Protiv Negativnog

четвртак, 28. април 2011.

Politički korektan govor i rodna ravnopravnost



            Tema o kojoj govorim je jedna od popularnijih u poslednjih 5 do 10 godina, i s vremena na vrijeme ulazi u žižu javnosti. Poslednji put je to bilo u vidu ozbiljnog stavljanja prsta na čelo kada je u švajcarskom parlamentu postavljen zahtjev da se više ne koriste riječi „majka“ i „otac“ već „jedan od roditelja“, odnosno da se potpuno izbrišu rodne razlike. Obrazloženje za ovakav zahtjev se sastoji u sledećem: postojanje imenica kao što su otac i majka determiniše buduće roditelje da se ponašaju u skladu sa nekom prethodno definisanom ulogom, te su manje šanse da će „ženski roditelj“ imati uspješnu karijeru od muškog, na primjer.

            Ovakva terminologija je možda prvi put prikupila ogromnu većinu populacije da kaže da su takve jezičke novotarije poprilična glupost a nas podsjetile na dio iz filma genijalne trupe Monti Pajton – „Brajanovo žitije“. U njemu jedan od likova odlučuje da ne želi da bude determinisan svojim polom, već da ima snažnu želju da postane majka i za početak traži od svih da ga zovu Loreta a on (ona?) će već u međuvremenu naći načina da zatrudni i ispuni svoj san da postane majka. Na primjedbu da nema matericu i da ne može zatrudniti Loreta kaže da je pravo svakog živog bića da bude majka i neće dozvoliti da je tlače. Pokret, čiji je član zato odlučuje da se njegovu/njenu borbu za materinstvo usvoji kao svoju jer predstavlja symbol njihove borbe protiv rimskih okupatora. Skeč se završava sa izjavom da je to jedino simbol borbe protiv realnosti. Priroda nije zainteresovana za naše jezičke zavrzlame i nikakve vratolomije koje mi napravimo neće promjeniti činjenicu da će uvijek isti od tih roditelja nositi dijete u sebi, roditi ga, dojiti i imati jaču biološku vezu tokom čitavog života od onog drugog. Ideja majke je tako duboko usađena u našu svijest da ne postoji mogućnost da je istisnemo i zaboravimo, makar dok ne zavlada nešto nalik ogromnim, državno-kontrolisanim inkubatorima u kojima će neka buduća totalitarna vlast odgajati svoje podanike i tako ih kontrolisati kao što je to urađeno u Hakslijevom „Vrlom novom svijetu“.

            Kada smo suočeni sa ovako ekstremnim idejama moramo dovesti u pitanje koliko su legitimni umjereniji zahtjevi istog tipa, kakav je njihov smisao i da li dobro podržati ih. Ne predstavljam nikakav jezički komitet ali želim vam predočiti svoj stav, ovakav kakav je. Možda vam nije poznato ali gramatički su dugo vremena bile neispravne formulacije tipa doktorica, profesorica, poslanica, dok je recimo riječ ministarka imala pogrdno značenje. Ipak, jezik je živa stvar i široka upotreba su ove termine učinili gramatički ispravnim te su one postale dio književnog govora. Niko ne bi trebao da u tome vidi išta pogrešno. Ali šta ćemo uraditi sa zahtjevima da se izrazi koji nemaju svoju upotrebu u “živom jeziku”, uvedu kao gramatički ispravne? Te formulacije nam djeluju nakaradno pa čak i komično. Navešću samo lingvistkinju, vozačicu, filozofkinju, psihijatresu. Pretpostavljam da nikad niste čuli nekog ko koristi ove termine. Kao razlog za njihovo uvođenje pominju se tri argumenta: politička korektnost, uticaj jezika na razvoj mlade osobe i njene izbore, povećavanje jasnoće u našem jeziku.

