Protiv Negativnog

среда, 18. новембар 2009.

Ljubav prema katastrofi

Kada se tekstu da ovakav naslov, nekako je logično pomisliti da se radi o filmovima. I to filmovima “sjajnih” režisera koje predvode Majkl Bej i Ronald Emerih koji su uspješno uništili maltene svaku iole poznatiju (za prosječnog Amerikanca) građevinu na našoj planeti. Naročito ako imamo u vidu da je nedavno izašao film katastrofe nad katastrofama – 2012. Ipak, nema sumnje da postoje kritičniji, informativniji i duhovitiji tekstovi od onog koji bi ja mogao da napišem o njima. Ono o čemu ja želim ovdje pisati je određena forma urođenog mazohizma koji svi imamo. Zbog čega, nije mi baš jasno. Pročačkajte malo svoje uspomene, bitne momente iz života, vaše težnje, odnos sa prijateljima, stare ljubavi. Mislim da, ako bi izvršili potpuno objektivnu analizu istih, bili frapirani koliko bitnu poziciju zauzimaju negativna sjećanja prilikom definisanja nekih stvari. Ljubav je tu najbolji primjer ali ne i jedini. Kada prizovete tu apstraktnu misao, koga i šta vidite? Ako se radi o „šta“ mogućnosti su velike i mogu u sebi uključivati potrebu da konsultujete najbližeg psihologa ili psihijatra, po izboru. Ali ako pričamo o „ko“ odgovor je jednostavan. Sigurno neće biti u pitanju osoba koju držite u najboljem mogućem sjećanju. To nekako uvijek izblijedi. Naravno, ta osoba vam je i dalja draga, želite joj sve najbolje u životu, srećni ste za njene/njegove uspjehe, ali kad pomislite “ljubav” ne pomislite na tu osobu, nažalost. Pomislite na nekog drugog. A taj neko ili vas je povrijedio, nije bio ono što ste mislili, možda su okolnosti uništile taj odnos, mogućnosti su velike ali je ishod isti. To sjećanje je u nekoj mjeri tužno. A nikad ne pamtite u toj mjeri osobe koje su bile mnogo bolje prema vama. Zbog čega je to tako? Postoje razni razlozi. O jednom sam već pisao, takozvani “lažni romantizam”, pretjerano romantiziranje ideje ljubavi kao nečeg tužnog i teškog, kao patnje i velike boli. Ovo je možda tačno al svakako nedovoljno. Ljubav je samo jedan primjer u kome se prisjećamo katastrofa. Isto je sa nekim drugim pokušajima, naše najveće želje su često one neostvarene, naša najbolja prijateljstva su nerijetko ona koja ne možemo imati, kao što su naše asocijacije na poduhvat češće one neuspjele. Ne govorim ovdje toliko iz svog iskustva koliko što sam slušao priča. Moguće je sledeće objašnjenje – kada naša dobra ideja ne prođe, imamo osjećaj o sebi kao o nekom antičkom heroju, velikom čovjeku, vizionaru, pa sve da se vaša ideja sastojala u formiranju novog rok benda ili kreiranju nove modne linije papuča. Bitno je da je “viša” sila zabranila, nije bitno o čemu se radilo. Bio sam na svadbi prije par mjeseci i tu nalazim još jednu potvrdu ove priče, da imamo ljubav prema katastrofi. Kada su najavljivali muziku, neko je rečeno kako je dobra prilika za goste da uživaju, “da zaborave na sve”. Na sve? Zar je toliko teško, jesmo li toliko opterećeni svakodnevnim i metafizičkim mukama da nam je par sati jela, pića i muzike na svadbi jedini način da odahnemo? Ili je stvar u tome što se pretjerano opterećujemo, što stvari koje su pozitivne vežemo za teške trenutke ne bi li sebe vidjeli kao antičke heroje i time dali mnogo više boje i važnosti sopstvenim životima i danima kojima možda nismo zadovoljni? Zar nije bolje jednostavno podići kvalitet života, vezivati prijateljstvo, pravdu, dobrotu, želje, ljubav za neke uspješne stvari i tako napredovati. Zaboraviti na katastrofu čak i kada pijemo, gledati na svijetlu stranu čak i kada je teško? Govorili su da se izgrađujemo isključivo u teškim i graničnim situacijama. Što će reći da baš tada moramo vezivati pozitivne stvari za ono što je pred nama, a ako je to nemoguće, onda nalaziti način da ispadne bolje sledeći put.

недеља, 15. новембар 2009.

