da me upišu. Prvo su mi kupili indeks koji je imao fabričku grešku i nije sadržao stranice predviđene za seminarske radove a onda su na prvoj stranici, na kojoj pišu podaci studenta, upisali moje ime dva puta, tako da mi je ime, što se tiče administracije fakulteta, Stefan Stefan. Vjerovatno su zbog toga svi na fakultetu mislili da volim Duran Duran. Tako je počelo, a završilo se sa upisom položenog diplomskog rada sa jednim izostavljenim slovom, tako da ja nisam zapravo diplomirao, već diploSkirao. Grešaka, zabavnih, kao i onih drugih, je bilo i tokom studiranja. Kada sam se upisao na fakultet, on je bio u glavnom gradu moje zemlje. Na drugoj godini, on je bio u glavnom gradu susjedne zemlje. Profesor koji je proveo dva semestra predavajući nam Estetiku je u trećem pitao: „A, vi ne studirate po Bolonji? Pa neću ja vama da predajem“; pa smo dobili drugog profesora da popuni rupe.  Prvo predavanje na kojem sam bilo je počelo time da se, studirajući filozofiju, ne nadamo nalaženju odgovora na bilo koja pitanja koja nas muče. Na prvim vježbama nam je šaljivo rečeno da je ovo najbolji način da postanemo tramvajdžije ili magacioneri. Bilo je još mnogo situacija koje čine studiranje filozofije potpunim, jer bavljenje tako nečim i ne treba da bude obično i po svim pravilima već mora da nosi u sebi notu nadrealnog i blesavog.

            Najbitnija stvar kojoj su me studije naučile je da realnije sagledavam ljude, da dobrota i ljudskost nemaju nikakve veze sa znanjem i da ne postoji poziv koji okuplja ljude veće vrijednosti. U srednjoj školi većina nas gaji takve, ma koliko pritajene nade, nade u postojanje neke profesije ili nekog tipa ljudi koji su bolji od ostalih i koji će ispuniti sva vaša očekivanja i želje vezane za ljudski rod. Tako sam i ja smatrao da se filozofijom bave ljudi željni da proniknu u suštinu pitanja koja zanimaju sve ljude od početka svijeta. A onda shvatite da je neki broj ljudi upisao filozofiju, da bi posle postao političar ili da bi se uhvatio za struju koja mu leži i koju će tvrdoglavo da brani. Takođe vidite da ispiti i seminarski radovi nisu argumentovane rasprave u kojima se ukrštaju mišljenja o onim apstraktnim temama već su više nalik ocjenjivanju radova iz srpskog jezika – ako ste napisali/rekli interpretaciju dragu ispitivaču dobićete višu ocjenu, sve druge su maltene zabranjene. Najgore od svega je saznanje da neko može biti izrazito školovan, da su njegovo znanje i intelekt ogromni, da je proputovao svijet i da ima mnogo iskustva, a da je uprkos svemu tome ljudski na jako nismo nivou. Ali to saznanje je vrlo poučno, nauči vas da ljudska veličina nije u korelaciji sa intelektom, obrazovanjem ili pozivom pa više ne očekujete ni od sveštenika da bude svet, od ljekara da budu posvećeni, od bilo koga da bude pošten.

            Opet i pored tog negativnog saznanja, neke od najboljih prijatelja sam stekao baš među svojim kolegama i znam da ću ih cijeniti do kraja života. Sve ono što sam ja danas, a sa čim sam trenutno zadovoljan, je proizašlo iz iskustava stečenih tokom studija. Neka od glavnih uvjerenja koja imam su direktan proizvod filozofskih tekstova ili sopstvenih interpretacija i rješenja određenih problema. Upoznao sam se sa egzistencijalizmom, filozofskom strujom koja je najviše okrenuta životu i njegovim problemima, istovremeno se hvatajući u koštac sa pitanjima koja su najviše pozivala na čuđenje i zaključio da se filozofija zaista može, ustvari da se treba živjeti. Kroz egzistencijalističku filozofiju sam otkrio da je mit govoriti o filozofskim problemima kao isključivo apstraktnim, suviše velikim za jedan životni vijek, kao i o mitu o filozofu kao udaljenom čudaku čije umovanje ne može interesovati obične ljude. Naprotiv, egzistencijalizam kao struja se više bavi čovjekom, od svakodnevnice do najvećih problema i pitanja koja ima, od svih drugih struja i profesija za koje sam čuo. Ipak, ni ona nije za svakoga treba poštovati drugog.

            Ima još jedna interesantna stvar koju sam otkrio tokom studija. Imati otvoren um i filozofiju kao poziv je prilično neomiljen rezime među drugim ljudima koji žele sebe nazvati intelektualcima. Osnovno filozofsko obrazovanje mu tu dođe kao super-moć zato što ne dozvoljava misli koje su protivne zakonima logike, ne dozvoljava proizvoljno korišćenje prethodno definisanih termina, bilo da se radi o riječima koje se uglavnom koriste da bi govornik zvučao pametniji (dijalektika, a priori, metafizičko, transcendentno...) ili jakih riječi kojima se oblikuje masa (Demokratija! Pravda!), već smo prilično strogi kada se radi o izražavanju mišljenja. Naravno kod onih dobronamjernih intelektualnih ljudi ovakva „moć“ je više nego dobrodošla a kao i svaka super-moć, sa velikom moći dolazi velika odgovornost, te se ovo može koristiti za podržavanje pravog i zdravog umovanja, kao i za varanje uz pomoć plitkih sofizama.

            Na kraju, sve što ostade od godina studiranja su dva papira potvrde o diplomiranju, lista položenih ispita, prosjek i iščekivanje prave, ukrašene diplome. Ali to su formalnosti. Ono što zaista ostaje je puno, životno (ako već ne profesionalno) upotrebljivog znanja koje mogu svakog čovjeka oplemeniti i učiniti boljim i vrednijim nego što je bio. Ostaju prijateljstva, prava kao i ona zamišljena sa filozofima koje smo proučavali i ostaje osmjeh kada se nađete u gradu studija, na platou ispred fakultetske zgrade. Više mi nije ni potrebno.

среда, 07. септембар 2011.

Mladi i stari



Iskrčite
kreteni
iskrčite
Sve mlado drveće starom sekirom
isecite ga
Iskrčite
kreteni
iskrčite ga
A staro drveće sa starim korenjem
sa veštačkim zubalom
sačuvajte ga
I okačite natpis
Drveće Dobra i Zla
Drveće Pobede
Drveće Slobode
I pusta šuma bazdiće po starom crknutom drvetu
i ptice će pobeći iz nje
a vi ćete ostati tu da pevate
Ostaćete tu
kreteni
da pevate i defilujete.

            Citirani stihovi dolaze iz pjesme Rat, koju potpisuje Žak Prever. Njena simbolika je prvenstveno vezana za ratno stanje u kojem starija generacija žrtvuje mlađu zarad svojih frustracija i iskrivljenih tumačenja toga šta su sloboda, patriotizam, pravda. Ona govori i o vremenu mira, jer i tada starije generacije, koje su zauzele položaje na razne načine pokušavaju iskoristiti situaciju da su rođeni prije i za sebe iskamčiti što veće beneficije na račun mladih, onih koji tek stasavaju i misle. Osim dobijanja beneficija, služe se svim metodama da u prvi plan gurnu mlađe koji im neće predstavljati konkurenciju dok će one koji misle glavom gurnuti u stranu.