            Poslednji argument mi se čini najlegitimnijim i njegovo obrazloženje se sastoji u sledećem – predikat se uvijek određuje prema rodu subjekta, kao što vam je svima poznato. Zato, kada bi recimo rekli “psiholog je utvrdio” ne bi znali da li se radi o muškarcu ili ženi, jer je psiholog imenica muškog roda i zasad naš jezik ne poznaje njegov ženski rod. Kada se radi o jasnosti ovo zaista može biti problem. Doduše, kada bi rekli “psiholog Milica Todorović je utvrdila” nama bi jasno bilo o čemu se radi. Mišljenja sam da ovo rezonovanje zaista stoji ali više ima snagu dopunskog argumenta. Jednostavno, uproštavanje jezika koje se njime zagovara stoji, ali nam nije zaista toliko neophodno da bi uvodili, našem jeziku neprirodne, nove izraze. Sledeći argument je uticaj jezika na razvoj mladih osoba. Ovo zaključivanje je slično onom neobičnom (da se kulturno izrazim) predlogu s početka teksta. Velika većina profesija u našem jeziku stoji u muškom rodu što navodno dovodi do toga da djevojke i žene ne vide sebe u tim ulogama. Iz nekog razloga se smatra da, ako je rudar muškog roda, Ivana ne može sebe vidjeti u toj ulozi. Praksa nam pokazuje da ovako nešto zaista nije tačno. Uzmimo gorepomenutog psihologa, to je imenica muškog roda a opet ogromnu većinu diplomiranih psihologa, kao i studenata psihologije (čini mi se nekih 80%) čine žene. Isti slučaj je recimo sa ginekolozima (iako je “taj” ginekolog) ili računovođama. Sve su to pretežno ženska zanimanja iako nose imenice muškog roda. Pristalica sam teorije da jezik u velikoj mjeri utiče na naša razmišljanja i osjećanja, a samim tim i na naš razvoj i mogućnost ostvarenja ali u ovom slučaju se pokazuje da su razlozi naših karijernih izbora negdje drugo.

            Ostaje glavni argument, takozvana politička korektnost na kojoj se najviše insistira. Zašto, ako Stefan Đukić, osoba muškog roda, može u svojoj diplomi da ima titulu diplomiranog filozofa (isto muškog roda) a njegova koleginica “ta i ta”, ženskog roda, nema titulu ženskog roda u svojoj diplomi? Sa čisto jezičke strane, ne vidim smislenost ovakve teze, štaviše smatram je kontraproduktivnom. U značenju riječi bitne su mnoge stvari, ali pol nije jedna od njih i smatram da je naša dužnost da samu suštinu riječi ne razvodnjavamo slučajnostima. Potrebno je afirmisati šta je to filozof, psiholog, računovođa, stolar, pekar, nadzornik i tako dalje, naročito danas kada se svi slažu u tome da je školstvo u rasulu, da je znanje devalvirano nemamo vremena da se bavimo ovakvim stvarima. Ako bi insistirali da je problem što je filozof imenica muškog roda (a nema ženskog parnjaka), to znači da mi filozofa isključivo shvatamo kao bradatog starca koji nešto mudruje. Ali ako bi filozofa shvatali kao osobu koja gaji zdrav skepticizam, koji se čudi ustrojstvu svijeta i pokušava da ga odgonetne, kome spekulativno mišljenje, ali i suština egzistencije predstavlja poziv, onda rod prestaje biti bitan. Tako stvari stoje i sa ostalim profesijama. Ukratko, insistiranje na političkoj korektnosti povodom roda imenica po meni predstavlja korak u pogrešnom pravcu. Treba težiti depersonaliziciji pojmova i afirmisanju njihove suštine, zato što ideja filozofa, pisca, doktora, ali i ideje pravde, milosrđa i Boga nemaju pol u sebi i nema potrebe da im ga namećemooji nemaju utemeljenje ni u zdravom razumu. Da li mislite da to što je Pravda ženskog roda, znači da su osobe muškog roda nepravedne i da moramo da imamo muškog parnjaka te imenice, recimo “pravdo”. Ne slažem se sa tim, kao što se ne slažem sa tim da majka treba postati samo jedan od roditelja i time da izgubi na svojoj prelijepoj posebnosti.

