Protiv Negativnog

понедељак, 28. април 2008.

Veliki i mali gradovi

Priznajem, moja omiljena pjesma jeste Sweet Home Chicago, ali to ne znači da nisam objektivan da upoređujem svoj rodni grad (koji nije Čikago) i neki drugi grad. Poslednji put kad sam bio u rodnom Baru htio sam napisati ovaj tekst, ali sam bio lijen, pa sada ispravljam tu grešku. S obzirom na to da studiram u Beogradu te da tamo provodim veći dio vremena u zadnjih par godina i stalno sam u situaciji da poredim atmosfere u oba grada. Neću da pričam ono što svi znate, da je mali grad kao Bar uglavnom mrtav, te da se po pitanju kulturnog života ne može porediti sa metropolom kakva je Beograd, niti po raznovrsnosti izlazaka niti bilo čega drugog što ima za vezu ogromnu razliku u veličini i tradiciji ta dva grada. Ali postoji nešto što je na strani Bara, te time i malih gradova uopšte, kao što je u niskim zgradama mnogo bolja komunikacija i druženje među komšijama u odnosu na nebodere isto se prenosi i na veličinu gradova. Na neki način je paradoksalno, ali u većim gradovima čovjek se nužno osjeća usamljenijim, melanholija je često stanje svih ljudi ali to i nije tako teško objasniti. Kad god je čovjek nesretan zbog bilo čega, ako viđa mnogo ljudi, mnogo nepoznatih ljudi, njegova nesreća se produbljuje, lakše je osjetiti se usamljen dok se voziš u autobusu punom ljudi nego dok sam sjediš na klupi u gradu od par desetina hiljada stanovnika. Psiholozi bi to vjerovatno mnogo bolje objasnili od mene ali ono što je uvjek na strani malih gradova u odnosu na velike je osjećaj topline, smirenosti. Možda na to utiče sporiji život, više prirode ili nešto treće ali jasno je da je čovjeku mnogo lakše da se opusti u malim gradovima kao što je Bar recimo. Možda neko od čitalaca može to bolje da objasni od mene, pa se nadam nekom informativnom komentaru. I Bar ima još jednu jasnu prednost nad Beogradom, ima more.

субота, 26. април 2008.

Nick Cave – Dig, Lazarus, Dig!!!

Moram priznati da je ovo prvi put da radim recenziju nekog albuma, pa se nadam da ćete biti manje kritični prema ovom tekstu. Za početak bih samo istakao da Nik Kejva držim za jednog od najboljih, ako ne i zaista najboljeg muzičara koji je i dalje živ, što se može ilustrovati kroz nešto što sam rekao sestri kada smo pričali o različitim verzijama neke pjesme, taj komentar je glasio: “Ta pjesma je ipak najbolja u Kejvovoj verziji, zapravo sve što je Kejv radio je najbolje”. Naravno, nije on baš tako bezgrešan (Nocturama bješe promašaj) ali njegove albume odlikuje otprilike konstantan kvalitet. Treba znati da od ovog albuma ne možete očekivati Let Love In, No More Shall We Part, The Boatman’s Call i dobro je što je tako. Ono što najbolje karakteriše Kejva je određen, možemo reći napredak, u njegovom stvaralaštvu, kontstantna promjena, te kada bi različite albume pjevali različiti bendovi teško da bi ste mogli pogoditi da se radi o istom autoru. Ovaj album karakteriše nešto jači zvuk, nalik na Kejvov side-project Grinderman te se može okarakterisati kao čisti rok. Teme u pjesmama variraju, ali ovog puta skoro i da nema ljubavnih motiva, što i nije tako loše, s obzirom da je tu temu obrađivao i suviše puta (mada svaki put na nov, još ljepši način). Naslovna numera je jako interesantna, obrađuje motiv dizanja Lazara iz mrtvih iz jedne nove perspektive, Lazareve. Kako se on zapravo osjećao za vrijeme dok je bio mrtav (“but what do we know of the dead, and who actually cares?”) i nakon toga (“I mean he, he never asked to be raised from the tomb, I mean no one ever actually asked him to forsake his dreams“). Ono što je uvjek karakterisalo Kejva kada koristi religiozne motive je njegovo odlično poznavanje istih, te kada god pjeva o tome njegovi tekstovi imaju puno smisla, što je rijetkost u svijetu muzike (uglavnom smo osuđeni na pljuvanje religije od ljudi koji nemaju pojma o istoj, te iako su dobri muzičari pa i tekstopisci, njihovi tekstovi su u tom slučaju jedino djetinjasti). Što se ostalih pjesama tiče po kvalitetu se ističu Hold On To Yourself, Tonight’s Lesson, We Call Upon The Author i More News From Nowhere. Sve ih odlikuje ogromno osjećanje apsurda, te preispitivanje svijeta oko sebe, pa i samog sebe. Nema svrhe da vam prepričavam tekstove nego ih poslušajte pa sami dajte sud, vrijedi se udubiti u svaki, možda će vaši favoriti biti potpuno drugačiji od ovih mojih. Muzička izvjedba je fantastična, ne služi čisto kao potpora prelijepom vokalu već bi mogla da stoji sama za sebe, što je standard na koji smo navikli. Sve u svemu moja ocjena ovog albuma je 10/10 i preporučujem svima da ga poslušaju. Pa vam zakazujem viđanje 4tog juna u Areni, da svi zajedno uživamo.