            Sve više sam siguran da države Balkana, a ovo prvenstveno važi za Srbiju i Crnu Goru čine sve da otjeraju odavde svu omladinu koja ima nekog potencijala. Istina čućete u medijima da postoje raznorazne strategije, agencije, ideje koje teže tome da se smanji emigracija mladih kao i da se onima koji su već otišli pruži svaka prilika da se vrate. Jedini problem je u tome što o tome možete samo slušati dok na djela nećete nikako moći da naiđete. Kada je počela ekonomska kriza prije par godina prva akcija štednje koju je predložila crnogorska vlada se sastojala u tome da se ukinu pripravničke plate, da pripravnici rade volonterski dok ne završe staž. Pomenuta inicijativa nije prošla ali su neki od pripravnika u državnim službama koji su imali tu nesreću da se zaposle u toj godini, uglavnom prošli sa nekim mizernim naknadama od dvadesetak eura. Nakon što završiš studije i konačno zaključiš da je vrijeme da postaneš svoj čovjek, da nađeš stan koji ćeš sam moći da plaćaš, da se možda pripremiš za kredit za neki jeftini automobil, ti se nađeš u situaciji u kojoj ćeš imati novca da kupiš svakog dana paklo orbit žvaka i maramica i da budeš srećan.

            Postoji još mnogo primjera u kojima se mladima ne pruža karijera. U mnogim profesijama, kao što je recimo prosvjeta, nema zapošljavanja novih kadrova ako postoji i jedan stari kadar bez posla. Ovo važi na nivou čitave države. Nije bitna stručnost, nije bitno zalaganje, ništa nije bitno. Ako je neko imao tu sreću da se rodi prije vas on ima više prava na posao. Neko će reći da su starije osobe iskusnije, verziranije u poslu i samim tim kvalifikovanije od nekog svršenog studenta i uglavnom će biti u pravu. Ali ima i onih koji spavaju na svom radnom mjestu, u najboljem maniru komunističkih vremena “radio, ne radio, svira ti radio” a nadređeni ne mogu da ih dodirnu, sve i kad bi htjeli. Zašto bi se ti ljudi i zalagali kada znaju da im otkaz ne prijeti, da su zbog pomenute nacionalne strategije nedodirljivi. Pričam samo o državnim poslovima, zato što bi prava na njih trebala da budu jednaka, jer se te osobe podjednako plaćaju iz mog i iz džepa nekog pedesetogodišnjaka iako on ima veća prava na bilo koje radno mjesto. Gdje god se okrenemo nalazimo na kvake 22. U svakom oglasu za posao se traži prethodno iskustvo, a kako ćemo ga dobiti ako nas niko ne želi zaposliti bez tog iskustva. Tu se ogleda odnos države prema nama, mladima. Ona ne pokušava da se bori za svoju omladinu, da joj nudi mogućnost usavršavanja, da nudi karijere, iskustva, a mladi bi znali da odgovore. Naravno, postoje oni koji bi najradije ostali na grbači roditelja čitav život, lijeni i nezainteresovani ali nisu svi takvi, pričajmo o onima koji vrijede.

            Čuo sam na radiju prije nekoliko dana da će uskoro pacijenti snositi troškove u visini od 20% za sve usluge medicine, od najprostijih pregleda do najkomplikovanijih zahtjeva. U istoj emisiji su radili intervjue i jedna starija žena je rekla: “Ja mislim da nije u redu da penzioneri plaćaju to, pošto oni najteže žive”. Moje mišljenje je, s druge strane, da je vrijeme da muke ovog doba nose ljudi koji su nas u doveli u ovakvo stanje. Ti isti koji su sada penzioneri nisu dizali glas kada su slali ljude na Goli otok, nisu dizali glas kada je vladalo jednoumlje. Ćutali su i kada se pozivalo na rat za mir i podržavali su međusobnu mržnju i razaranje. Promjenili su gomilu vjera i nacija. Red je da stariji ponesu najviše tereta ovog vremena jer mladi ljudi, rođeni od 1980te godine pa nadalje nisu učestvovali u stvaranju svih kriza koje su nas zatekle. Danas je sasvim normalno da diplomirani arheolog radi kao vozač, da politikolog (koji nije u partiji) ide od jednog do drugog konkursa, shvatajući da su svi namješteni. Normalno je i da ljudi specijalizirani za prevodilaštvo mogu jedino dobiti posao kod ljudi sumnjivog porijekla i namjera. Niko ne nalazi ništa čudno u tome kad na birou kažu inženjeru arhitekture da bi trebao da mijenja profesiju. U šta, kafe kuvarice? Vjerovatno nigdje drugo studenti čiji je prosjek preko 9.5 mole za najobičniji posao. Nije ništa čudno da najgori najbolje prolaze, nije čudno da ni ja, filozof po struci, radim kao pomoćnik knjigovođe, zato što brzo kucam. Sve je to normalno. Zato niko nema pravo da nas poziva na patriotizam. Niko nema pravo da nas pita šta smo uradili za državu, jer ova država čini sve da nas se odrekne, odričući nam mogućnosti da obezbjedimo svoj život, zasnujemo porodice, da se kulturno uzdižemo a intelektualno širimo. Ako nekog zanima šire o ovom poslednjem, neka baci pogled na jedan od mojih starijih tekstova – Virtualno intelektualni. Uostalom, ovaj tekst se najviše bavio poslovnim prilikama jer nema te osobe koja misli da je Crna Gora sa jednim aktivnim pozorištem i jednim bioskopom u šoping molu veliko stecište kulture, kao ni neke ekstremne zabave ili javnog života.

            Sve što mogu poručiti je u skladu sa Preverom. Krčite, samo napred, krčite sve mlado i zdravo na šta naiđete. Krčite, lažni intelektualci koji ste prodali zdrav razum za državne sinekure, uništavajući svu zdravu misao. Krčite i vi, lažni popovi, kojima je važnija nacija od Boga i koji radite sve da nas zavadite i zatrujete nam dušu, umjesto da je liječite. Krčite sa njima i vi, nazovi akademici, koji nas pozivate na poštovanje nekakvih mrtvih slova ustava, umjesto da radite na razvoju kulture i slobode svih ljudi. Krčite i vi opozicionari, koji predstavljate napaćeni narod tako što vozite skupa kola i skrivate se u pozadini. A najviše krčite vi, vlastodršci, koji ćete se radije boriti za kriminalce i trgovce drogom nego za poštene, vrijedne i pametne ljude. Odavde nas vode samo dva puta. Prvi je onaj u kome će čitava šuma biti raskrčena, u kojoj će ostati samo ljudi koji će aplaudirati sami sebi, zadovoljni, zadrigli, prazni. A postoji i drugi put, u kojem će se možda stvari promjeniti, u kojima će razum nadvladati a duh pobjediti. Taj put je teži i nevjerovatniji, ali i čudnije stvari su se desile. A onda se nemojte iznenaditi ako svi današnji trovači ljudskih duša u raznim odorama budu osuđeni na zaborav, njihovi grobovi neobilježeni, imena obrisana iz svih arhiva a potomci primorani da promjene prezimena te da se tako duh naroda pročisti, kao nekad od kuge.

среда, 10. август 2011.

Misao o londonskim neredima (uticaji Ostrva, nedjeljama kasnije)



            Za razliku od prethodnih tekstova, koji su predstavljali ideje i utiske koje je Ostrvo ostavilo na mene dok sam bio tamo, ovaj je drugačiji. On ne može biti direktan uticaj koji sam stekao dok sam bio u Londonu, jer su neredi počeli (srećom) nekih dvadesetak dana nakon što sam se vratio u Crnu Goru. Dvije nedjelje možda nisu dovoljan period da bi se u dovoljnoj mjeri shvatio mentalitet jednog grada ili naroda, ali predstavljaju određenu početnu tačku u sagledavanju nekog problema.