O čovjeku, ukratko

Ne volim da povezujem tekstove sa nekim aktuelnim događajem. Mislim da to nisam učinio nijednom dosad, ali ovo je na neki način posebna prilika, ne želim da se okoristim nečim što su aktuelni događaji da bi isticao svoje poente, nego da pomenem i ukažem na jednu svjetliju stranu oko koje nam je patrijarh pomagao. Danas nas je napustio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle, istinska veličina, koga su poštovali pripadnici svih vjera, kao i ateisti i uopšteno svi ljudi koji su znali ili čuli za njega. Ovo nije tekst o crkvi, a ni o vjeri, već o jednom čovjeku kao što sam naslov kaže. Prije nekoliko sedmica, ovdje je izašao tekst pod nazivom „Zaslužni građanin“ gdje sam sa žaljenjem zaključio da se narod obično okuplja oko političara, vojnih generala i sličnih vođa, a da nema prave volje kada treba ispratiti, pomenuti i slaviti istinske veličine. Drago mi je što mi je danas stavljeno do znanja da sam pogriješio u toj svojoj tvrdnji, makar za ovaj jedan put. Zbog čega? Dao bih za početak nekoliko ličnih primjera. Vijest da je patrijarh umro sam primio od jednog prijatelja, ubijeđenog ateiste, koji je uprkos svog neslaganja sa crkvom i idejom Boga uopšte bio prilično potrešen viješću. Rekao je da je tužan što je takva veličina otišla sa ovog svijeta, da je pitanje kada ćemo imati nekog takvog koga možemo zvati „svojim“, bio on svjetovni ili duhovni čovjek i da će otići da zapali svijeću Pavlu u pomen. Vršljajući po fejsbuku, popularnoj socijalnoj mreži, vidio sam kod mnogo svojih prijatelja, nezavisno od nacije, odnosu prema vjeri i crkvi, izraze tuge i saučešća, međusobnih prepiski punih riječi hvale i divljenja patrijarhu i iskrenih osjećaja bola. Kasnije sam otišao do crkve, tj. parohijskog doma (crkva u Baru je tek u izgradnji) da zapalim svijeću. A tamo sam vidio mnogo naroda, napolju je gorilo makar stotinu svijeća što je za jednu malu parohiju koja biva puna jedino na veliki praznike više nego lijepo. Vjernici i oni koji to nisu, pravoslavni i svi ostali, srbi, crnogorci i svi drugi su došli i odali svoju počast njegovoj svetosti. Malo sam provrtio najpoznatije informativne sajtove i komentare, pogotovo one na kojima se uglavnom mogu naći ružne riječi upućene pravoslavnoj crkvi. I tamo je većina komentara bila pozitivna, sa određenim stepenom tuge. Koliko mogu vidjeti preko televizije, izgleda da u Beogradu velika masa ljudi polako dolazi da se poslednji put pozdravi sa duhovnim vođom. O svim mogućim zvaničnicima nema potrebe da govorim. A ko je zapravo bio Pavle? Šta je govorio? U vrijeme početka građanskog rata u Bosni i Hrvatskoj govorio je da nijedno dijete, nijedna žena ili čovjek ne smiju biti povređeni samo zbog toga što su druge nacije ili vjere. Govorio je da to što smo se rodili u određenoj naciji, na određenom vremenu i prostoru nismo birali, ali to da li ćemo biti ljudi ili ne, naša je odluka, te moramo gajiti čovještvo u nama. Rekao je da treba da se pazimo neljudi, al još više da se pazimo da sami postanemo neljudi. Kada je Milošević krenuo da zavodi svoju diktaturu, crkva se držala po strani kao i uvijek, ali je Pavle ipak pisao da treba osloboditi Vuka Draškovića '93, da se ne smiju tući ljudi na demonstracijama, na kraju da posle '99 Slobodan mora odstupiti i pustiti nove snage. Iako je bio poglavar jedne prilično bogate i snažne crkve, uvijek je postio, vozio se gradskim prevozom, bio uvijek smeran i skroman, posvećen vjeri i vjernicima. I ono što je lijepo u svemu tome, prepoznat je kao takav. Kada se govorilo negativno o crkvi uvijek je postojao pozitivan primjer Pavla. Danas, kada se oplakuje njegova smrt, svi podjednako navode njegove nesumnjive vrline. Zaista, prelijepo je vidjeti da narod slavi i ugleda se na jednu nesumnjivo dobru osobu, na nekog ko nikad nije bio oportunista, ko nikog nije povrijedio i ko je izgleda uvijek bio na pravoj strani. Da se nadovežem na gorepomenuti stari tekst, lijepo je prepoznati nekog ko u svakom smislu zaslužuje da bude zaslužni građanin. I sada, ko je vjernik, ne treba da tuguje, zato što je Pavle očito bio pokazatelj svega što jedan pravi hrišćanin treba da bude, i ako Bog postoji, sad je sigurno na pravom mjestu. A svi vjernici su dobili jednog pravog i divnog zastupnika na onom svijetu. Takođe, ko i nije vjernik, a poštovao ga je, ne treba da tuguje. Prava je sreća u ovo vrijeme vidjeti da je neko poživio dugo i na kraju umro za ono što je vjerovao a na kraju da je slavljen zbog toga i da će njegove riječi i djela i dalje da žive među nama. Pa i ako nema Boga, opet je njegov život bio smislen, jer je živio u nadi i vjeri i davao je svima nama, uvijek pozivavši na ono što je dobro i lijepo. Završiću samo riječima Matije Bećkovića - "Niko u bučnije vrijeme nije govorio tiše, a da se čuo dalje, niko nije govorio manje da je rekao više, niko u bezočnije doba nije duže gledao istini pravo u oči."