уторак, 12. април 2011.

Bježati ka



            Kada razmišljamo o jeziku ili ga jednostavno govorimo, određene riječi spajamo bez razmišljanja da li bi one mogle funkcionisati na bilo koji drugi način. Takav je slučaj kad recimo kažemo da je osoba „oporavljena od nečeg“. Ako pomislimo da se neko oporavio, uvijek tu misao prati predlog „od“, zato što taj neko mora biti oporavljen od nečeg, inače zašto uopšte počinjati priču. Iako tu ne postoji neka logična nužnost, mogli smo reći da je on oporavljen zbog, ili oporavljen uprkos ili nešto treće, ali nekako te sintagme skoro da ne koristimo.

Jedan takav spoj riječi predstavlja moju današnju temu. Kada govorimo o bježanju, uvijek ga koristimo kao bježanje od nečega, nije bitno za našu priču čega. Jednostavno, ako smo već priznali da smo bili prinuđeni da bježimo, red je da spomenemo šta nas je to natjeralo na bijeg jer je to najšire prihvaćena forma tih riječi. Uvijek se bježi od nečeg (ili eventualno zbog nečeg), a ne do, uprkos, sa ili, a to će biti naša tema, nikad se ne bježi ka nečem. Ako koristimo predlog “ka”, onda smo prije toga uglavom koristili neki “mirniji” glagol kretanja, recimo idemo, putujemo, hodamo i ili eventualno težimo ka nečem. Nije potrebno ovo dalje da obrazlažem, riječi bježati ka se ne koriste zajedno i tu ne treba dalje izmišljati toplu vodu.

Ipak, jezik je živa stvar i riječi treba shvatati prije kao lego kockice. Istina, one možda jesu predviđenje za spravljanje onoga što nam kažu u uputstvu, ali ako pustimo našoj mašti na volju, možemo napraviti neke nove oblike, i tako od nečega što je bilo predviđeno za kamion, mi napravimo svemirski brod, jahtu ili zgradu. Taj novi oblik nam može biti upotrebljiviji, ljepši a samim tim i bolji od onog što je bilo namijenjeno. Takva je stvar i sa jezikom, rečeno nam je kako da ga upotrebljavamo, ali ako postoji način da ga koristimo bolje i ljepše i još važnije, ako može učiniti naš i život drugih ljepšim, onda smo dužni da se sa njim igramo kao što smo se nekad igrali lego kockicama. Ako sumnjate i pozivate na poštovanje pravila, jer smatrate da jezik održava suštinu stvari u objektivnom svijetu, time odričete svaki kreativni rad, borite se protiv svake poezije i proze, protiv mnogo lijepog i inspirativnog umovanja i najgore od svega, odričete čovjeku mogućnost da bude čovjek, već pravite od njega mašinu za bilježenje.

Zato želim da pričam ovom prilikom o bježanju ka, koliko god ta sintagma djelovala na prvi mah neprirodno. Moram prvo razjasniti zašto uopšte govorim o bježanju. Da živimo u nekom idealnom svijetu, vjerovatno ne bi nikad bili primorani da bježimo, već bi svaka kretnja bila plod zadovoljstva, a ne straha i potrebe. Ali prelistajmo samo današnje vijesti iz svijeta. Japan je podigao stepen opasnosti od radijacije na 7, što je najviši mogući nivo i izgleda da stanje u elektrani Fukušima prijeti da bude gore od onoga što se desilo u Černobilu prije 25 godina. Spekuliše se da do pretjerane kontaminacije radioaktivnim materijama dolazi zbog oklijevanja vlasti da potpuno ugase reaktore i krenu u njihovo zatrpavanje. Umjesto toga oni su se nadali da će sanirati preveliki problem kako bi imali što manje novčane gubitke i ta pohlepa prijeti da bude kobna po mnoge obične ljude. U međuvremenu za bombardovanje Libije, samo su SAD potrošile preko 600 miliona dolara, cifra kojom su mogli da riješe siromaštvo u makar jednoj afričkoj zemlji, a oni su taj novac “uložili” donoseći siromaštvo i patnju onima koji do sad nisu bili u takvim problemima. Ove globalne primjere možemo onda prevesti na mali nivo, i pročitati da su neke siledžije prebili i pokrali staricu, da je u obračunu kriminalaca stradala djevojčica koja je tuda prolazila i tako dalje. Iste bolne primjere ćemo naći u našim životima, svako ima svoje, nećemo ih nabrajati.