            Neredi su počeli nakon što je policija usmrtila hicima iz vatrenog oružija Marka Dugana, oca četvoro djece, koga je policija izvukla iz taksija u kome se nalazio. Početne informacije su sugerisale da je došlo do razmjene vatre i da policajci nisu krivi što je u njoj stradao Dugan, ali juče je izašao rezultat nezavisne istrage koja je zaključila da on nije posjedovao nikakvo oružije kod sebe i da je ubistvo bilo hladnokrvno. Reagujući na ovo, stotine su šestog avgusta izašle na ulice Totenhema u sjevernom dijelu Londona. Do večeri se taj broj povećavao i noć se završila nasilnim sukobima između policije i demonstranata, što je dovelo do velikog broja povređenih, uhapšenih a mnoge zgrade i radnje su gorele. Kako su dani prolazili protest se proširio na sve siromašnije krajeve Londona a nakon toga i na druge gradove Engleske, tako da su dosad zabilježeni protesti u Mančesteru, Liverpulu, Birmingemu, Notingemu, Vulverhemptonu i drugim krajevima koje smo dosad uglavnom poznavali po imenima fudbalskih klubovima. Trenutni bilans je preko 700 uhapšenih, 1 mrtav, ogroman broj povređenih među demonstrantima i policijom, kao i materijalna šteta koja se već mjeri u desetinama miliona funti. U London je dopremljeno čak 16 000 policajaca a imajte u vidu da u tom gradu postoji najviše sigurnosnih kamera po glavi stanovnika.

            Primjetili ste da koristim riječ demonstranti iako većina medija upotrebljava riječi kao što su nasilnici, kriminalci, lopovi. Zato bih prvo rekao par riječi o njima. Prvog dana protesta, naši mediji, ponavljajući papagajski ono što govore zapadne novine i televizija, su ih nazivali demonstrantima, nezadovoljnicima i sl. iz prostog razloga što mora da se napravi razlika između protesta kod nas i kod njih. Naši ljudi su uvijek huligani, divljaci, stoka, a ljudi zapada su demonstranti. Ali, kada je vrag odnio šalu i kada je čitav London ustao na noge, onda je priča morala da se okrene. Nemoguće da su to legitimno nezadovoljni ljudi, jer kako bi mogao da bude nezadovoljan narod države koja je članica EU, NATO i koja je jedan od predvodnika neoliberalne ekonomije, i nazvani su obesnicima, nasilnicima, huliganima. Pokušala je čak da se proda priča da su to emigranti koji opet nešto izvoljevaju, nalik na demonstracije u Parizu prije par godina ali smo na fotografijama mogli da vidimo crvenokose i plavokose anglosaksonce, kako rame uz rame sa crncima, indijcima, arapima zasipaju kamenicama policiju.

            Kako je dakle moguće da građani jedne tako bogate i prosperitetne zemlje nose u sebi toliko bijesa? Što se kriminalaca tiče, kao i huligana, njima ću se pozabaviti kasnije. Istina je da Londonci žive daleko bolje od nas, kao i od najvećeg dijela zemaljske kugle, ali takođe je istina da je London najskuplji grad u Evropi, da je od prošle godine inflacija bila 10%, da cijene osnovnih namirnica rastu mnogo više nego plate. I kada se sve ovo uzme u obzir, opet je standard daleko viši nego kod nas, a o slobodi izražavanja i količini dijaloga da ne govorimo. Ipak, ne treba zaboraviti da su Londonci daleko osvješćeniji od nas (skoro koliko i Atinjani) i da je institucija demonstracija (nasilnih i nenasilnih) kod njih izrazito jaka. Oni jednostavno ne žele da u svom komšiluku vide da policija hladnokrvno ubija jednog čovjeka, koji je u najgorem slučaju bio sitni kriminalac. Oni takođe ne žele da cijene stalno rastu dok plate padaju zbog navodne ekonomske krize, a da oni koji su tu krizu izazvali sebi dodjeljuju bonuse. Takođe, oni nemaju više ideala, jer je sistem ratnog neoliberalizma učinio sve da se bilo kakva teorija koja zagovara neki novi sistem uguši, a nisu ni toliko glupi da se bore za prevaziđene i poražene ideologije kao što je komunizam. Ti ljudi nisu ni toliko naivni da ih zaplaše baukom nekog starijeg i goreg vremena (kao što se stalno čini u Srbiji) niti su ovce da slijepo prate sve što kažu gospodari (kao u Crnoj Gori). Takav čovjek, uvrijeđen, ponižen, obespravljen, bez ideje za koju bi se borio jer mu je sve oduzeto, nema šta druge nego da ide i uništava, da bijes koji je njegova država ugradila u njemu okrene baš protiv te države, da preraste u anarhiju.

            Volio bih da ovdje pišem o britanskim neredima kao o revoluciji, kao o ustanku narodu protiv prenaduvanog balona liberalizma koji nas vuče u propast, ali mogu samo da govorim o neredima, o nasilnoj anarhiji. Tome su doprineli mnogi. Nema sumnje da su se u sve ovo umiješale bande, koje nisu zainteresovane za pravo i pravdu, već koriste novonastalu situaciju da utvrde svoje položaje i da poharaju što se poharati može. Isto tako priroda čovjeka je ono što u ljudima često budi najgore porive, tjerajući nas da činimo sitna zlodjela ne razmišljajući o budućnosti i eventualnom višem dobru. Zato ne poričem da su se legitimne demonstracije pretvorile u nerede. Ali, imajući u vidu koliko to ide na ruku britanskim vlastima jer mogu da kažu da nisu oni problem, da je njihov sistem u redu, već da je to samo grupa bijesnih izgrednika i bandita, ne bi me čudilo da u svemu tome postoje ubačeni elementi, koji će obesmisliti čitavu priču. Nije nemoguće da je vlast dala mig određenim strukturama da sve ovo pretvori u jednu ogromnu i obesnu pljačku. To će dovesti do toga da, umjesto da svi stavimo prst na čelo i krenemo u naše velike demonstracije, sve ovo otpišemo kao prolazno nasilje ljudi koji nemaju šta pametnije da rade u svom životu. Ipak, i sami demonstranti su tome krivi, jer svoj opravdani gnijev nisu iznijeli tamo gdje treba, nisu se organizovali i rasturali City i Canary Wharf, djelove Londona u kome sjedišta imaju velike banke i korporacije koje su izazvale krizu zbog kojih je poslova sve manje, dok su plate sve niže a troškovi života sve viši, nego su polupali radnje svojih komšija koji pate zbog sadašnje situacije kao i sami demonstranti. Takođe, oni nisu umarširali u Mayfair, gdje rezidencije imaju najveći bogataši (zlikovci) zapadnog svijeta, i spalili ga sa zemljom, već su zapalili zgrade u kojima žive obični ljudi koji sada ne znaju šta će i kako će. Zato se bojim da rađanje revolucije iz anarhije nije moguće u zapadnom svijetu, jer je previše onih koji to sabotiraju. Previše su moćni a običnog čovjeka je isuviše lako sluditi, zbuniti i probuditi u njemu ono najgore. Istovremeno, intelektualna elita (na čelu sa ljudima kao što je Bernar Anri Levi) će im zamazivati oči revolucijama po svijetu i kršenjima ljudskih prava, što će dovesti do toga da neće vidjeti da ih revolucija u arapskom svijetu ne zanima, jer imaju isuviše problema kod kuće. Ostaje samo nada da će sledeći put sve biti snažnije, oslobođenije od ideologije, i da narod neće dozvoliti da ga zbune, slome i manipulišu. Do tada, svaka čast Londoncima na dobroj namjeri i pokušaju.

среда, 03. август 2011.

Jedan utisak nakon gledanja mjuzikla Čikago (uticaj Ostrva, drugi zapis)



            Među stvarima koje London pruža su i ogroman kvalitet i raznovrsna ponuda kulturnih dešavanja. Tako nešto zaista nije čudno za tako veliki grad tog renomea, ali vrijedi pomenuti da ne pamtim kada mi se desilo da sam, od onoga što je bilo ponuđeno, htio da propratim makar 80% dešavanja. Zato je izbor pao na ono što je u ponudi najjeftnije, jer zaista nije bilo drugog načina da se odabere, sve je djelovalo podjednako privlačno i kvalitetno. Drugog dana mog boravka sam zato odlučio da pogledam mjuzikl “Čikago” jedan od kritički najhvaljenijih mjuzikla koji su izašli sa Brodveja. U međuvremenu sam saznao da je on zapravo urađen na osnovu predstave koja je igrala davne 1926. godine i koja je predstavljala satiru na tadašnju korumpiranu administraciju i sudstvo kao i na ideju kriminalaca kao zvijezda.

