Protiv Negativnog

понедељак, 31. јануар 2011.

Etiketa i brend



            Tema koja me je uvijek fascinirala i kojom sam se nerijetko bavio na ovim stranama je jezik. Njegove razne zavrzlame i način na koji utiče na ljude i njihova poimanja stvari su mi više nego interesantne. Pritom, pošto jezik nije moja struka ne mogu se baviti čistom gramatikom, ali se mogu baviti onim što se može vezati za filozofiju i naravno, svakodnevicu.

            U logici za svaki iskaz razlikujemo dvije stvari – sadržaj i obim. Tako su recimo iskazi “grad na ušću Save i Dunava” i “najveći grad u Srbiji” iskazi istog sadržaja a različitog obima. Obim tako predstavlja ono što smo rekli a sadržaj ono na šta smo mislili. Ovo će nam biti potrebno kasnije. Sada bih htio reći da nemam ništa protiv tuđica u našem jeziku, ali dok je normalno koristiti riječ kompjuter umjesto računara, mislim da je pogrešno insistirati na riječima kao što je recimo event, kada već imamo lijepu i ustaljenu riječ dešavanje ili događaj. Postoji više ovakvih slučajeva a ja bih se pozabavio sa slučajem dvije tuđice koje u suštini imaju isto značenje a mi ih shvatamo različito. To su etiketiranje i brendiranje.

            Etiketiranje dolazi od francuskih riječi etiquetage i etiquette. Etiquetage znači lijepljenje i otud u našem jeziku vezivanje etikete sa naljepnicom koja identifikuje određeni proizod. Sama riječ etiquette znači naljepnica. Što se etiketiranja tiče ono u našem jeziku ima negativan prizvuk, te možemo čuti da je “taj i taj etiketiran kao primitivan”, “njihova politika je etiketirana kao nazadna”, “prisustvo na tom skupu će te etiketirati”. Iako je ovdje sačuvano značenje da se etiketom nešto “lijepi” opet između redova uvijek provejava negativan prizvuk i ova riječ se tako ustalila u našem jeziku.

            Brendiranje s druge strane dolazi od engleske riječi brand i glagola to brand. To brand u svom originalnom značenju predstavlja obilježavanje stoke, žigosanje. Stočari bi tako utiskivali svoj znak u goveda da bi mogli razlikovati svoje krave od tuđih. Brand u originalnom prevodu znači danga (sjetićete se Domanovićeve satire). Ipak danas brand predstavlja robnu marku, tako je koka kola brend, a to brand i dalje znači obilježavanje, ali u ovom slučaju određenog proizvoda svojim imenom, markiranje (opet tuđica). U srpskom jeziku je tako odnedavno popularna riječ brendiranje, te je prošle godine postojala i kampanja brendiranje Srbije. Tako je brendiranje postala uobičajena riječ kada želimo da na pozitivan način odredimo nešto, nevezano da li se radi o proizvodu, individui ili nečemu trećem.