On The Road Again

Napomena: Tekst je blago zastario, ali nisam bio u mogućnosti ranije da ga stavim, pa rekoh sada da to učinim, nije od zgoreg. Pozdrav svima :)

Zaista me dugo nije bilo, prvo zbog ličnih a onda zbog tehničkih problema.Toliko toga se izdešavalo i toliko toga treba reći, i gdje je sad problem? Problem je odakle početi, kako prepričati sve što sam ti htio reći, i nadam se da ne smeta što vam se obraćam sa“ti”, jer nekako mi je to prirodnije i jednostavnije, zato što se obraćam svakom od vas ponaosob. Pa kako da nadoknadimo propušteno vrijeme? Mislim da je najbolje da to uradimo u skladu sa naslovom, jednom malo dužom vožnjom. Još zamislimo da ja imam neki malo stariji, a sasvim dobar automobil, recimo Porše 911 turbo iz 1988 godine. Lagano okretanje ključa, automobil se pali i krećemo u vožnju, recimo crnogorskom obalom, iz Bara prema Tivtu, ulice su iz nekog razloga puste (biće da je neki miting u toku) a na radiju ide Auberge od Kris Rie. Sasvim prigodna muzika za vožnju složićeš se. Zašto me nije bilo, čujem nestrpljivo pitanje. Pa, prvenstveno jer nisam imao želju da se izražavam u ovoj, ipak ograničenoj formi, koja je bila suviše zatvorena za ono što sam pisao jedno vrijeme. Trenutno radim na priči, koja prijeti da preraste u novelu ili roman, vidjećemo još. Prvo sam htio da pišem dramu ali shvatio sam da mi je veoma naporno da smišljam gomilu dijaloga te sam ideju lagano transformisao u čistu prozu i možda jednog dana bude nešto od toga, nešto vrijedno čitanja, svakako ja sam optimista. Kao što vidiš, čitaoče stavljati roman na blog nije baš logično te je to prvi razlog zašto me nije bilo (čuj pjesmu, When Love Came to Town od B.B. Kinga). A ono što sam pisao osim toga su bile ili kratke misli (za razliku od priče koja je prevelika, misao je premala da se kači ovdje) ili pjesme. Otkud pjesme, pitaš me? A oni koji me bolje poznaju, vjerovatno sad slažu potpuno zblanutu facu, čudeći se, otkud da se ja vežem za poeziju, ja koji je nikad nisam nešto pretjerano volio. Pa eto, nužda me natjerala, šta da kažem, to je sasvim dobar način da se čovjek isprazni (u pozadini se mijenja pjesma i ide Brus Springstin – Bobby Jean), da u jednoj slobodnoj formi (ne mogu ja da se uglavljujem u rime, a vjerovatno nemam ni dara za to) izbaci misli koje ga opterećuju, osjećanja koja ga muče i sve što ide uz to. Poezija je svakako zanimljiva forma i drago mi je da sam se i time, makar nakratko bavio. Možda bude prilike da i ti to pročitaš, štaviše u jednom trenutku bi mi bilo drago da to uradiš. Nećeš se iznenaditi da je to došlo iz neke ljubavne muke, ali ja radije ne bih dalje o tome, ako nešto bude od ovih pjesama jednog dana onda će i ta priča biti saznata. Prebacujem stanicu kad ono Nik Kejv – Hold on to yourself, jesi slušao novi album? Meni se mnogo sviđa, a i koncert će uskoro, kupio sam karte, greška bi bila to propustiti. Sviđaju mi se ovi prvi stihovi “Does Jesus only love a man who loses?”, zaista interesantno pitanje i mislim da će neki budući tekst biti o tome, ustvari nečemu sličnom a podjednako zanimljivom, makar za mene. Takođe treba nešto napisati o Lazaru i kako kopa (Dig, Lazarus, Dig!!! novi Kejvov album) a takođe vam moram preporučiti u jednom tekstu i Voz za Dardžiling, simpatičan filmić, vrijedan jednog gledanja. Šta sam još radio? Izlazio, pio, čitao Kortasara s jedne, a Jaspersa sa druge strane. I tako, mogao bi ti još svašta pričati al eto, nadam se da mi ne zamjeraš što me dugo nije bilo a biće me često ubuduće, uvode mi adsl za par dana. Za kraj na radiju kreće Wish you were here te sav razgovor prestaje.