            Čikago se daje od 1979. i na londonskom West End-u, kraju u kome se nalazi veliki broj različitih pozorišta i zahvata Covent Garden, Soho i Leicester Square, raznovrsna, užurbana i na svoj način originalna područja koja su često bila mjesto dešavanja poznatih pjesama, filmova i knjiga. Ako tražite duh Londona koji nadilazi njegove građane, ovdje možete naći jedan njegov dio. Nego, da se vratimo na mjuzikl. Imajući u vidu popularnost filma Čikago, koji je osvojio 6 oskara, u kome su uloge tumačili Ketrin Zita Džons, Ričard Gir i Rene Zelveger, pretpostavljam da su neki od vas upoznati sa radnjom i atmosferom djela. U Čikagu dvadesetih godina, cvjetaju vodvilj, kriminal i korupcija a priča se fokusira na lokalnu zvijezdu Velmu Keli i djevojku iz pozadinskog hora Roksi Hart koje veže to da su počinile zločin iz strasti i da pokušavaju da se spasu od presude uz pomoć nemoralnog advokata Bili Flina i usput pokupe što više publiciteta. Možete pretpostaviti da, kao i većina mjuzikala, radnja nije pretjerano zamršena, niti pretjerano inteligentna, ali u svakom slučaju postoje jasne karakteristike svih likova, kao i stepene radnje. Ipak, ono što je donekle izdvaja je njena tema, za koju se u monologu na početku kaže da je “ubistvo, pohlepa, korupcija, zloupotreba, preljuba, izdaja – sve one stvari koje su nam bliske i drage srcu”.

            U samom mjuziklu, izuzev Roksinog muža Amosa, nema nijedne imalo pozitivne ličnosti a i on je pretjerana naivčina. To je donekle razumljivo, zbog teme i zbog pristupa koji nije preozbiljan i prije je satiričan prema nekim problemima. Opet, nije često da gledamo ispred sebe djelo u kome su maltene svi likovi negativni (a da ne spade u francuski realizam). Jasno je da su glavni likovi puni slabosti, hirova, zlobe i da ne treba da se saživljavamo sa njima, već da se smijemo i uživamo u sjajnim numerama koje mjuzikl nudi. Ipak, ovo me je podsjetilo na jednu staru tezu iz Aristotelove poetike. Govoreći o tipovima likova koja mora imati jedna tragedija on kaže da ta osoba ne smije biti previše bolja kao ni previše gora od nas da bi mogli da osjetimo njen bol i borbu, da se možemo saživjeti. Jedino ako se saživimo sa likovima možemo istinski uživati u onome što gledmao. Ovo nije kritika Čikaga, prije svega zato što je mjuzikl proizašao iz komedije, i da je samim tim tematika kao i atmosfera uvijek drugačija, da likovi mogu biti neozbiljniji i karikature, ali me je potaklo na razmišljanje. Gledajući današnje filmove, čitajući romane i posjećujući predstave, sve češće smo u prilici da vidimo potpuno negativne likove, kojima nisu strane sve one stvari koje smo gore pomenuli. Da li to znači da smo postali daleko gori nego što su bili stari Grci pa osjećamo bliskost u kontaktu sa takvim ljudima ili je nešto drugo u pitanju?

            Dovoljno je samo da prelistamo istoriju i nađemo u njoj hronologiju beščašća, zlobe, čudovišnosti da nam bude jasno da je zaista teško zamisliti da smo išta gori od naših predaka. Mislim da možemo pretpostaviti da nije onda to u pitanju. Zloba i dobrota su uvijek postojale, vjerovatno u jednakoj proporciji. Ljudi se često pozivaju na “dobra stara vremena”, pogotovo kada čitaju neke knjige anegdota i lijepih priča pa misle da je sve tako bilo. Recimo knjiga Marka Miljanova “Primjeri čojstva i junaštva” se zove “primjeri” zato što su to bile rijetkosti. Da su svi bili takvi, ne bi bilo potrebe da se piše knjiga koja navodi dobre primjere. Ne želim dalje da razvijam temu jer sam o njoj već pisao u tekstu pod nazivom “Generacije”. Prije će biti da je naše vrijeme ogoljenije u svakom pogledu umjetnosti i zabave i da je “dozvoljeno” mnogo više nego što je bilo ranije. Danas se ide do te mjere da čak nalazimo simpatije u djelima za one na koje su ljudi ranije gledali sa odvratnošću, ili su ih makar njihovi autori tako oblikovali. Tako u pozitivnom svjetlu može biti opisan masovni ubica, preljubnik, lažov, psihopata. Ranije su oni imali određene mane, ali uvijek su bili uopšteno dobri, i zato smo se mi identifikovali s njima, jer smo tu nalazili nešto bolju verziju sebe, nešto čemu bi mogli da težimo. Zato se danas diže glas protiv golotinje svuda, nemorala, nasilja i svaljuje se krivica na raznovrsna djela, bilo da su iz domena filma, književnosti, video igara ili nečeg četvrtog da predstavljaju uzore mlađim nasilnicima, prevarantima, zločincima.

            Na sve ovo me je podsjetilo gledanje Čikaga. I smatram da je takva, ogoljena umjetnost dio duha vremena u kome živimo. Ona, sama po sebi nije dobra, zato što daje mnogima izgovor da se nazivaju kreativcima a zapravo samo koriste ružne riječi i gadne opise. Ali tako je bilo i ranije, ljudi su sebe nazivali kreativnim a samo su moralisali i crtali lijepe stvari bez ikakvog smisla i cilja. Zato treba to ružno upotrebljavati sa smislom, a ne isključivo sebe radi. Genijalnost umjetnosti je u tome što može od nečega ružnog načiniti lijepo i dobro djelo, govorio je Kant i potpuno bio u pravu. Uzmimo samo djela Bukovskog i Dejvida Linča, kojima ružno i brutalno nije strano, a posjeduju nevjerovatno kvalitetan umjetnički izraz. Treba uvijek gledati šta je s druge strane medalje. A što se tiče onih koji krive takva djela za nasilje i zlo, samo im treba skrenuti pažnju da je mnogo nasilja postojalo i ranije, te da su oni odgovorni za njihovu djecu i da su iste godine (sa samo četiri dana razlike) rođeni Čarli Čaplin i Adolf Hitler a u tome kakav je ko postao sigurno su uticali i njihovi roditelji. Teško da se radilo o tome da je Hitler bio okružen nasilnom, a Čaplin duhovitom literaturom. Zato, ima dobrog u tome što je sve ogoljeno, jer se ništa ne krije od nas, vidimo svijet čak možda i ružniji nego što jeste, zato niko ne može da se poziva na nevinost, nego svako ima podjednaku obavezu da ga učini boljim i ljepšim. Možda nemamo s kim da se identifikujemo u tim djelima, ali možemo sebe postaviti u njih i biti dobrodošla promjena u svijetu oko nas.

понедељак, 25. јул 2011.

Na vrhu svijeta (uticaji Ostrva, prvi zapis)



            Ovo je sto-pedeseti upis na ovom blogu i za njega sam spremao nešto posebno. Kao i u stotom blogu, planirao sam da spojim tekstove drugih ljudi, čitalaca i prijatelja za tu posebnu priliku ali nažalost, nisam uspio da ih uklopim na zadovoljavajući način. Svaki od tih tekstova, sam za sebe, je veoma dobar, ali nisam uspio od njih da napravim cjelinu koja bi odgovorila na postavljenu temu u potpunosti. Tako da ćemo taj vid jubilarnog slavlja ostaviti za blog broj 200, a možda ti tekstovi ugledaju svjetlost dana na ovim stranama u nekom drugom vidu.