            Vratimo se sad na početak. I brendiranje i etiketiranje imaju potpuno isti sadržaj iako su različitog obima. Kao u gornjem primjeru gdje su oba iskaza opisivali Beograd, tako i brendiranje i etiketiranje predstavljaju označavanje nečega, prilepljivanje određene marke ili nekog posebnog atributa. Ono što je meni zanimljivo je što u našem jeziku svi žele da se brendiraju, ali niko ne želi biti etiketiran. Etiketiraju se jedino neprijatelji. I to mi ne predstavlja problem, zato što svakodnevno značenje nerijetko biva drugačije od osnovnog, onog kojeg ćemo naći u rječniku. Ali je u svakom slučaju zanimljivo određeno nerazumijevanje. Ono što je još zanimljivije je da, po mom mišljenju, označavajući sebe (brendirajući se) ljudi uvijek čine nešto negativno, taj čin je bliži onome što se obično shvata kao etiketiranje, kačenje jedne naljepnice koja ruži onog koji je nosi. Razlozi za to su sledeći. Ako se lažno brendiramo, naša maska će biti prozrena u nekom trenutku, i svakome će biti jasno da smo baš suprotno od onoga što smo govorili za sebe i time smo se nenamjerno etiketirali kao podli, lažljivi, zli i ko zna kakvi. Ovo sigurno nikom nije bilo upitno, ali zato treba isto primjeniti i za iskrene i istinite oznake, kada ono što sebi pripisujemo predstavlja istinu. Ovim mislim na to kada neki umjetnik u svim intervjuima za sebe govori da je avangardan, kada neko nastupa pod parolom nezavisnog intelektualca, kada sportista za sebe govori da je posvećen samo fer-pleju i tako dalje. Sve pozitivna određena. Problem je u tome, zašto to govoriti? Da li idete ulicom i govorite ljudima da ste visoki, ili da imate zelene oči? Nikad to ne radite zato što je očigledno, zato što nema potrebe da ističete svoj fizički izgled. Isto važi za osobine koje imate, te će umjetnik svoju avangardu najbolje pokazati u svojim radovima i svojem odnošenju prema društvu, nezavisni intelektualac odvojenošću od svake vlasti i biznisa, a igrač fer plej ponašanjem na terenu. Mogu oni to ponoviti hiljadu puta, ali samo svojim djelima će to opravdati, res non verba (djela, ne riječi!), kaže latinska poslovica.

            Opet, neće svima biti jasno zašto smatram lošim nazvati sebe pravim imenom i tako nastupati pa i to da objasnim. Postoje dva razloga. Ljudi kada sebi pridaju određene osobine i kada ih dovoljno često ponavljaju crtaju neku sliku sebe koju moraju ispunjavati i tako im se prioriteti mijenjaju. Nije više prioritet biti čovjek, prioritet je biti nezavisan intelektualac, avangardni umjetnik. I time mogu naškoditi sebi i drugima. Možda će u nekom trenutku biti neophodno da pomenuti umjetnik uradi jednu realističnu (staromodnu?) sliku da bi spasao važan muzej, intelektualac da se prikloni određenoj vlasti da bi pomogao narodu, neko treći ko cijeni iskrenost da slaže jer će time spasiti nevinu djecu i tako dalje. Suština je da će ovi ljudi teže odstupiti od sebe jer im je cilj nad ciljevima da ostanu iskreni sebi i slici sebe, a ne čovještvu koje nose. Ipak, drugi razlog je važniji i sadržan je u dva citata, Hegelovom “svaka determinacija je negacija” i Vajldovom “definisati znači ograničiti”. Birajući odrednicu za sebe, ovi ljudi sebi odriču život. Što smo se više odredili, to smo se više negirali, jer nam sve što stoji na suprotnoj strani te odrednice, nam postaje strano i loše. A jedna odrednica nosi drugi, počnemo sa nezavistan, dodamo levičar, roker, kosmopolita i odjednom ne umijemo čuti nikoga ko je drugačiji, ne vidimo van tih definicija da išta postoji. Kada sebe definišemo, sebe determinišemo. A determinacijom samog sebe, uništavamo svoju slobodnu volju i time prestajemo biti ljudi. Uostalom, kada sebe brendiramo, određujemo sebe kao proizvod, a ne kao čovjeka, biramo kapitalizam umjesto života. Ako sebe ne definišemo, onda nam je sve moguće i možemo činiti najbolje od onoga što nam je dato. Biti protiv negativnog znači biti protiv sebe kao proizvoda.

недеља, 23. јануар 2011.

U iščezavanju



Istina je ono što ostaje u iščezavanju
           
            Citat od gore je početna i osnovna misao ovog teksta, iako se nalazim u problemu da lociram odakle mi. Mislio sam prvo da se radi o Jaspersu, i zaista sam kod njega našao priču o iščezavanju ali je ona bila vezana isključivo za Boga i vjeru, tako da ovdje nije u potpunosti primjenljiva, jer bi se time dio smisla izgubio. Onda sam dalje tražio i učinilo mi se da sam pomenutu misao našao kod Fihtea, ali prelazeći preko njegovih djela koje sam čitao, nisam je našao. Zato, neka stoji da je ovo možda moja misao, a možda sam je od nekoga pozajmio, uostalom, nije to toliko bitno.