четвртак, 5. новембар 2009.

Mitilini

Kad god se povede razgovor o mjestima koje želimo posjetiti, uglavnom se spominju jedne te iste lokacije. Neko želi u Pariz, drugi u Barselonu, London, Njujork, sjever Italije. Tu su uvijek i Prag, Sankt Peterburg i u najluđem slučaju veliki gradovi dalekog istoka. Suština je jedna, kada se radi o putovanjima, malo ko je originalan. A nerijetko ta mjesta, mala ili velika, zabačena ili iza ćoška, posjeduju više ljepote i zanimljivosti nego gradovi koji su isključivo turističke atrakcije. Ja nisam drugačiji od većine te mi nikad ne bi palo na pamet da dođem u Mitilini da nisam bio prethodno pozvan. Glavni grad ostrva Lezbos, čuvenog po najboljem uzu (grčki aromatični alkohol od anisa), maslinovom ulju i kao imenilac izvjesne seksualne orijentacije je mjesto koje svakako vrijedi posjetiti. Zadaću vam jedan, možda težak misaoni eksperiment. Probajte da zamislite Sutomore kao veći lučki grad, sa istorijom od preko dvije hiljade godina, daleko kulturnije i ljepše i dobićete Mitilini. Zato što je to grad čiji stanovnici žive na oko 20 metara od mora, a opet ima kuća koje idu daleko u brda, a vegetacija je spoj maslina, palmi i četinara. To je grad od 40 000 stanovnika, rodno mjesto Pitaka, Sapfo ali i Hajrudina Barbarose. Njime su vladali Grci, Flamanci, Đenovljani i Turci dok je obala današnje Turske udaljena svega 50 kilometara, vidljiva golim okom i danju i noću i na svega sat vremena trajektom. Kažu da se brže stiže do Turske nego do drugog kraja ostrva. A u sam Mitilini možete doći avionom iz Atine, Soluna ili Krita, te brodom iz većine grčkih i turskih luka. Ima nekoliko hotela različitog cjenovnog ranga ali je preporučljivije naći privatan smještaj. Grci su vrlo ljubazni i prijateljski nastrojeni prema nama i generalno vole ljude iz Crne Gore i Srbije. Zato obavezno napomenite odakle ste. Neki su me čak pitali znam li kada će biti sledeće velike demonstracije u Beogradu kako bi mogli gađati Američku ambasadu pošto su u Grčkoj policajci brutalniji. Od mjesta koje obavezno treba posjetiti tu je ogromni zamak čije najranije očuvane zidine datiraju iz šestog vijeka i u kojem možete jedan naspram drugog naći ostatke hrama posvećene Demetri, katoličku crkvu Svetog Jovana Krstitelja kao i turske Hamame. Takođe vrijedi posjetiti arheološki muzej, antički teatar i statuu Slobode na ulazu u luku, mada je i samo lutanje uskim i strmim ulicama nešto što bi moglo predstavljati zadovoljstvo. U najmanju ruku daće vam jasnu predstavu kako ljudi žive tamo. Od zanimljivosti izvan grada tu je okamenjena šuma, veliki rimski akvadukt i ljetovalište Petru. Noćni život je raznovrstan i svako može naći mjesto koje ga zanima. To podrazumjeva tradicionalnu grčku muziku, elektroniku i pop, alternativu, rok i metal ili džez i bluz. Cijene su nešto više nego kod nas kad se radi o pićima a hrana je u istom rangu. Ono što treba da imate u vidu je da „ne“, isto akcentovano i izgovoreno kao u našem jeziku znači „da“, otvorena šaka ispružena nadolje predstavlja najgoru uvredu, toalet papir se baca u kantu a ne u wc šolju. Takođe, što se saobraćaja tiče osjećaćete se kao kod kuće, jer ni vozači ni pješaci ne poštuju propise. Sad sve što vam ostaje je da sledeći put, kada se odlučite na odmor, dođete u Mitilini.