            Ovaj, kao i tekstovi koji će ga pratiti predstavljaju jednu mini-seriju, inspirisanu Londonom i britanskim ostrvom. Neću vam pričati o Vestminsterskoj opatiji ili Big Benu, kao ni o mjestima za izlazak, hrani, pivu ili predstavama u ovom velikom gradu. Nekoliko puta sam pisao utiske sa putovanja ali ovaj put ću to preskočiti iz dva razloga. Prvi se sastoji u nevjerovatnoj slojevitosti Londona i mogućnosti da se o njemu pišu tomovi, a da se opet ne zagrebe suština grada. Drugi je ličniji, jer koliko god tekstovi bili različiti od autora do autora, putopis je uvijek putopis, a ja bih radije da vam prenesem kako je boravak na Ostrvu uticao na mene, šta mi je padalo na pamet i o čemu sam razmišljao od momenta kada je moj avion uzletio sa beogradskog aerodroma. Na kraju krajeva, putopisa ima dovoljno, a ako želite kompleksnije opise talentovanijih stvaralaca koji su pisali o Londonu, obratite se Pekiću i Crnjanskom.

            Ideja za ovaj tekst mi je došla maltene odmah nakon poletanja, tako da predstavlja logičan početak ove mini serije. Kada je avion dostigao visinu od nekih 10 000 metara, podsjetio sam se kako je biti na matematički najvišoj tački meni zasad dostupnoj. Bio sam te sreće da je nebo bilo potpuno čisto a ja smješten pored prozora i u prilici da uživam gledajući raznovrsne predjele evropskog kontinenta. U početku sam pokušavao prepoznati šta tačno u tom trenutku prelećemo, i to mi nikako nije uspjevalo. Možda samo pokušavam da prikrijem slabo poznavanje geografije ali sam mišljenja da to zapravo i nije toliko bitno. Kada gledamo sa vrha svijeta, granice nestaju, zato što su to zamišljenje, rukom povučene podjele koje su neki ljudi, koje ne poznajemo, napravili bez naše dozvole u nekom drugom vremenu. Zato Bog, koji oduvijek gleda sa visine, oslobođen problema žablje perspektive, poznaje samo kategoriju čovjeka, individue, bez ikakvih predrasuda. Vrh svijeta nam daje mogućnost da nam se zgrade, planine, putevi, ljudi ukazuju samo kao pojedinačnosti, da izbrišemo ljudske predrasude i forme koje smo sami sebi nadjenuli. Planina postaje pitoma, visoka, sniježna, zgrada lijepa, poslovna, plava, a čovjek sa te visine mali i simpatičan. Nestaju prisvajanja koja smo sebi i stvarima nadjenuli, ostaju kvaliteti. Zato smatram da biti bez predrasuda znači biti bliži Bogu, jer pravi i vrhovni Bog ne može imati predrasude. Smatram da je i to protiv negativnog, jer na kraju krajeva Bogu nikad ništa negativno ne možemo, niti smijemo pripisati (sem u nekoj igri riječi, kada umjesto “dobar” kažemo “ne-zao”).

            Nije vrh svijeta samo matematičko stajanje iznad ostalih i šira perspektiva. Ko na brdu ‘ak i malo stoji, nam jeste prva asocijacija, ali ne mora biti i jedina. Za Edmunda Hilarija vrh svijeta jeste bilo to što se prvi popeo na Mount Everest, s druge strane, Džejms Kameron je nešto nalik tome (“ja sam kralj svijeta”) uzviknuo kada je njegov film, Titanik, pokupio čak 11 oskara. Ali ne mora vrh svijeta biti nešto istinski veliko, čemu će čitav svijet morati da aplaudira. Estetika kao filozofska disciplina razlikuje dvije kategorije koje uzima kao svoj predmet – lijepo i uzvišeno. Dok je lijepo jedno univerzalno osjećanje koje može maltene svako da osjeti, makar gledajući lijep cvijet, uzvišeno je malo komplikovanije. Bivajući unutrašnje osjećanje, ono ne zavisi samo od “uzvišenog događaja” već i od unutrašnjeg čula i moralnosti onoga ko prisustvuje tome što se događa, da bi ga pravilno iskusio. Uzvišen je tako osjećaj koji imamo posmatrajuči moćne sile koje nas u svakom smislu nadilaze, ali i sve što je nevjerovatno “veliko” i maltene nepojmljivo u svom postojanju za naša čula. A biti na vrhu svijeta, znači na određeni način dodirnuti uzvišeno, učestvovati u onome za šta nam se u prethodnom trenutku činilo da možemo samo posmatrati. To je unutrašnji osjećaj potpunosti, ostvarenja važnog cilja i zadovoljstvo koje ne prestaje zbog toga, nezavisno od toga da li ste u raspaloj sobi, kriptodepresiji, u kafiću, planini ili u avionu na 10 000 metara.

            Doći do vrha svijeta je zato cilj kojem težimo, jer kada dostignemo to osjećanje, onda ćemo sigurno sve posmatrati sa dobrom voljom, svakome davati šansu i o svemu suditi po njegovim kvalitetima. Vrh svijeta treba prvo odrediti pa onda sigurno koračati ka njemu, svakog dana određenim brojem koraka, ni presporo ni prebrzo. Ako idemo ka tome da dosegnemo vrh svijeta život nam neće proteći dok mi radimo druge stvari, već ćemo ga baš živjeti, u potpunosti. Za svakog od nas je vrh svijeta ono što nam je najbliže i najvažnije duši u određenom trenutku i kada ga dosegnemo, duša će biti na svom mjestu i bićemo u potpunosti ono što jesmo. Nećemo težiti da budemo ovakvi ili onakvi, niti ćemo bilo šta posmatrati koristoljubno, nečisto. “Duša je u izvesnom smislu sve”, govorio je Aristotel, i mi, upotpunjujući je, postajemo čitav svijet i bivamo iznad njega, kao i avionu. Za mene je vrh svijeta jedan poseban emotivni osjećaj, stiskanje za ruku istinskog saputnika i siguran korak napred. A šta nam je činiti kada vrh svijeta dosegnemo? Za tako nešto ću parafrazirati Artura Klarka – “sada je bio na vrhu svijeta i nije bio siguran šta će činiti sa tim, ali nešto će već smisliti”. Kada dosegnemo jedan, možemo, potpuniji nego ranije da zakoračimo ka sledećem vrhu, jer vrhova koje morate savladati nikad neće biti malo. U njima se nalazi sva ljepota življenja.

уторак, 14. јун 2011.

Postavljanje svijeta i uspostavljanje zemlje (šetajući Dukljom)



            Danas sam posjetio Duklju, stari rimski grad koji se nalazi u blizini Podgorice i koji je značajan po tome što predstavlja najveću urbanu cjelinu na prostoru Crne Gore iz antičkih vremena, te zbog toga što je dao ime prvoj srednjevjekovnoj državi na ovim prostorima. U poslednje vrijeme je plod određenih kontroverzi, sukoba i nekih ne-baš utemeljenih teorija tako da se za Duklju danas vezuje mnogo više nego što bi trebalo. Istina je da je Duklja rimski municipium (što predstavlja drugu klasu gradova podređenih Rimu, prva klasa su kolonije) osnovan u prvom vijeku nove ere, koga su pretježno naseljavali Rimljani i Iliri, sve do invazije Ostrogota u petom i razornog zemljotresa u šestom vijeku koji je potpuno razrušio život u antičkoj Duklji (Doklei). Smatra se da je imala do deset hiljada stanovnika, visoke gustine naseljenosti i da je struktura stanovništva bila razuđena, tj. iako su se njeni građani dominantno bavili poljoprivredom i stočarstvom postoji pretpostavka da je bilo raznovrsnih zanimanja, da je bilo pjesnika, glumaca i drugih.