            U svakom slučaju pomenutu misao sam nosio u sebi duže vrijeme, zajedno sa mišlju “šta je u iščezavanju“? Čitava priča djeluje pomalo magijski, neobično i neizrecivo i zato nisam pokušavao da se uhvatim u koštac sa njom dugo vremena, niti sam uspjevao da nađem zadovoljavajuće rješenje tih misli. Kako može istina da bude u iščezavanju, šta to uopšte znači i da li ima ikakvog smisla su samo neka od pitanja koja su mi se vrtjela u glavi a zapravo mi je istina sve vrijeme bila ispred nosa. Odnosno, odgovor sam imao u samom pitanju koje sam postavio. Objasniću.

            Nadam se da ćete se složiti sa mnom kada kažem da postoje istine čovjeka kao što postoje istine prirode. Istine prirode su činjeničke i mogu se uvijek jasno izraziti rečenicom. Istina prirode će uvijek biti da sunce izlazi na istoku ili da zemlja nije centar univerzuma i tu ne treba daje kopati. Ali sa čovjekom je drugačije. Pritom, nemojte se zbuniti, iskaz „čovjek je biće koga većinom čini voda“ ili „čovjek je bipedalno stvorenje“ su takođe iskazi prirode. Za mene su iskazi (pa samim tim i istine) čovjeka misli, osjećanja i vjerovanja. To su istine čovjeka, čak i onda kada su ta vjerovanja lažna, misli pogrešne, a osjećanja pogrešno protumačena jer ti iskazi su istina za jednog određenog čovjeka. I to je ona istina koja ostaje u iščezavanju, istine čovjeka se skoro uvijek nalaze u isčezavanju.

            Postoji više razloga za tako nešto, ali prvo da razjasnimo šta uopšte to znači. To znači da čovjeka ne čini vjernikom to što će on reći za sebe da je vjernik, ili što će misliti da je vjernik, već kako će se on ponašati prije i posle te misli ili rečenice, da li će u njemu ideja o Bogu obitavati stalno i da li će provejavati kroz razne misli koje ima. I ne samo to, već i način na koji će se osjećati kad to pomisli, ono što će u sebi nositi kada bude izgovarao te riječi. To je istina u iščezavanju. Bitno je da istaknem da je iščezavanje u ovom smislu radnja, a ne stanje. Da se ljepše izrazim – u trenutku kada riječi iščezavaju iz vazduha a misao iz uma, tada nastupa istina. Možda zvuči suviše poetično, ali je najprikladnije. Ne znači time da je istina nešto između redova, nešto skriveno, ona je najčešće jasna, samo se ne nalazi u riječima. Takođe, ne znači da je iščezavanje najbolji termin za ovakvo stanje stvari, već da mi se najviše dopao, svako može da izabere svoj.

            Razlog zbog kojeg istina nije u riječima je višestruki i ja ću ih navesti par. Prvi je naravno laž i sujeta, zbog kojih čovjek govori nešto što nije iz različitih pobuda. Drugi je važniji i on predstavlja ljudsko nerazumjevanje sebe, često sebi dajemo ili odričemo određene misli, atribute ili stanja zato što ne poznajemo sami sebe, niti stanje stvari. Tako ćete često čuti nekog da kaže za sebe da je ateista, iako ćete u njemu vidjeti vjeru u neku višu silu, koju ne umije da identifikuje, povjerenje u smisao koji ga nadilazi i dobru volju. U iščezavanju riječi „ja sam ateista“ ostaje to da je on ipak vjernik, istina se nalazila van izražene misli. Još plastičniji primjer za koji ste čuli još kad ste bili u osnovnoj školi je „nisam zaljubljen“ dok je sve kod pomenute osobe ukazivalo na to. To je vjerovatno primjer koji najviše nervira, pa je time i idealan za ovu poentu.