“Teret ovog svijeta je pretežak za leđa jednog čovjeka, a svjetski bol prejak da bi ga jedno srce nosilo u sebi”, pisao je Oskar Vajld i ništa ne možemo dodati toj misli. Opet, neki od nas ne mogu ignorisati sve to. Ne kažem da trče od nesreće do nesreće i plaču kako je sve nepravedno i teško, već jednostavno, pogađaju ih neke stvari, osjećaju ih kao da se njima dešavaju, možda zato što su im se nekad i desile i onda nanovo proživaljavaju i saosjećaju. Zbog svih tih teških stvari prinuđeni smo da bježimo, da bi nekako sebi olakšali sav taj teret. Tako možemo reći da bježimo od svjetskih nedaća, od nepravde, tuge, patnje i bola. Moramo bježati da se ne bi raspali ili se predali potpunom pesimizmu i mraku. I baš tu bih ja uključio ovu jezičku igru o kojoj pričam, nećemo više bježati od nečega, već bježati ka nečem, kad smo već očigledno prinuđeni da to činimo. Bježimo ka, zato što je to naša snaga da bi se borili protiv negativnog, da bi, ispunjeni nečim lijepim (tim nečim ka čemu smo pobjegli, u čemu god nalazimo tu ljepotu, sreću i snagu) mogli da opstajemo u tom tužnom svijetu i da naše činjenje uvijek bude na dobro tog istog svijeta. Bježanje od nije samo po sebi loše, ali daje našim mislima fokus prema tome lošem, zato što u toj riječi kažemo da bježimo od recimo patnje. Ali ako bježimo ka, onda je akcenat stavljen na to lijepo, na tu našu snagu, bježimo ka osmjehu, bježimo ka knjizi, ka ljubavi, ka vjeri u bolje. Ne zaboravljamo da ono loše postoji, jer inače ne bi bježali, ali nas ono ne deprimira, zato što mi bježimo u ono lijepo koje će nas okrijepiti i dati nam snage da ponovo izađemo na oči lošem, ružnom i nepravednom. To je ispravna snaga eskapizma, koji u zdravim količinama ima isključivo pozitivan uticaj na nas, pokazujući nam jedan bolji put koji mi usvajamo i onda pokušavamo unijeti u ovaj svijet, kakav je da je.  Eskapizam nas može održati i dati nam razloga da se borimo iz dana u dan. Zato ja neću više bježati od, već ću uvijek, kada me primoraju, bježati ka, da sjutra ne bi bilo potrebe za bilo kakvim bijegom. To je još jedan vid borbe protiv negativnog.

среда, 6. април 2011.