            Mnogi će vam navoditi da je identitet ljudi na ovim prostorima vezan za antičku Duklju, što je jedno neozbiljno tumačenje. Čak ni Grci, koji su sačuvali ime, pismo, kulturu, jezik i neke običaje sa starim Atinjanima, Spartancima, Iraklioncima i ostalim, nemaju neke prave biološke veze sa njima, jednostavno ovi Grci nisu bliski ondašnjim. Koliko smo tek mi onda drugačiji, kada su nam kultura, običaji, vrijednosti, jezik i sve ostalo potpuno drugačiji od starih žitelja Duklje? O kasnijoj, srednjevjekovnoj Duklji, nakon što ona gubi svoj antički karakter u sedmom vijeku, takođe nema smisla govoriti, naši preci jesu Sloveni koji su je tada naselili, ali količina miješanja, ratova, seoba, promjena, nam govori da je čista romantika pričati o direktnim precima i posebnim vezama sa nekim ljudima koji su živjeli prije više od hiljadu godina. Jedina motivacija za tako nešto nam može biti sopstvena frustracija, koju onda liječimo baveći se dugotrajnim, kolektivnim ili recimo antičkim, identitetom.

            Ali postoji neka ljepota i bliskost koju nam Duklja može pružiti, a o kojoj, koliko je meni poznato, nismo nikad slušali. Šetajući njenin najužim centrom, po nekadašnjem forumu, oko zidina hramova, prolazeći kroz baziliku osjetio sam nešto što mi se rijetko dešavalo. Zapravo mislim da sam to osjetio samo jednom, na atinskoj Agori. Gledajući širinu foruma, zamišljajući buku starog vremena, trgovce kako se cjenkanju, učene ljude kako se raspravljaju, vojnike kako samo šetaju i razmeću se oružijem a većinu kako provodi svoj svakodnevni život ćaskajući, šetajući, smijući se, osjetio sam duh jednog prošlog, nikad ponovljivog vremena. Osjetio sam da, iako kulturološki ti ljudi nemaju skoro ništa zajedničko sa nama, ljudski su nam potpuno bliski. Oni su imali iste strahove, iste želje, iste dnevne probleme i životne dileme. I tu je naša sličnost sa njima, ali ne samo sa njima, na taj način su nam bliske i Maje i Kinezi i Maori. Na taj način naša djedovina je Tenohtitlan, Stounhendž, Piramide.

             To me je podsjetilo na Hajdegera i njegovu teoriju koja kaže da umjetnost govori istinu, da je ona postavljanje svijeta, uspostavljanje zemlje. Ne volim ga nešto pretjerano, ali smatram da je ovdje bio u pravu. Umjetnička djela uvijek opstaju duže i opisuju bolje svoje vrijeme od svega drugog i tako je od praistorijskog čovjeka do danas. Prve ljude opisuju crteži u pećini Lasko, Grke opisuju njihovi hramovi i statue velikih ljudi i bogova. Rim najbolje opisuje Koloseum, srednji vijek crkve i katedrale, renesansu djela Leonarda, Mikelanđela i Rafaela i tako dalje. Jedan svijet se postavlja kroz njegova karakteristična umjetnička djela, koja ga opisuju, ali imaju svoju svrhu samo u njemu. Danas možemo da se divimo statui Atine, ali ne možemo da osjetimo njenu funkciju, možemo da uživamo gledajući Koloseum, ali njegovu svrhu nemamo u svojoj duši, samo je racionalno razumijemo. Isto tako ne postoji u nama pravi osjećaj za dukljanski hram Romi i Dijani, za njihov forum, ili baziliku u kojoj su se dešavale sve važne odluke. Zato smo mi različiti od žitelja Duklje, ali njihova djela, njihovi mozaici, statue i građevine nam opisuju to vrijeme, daju nam mogućnost da razumijemo kako je tada bilo i da razmislimo o tome kako je sada. Mi Duklju shvatamo kroz oči dvadeset-prvog vijeka i tako treba i da ostane, nema života u prošlosti, samo pouka. Rekao sam da umjetnička djela uspostavljaju zemlju. Materijal za umjetničko djelo je nešto iz prirode, recimo kamen, ali za razliku od kamena koji i dalje stoji negdje u Spužu i ne služi ničemu, kamen koji je ugrađen u dukljansku baziliku uspostavlja zemlju kao takvu, jer govori istinu o čovjeku tada, kao što neki drugi kamen na drugom mjestu govori o tom čovjeku na tom mjestu. Sav taj materijal zajedno, ugrađen u formu umjetničko-upotrebljivog djela, govori jednu dugačku hroniku o ljudskom rodu u cjelini, kao i o svemu što svijet i život jesu.

            To je ljepota jednog arheološkog lokaliteta kao što je Duklja. Ona predstavlja prozor u jedan prošli svijet, govori nam o nekim davnim vremenima i nekim davnim ljudima, koji su, u tom čisto ljudskom okviru, nama jako bliski. Možda su se molili drugim bogovima, imali druge običaje i govorili drugim jezikom, ali su imali iste probleme kao mi danas i smijali su se podjednako lijepo. Ona je takođe most koji nam pokazuje jednu univerzalnost ljudskog djelanja na zemlji i priča priču o jednom vremenu rame uz rame sa nekim, daleko poznatijim gradovima i arheološkim lokalitetima. Šta možemo mi za nju učiniti danas? Mogli bi da se borimo da ta priča ne bude zaboravljena, već da se što više istražuje, da stručni ljudi imaju više vremena i sredstava da nam je približe. Mogli bi da manje paradiramo a više radimo na očuvanju. A što se tiče pominjanja predaka, takva priča je najgore što možemo činiti. Šta mi vrijedi da sam imao pretke koji su jahali Pegaza i ubijali hidre ako sam sam nečovjek. Ili šta ima veze ako su bili nepismene budale ako ja sam radim koliko mogu na ličnom obrazovanju, na podizanju svijesti i na stalnoj dobrobiti duha? Samo slabi mogu da se oblače u stara, izlizana a navodno junačka odijela. Takvo ordenje im nikad neće stajati jer im ne pripada, vrijeme ocjenjuje samo individualne napore i uspjehe. To je poruka koja se sve vrijeme provlači, da smo kao ljudi uvijek bili slični i da svi zajedno izgrađujemo svijet i uspostavljamo zemlju, svako u svoje vrijeme i na svoj način. Budimo što bolji u tome i što originalniji, jer svako vrijeme i svako mjesto je priča za sebe u toj velikoj hronici čovječanstva.

субота, 21. мај 2011.

Pripadanje



How do you dare to tell me that I'm my Father's son
When that was just an accident of Birth.
I'd rather look around me -- compose a better song
`Cos that's the honest measure of my worth.

Teza: Nisam neki ljubitelj horskog pjevanja, čak smatram da je uzaludno i degradirajuće po intelekt trošiti riječi i ponavljati ono čime nas bombarduju sa svih strana ali za svrhu ove teze, prinuđen sam donekle to učiniti. A teza je da - težnja za pripadanjem, za identifikacijom sa jednom ili više grupa, struktura, mišljenja ili pravaca predstavlja slabost pojedinca i jedan vid kukavičluka. Psihologija mase nam jasno ukazuje da, što je gomila veća, to je manje indvidualnosti, tj. da kada pripadamo gomili nesvjesno gubimo sopstveni, a prihvatamo grupni identitet. Sve ono što smo mi sami, prestajemo biti, svega toga se odričemo u korist grupe kojoj smo odlučili da pripadamo. A kao što je Hegel davno rekao, svaka determinacija je negacija, odnosno svako određenje predstavlja jedno negiranje sebe. Kada sebi pridajemo neka određena, kao recimo da smo pripadnici jedne nacije, jedne vjere, jedne socijalne strukture, partije, umjetničkog pravca, filozofske škole, mi sebi odričemo sve što ne potpada u tu usku odrednicu. Prije nego što sebi damo neko određenje, mi imamo mogućnost da, radeći bilo šta, budemo bilo ko. Ali kada sebe određujemo, sužavamo svoje mogućnosti, prestajemo biti beskrajna duša i beskrajna mogućnost i postajemo jedan sužen prostor. O ovome je već bilo riječi na ovim stranama.