            Postoji i drugi, po meni bitniji značaj iščezavanja, zbog kojeg sam se i odlučio da ovo pišem. Često nam se svima dešava da govor nije dovoljan, da ono što osjećamo ne možemo ni u glavi da imenujemo pravom riječi, pravom slikom i da osjećamo frustraciju zbog toga. Neki kažu da mislimo jezikom, neki slikama, a ni jedno ni drugo nam nije dovoljno. Tu je iščezavanje ono što ukazuje na istinu, ono što je najsnažnije, baš zato što je i samo neizrecivo. Dok se u prethodnim slučajevima istina krije u iščezavanju, svejedno se može izraziti. Ovdje stvari stoje drukčije, ona je uvijek neizreciva a postoji. Zato ne treba da osjećamo frustraciju što ne možemo dovoljno jako ili dovoljno ispravno izraziti neku misao ili osjećanje, čak ni nama samima, jer je on sklop svih misli i osjećanja koje imamo kada se pomenuta stvori u našem umu, kada nam nedostaju riječi, kada se smijemo ili nerviramo zbog nje. Najdublje ljudske istine, one koje su neizrecive, do kraja nepoznate i nama samima, se zato kriju u tome što se ne možemo ni sebi do kraja objasniti, a kamoli drugome. Ipak, to znači da su najdublje, pa time i najvažnije istine, one koje se dodiruju, i koje ne treba da čitamo, već da osjećamo, i koje svako može da osjeti u sebi ili drugome, tako što će gledati i pokušati da dodirne tuđu dušu, a ne tako što će slušati, razlagati, analizirati do besvjesti. Tako je istina u iščezavanju, prekrivena Majinim velom, ali ipak dostupna i važna. Na kraju, svjestan sam da ovaj tekst nije do kraja jasan i da se možda vrti u krug, ali to je bila poenta, da i njegov smisao bude u nekom iščezavanju, a koliko sam u tome uspio je na čitaocu da odredi.

петак, 14. јануар 2011.

Radije ću biti sa nesigurnom vjerom nego sa sigurnim beznađem


           
            U ovom tekstu će možda djelovati da imam želju da, s obzirom na tešku dokažljivost teme koju načinjen, pokušavam da se zaklonim iza nekih autoriteta, iako nije tako. Stvar je u tome da mi je čitava priča pala na pamet nekoliko puta, bilo kroz nešto što sam pročitao, neki film koji sam gledao, ili nešto što sam čuo, onako, u prolazu. Možda je tako sa svim većim idejama koje imamo, ili se manifestuju tako što ih pokupimo iz djela koja je neko drugi stvorio ili čuče u nama, sramežljive da se pojave i izraze i onda, kada vide da je sličnu ideju imao neki veliki ili makar dragi um, ponosno izađu i objave se, prvo svim drugim mislima koje se takođe bore da se izreknu, a onda i mislima drugih ljudi.

            To bi možda moglo da znači da su sve misli već izrečene i da, što se tiče umovanja i duševnog mira kojem se teži, nema ničeg novog pod suncem. Ne smatram da je ovo, samo po sebi, loše. Ako je neku veliku misao izrekao recimo Platon (ili makar mi prvi pismeni nalaz uvišamo kod njega, ko zna ko ju je izrekao) a mi je danas prerađujemo, to ima svoj smisao. Platon je svoju misao izrekao za Atinjanje četvrtog vijeka prije nove ere, i ona se sigurno mora preraditi, prilagoditi za ovo naše vrijeme, za ove ljude i ovaj prostor da bi mogla da postigne željeni uticaj. Čak i religijski tekstovi, koji su najtvrđi u ovom smislu, bivaju podvrgnuti hermeneutičkim tumačenjima i izmjenama s vremena na vrijeme. Time hoću da kažem da svaka misao zaslužuje svoje ponavljanje i nove interpretacije, čak i ako se radi o maloj vremenskoj razlici ili samo o drugoj kulturi. Ako su sve misli izrečene, i dalje zaslužuju da budu izreknute u našem vremenu i na našem prostoru, iznova.