Korupcija i nepotizam i kako protiv njih



            Ako postoji nešto zajedničko svim državama koje su ispale iz Jugoslavije, to je ogroman problem sa korupcijom svih vrsta i na svim nivoima. Postoji više uzroka tome, ali nesumnjivo da u velikoj mjeri leži u tome što je prelazak sa socijalističkog na neoliberalni koncept ostavio more prilika za prevarante i pokvarenjake kojih u našim državama imamo na izvoz, i koji su više nego umješno iskoristili rupe koje su nastale u tranziciji između ta dva sistema. Tome dodajmo stare navike namještanja poslova, radnih mjesta i svih drugih pogodnosti ako ste bili rođak, prijatelj nekog partijskog čelnika, te ako ste sami partijski čelnici. Jedina razlika između tog i ovog sistema je što su danas takva nepočinstva legalizovana. Vi se prijavite na konkurs ili tender, ispunite sve uslove i dostavite vašu ponudu, sigurni da ste učinili najviše što ste mogli, a nekad i najviše što je moguće ponuditi. Ipak, neko drugi dobije mjesto ili posao, a pošto ponude najčešće nisu transparentne vi ne možete znati šta je taj neko drugi ponudio ili kakve je kvalifikacije naveo pa vam ostane samo da se češete. S druge strane, možda poznajete osobu ili firmu koja je bila “bolji” izbor od vas i pritom znati da on/ona/oni nikako nisu bolji od vas, nego da su stvari veoma drugačije. Ovo se često dešava. Opet, čak i ako je izbor bio transparentan i naizgled je najbolja ponuda zaista pobijedila, vi možda znati da su podaci našminkani a traženo znanje i diplome isfabrikovane ali ne možete ništa uraditi. Proces je legalno okončan i njegovom obaranju se teško možete nadati, čak i kada bi on uslijedio, to bi došlo toliko kasno da ne bi više bilo bitno.

            Korupcija u svom osnovnom značenju predstavlja promjenu na gore, kvarenje, iz onog čistog i prostog nastaje nešto iskvareno, nesavršeno, pogrešno. U slučaja država radi se o dekandenciji vrline, pravde i morala i najčešće se koristi kao pojava potplatljivosti ljudi zaposlenih u državnoj administraciji, nezavisno od pozicije koju zauzimaju. Otud stalno pominjanje da je neko “korumpiran”. Češće od potplatljivosti, korupcija dolazi u obliku nepotizma, odnosno favorizovanju rođaka ili prijatelja bez uzimanja u obzir njihove prave vrijednosti, kao u primjeru koji sam naveo gore.

            Svi znamo da ovako nešto postoji i da je svuda oko nas, na svakom mogućem mjestu i nerijetko se upitamo šta nam je činiti? Kao i sa svakim pitanjem koje se odnosi na neko loše stanje u državi, većina će odgovoriti da to nije fer ali da ne možemo apsolutno ništa uraditi. Oni malo optimističniji se nadaju da će kojekakve evropske komisije i međunarodne antikorupcijske agencije počistiti i naše dvorište, eto, zato što su tako dobri i njima to odgovara. Treći se nadaju da će se sve nekako srediti i da makar naša djeca neće imati ovih problema. Lijepo je misliti na svoju djecu i njihovu djecu i sve druge članove generacija koje dolaze ali to ne znači da ste vi sami nešto manje vrijedni i da ne treba da želite dobro za sebe. Loše je kada se radi nešto (recimo, netaktično trošenje energenata) zbog čega je dobro nama a neće biti dobro onima koji dolaze, ali ne činiti ništa dobro u ovom vremenu zato što imamo utjehu da će nekome nekada biti bolje je, jednostavno rečeno, neozbiljno i slabo. Što se tiče svih tih evropskih i svjetskih inicijativa, one će možda, ako im bude u interesu, jednog dana zavesti red zbog koga će nama, običnim građanima biti bolje, ali sama svijest će tu malo dobiti, bićemo primorani da ne činimo istinski loša djela i to nije nikakav uspjeh, to bi trebalo da se podrazumijeva.