Ovih dana se u Crnoj Gori obilježava 5 godina od rezultata referenduma 2006-te godine i to daje zgodan šlagvort ovoj priči. Plastičan primjer nestanka ličnog u korist grupnog identiteta se dobro vidi na fejsbuku ovih dana. Masovno se mijenja profil slika, koja bi trebala da izražava osobu koja je nosilac profila u zastavu ili grb Crne Gore. Ljudi se svjesno odriču svog vlastitog imena, svog lika, svog identiteta i postaju identitet “crnogorac” u tom najširem mogućem okviru. Nije ovaj problem vezan samo za Crnu Goru, pa tako imamo ljude koji i dalje drže sliku “Pravda za Uroša” podređujući svoj identitet navijačkoj grupi ili “Kosovo je Srbija” itd. Svake godine srediom marta osvanu profili sa likom Zorana Đinđića a ni ja nisam bio imun na ovo pa sam dugo držao libijski grb kao neki neznatan znak podrške libijskom narodu zbog bombardovanja kojem su izloženi već više mjeseci. Moram istaći da, iako gorepomenuto horsko pjevanje želi da vas ubijedi u suprotno, pripadanje i snažna identifikacija postoji svuda, nije samo rezervisana za naciju, religiju ili navijačke grupe. Vi ste odlučili da pripadate i kada jasno kažete i čvrsto vjerujete da ste revolucionar, liberal, komunista, pripadnik ove ili one stranke, borac za ljudska prava, avangardni slikar, egzistencijalni filozof, romantičar, kreacionista i slično, vi ste sebe odredili i podredili vašu individualnost nekoj grupi. Postoji više razloga zašto težnju za pripadanjem možemo vidjeti kao lošu. Gornji stihovi iz pjesme Wind up, grupe Jethro Tull dobro oslikavaju suštinu tih problema. Umjesto da težimo sopstvenim uspjesima, „komponovanju ljepših pjesama“ mi se pozivamo na pripadanje nekoj široj grupi. Tako možemo sebi pripisivati neke trenutne uspjehe ovih grupa, iako mi ničim nismo tome doprinjeli. Svejedno, ako smo mi borci protiv rasizma, ako je u nekoj dalekoj zemlji ukinut aparthejd ponašaćemo se kao da smo sami nečem velikom doprinijeli iako je naša priča protiv rasizma bila svedena na lokalnu kafanu. Isto važi kada uspjeh nacionalne reprezentacije ili našeg vidimo kao potpuno svoj, lako je zaboraviti da smo poslednjih 10 dana proveli u neradu, u buljenju u televizor i besmisleno prelistavanje interneta, mi smo svjetski šampioni, nosioci slobodoumnih ideja koje oslobađaju Bliski istok i tako dalje. Druga varijanta je pripisivanje sebi tih grupnih osobina, pa ako je maksima Crne Gore čojstvo i junaštvo, samim tim što smo crnogorci mi imamo ove osobine, iako smo preksinoć u masi napali jednog, a dan posle bježali od onog ko nam se činio jačim. Tako smo mi borci za siromašne, za radnička prava ako vjerujemo u komunizam iako radnika u životu nismo vidjeli. Ili smo plemeniti i vrijedni jer sebe zovemo borcima za ljudska prava iako ne dižemo glas protiv kršenja istih svuda na svijetu, već samo tamo gdje bi nas platili. Na kraju, pripadnošću maskiramo sopstveni neuspjeh, sakrivamo neodgovornost i imamo osjećaj uspjeha u uspjehu drugih, bez želje da konačno mi nečim pridonesemo ovom svijetu i sebi.

Antiteza: Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni ime, ni porodicu, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Meša Selimović je ovom rečenicom preuzetom iz romana Tvrđava, maltene objasnio čitavu poentu antiteze. Čovjek se rađa sam i ništa od onoga u šta ga to rođenje postavlja on ne bira. A istovremeno smo genetski predodređeni da budemo socijalna bića i nemoguće je biti potpuna individua, kao što je nemoguće biti čist potencijal. Zato umjesto da nam tu individualnost ukradu, mi je poklanjamo, u nadi da će nam ljubav sa kojom smo je poklonili biti vraćena, sa nadom da će nas i naša nacija voljeti i naša religija, naš umjetnički poziv, škola, princip vjerovanja ili naša profesija. Takođe, jako je teško izvlačiti pozitivnu energiju samo iz sebe, pa uspjesi grupa kojima smo odlučili da pripadamo mogu dati novi elan našim težnjama i omogućiti nam da ustanemo i da shvatimo da je sve moguće. Pripadanje grupi nam tako može pojačati naše potencijale ako su osobine koje vežemo za neku grupu zaista naše, a ne umišljene. Ta, već pomenuta ljubav, može da nam pruži više razumjevanja i otvorenosti prema pripadnicima drugih grupa i time može stvoriti nova zajedništva u kojima bi se spojile pozitivne strane obe grupe. Kao isključivi pojedinci, svako grupisanje nam djeluje kao nešto strano i negativno. Suština je da, kao socijalna bića, moramo pripadati nečemu, moramo voljeti neki viši ideal i nalaziti snagu u grupi, a ne samo u sebi.

Sinteza: Metod koji sam koristio u ovom tekstu je bio široko popularan u njemačkoj filozofiji na prelazu osamnaestog u devetnaesti vijek i predstavlja dobar način da se prikaže problematika koja ima svoje lice i naličje. Kao što rekoh, smatram da nečemu moramo pripadati, sad da li je to samo nečiji filozofski pravac, religiozno uvjerenje, fudbalski tim, nacija, politička struja ili sve to kombinovano nije bitno. Bitno je kako se unosimo u naše pripadanje i koliko nam sebe ostaje. Bitno je da ono što prepoznajemo kao vrlinu grupe nalazimo u sebi, ili ako je nemamo da to bude vrlina kojoj težimo, da ne koristimo tu grupnu vrlinu i grupni uspjeh kao opravdanje sopstvene nesposobnosti. Treba prvo biti čovjek, pa tek onda “tim”, “nacija”, “pravac”, “profesija”, “muzički ukus”… Možda još važnije od toga je da nam pripadanje bude most ka drugim ljudima, kako u svojoj, tako i u svim drugim grupama, a ne oruđe preko kojeg ćemo se dijeliti. Grupe su tu da pobijedimo samoću i otuđenost među ljudima, a ne da stvaramo novi način da se razdvojima. Takođe treba znati da je pripadanje vaš ličan čin, koji nije zapisan u kamenu i koji je uvijek izmjenljiv. Ako ste sada jedno, u bilo čemu, sjutra možete biti nešto drugo, to je vaše pravo a ne neka sramota. Zato što su grupe ljudska određenja koje su uglavnom smislili neki prije nas, a ne mi sami. Svojim pristupanjem mi činimo grupu realnom, one postoje zbog našeg pristupanja, ni zbog čega drugog i time predstavljaju još manji razlog za bilo kakve podjele. Moje današnje pripadanje se može zvati Štulićizam, jer čitav dan slušam genijalne stihove možda najboljeg benda na ovim prostorima, čije zalaganje je uvijek bilo Protiv negativnog.

недеља, 01. мај 2011.