            Prvi put mi je ovakva tema pala na pamet kroz misao Fjodora Dostojevskog: “ako sva ljudska nauka dokaže da Isus nije postojao, ja ću opet radije ostati sa njim”. Nešto nalik ovome je dao Vudi Alen kroz lik Sola Rozentala u filmu Crimes and misdemeanors, nakon što ga upitaju šta bi bilo kada bi se ispostavila da je sva njegova vjera neispravna, on odgovara: “ja ću i dalje imati bolji život od onih koji sumnjaju” i malo kasnije zaključuje: “ako je neophodno, uvijek ću izabrati Boga ispred istine”. Zašto bi neko, u bilo kom slučaju bio spreman da odabere vjeru ispred znanja? Da li je moguće da je bilo kome Bog ispred istine? Ovo samo oslikava stanje u kom se um nalazi, i ono što mu treba, nešto što materijalistička tradicija često gura pod tepih. Stvar je u tome da niko nikad nije bio srećniji zato što je znao neku istinu, nije to ono što nas tjera napred i što nam omogućava smijeh tokom dana i miran san tokom noći. Zato se ljudi hvataju za nesigurnu vjeru, za nestalnu ideju ljubavi, za maštanje o pravdi, zato što sve ove stvari čine život prije svega podnošljivim. Jer ako kažemo da je čitavo bivstvovanje besmisleno, da su ljudi suštinski zli i sitničavi, da ne postoji trunka ljubavi već da je sve samo interes, kakav život nas može očekivati? Sumnjičav, sitničav, siv i tužan bi bio takav život, zato se hvatamo za ono što je možda nesigurno a što može ponekad da se ostvari, jer naiđemo ponekad na zrnce pravde, na prijatnu dozu milosrđa ili na to što smo smatrali idejom ljubavi. Zato nekima nije nevjerovatno da pomisle da ćemo jednog dana naići i na Boga koji je vrhovni smisao i vrhovna ljubav, i zato je život podnošljiv i zato su mnogi ljudi bolji i srećniji nego što bi bili bez tog zrna smisla. Znam da je ovakva teorija u nekoj mjeri opasna, jer bi se moglo reći da ću ja tako podržati nekog ko vjeruje u svakojake stvari (diktaturu, nasilje, razne perverzije) ali je dobro što on u to vjeruje zato što se osjeća bolje. Tu je problem sa svim što je stvar duha, teško je naći pravu mjeru i kroz vježbanje duhovnog se najbolje ističe individualizam, koliko smo u stanju da vladamo sobom i da izvučemo maksimum iz onoga što nam se pruža. Ja sam za sebe odabrao, ne smatram da je to idealno za svakog, ali takođe nemojte usuđivati onoga ko prije bira nesigurnu vjeru a ne racionalnu sumnju i beznađe. I nemojte mislite da je samo zbog toga neko blesaviji i gori čovjek.

S obzirom da je priča dosad imala religiozni prizvuk poslužio bih se primjerom jednog mog prijatelja, nadam se da mi neće zamjeriti na tome. “Da je bilo više Čaplina a manje Ajnštajna, danas bi bili bliži sebi pa samim time i kosmosu. Dan bi ,možda, trajao  krace, ali bi imao više smisla. Tražili bismo pod bakljama ali bi objekt traženja bio svjetliji. Ne bismo se pitali "kako" nego "zašto". Stvari bi bile dalje od uma ali bliže srcu. Smijeh bi bio prostiji, ali češci i glasniji”. Ovaj moj prijatelj je ateista pa samim tim ne pominje Boga, ali je na istom tragu. Suština priče je u tome da nas naučna istina, tehnološki napredak neće ispuniti, da nikad ni u kom slučaju ne treba pretpostavljati materijalnu istinu duhu. Hoću da kažem da vaša vjera i vaš duhovni odnos može biti prema bilo čemu što vi odaberete, suština može da bude razvijanje smjeha i veselja umjesto naučnih teorija. Nisam protiv ovih drugih, već govorim da što više teorija znate, ne morate biti srećniji, nije suština u tome. Treba znati, ali više treba činiti ono što je dobro za dušu, što će učiniti od vas boljeg čovjeka, a tako ćete uticati i na bolje društvo, jer neće nauka spasiti svijet, nego ljudi i njihova ljepota. Zato ja citiram Ahmeta Šaba, junaka Selimovićeve Tvrđave: “Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim sa lažnom nadom, nego sa sigurnim beznađem”. Suština je biti srećan, i suština je učiniti sebe i svijet boljim, svako na svoj način.