            Imam par ideja kako bi moglo nešto da se uradi, makar na ličnom nivou, nešto što ne škodi nimalo a može da pomogne i podigne svijest o ovakvim problemima. Sigurno svi znate ljude koji su došli do pozicija koje ne zaslužuju partijskim vezama, zato što su na razne načine vezani sa nekim moćnicima iz svijeta politike i “biznisa”. Neki od njih zauzimaju nebitne pozicije i možda samo primaju platu da bi smetali i ne radili ništa. Drugi su pak uzeli mjesto koje zaslužuje neko bolji i vrijedniji, a treći, oni najopasniji, uprkos svojoj nestručnosti zauzimaju mjesta koja moraju biti povjerena boljim i stručnijim ljudima, takva su mjesta recimo ljekara. I ovdje se pokazuje koliko je korupcija opasna, zato što će vaš život možda zavisiti od nekog ko se tu našao prevarom i kršenjem mnogo moralnih i zakonskih načela. Naravno ovakve prevare postoje i na velikom ali čisto sumnjam da iko ko ovo čita planira da učestvuje na tenderu za izgradnju mostova, auto puteva ili hotelskih kompleksa pa to možemo ostaviti sa strane. Problem je u tome što za ljude koji na takve načine dolaze do pozicije ne govorimo da su loši, da su prevaranti, da su smradovi, sami dopišite izraz koji preferirate. Ne, mi za njih kažemo da su se snašli, a za one koji se bune protiv toga da su zavidni, a za partijske šefove i moćne tate kažemo da vole svoje familiju i da je lijepo što čine za prijatelje i porodicu. Jezik ima veliku moć i ako sumnjate u to samo pogledajte način na koji izvještavaju svjetske medijske agencije. Negdje kažu opozicija, negdje pobunjenici, negdje mirni demonstrantni, a negdje teroristi i zlikovci za ljude koji maltene izgledaju isto a svakako koriste iste metode. Samo je pitanje na čijoj su strani, i ako su na našoj potrudićemo se da im damo pozitivnu odrednicu i pribavimo im sve simpatije jer će nam možda nekad biti potrebni. Znate i sami da ovo radi, osjetili ste na svojoj koži ako ste iz Srbije ili Crne Gore. Mogli ste biti najiskreniji pacifisti ali ako bi ste pričali sa ljudima sa zapada često bi vas podozrivo gledali i očekivali da se izvinite za sva ubistva koja ste učinili, jer vas je njihov medij takvim učinio. Poenta je da, ako za ljude koji preko veza sa vladajućim partijama dobijaju poslove i pozicije kažemo da su se “snašli”, time im samo dajemo za pravo i poručujemo da, kad mi budemo imali veze, i mi ćemo se “snaći”. Ali ako kažemo da su slabići, poslušnici, nemoralni, i ako tu pojavu budemo stalno ocjenjivali istinski negativno, možda će se nešto promjeniti, makar u vašoj svijesti i svijesti ljudi oko vas. Možda će se makar jedan od njih posramiti i odustati od svoje pozicije. Možda neko drugi neće htjeti da “sredi” tako neku funkciju, jer će osjećati grižu savjesti. To ne možemo znati dokle god ovako loša djela ne nazivamo onako kako zaslužuju. Naravno, možda je nečija alternativa bila da umire od gladi, ali takvi ljudi zaista rijetko mogu naći vezu igdje, najčešće su to oni koji imaju dovoljno ali bi htjeli da imaju i više i samim tim zaslužuju našu porugu. To bi mogao biti prvi nivo, potpuna promjena riječi i misli koje imate za takve ljude i za takva činjenja, što više glasova pobune, to će se bolje osjetiti da neka bolest postoji. Drugi nivo bi bio nešto ličniji. Možda surovo zvuči, ali bi sigurno trebali da budemo malo neprijatniji i snishodljiviji prema onima za koje znamo da su preko veza ušli na mjesta koja zaslužuju bolji, sposobniji i školovaniji, zato što to nije ništa manje sramotno nego nešto ukrasti ili nekoga slagati. Pogotovo kada se radi o državi, jer je ona svojina svih nas, ne postojite vi radi države (i partijskih službenika) već svi oni postoje radi vas. Takođe, glavna odgovornost je na vama, da ne pričate protiv korupcije kada vas pogađa, a da koristite njene pogodnosti na sledećem ćošku. U tom slučaju niste ništa bolje od loše države u kojoj živite i samo doprinosite onoj staroj – kakav narod, takva vlast.