Virtualno intelektualni



            „...sublimiran kroz urbanu znakovnost crpi leksiku ovovremenog svijeta“

Ovaj tekst će biti prošaran sličnim kvazi-intelektualnim rečenicama virtualno intelektualnog življa koji nas svojim umotvorinama nesebično časti iz dana u dan. Neću nikog prozivati lično, mada ako vas zanima možete naći o kome se radi u svim citatima na koje ćete naići. Zamjereno mi je da u prošlom tekstu nisam bio dovoljno oštar i da sam u želji da ispadnem korektan umanjio sopstvenu argumentaciju. Razlog za takav, ublažen tekst je bio u tome što nisam htio nikoga da otuđim od svojih ideja, želio sam da me i druga strana čuje. Ovdje, druga strana, suviše ogrezla u samozadovoljštinu već izgrađenih kružoka istomišljenika ne može i neće da čuje ikoga ko ima nešto da kaže, zato je logično da ove riječi budu grublje i usmjerene na sve one koji nisu takvi. Rak se ne liječi, on se uklanja, precizno i odsječno, prije nego što zagadi čitavo tijelo.

“kao psihosocijalne atribucije ličnosti, dvije odvojene konstitucije individue”

Tako teške riječi upotrebljavam možda olako, ali pokušaću da objasnim. Divlji kapitalizam koji je zavladao kod nas nam ne dozvoljava da se čudimo što su poslovni ljudi oličeni u grabljivicama bez mjere, koji su spremni da gaze po leševima samo da bi uvećali svoj kapital. Ovakvih kapitalista ima svuda, njegovu neljudskog i nemoral su opisali mnogi pisci, filozofi, pjesnici, a možda najprijemčivija je njihova skica kao divljih pasa sa albuma Animals grupe Pink Floyd. Takođe nas ne čudi što su političari korumpirani i pokvareni, što u njima nema ničeg državničkog već isključivo sitničarske brige za lični i porodični interes, koji se opet očituje u vidu zauzimanja što većeg broja pozicija i grabljenja novca koji im ne pripada. Daglas Adams je davno zapisao da „bilo ko ko je sposoban da bude izabran za predsjednika, mora biti spriječen za zauzme tu poziciju“. Zato naš rak nisu ni političari ni biznismeni, već prije svega intelektualci. I taj rak je najsnažnije obuzeo Crnu Goru.


“ta vizuelizacije tamne praznine koja je i izvor života i manifestacija smrti, to oslikavanje transcendentnog ambijenta koji izmiče deskripciji

Od ovog raka boluju i zemlje regiona ali izgleda da je jedino kod nas metastazirao i da pacijentu prijeti da postane biljka. Možda vam nije poznato, ali Univerzitet Crne Gore nije uspio da se kotira ni među prvih 6000 svjetskih univerziteta. Ta rang-lista je odrađena po broju objavljenih radova u važnijim svjetskim naučnim časopisima. Kao poređenje, univerziteti u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, kojima takođe ne cvjetaju ruže su se makar plasirali u prvih 500. Ipak kako da nas to čudi kada su rektor, dekani i većina profesorskog kadra više vremena provodili po partijskim skupovima i mitinzima, ili se bavili trivijalnostima, nego što su pokušavali da doprinesu nauci u svojim poljima. Kada ste poslednji put čuli da je neki crnogorski pisac preveden na neki od velikih svjetskih jezika? Istovremeno ovdje se razbacujemo epitetima i hvalospjevima do te mjere da se čovjek začudi kako svi kandidati za nobelovu nagradu nisu iz Crne Gore.

“Tamo pepeo tiho pada kroz svemir i pokriva behar, bešumno pepeo leluja kroz ništa nad ničim, da bi se zaustavio na laticama bademovog i narandžinog cvijeta, što se tek otvorio u baštama nikog”

Tu se krije glavni problem, samozadovoljavanje te „intelektualne“ elite. Jedni drugima pišu recenzije, vjerovatno dok zajedno ispijaju kafu i međusobno se hvale po medijima, domaćim i stranim. Od vas kriju činjenice da ih nigdje drugo nisu izdali, kao i to da im je prodavanost knjiga bilo gdje van Crne Gore mizerna, na nivou statističke greške. Jedini koji su ih čitali su njihovi pandani u zemljama regiona. Možda će neko za ovakvo stanje optužiti političare, ali time bi samo promašio metu. Igrom slučaja pratim i pratio sam „scenu“ u Srbiji i Hrvatskoj. Naša vlast i njen „represivni“ aparat je smiješan za ono što su predstavljali vladaoci kod naših susjeda tokom devedesetih. Pa ipak, bilo je zdrave kritičke misli u nekoliko listova tokom Tuđmanove neofašističke histerije kao što je i u Srbiji bilo slobodne rasprave, sastanaka i vrijednih radova od krajnje ljevice do ekstremne desnice za vrijeme najveće Miloševićeve represije. Na vlast se ne možemo vaditi, jer uvijek postoji, koliko god mali bio, prostor za nezavisnu misao.

„što dodatno pojačava metatekstualne, to jest kvazirealističke efekte filma“

Jedini problem je što su taj prostor kod nas pojeli upravo ovi, virtualni intelektualci, koji su svojim činjenjem učinili mnogo štete našem narodu, njegovom mentalnom zdravlju i mogućnosti da raste, zato što mu se ovim dodatno krivi slika. S jedne strane ima isuviše kiča a sa druge strane ono što mu se predstavlja kao kvalitet, kao znanje, kao mudrost je samo simulacija svega toga. Ipak svi ovi citati koje sam naveo najbolje pokazuju zašto su ovi „intelektualci“ virtualni. Jezik koji oni koriste se graniči sa nerazumljivim, njegova suština nije u izražavanju mišljenja već u njegovom prikrivanju. S obzirom da naša virtualna elita nema baš puno šta da kaže ona priskače odličnoj taktici, koristi ogroman broj nepoznatih riječi i neobičnih formulacija da bi njima ostavila svoje čitaoce bez teksta. Oni su ovim sebi pridali čudotvorne moći, jer očigledno pretvaraju vodu u vino, odnosno jedne prazne riječi bez boje ukusa i mirisa čine mističnim, uzvišenim, inteligentnim. Postoji i druga taktika, nešto prizemnija. Umjesto da koriste nepoznate riječi, naši “intelektualci” se služe svim mogućim prostotama da bi time navodno pokazali kako su iskreni i snažni u svojem stavu. Jedini koji je psovkama dao smisao je Čarls Bukovski i svi njegovi plagijatori jednostavno djeluju smiješno i njihov intelekt kao i “ogoljena iskrenost” njihovih stavova je virtualna. Zato je naša situacija danas loša, jer je pred nas postavljena mogućnost da budemo ili dio vladajućeg tabora, da se prodamo za partijsku knjižicu i državnu sinekuru ili da pristupimo virtualno nezavisnom taboru i da svoje kreativne ideale zamjenimo za međusobno aplaudiranje i tapšanje po ramenu. Izbor nije između Cece i Leonarda Koena, već između Cece i Karleuše, zlog i naopakog. Mislim da je bolje biti pošten piljar ili čistač ulice (nemam ništa protiv i jednih i drugih) nego vladin i državni intelektualac, jer bih time prodao ono najljepše u sebi za tuđ interes a na štetu svih dobrih ljudi. Ne znam kako protiv ovoga, jer virtualni intelektualci zahvaljujući svim pozicijama koje su zauzeli, po nevladinim organizacijama, kulturno-umjetničkim odborima, medijskim kućama, umjetničkim selekcijama teško da će dozvoliti ulazak zdrave, kritičke i vrijedne misli. Ipak, nekad je dobro makar konstatovati rak, čak i kada ga ne možemo izliječiti možemo proživjeti na najljepši način ono što nam je ostalo. U našem slučaju, internet nam pruža mogućnost kakve takve organizacije i života zdrave misli, u prkos svima koji nas pokušavaju prevesti na njihovu stranu lažne inteligencije i kritike.